Daily Dropping

Osjećam se poprilično ljigavo. Utrpao mi se čitav život u proteklih tjedan dana. Neki pederi ljudi su me pratili po kvartu pa sam otrčao u haustor. Savršen haustor za takvu prigodu. Inače popišan i pokvarenih liftova. Penjao sam se deset puta četrnaestim blokovima bez svjetla radi bojkota poglavara zgrade. I to skroz brzo jer sam morao nuždit ali mi je pomalo bilo bed bajtati ostale kontributore. On već tri dana pakosti mojim sustanarima i meni što loše vrši birokraciju. Skroz preliminarno: ćelava je tetka i kad god mogu stresem mu čikobernicu u geranije i obkeljim zvono kaugumama. Svako malo biseruje o skupštini/domjenku i zahtijeva kolače. Aplicirao sam se distorziranom gitarom. Da nemam jedanaest i da sam mlađi, razbio bih mu portafon jer je naprosto glup čelnik.

Tek sad cijenim Thoreauov Walden i svoju sravnjenu kuću na Kajzerici. Iako sam bio okružen Normanima i ex-partizanima što bi nam opekom ili (jednom prigodom) zamotanim izmetom razbili prozor. Imali smo magnoliju i sve. Baštu čak. Jednom sam u jagodama ili malinama pronašao zvončić. Tamo sam i prvi put okusio zemlju. Majka kaže da odonda imam crve u dupetu i mislim da je smiješna. Posjedovali smo i orah s kojega sam se po prvi put strmopizdio naglavačke. Odlazio bih sporadično do Save i žicao štupsere i kedere da mi se smile i objese o udicu kako sam mal i nesposoban da bih impresionirao oca. Razbio sam i prvi izlog mjesnog dućana šipkom okomito gađajući neki objekt šta se bjelasao na borovoj grani. Vodoravno se lomilo staklo. Kakav šok za kupce. Prodavačica je nesmiljeno stala pištati i zapomagati. Sutradan me lokalni štemer užicao da mu idem kupiti cigarete pa sam prevario oca da mi sakupi za čokoladicu Životinjskog carstva i zaputio se kupiti Kolumbo držeći oči u džepovima i nos na podu. Štemer je ostavio trag na mojem basnoslovnom kompletiću potpisavši se sa tri rupe. Prijavila nas je susjeda iz Četvrtog Podbrežja. Prvi put sam dirao cure ondje. Moj Rimini. Tamo sada žive Kinezi i robuju konfekcijom. Kakva igra riječi!


Za pet dana prije 23. godine u offroad incidentu poginuo je D. Boone i ja sam odlučio skroz čvrsto memorijalno odsolirat Minutemenov 'Life As A Rehearsal'. Ne smatram to patetičnime.

Kavo i cigarete, dajte mi snage da prebrodim ovu noć!

Zapravo, naslov je sve što je potrebno trenutnom rapoloženju, tj. mješavini emocija. Me and my girl named bimbo - limbo. Ovo u kurzivu se liriksi gomilaju, shvaćaš? Sve ostalo mogu izmisliti na licu mjesta i vrlo vjerojatno će biti patetično. Crime, please old man, stop this misery. Na poslijepodnevnom biljaru sam si nakiksao ruku da mi štap bolje prianja, bolje rečeno klizi, i na povratku kući sam zamazao kaput, prošarao ga plavom, pravo tašistički nekoj djevojci koju nisam ocijenio zgodnom. Šta ovaj zavija kroz saksofon. Najmrzim što moram ustajat rano ujutro. Kakva albumčina - masterpis! Kada dobijem svoj stan! Onda ću se skužit totalno. Ovo je bolnica kako ja razmišljam i reagiram. Mislim društvo i jest zakurac te ga nabiješ na trokurac, ali svejedno. Everbody's gone, high society. Jebo sve, kako se poklopilo! Captain Beefheart i ja, razumijemo se. Sada idem malo gledati u strop jer to nikada nisam radio, ali stvarno.

Ovo je nov zapis i suluda i rijetko opravdiva smicalica nauštrb mojega coola. Trenutak je sadašnji i nije mi preostala niti jedna cigareta da u miru revidiram neke zakone koje sam si nametnuo a više mi ne pašu. Spava mi se, a kava bez cigarete je nula. Od neki dan...


Sinoć me napastovali; "u tramvaju šibicar i dva njegova krupjea".

"Gdine, nemate pokaz?" - čovjek-oblak (jer mi je baš odozgo doviknuo) sa smiješnim mokasinkama i torbicom u kakvoj sam ja nekoć držao pikule.
"RLGFDGFDPGFKDBVfvkfdssssfsf" - uzalud kopam.
"No?" - kapaciozno dobaci Oblak!
"Da, izgleda." -ah!
"Imate li inače godišnju kartu!!!" - povisi ton i zakoraknu u moj sumnjivi pogled.
"Ma imam..." - ovoono, ponosan sam mufljuz inače u životu.
"Morati ćete do remize potvrditi to da imate pokaz." - štas navro mali gavro, izražavaj se!

Spreman za okršaj sa kišom i neplaniranom rutom, iznenadio me igrom šaljiva naziva.

"Okej, pustit ću vas nekažnjenog ako pogodite u kojoj ruci mi je blokić!" - sretno će on.
"Lijevoj?!" - kao mali, odvikavao sam se od pisanja lijevom rukom jer sam učen da je desnom pravilnije, i pomislio sam da mu je u lijevoj blokić a u desnoj olovka, za što sam kasnije shvatio da je pogrešno na više razina.
"U redu je, pošteno." - spontano prozaičan, izlazi sa svoja dva krupjea.


HARDKOR!

Život mi je prilično na dnu kada sam se ovoj dogodovštini obradovao više od svega u proteklih tri mjeseca. Našao sam vino u frižideru! Savršeno. A čujem, skoro će i božić malim slovom.