prije svega onog s taksijem, premalim tipkama na mobu (što je san bez banalnih komplikacija) i četiri cure iz osnovne s kojima sam se sa save iznenadno stvorila u dubravi (a to još nije bio kraj puta, mi živimo daleko socijalnije)
prije toga sanjala sam da sjedimo s nekim analognim gadgetima za stolom u vašoj staroj kuhinji u gornjoj (ti si u međuvremenu otišla, u stvarnom svijetu te nema više i puno smo za tobom plakali), sanjala sam kako stojiš na dovratku i s nekim mjeriš visinu, tamo je bio i tvoj brat i moja sestra i 2 naša frenda iz kvarta, sinovi prijatelja naših roditelja. onda odjednom nije bilo više nikoga od njih, kako to već biva u snovima, nagli obrati, samo muzika u zamračenoj kuhinjici, neka nova... čekali smo da odsvira pa da kažemo nešto. kad je utihnula, nismo rekli ništa. kroz prozor se na čudnome svjetlu lelujala dvorišna loza, izgledalo je kao da je zora
*
stvari su pasivne i traju ali ne rezoniraju a godine prolaze i ti moraš relativno opstati u svemu
stvari se u pasivnom trajanju pretvaraju u evidenciju o stvarima, zaljubljenost i pisanje u evidenciju o zaljubljenosti i pisanju, onda prođu godine i kažeš - ostarili smo a nismo niš pametniji, bolje da smo bedasti - i sve zvuči uzaludno i kao da već od ispod plišanih maćuhica probijaš zadnje zrake humora ko značenje kroz gustu metaforu, jer razumiješ, ali ne razumiješ do kraja, i to je jedino kaj će ostati od tebe
a ti i dalje ne bi ni o čemu. ni onda kada nemaš što drugo, ni onda kad je gotov tobogan i ostaneš hladne glave
nikad - i to je problem - ali moj
govoriti, ali da ne govoriš, napisati pjesmu kao kad posadiš drvo i ono raste i propada eksponencijalno dok se ne izjednači taken i given u zrak i u čestice i u sve što je skriveno i titra, a toga ima, samo smo zaboravili, jer ne razumijemo do kraja pa sve zaboravimo, bedasta smo rasa
kad ćeš malo biti dobra?
granica do koje te nije bilo briga odavno je prijeđena, sad si u reverbu i to više nije običan život, ti si sada prognana u gravitaciju s neke osi koja je imala potrebit uzgon
okolnosti su takve, logika po kojoj se ponašamo, malo taštine da se prebole neke druge stvari itd.
ako baš želiš - može biti i smiješno, ali ne da mi nam se više smijati, probala sam i protiv samoodržanja, pa i protiv onoga što nikad nije zaslužilo da se uznemiruje, i to je sve što će ostati od mene
svijest koja se trudi pa opire, ako baš hoćeš,
baštini samu sebe
nešto fantomski pokušava za više instance
od unaprijed suđenog lokalnog poraza
dižem ruke, ali ne u zrak, nego od igre i od sebe, kao zverev na plus sto australskog plavog tepiha
reći će si onda nešto što nitko od nas neće čuti ni razumjeti
u sjeni će mu, kao petar pan, mahati njegov lik
u sasvim drugoj pozi i raspoloženju
09:37 - { 0 } Komentiraj
-
On/Off
|
|