Marijan Grakalić: Spomen za Krunu Čudinu, 1979 – 2025 (Djeca raja, djeca do kraja)
Početkom lipnja saznao da je moj prijatelj, pisac Kruno Čudina, nezabilježeno i gotovo anonimno otišao sredinom travnja. Često smo razgovarali telefonom, doduše manje od kada su mu odrezali i drugu nogu u istoj bolnici gdje smo ležali prije dvije godine za prvih amputacija. Slijep i nepokretan, bezuspješno je tražio nekog da mu izdiktira novi roman koji je napisao u glavi, u vrijeme između dviju dijaliza koje su išle svaka dva tri dana. Pitao sam neke, jer sam i sam slabo pokretan, da li bi pomogli, ali ovo nije doba sklono piscima, umjetnosti, a Izgleda niti ikakvoj esencijalnoj pomoći Pisci dijele surovu sudbinu svojih dijela objavljenih kod novokomponiranih izdavača i provizornih i klijentelističkih urednika. Zanimljivi su onoliko koliko su tržišni ili koliko im pažnje pridaju koruptivni mediji otvoreni samo onima koji imaju najčešće plaćenu podršku. Nema tu riječi o nezavisnoj ili autonomnoj književnoj kritici, pa je najčešći osjećaj kada se izda ili pripremi neka nova knjiga izražena u poslovici margarita ante porcos. U tom pogledu treba razumjeti i šutnju i totalnu neupućenost izdavača Kruninih knjiga, ali i cijelog onog močvarnog spleena pisaca koji su se motali oko njega i njegove darovitosti dok je bio zdrav i perspektivan.
Znali smo se čuti telefonom, glasno maštati, ali kako se u posljednje vrijeme nije javljao, pripisivao sam to mogućoj depresiji ne želeći misliti na najgore. Neki dan sam to spomenuo zajedničkoj prijateljici, književnici Nataši Skazlić. Ona je našla obavijest na stranici Gradski groblja u kojoj piše da je u dobi od 45 godina Kruno Čudina preminuo 15. 4., te je pokopan na Miroševcu.
Nisam uspio dobiti njegovog očuha koji se brinuo za njega nakon što mu je preminula prije godinu dana ili nešto više, tako da ne boli i to što nemam kome izraziti sućut, što nemam nikog s kime bi plakao za Krunom ili se prisjetio lijepih trenutak, zlatnog sjaja kakvog samo mladost i njezino jedinstveno osjećanje slobode može imati.
Kruno je unatoč tome što je dugo bolovao posjedovao neku vječnu svježinu koja ga je pratila na svim njegovim stazama, njezinim svjetlima, sjenama i bojama. Izvornost koja se vidi u njegovim knjigama, tekstovima i pismima bila je neupitna, zanosna do iznenađenja, do pitanja što je još može dogoditi između dana i noći, jer je snaga doživljaja koju je posjedovao bila baš poput njegova prezimena, čudesna. Smatrao se po simboličkoj i esencijalnoj liniji čudesa bratom pjesnikinje Marije Čudine, ne susprežući se ni pred čim ispod obzorja ili iznad njega. No, sada su uspavanke utihnule. Ostale su knjige, krhotine i sjećanja, poneka pjesma kao ona o djeci Raja, djeci do kraja, za koju molim da bude istinita.
|