vrući čaj s limunom, keksi i razmišljanja
žao mi je zbog svih onih dvosatnih telefonskih razgovora.
žao mi je što sam uvijek bila tu kad je trebalo.
voljela bih da te nikada nisam ni upoznala.
I look inside myself and see my heart is black
I see my red door and it has been painted black
Maybe then I'll fade away and not have to face the facts
It's not easy facin' up when your whole world is black
ah... mika...
http://www.youtube.com/watch?v=6lXAK3Aj7iQ&mode=related&search=
štafeta neka, jel je?
vedrana je rekla da je sada u modi pisati na blogu nešto o sebi pa je bilo logično da se ja, jedna tako modno osvještena djevojka, odlučim na taj potez...
ah, što da se kaže....
eto, ja sam ta koja jesam, a nisam ona koja nisam (jednostavno, čemu komplicirati?).
imam na mahove crvenu kosu i pod određenim kutem i jačinom svjetlosti zelene oči (inače su obične, smeđe).
pomalo sam hipersenzibilna, neshvatljiva, čudna, ali znam biti i normalna. rijetko, doduše, ali nije bitno.
obavezno plačem na oprah, histerično se smijem na m.a.s.h., citiram filmove i kazimira hrasteka smatram svojim idealnim muškarcem (uz marijinog brata, naravno).
fanatično skupljam čajeve (ako mogu neki salvete...), nagomilavam nepotrebne gluposti, crtkaram i šaram po svemu što mi dođe pod ruku.
osim na oprah, obavezno plačem i na live aid, band aid i sve ostale moguće i nemoguće aid pjesme. jedva čekam subote da gledam gilmorice, a i onda najčešće plačem ili se cerim ko glupača. (uravnoteženost mi nije jedna od jačih strana).
imam dvije rukavice. obje imaju oči. jedna je crvena i to je vladmir, a druga je zeleno-plava i odaziva se na ime trpimir. imam i budimira- zelenu pilates loptu, krešimira-zeleni upaljač i praščića branimira s kojim spavam. kazimira tražim...
volim cipele, tratinčice, djecu, životinje, bljakfuj crne viceve, Pariz i još jako jako puno toga.
emocionalni sam mazohist što se jasno primjećuje iz mojih nestabilnih odnosa sa suprotnim spolom, ali ne bih sada duljila o tome.
hrčem, grizem bombone, pijem mlijeko iz tetrapaka i imam česte promjene raspoloženja.
ipak, na svijet gledam zeleno i skakučem umjesto da hodam.
odgađam odrasti. lepršam kao zvončica i prijateljujem s petrom panom.
daisy & 4
Prvi je dječak zao. Ma ne izgleda tako, ali ja znam da je (ma zapravo ipak možda nije...). I ne odgovara na prijateljski mail i to me jako ljuti (ili možda rastužuje) iako je prošao tek dan i pol. I ljuti me što živi jako daleko i što ga vjerojatno više nikada neću vidjeti. I to što je sladak, a ne zna ni što znači ta riječ. i ljuti me što postoji njegova slika s ružama za mene koje zapravo nisu za mene. i to što ne pleše.
Drugi dječak zapravo nije dječak jer ima previše godina da bi bio dječak, ali ima ono nešto dječačkog u sebi. Govori malo, ali kad govori radi to sa stisnutim zubima što je baš slatko. I kod njega me ljuti što živi daleko, ali barem lijepo pleše. Laganice pogotovo. I sav je spor i nježan.
Treći dječak je dječak u potpunosti jer se još uvijek muči sa svojim pubertetom i sam sa sobom. I ljuti me što me izluđuje time, a njega to baš ne dira (ili se samo tako pravi). I mrzim kad me blijedo gleda otvorenih usta i kad se pravi da ne sluša.
Četvrti je poseban (kao, u ostalom, i ova predhodna trojica, ali na drugačiji način). On me shvaća, ali je nekako nedokučiv. I nikada ne znam kada je ozbiljan, a kada nije. Ali je drag, jako drag. Prijatelj.
bez glupih klišeja, molim!!!
Sretan Božić svima!!!!!
