Dali su stvarni?

četvrtak, 01.11.2007.

Gatanje koje je pošlo po zlu

Cure su sjele na pod oko ploče za gatanje i započele, kako su vjerovale, zanimljivu igru. Ana je pitala: 'Ima li koga?' Ploča se pomakla, a netko je odgovorio: 'Da!' Potom je Ingrid pitala: 'Tko je?', a odgovor je glasio: 'Gail.' Na pitanja – tko si, daj konkretniji odgovor i slično, ploča je stalno odgovarala: 'Gail!' Stoga su prešle na drugu temu i pitale: 'Što će se večeras dogoditi?', a glas im je rekao: 'Psi.' Kad su cure pitale što će učiniti s njihovim psima, ploča je dala odgovor: 'Vidjet ćete!'

Bea je gurnula ploču te su sve samo sjedile i buljile jedna u drugu bez ijedne riječi. A potom je tišinu prekinuo bolan jauk iz dvorišta! Cure su odmah skočile i pojurile da vide što je s psima te ugledale Larinog psa Archieja koji se stisnuo u kutu i bolno jaukao. 'Odmah smo pokupile svaka svog psa i odjurile u kuću', rekla je Bea te dodala: 'Pregledavale smo svaki centimetar svakog psa, a jadni Archie je na lijevoj strani tijela imao žig u obliku pentagrama koji je bio u krugu, što je simbol vještica!'
Ostatak noći provele su čuvajući svoje pse i nestrpljivo čekajući jutro da spale ploču za gatanje.

| - 22:30 - ...forever.... (27) | print.... | # |

Videa o duhovima,paranormalnome itd (nije za djecu mlađu od 12 godina jer mogu imati posljedice straha i traume od ovoga)

Najbolje fotografije o duhovima (nije za one koji imaju slabi želudac i boje se)

Pogledajte (pazite utječe na živce,čuvajte se srčanog udara)

Negledajte ako nevolite gadno...
Paranormalna stvorenja 1

Još vas jednom upozoravam
Paranormalna stvorenja 2

| - 21:30 - ...forever.... (1) | print.... | # |

Potresna vožnja

Godina je 1959., i general Anderson se je sa svojom suprugom užurbano spremao za hitan poslovni put. Čekala su ih 3 duga sata vožnje od njihove vikendice do odredišta Omahe, koja se nalazi na samoj granici između saveznih država Ayove i Nebrasce. Na put su krenuli oko 20:30. Nakon nekih 2 sata puta prošli su kroz gradić Logan i počeli se približavati mostu željezne konstrukcije. Anderson je naglim kočenjem probudio svoju suprugu iz drijemeža, a razlog kočenja je bila blijeda prilika neke mlade djevojke u bijeloj haljini koja je stajala na mostu. Još kako je vrijeme bilo kišovito, djevojka je onako pokisla izlgedala zaista tužno. Djevojka je prišla automobilu, te je rekavši da živi nekoliko milja unaprijed zamolila generala da je poveze kući na što su i on i njegova žena odmah pristali. Djevojka je cijelo vrijeme vožnje šutila, a jedino njezino oglašavanje je bilo prilikom davanja primjedbe na rad radia i davanja uputa Andersonu kuda da vozi. Nakon što je slušajući djevojčine upute došao ispred velike bijele kuće u kolonijalnom stilu, Anderson je izašao iz auta i uputio se prema kući da pozove djevojčine roditelje, a njegova žena je ostala u autu sa djevojkom.

Anderson se je popeo uz stepenice te pokucao na vrata. Nakon što je jedan od slugu pozvao gazdu, general se je predstavio i rekao gospodinu da na zadnjem sjedištu njegovog auta sjedi njegova kćerka, imenom Loni. Domaćin je zatražio da je vidi, ali kada su sišli do auta sve što su našli bila je isprepadana gospođa Anderson, koja je vidjela kako Loni nestaje.

Domaćin, inače umirovljeni senator, je pozvao generala i njegovu ženu u kuću na čaj i razgovor gdje im je objasnio situaciju. Jednostavno im je rekao da djevojka koju su dovezli ne postoji, ali da im vjeruje jer je to zaista bila njegova kći Loni te da nije prvi put da se na taj način poigrava s putnicima. Andersonu se nije svidjelo ono "ne postoji" te se je s malo dozom sumnje obratio svom domaćinu:

-Kako mislite ne postoji, ta nisam dovezao duha??

-Bojim se da ste učinili upravo to...

Povijest priče o Loninom duhu seže još 20 godina prije spomenutog događaja, bila je mlada lijepa i zaljubljena u mladića koji je, i pored toga što je bio lijepo vaspitan, iz loše porodice te je Loni time narušavala ugled kompletne senatorove porodice. Zbog protivljenja njenog oca vjenčanju sa spomenutim mladićem Loni je odlučila pobjeći s njim...DOŽIVJELI SU SAOBRAĆAJNU NESREĆU NA ŽELJEZNOM MOSTU. Auto se je prevrnuo po olujnom vremenu, a Lonino tijelo nađeno je 7 milja nizvodno... njen duh ostao je na mjestu, na kojem je tako mlada napustila ovaj svijet te se i dan danas vrati na željezni most ali samo kada je vrijeme olujno i kišovito...

| - 20:26 - ...forever.... (2) | print.... | # |

PLOČA OUIJA

Kad je bila mala, vjerojatno kao i sva djeca, tokom faze zaluđenosti zvanju duhova i ostalih "benignih" dječjih interesa za stvari koje su pokupili iz filmova - zajedno sa svojih par prijateljica, Mirjana je napravila ouija ploču od papirića.

Ouija ploča je inače sredstvo pomoću kojeg se navodno može, ukoliko se koristi na pravi način, komunicirati sa svijetom koji našim defaultnim osjetilima nije dostupan - iako doduše mislim da je tu češće riječ o nekoj kolektivnoj svijesti koja se može projicirat kao npr. entitet. U osnovi sastoji se od svih slova, brojki 0 do 9 te riječi "da", "ne" i "doviđenja" - neke imaju i više riječi, znakova, boja i slično. Nekakvo staklo ili sličan predmet služi kao kursor, navigator, kojeg dotiču svi prisutni, a pomiče se prema određenim slovima, brojkama ili riječima - ovisno o odgovoru na zadano pitanje - bez da netko od prisutnih utječe na smjer.

No vratimo se mi na njihovu priču. ...nakon vlastitog rituala dozivanja nekog "s druge strane" za komunikaciju, pitanja su postavljanja i čaša je klizila preko slova davajući im odgovore. Kako naravno nijedna nije posve vjerovala da bar jedna od njih ne pomiče čašu, nisu se pretjerano prestrašile i sve su gledale kao igru - pomalo bizarnu, ali samo bezazlenu zafrkanciju. Nedugo zatim su iz stana izašle u dvor i rastale se - ostale su samo Mirjana i njena jedna prijateljica.

Par trenutaka kasnije pojavio se čovjek, i prišao im. Upitao ih je nešto u stilu: "što ste me pozvale?"
Zbunjene obje, pomalo prestrašene jer bio je mrak, a i čovjeka nisu poznavale, uostalom kao da se pojavio od nikud - rekle su kako ne znaju o čemu on govori, nakon čega je ova druga prijateljica pobjegla, ostavljajući Mirjanu samu.

Vidno ljut rekao je kako je upravo bio u hotelskoj sobi u Dubrovniku (inače ovo se sve događalo u Splitu) sa dvije žene i kako su ga prekinule u njegovom poslu, te da nije pristojno dozivat nekog ukoliko ga uistinu ne trebaju. Mirjana, iako prestrašena, rekla je da to više neće raditi - na što je čovjek samo otišao. Izašao je iz dvora, a kad je Mirjana potrčala za njim na cesti nije bilo nikoga. Čovjek kao da je ispario.

I danas, kojih 30ak godina kasnije, misteriju cijelog tog događaja nije razriješila. Da ih je netko čuo, pa zezao nije bilo moguće, jer dok su se igrale s ouija pločom bile su zatvorene u stanu, a to i ne objašnjava misteriozan nestanak čovjeka. Halucinacija nije, jer su onda obje halucinirale posve istu priču a to je praktički nemoguće. Izgleda da nije posve nemoguće uspostavit komunikaciju s onostranskim, ma što da se nalazilo tamo, no iz priloženog iskustva - bolje vam je da imate dobar razlog da to učinite - jer očito i stanovnici tog svijeta imaju potrebe od kojih se teže odvajaju.

| - 20:18 - ...forever.... (0) | print.... | # |

DUH IRENE O'HAIRE

Guy Winters i Terry Lambert dugo su slušali priče o napuštenoj kući koja se nalazi van grada; Greencastle, Indiana. Svakodnevno su ljudi pričali o ženskoj figuri više nalik utvari nego živom biću u okolici kuće.

Guy i Terry izabrali su kišnu, olujnu noć za istragu. Kamera je bila uključena, bili su spremni. Približili su se kući i ne znajući što ih čeka unutra. U početku su imali samo čudan osjećaj, koji je bio proizvod njihovog straha, ali nisu vidjeli ništa neobično.

Slikali su prostorije kuće, a Terry je izašao van da slika kući izvana. Guy je ostao u kući i počeo je osjećati nekakvu prisutnost, neki osjećaj da nije sam. Taj osjećaj je bio popraćen snažnom navalom mirisa, ugodnog mirisa ruže. U tom trenutku ga je obuzeo strah i zajedno sa svojim prijateljim se vratiou sigurnost svog auta.

Iako na kameri koja je cijelo vrijeme snimala ,nije zabilježena nikakva neobičnost koja bi upućivala na paranormalno, ali fotoaprat je ispričao drugačiju priču. Slike s prozora slikane izvan kuće jasno su prikazivale lik žene u spavaćici. Čak i na fotografiji se vidi ružičasti obris ženskog lika.

Ali pošto se sumnjalo u nekakvu pogrešku ili anomaliju na slici, dana je na proučavanje stručnjaku za slike. On je utvrdio da lik sa slike nije nikakva anomalija. Još jedna jeziva stvar je otkrivena prilikom kompjutorske obrade slike – tehnikom „Mass Relief“ stvarajući 3D prikaz, lice duha sa slike kada je dobilo dubinu izgledalo je poput ljudske lubanje. Stručnjak je izjavio ili se uistinu radi o slici duha ili je rađeno tehnikom koja njemu, stručnjaku za računalnu tehniku, još nije poznata.

Guy i Terry su se još nekoliko puta vratili u kući, no duh se više nije javljao. Barem ne isti. Na ovoj slici prozora se pojavio lik koji izgleda kao da lebdi. A za razliku od prvih slika, ružičastih boja, ovaj duh se pojavio u žutozelenim tonovima, pa su ga nazvali „zlatni duh“.

Ali jednog puta, kamera je nešto zabilježila. Dok je jedan od istraživača slikao kuću, pored njega su proletjela 3 mala oblačića. Prema snimci – ukoliko se radi o magli ili dimu potreban bi bio snažan vjetar da na taj način prolete, no prema kosi i odjeći se vidi da ništa nije puhalo.

Kuća je srušena, pa se nažalost neće moći provesti daljnja istraživanja. Guy i Terry vjeruju da su uhvatili duh Irene O'Haire koja je tu živjela na početku 20. Stoljeća. Njeno ime je čak bilo urezano na zidu jedna prostorije u kući.

| - 20:14 - ...forever.... (0) | print.... | # |

Poltergeist

Poltergeist je posebna vrsta duha, kojeg se ne može vidjeti i koji ne plaši ljude, nego pokušava nešto reći ili upozoriti. Ali, ipak se ne može reći da je dobronamjeran.

Poltergeist svoju pristutnost ne očituje siluetom ili prozirnom pojavom, nego pomicanjem predmeta, kuckanjem, nekontroliranim požarima koji se ne mogu ugasiti vodom i sl. Veže se za osobu, najčešće psihički nestabilnu ili stresnu, a može izazvati i teške fizičke ozljede, krvarenje pa čak i smrt. Poltergeista ne može otjerati nikakav svećenik niti egzorcizam niti bilo šta što je sve i što ima veze s religijom i svetinjama.

Parapsiholozi poltergeista smatraju određenom vrstom telekineze, točnije nekontrolirane telekineze koja prati osobu. To praćenje se najčešće manifestira noću, najčešće svlačenjem posteljine ili dizanjem predmeta u vis, kao i lupanjem po prozorima i namještaju, te požarima i poplavama koji sami od sebe nastaju i sami od sebe nestaju.

U kratkim crtama, evo jednog slučaja poltergeista. Ovaj slučaj dogodio se u Londonu, kada se poltergeist vezao , ne za osobu nego za prostoriju. Vezao se za prostoriju, za jean odvjetnički ured, koji je tog trena postao nemoguć za život i za rad. Po danu bio bio to sasvim običan ured, ali po noći… Tko god bi se usudio prenoćiti u uredu ujutro bi bio nađen mrtav, točnije raskomadan, a cijelu nić bi se čula vriska i buka te lupanje stolva. Iz praznog ureda se čulo lupanje stolova, te je po noći bilo nemoguće ući u ured, tj. bilo je nemoguće otvoriti vrata a nije ih se moglo ni razvaliti. Zgrada je kasnije srušena i izgrađena je nova u kojoj do dan danas ljudi normalno rade i danju i noću….

| - 20:12 - ...forever.... (1) | print.... | # |

ALCATRAZ - UKLETI OTOK

Zbog manjeg prekršaja jedan čovjek biva sam u ćeliji 14D. Nakon nekoliko trenutaka počeo je vrištati. Tvrdio je kako je s njim u ćeliji čudovište sa svvjetlećim očima. Priče o duhovima nius bilo rijetkost, ali su čuvari to smatrali besmislicama i pričama za laku noć. Nitko od stražara se nije obazirao na vrištanje zatvorenika. Vrištanje se nastavilo dugo u noć, sve dok nije naglo prestalo.

Ujutro je jadnik pronađen mrtav, ukočenog i prestravljenog izraza lica, sa vidljivim otiscima šaka oko vrata. Autopsijom je utvrđeno kako modrice koje su nastale usred gušenja nisu bile djelu ruku tog čovjeka, odnosno da se ne radi o samo-zadavljenju. Nešto je udavilo tog čovjeka, nešto što je s njim ostalo zaključano u ćeliji, nešto za što tvrde da i danas vreba iz ćelije 14 D.

Otočić Alcatraz se nalazi nedaleko od Kalifornijske obale. Početkom 1850-tih godina na njemu je uspostavljen vojni kompleks. Kasnije je taj vojni kompleks pretvoren u najstrože čuvani zatvor, u kojem su boravili najveći kriminalci. Među najpoznatijima je bio zasigurno Al Capone. 1963. Godine taj najuvaniji zatvor je zatvoren.

Godinama su čuvari, a kasnije i posjetitelji, bili svjedoci mnogim „pojavama“ duhova, koji bi se samo pojavili, te pred očima svjedoka stajali kao čovjek od krvi i mesa, da bi nakon nekoliko trenutaka ponovno nestali. Zvukovi stenjanja, vrištanja, agonije i boli izvirali su iz samih zidova bez ikakvog vidljivog uzroka.

Cijeli otok je ispunjen jezivim osjećajem da nikada niste sami. Negativna vibra postoji i danas, prožima svakog tko stupi na taj otok. U hodniku u bloku C, gdje su tri kriminalca ubijena u pokušaju bijega, često se čuju neobični zvukovi, no kada bi netko otvorio vrata hodnika kako bi vidio tko proizvodi takve zvukove, oni bi prestali a hodnik bi zjapio prazan. Čim bi se vrata zatvorila, zvukovi bi se ponovno pojavili. Osim zvukova ponekad bi se mogla vidjeti osoba, bolje rečeno duh u uniformi….

Koliko god strah u kosti utjerivao blok C ipak postoji i mnogo strašnije mjesto u tom kompleksu. Blok D. Nadograđen kao mjesto veće sigurnosti i veče brutalnosti u kažnjavanju zatvorenika. Zatvorenici iz tog odjela nisu bili u doticaju s vanjskim svijetom. Nisu smjeli raditi s ostalim zatvorenicima, niti jesti u glavnoj kantini. Jednom tjedno su imali pravo na rekreaciju, a dva puta tjedno na tuširanje.

Od 42 ćelije, 36 su bile poput ostalih u kompleksu, no okrenute prema Golden Gate-u odakle su puhali hladni vjetrovi, a čuvari su znali upaliti dodatno hlađenje kako bi im boravak u ovim ćelijama učinili još nepodnošljivijim. 5 od preostalih 6 ćelija poznate su pod nazivom „Hole“, bile su namijenjene najtežeim prijestupnicima. Smještene su u najhladnijem dijelu cijelog kompleksa, a sadržavale su samo umivaonik,nužnik i žarulju, koju su palili/gasili čuvari.

Madrac na kojem bi spavali noću, bio bi im uzet svakog jutra, nisu smjeli izlaziti niti do tuševa, nisu imali pravo na nikakvu zatvorsku literaturu, zatvoreni sami sa soom i do 19 dana, suočeni s vlastitom dosadom.

Zadnja ćelija – poznata kao „Oriental“ bila je mjesto najgore moguće kazne. Bez nužnika, umivaonika i ikakvog svjetla, samo mala rupa u podu za nuždu i hladnoća. Ćelija 14 D s početka priče bila je jedna od ćelija u „Hole“.

Danas posjetitelji i osoblje koje radi na otoku osjete „hladne točke“ unutar bloka D, koji je popraćen intenzivnim osjećajem. Kažu da su ćelije 12 i 14 D najaktivnije što se tiče paranormalnosti. Za 14 D je čak zabilježeno da je bila hladnija i za 20 stupnjeva od okolnih ćelija, a emocionalni naboj je najjači u kutovima.

Lovac na duhove Richard Senate je jednom prilikom sa vidovnjakom proveo noć zaključan u ćeliji 12 D, gdje kažu „stanuje“ zao duh. Čim su vrata ćelija bila zatvorena Senate je osjetio hladne prste na svom vratu, dok je vidovnjak imao vizije izobličenih tijela kao i tijela bez udova.

Priča o otoku Alcatraz je jeziva i sam po sebi, bez ikakve „pomoći“ duhova i ostalih neobjašnjivih fenomena, no ovi paranormalni događaji nisu počeli samom izgradnjom kažnjeničkog kompleksa. Mnogo prije nego je Alcatraz udomio svoje prve zatvorenika, bio je poznat među Indijancima kao mjesto kojeg su se klonili, vjerujući da se na njemu nalaze zli dusi.

Priče o neobičnim događanjima s otoka danas su dobro poznate i općeprihvaćene iako nikad znanstveno utvrđene, što je Alcatrazu donijelo nov i prikladan naziv među ljudima – Hellcatraz. Kako su očevici brojni, a mjesto vječno aktivno-lako se uvjeriti da ovo nisu priče za laku noć, nekakva energija vlada tim područjem, bilo izazvana samim umom promatrača kao neka vrsta autosugestije ili joj je izvor u onoj drugoj strani postojanja.

| - 20:02 - ...forever.... (4) | print.... | # |

S P I R I T I Z A M

Vjerovanje u mogućnost komuniciranja s dušama mrtvih je drevno, a moderna faza spiritizma datira iz 1848. godine. Neobjašnjiva „kuckanja“ u kući, micanje namještaja i zvukovi koji su postali tako nezgodni da je spavanje bilo nemoguće, samo su od nekih fizičkih fenomena spiritizma.

Spritizam je nauka, tj. istraživanje da li zaista postoji „život“ poslije života. Spritizam je jedini način da se stupi u kontakt sa umrlima koji se sada nalaze u drugoj dimenziji. Mnogi ljudi koji su bez razmišljanja, iz dosade ili puke znatiželje išli prizivati duhove nisu imali lijepa iskustva.

Prizivanje duhova može biti iznimno opsano, jer se mogu prizvati zle duše, a ne one koje se očekiva. Ali, da li je moguće prizvati duhove s onoga svijeta? Mnogi znameniti pisci, istraživači, znanstvenici i političari iz prošlosti iskreno su vjerovali da je to moguće.

Iako suvremena znanost neosporava mogućnost duhovnog svijeta, drevne civilizacije i sve religije svijeta smatraju da je duhovni svijet dio naše stvarnosti.

Omiljeni jezik duhova je pucketanje, udaranje, kuckanje. Praktičniji duhovi stvaraju spiritističku abecedu. Svakom slovu odgovara određeni broj udaraca koji odgovara njegovom mjestu u abecedi (A=1, B=2, C=3….Z=26). Duhovne osobe ne razgovaraju direktno s ljudima. Potreban je posrednik, medij, koji će prenositi njihove poruke i materijalizirati njihovo prisustvo.

Prizivanje duhova

Sedmero teenagera su prije nekoliko godina iz razonode odlučili prizivati duhove. Nisu znali kog aprizivaju. Jedan od tih teenagera ima bioenergiju pa je na seansu ponio svoj gorski kristal. On je ujedno bio i medij.

U početku nisu imali baš puno sreće s prizivanjem duhova. Nakon nekoliko pokušaja prizivanja, uspjeli su prizvati duha. Uspjeli su uspostaviti komunikaciju. Prvo što se dogodilo je što su popucale sve žarulje u kući. Medij ga je uspio upitati zašto je ljut, jer je u sobi postalo hladno i jezivo. Prvo su mislili da je sve to samo šala.

Ritual su izvodili sa gorskim kristalom i slovima. Kada su ga ponovno upitali zašto je ljut, kristal se pomicao na slova: „Bit ćete kažnjeni“. Zatražili su ga da nešto učini ako je stvarno tu. U tom trenutku svaka čaša u kući je popucala. Nakon toga, teenagere je obuzeo strah. Shvatili su da su prizvali zlog duha.

Medij je opet postavio pitanje zašto je ljut. A na to pitanje kristal se pomaknuo na slova:“Ovdje sam ubijen.“ Prije nego što su mu uspjeli postaviti sljedeće pitanje ponovno je odgovorio „Bit ćete kažnjeni“ i komunikacija je prekinuta. Svi su ostali izbezumljeni. Poslije su se svemu tome smijali.

Nakon toga sedam dana je bilo sve normalno. Onda su im se počele događati čudne stvari. Lupanje od ponoći do zore, koraci škripanje i grebanje po zidovima. Teenageri su se opet našli i shvatili da im se svima, njima sedemo, događaju iste stvari.

Jedne večeri jedan od njih je nešto malo poslije pola noći, čuo korake kroz kuću, škripanje po zidovima i onda u jednom trenutku nešto mu je prišlo blizu. Vrata od sobe su se u tom trenutku otvorila i nešto je zagrebalo na štok od vrata. Izašao je iz sobe i ugledao je sjenu u dnevnom boravku kako sjedi u fotelji.

Na stolu je plesala kao neka životinja, imala je rogovr na glavi i dlakave noge kao koza ili jarac i u trenutku kad ga je pogledao, prestao je plesati i pogledao ga, imao je crvene sjajne oči. Teenager je pokušao upaliti svjetlo, ali nije mogao. Od straha se nije mogao pomaknuti. Nakon par sekundi sve je to nestalo.

Istu večer se nešto vrlo slično dogodilo djevojci koja je prisustvovala seansi. Čula je kako joj netko dolazi. Pomislila je da je to njen otac. U jednom trenutku vrata sobe su se naglo otvorila i njen pokrivač je pao sa nje. Pokušala se je okrenuti da vidi tko je, ali nije uspjela. Imala je osjećaj da ju je nešto uhvatilo za glavu i ne dajojo da se okrene, osjetila je dah na licu i vratu. Nije mogla ispustiti ni glasa. Nakon par sekundi ju je pustilo.

Teenageri su odlučili poduzeti nešto. Saznali su koga su prizvali. U toj kući živio je čovjek koj se bavio sotonizmom, prizivao je demone. U toj kući ubijen je 1966. Godine, zbog sumnje da je kriv za nestalu djecu i mučenje te djece. Bavio se crnom magijom.

Lokalno stanovništvo govori da nikada nisu pronašli tijela te djece. Kažu i da su se iz te kuće znali čuti navečer plač, škripanje, koraci i lupanje. Tada je nestalo sedmero djece, isto onoliko koliko ih je i prizivalo tog duha. Poslije toga teenageri se više nisu čuli ni vidjeli, mnogi su se odselili i onda je sve to prestalo.