in goth we trust
24.05.2005., utorak
...farewell...
Želio bih otići u zemlju tamnih snovaTamo gledati kraljicu magle Uživati u mirisu njenih crnih velova I boli koji nikada ne prestaje Želio bih već noćas otići daleko Negdje na kraj svijeta, gdje ne poznaje me nitko Na mirnoj površini noćnog mora lebdjeti Okružen crnim gavranima i voljeti nakratko Dok vrištim i drhtim, ushićen i u ekstazi Nek moja patnja bude radost svijeta A ja ću posve sam i bez svijesti Zamišljati svjetlo na kraju oceana I dok grebem po površini svjetla A vrata savršenstva ostaju teška, Nadgrobni kamen noktima si klešem I s tri crna duha propasti plešem Prvi se zvao razum, taj što me ubio Dar s neba bješe poguban, jer sam ga izgubio Drugi što me poput kapljice isušio Sve je moje nade u trenu hladnom srušio Al treći, što kao zvijer Trgao je utrobu moju Zvao se imenom sreće Koja se nikada vratiti neće Izgubio sam nadu, umrla je zadnja Zatekla me nespremnog ta prejaka slika Nesreća u obliku dijamanta crnog I kaplja ružine krvi u moru iskrenih suza |
23.05.2005., ponedjeljak
nocturno
|
hladno je i mračno je, u mirisu svoje krvi utapam svoju tugu rijeka teče pored mene i suze iz mojih očiju blago svjetlo i njegov odraz na površini svilenkasto crnoj lice staro, izmučeno i samo čeka po tko zna koji put i koliko već dugo čeka smiraj, dašak posljednji kap iz oka koja postaje biser sasušena suza i blijedo lice ukočeni obrazi i ledene ruke čekaju kraj u valovima boli a mrak rijeke i dalje klizi kap po kap, tiho i bešumno moje sve postaje ništa |
17.05.2005., utorak
light at the end of the world
|
A cruel sleep 'cross our land All withered and dying As the fall, the victims They're dying a sad death In our land, we lay down And suffer again (My dying bride) |
13.05.2005., petak
no name
|
što može vojnik tuge dok dolinama boli korača suzu tek da pusti ili gorko da se smije svejdno ostaje tek puki dječak zaluđen snovima koji se nikada neće ostvariti i dok sile mraka napadaju njegovu nježnu dušu krhko mu tijelo drhti i pati a um pomračen, ne želi da shvati tek puste tlapnje u moru obećanja ono su što iz ljudskih ustiju izvire kao valovi crne, pokvarene krvi zapljusnut će bijelo i podatno lice njegovo pretvoriti ga u zvijer i zavladati srcem sve dok jednom ne postane ništa |
08.05.2005., nedjelja
+ posljednja bitka +
|
danas kad sam shrvan, danas dođite svoje mračno oružje na meni upotrijebite danas kada glava klonula je posve i kad snage nemam da se s vama borim dođite i ubijte, krv mi svu ispijte kožu mi s lica ogulite i njome se nahranite što god mi napravili, pa i ubili me vječno ću znati kako vas mrziti taman da mi i suze pokloniti ja ću i dalje htjeti nestati daleko od vas, daleko od suzne doline u tamnu zemlju gdje snovi još žive pobjeći ću ja i ostaviti vas sjene mog odurnog postojanja |
pritisnut godinama patnje, ja tek kaplju kraja cekam
|
kaplju koja osvjezava i razdire hladnu kaplju od koje se krv ledi a koža puca no um opijen velovima crnim maše osjećajući skori kraj svake agonije dok ruke pomahnitalo vode bitku sa svijetom propasti tako besmisleno i beznacajno zivjeti tek postojati, a ne osjecati bol je koja raspinje moje krhko tijelo dok plamen svijeće raspiruje moje misli odustajem, odlazim, uspomena neka bude izbrisana tek pokoja suza ako padne iz očiju neprihvaćenih dovoljna je da moj duh visoko poleti u beztjelesnom uzitku smrti |
04.05.2005., srijeda
očaj, samo očaj
|
kad me obuzme želja da postanem lakoatletičar, top je jer poželim otići u nebo, da bih tamo mogao biti isto tako očajan kao i ovdje (F. Kafka) Zašto su svi oni koji su naučili nešto o prilikama u kojima žive nužno bili očajni, tužni ili alkoholičari? Volim ih, jasni su mi, ali znam i kako na njih ljudi gledaju koji ne mogu vidjeti svijet drugačije od svijetloružičastih tonova. |
