|
Dnevnik.hr Indeks
female, 27 credits
1234 |
I kad želim da kažem ja, ja kažem mi.
U pet i dvadeset je zvonila budilica. U pet i dvadeset me je privukao bliže i zagrlio čvršće. U pet i dvadeset sam poželjela da moje tijelo postane dio njegovog. U pet i dvadeset sam poželjela da mi slomi rebro da bol koju osjećam postane opipljiva. Ustali smo u tišini i mehanički stavljali odjeću na sebe, sloj po sloj, svjesni da nas svaki novi udaljava par milimetara više. Više nisam osjećala otkucaje njegova srca. Više nisam mogla jasno razabrati pravilnost njegova disanja. Dok smo hodali prema kolodvoru osjećala sam kako mi stisak njegove ruke dokida cirkulaciju. Mislila sam da će biti hladnije. Još jednom sam poželjela da mi slomi kost. Jednostavnije je stavljati nogu pred nogu pogleda prikovanog u vrh čas jedne, čas druge cipele nego artikulirati emocije. Sat na autobusnom kolodvoru je pokazivao šest i dvadeset tri dok smo zagrljeni nepomično stajali na peronu 204. Još sedam minuta. Još sedam minuta je tu. Još sedam minuta je moj. Slomi mi rebro, molim te! Bilo je šest i dvadeset devet kada je lica izgubljenog negdje u mojoj kosi prošaptao da me voli. Svaki atom moga tijela je vrištao, ali ja sam jedva uspjela prozboriti. On me voli. On, za kojeg sam otpočetka bila uvjerena da mi nikad neće biti sposoban dati ništa više od fizičke satisfakcije, me voli. U šest i trideset jedan je zbrku misli koja mi je obuzela um prekinuo glas nervoznog vozača. Popustila sam stisak dok me je nježno ljubio. Popustila sam stisak i on je ušao u autobus za aerodrom na kojem je sjeo na avion koji ga je odveo na drugi kontinent. Okrenula sam se i otišla. Ljubav. Ljubav? Ljubav. Volim ga onako kako sam zadnjih nekoliko godina pokušavala voljeti one koji su bili prije njega. Onako kako treba. Ispravno. Volim i sebe kad sam s njim. On učini da bude tako. Još uvijek nastojim razlučiti jesam li ja iskreno ja samo kad sam s njim ili zapravo volim identitet koji sam si stvorila za njega. Nadam se da je ovo prvo jer u protivnom on voli umjetnu tvorevinu, a znamo kako završavaju umjetne tvorevine. Raspadnu se. Ne želim da se ovo raspadne. Ne želim da se raspadne ljubav. Prolaze najdulji dani u mom životu. Nema te ilegalne supstance koja bi mi mogla misli usmjeriti na bilo što drugo osim na njegov povratak. Još četrnaest dana i opet ću ga dotaknuti. Još četrnaest dana i opet ćemo biti Mi. Još četrnaest dana i opet ću biti Ja. Još četrnaest dana i opet ću biti sposobna disati. Dovraga, Dandy, svi budu normalni prije nego ih se ti dočepaš!, prokomentirao je cimer. Nemoj zajebat, sviđa mi se ovaj. Neću, cimi. Neću. Tonight I'll say anything.
Dok on mirno spava iza mojih leđa palim treću cigaretu i nižem besmislene riječi pokušavajući organizirati kaos koji godinama vlada mojom svijesti u nadi da ću negdje u jednom od tih prokleto kompleksnih dijelova uspjeti pronaći sebe, onakvu kakva jesam, onakvu kakva bih trebala biti. Pravilnost njegova disanja ima (psiho)terapeutski učinak. soundtrack |
