čuda su svuda oko nas

utorak, 21.03.2023.

Iskoraknuti u ponor

Kad čovjek iznutra, u potpunoj riješenosti na najdubljim razinama svojega "ja", odluči dosegnuti Boga, iskoraknuti u ponor prema konačnom Oslobođenju, tada se sve oko njega počinje raspadati, sve silnice osobnosti koje grabe u svijet i preko kojih svijet grabi u osobnost - počinju pucati, kao sajle na mostu koji se ruši. Osobnost se rastače jer se svijet u njoj rastače. Osobnost i svijet su kao objekt i zrcalo, kao zvuk i jeka, kao kamen bačen u vodu i koncentrični krugovi koji se nakon toga stvaraju i šire u beskraj. Je li prvo bio svijet pa onda osobnost, ili je bilo obratno, to je sasvim nebitno. Sudbina stvara tu sinkroničnost zbivanja, a mi u svojemu suženom, socijaliziranom stanju svijesti nemamo pojma kakva se čudesa događaju s nama i kroz nas.

nedjelja, 19.03.2023.

Bojim se da ću umrijeti sam

I za kraj: So, this is why we never see Picard going to the RR on the Enterprise...

četvrtak, 16.03.2023.

Žurna nužnost nesebične motivacije

Naivni su futuristi prije 50 i više godina mislili da će sveopća robotizacija omogućiti čovječanstvu da se konačno odmori u blagostanju i posveti se svojoj primarnoj zadaći - kreativnosti, umjetnosti i duhovnosti. No budući da je rezultat uvijek direktan odraz motiva, sebični motivi nikako nisu mogli proizvesti blagostanje o kojem se maštalo čak i u pučkoškolskim udžbenicima. Upravo suprotno od toga - razvoj tehnologije sa sebičnim motivima kao osnovom nije mogao proizvesti ništa drugo osim sve većeg raslojavanja i sve drastičnijih razlika između ekonomskih klasa ili kategorija ljudi. Mi danas najvećom mogućom brzinom srljamo u distopijsku globalnu civilizaciju.

Razvoj tehnologija je sjajan, no koji su njegovi rezultati u baznoj primjeni? Tzv. platformski radnici s pravima na razini 19. stoljeća, koji su, usput, ako su biciklisti, svuda po gradovima doslovno opasni po život pješaka. Sveopća inteligentna, interaktivna i svepovezujuća digitalizacija izaziva bujanje novih poslova, novih vrsta radnih mjesta, koje sve, ili gotovo sve, znače povećanu nesigurnost, neizvjesnost, kratkotrajnost i lak gubitak radnog mjesta. IT-sektor danas nudi izvrsne plaće, no može li to uistinu potrajati? Zar neće sveopće zasićenje opcijama i mogućnostima u jednom trenutku nužno izazvati imploziju, urušavanje cijelog tog sektora s milijunima, stotinama milijuna radnih mjesta? Ako su radna mjesta blagajnice ili blagajnika u većim šoping-centrima silno srezana uvođenjem samostalnog skeniranja barkoda od strane kupca, zašto bismo trebali vjerovati da se jednoga dana, kako IT-tehnologija napreduje, ista stvar, no u još puno, puno većim razmjerima, neće dogoditi i sa zaposlenicima IT-sektora? Bojim se da i opet, kao i na primjeru futurista s početka teksta, samo naivni mogu vjerovati da će ova IT-renesansa, ili ovaj IT-eldorado, potrajati. Neće i ne može potrajati iz jednog jednostavnog razloga - rezultat uvijek direktno slijedi motive. Kakvi su motivi, takav je i rezultat. Ako su motivi novinara da povećaju tiražu novine, a ne da poboljšaju ovaj svijet otkrivanjem istine, onda ni rezultat nikako ne može biti stvarno umnožavanje istine i poboljšanje svijeta. Rezultat će u konačnici biti umnožavanje negativizma i defetizma, bijesa i agresivnosti. U ime ili pod egidom plemenitih motiva i želje da se otkrije istina i ovo društvo poboljša. U ime pravde, istine, ljubavi, bratstva i jedinstva, slobode i sličnih velikih pojmova počinjeni su najveći kolektivni zločini čovječanstva.

Danas živimo još samo laž. Pod egidom dobrih namjera da svakome budu dostupna i pristupačna turistička putovanja diljem svijeta pojavio se toksičan masovni turizam koji rezultira nezapamćenom devastacijom društava, naročito lokalnih zajednica i mikrokolektiva. Pod egidom dobrih namjera da svakome budu dostupni i pristupačni hranjivi i ukusni prehrambeni proizvodi iz cijeloga svijeta ili pak kineski božićni pokloni, razvijen je zastrašujuć kompleks brodskog kontejnerskog transporta koji se više ni na koji način ne može zaustaviti. Pod egidom dobrih namjera danas se u SAD-u, Europskoj Uniji i diljem svijeta već samo jedna ili dvije kruške, jedan ili dva paradajza, tri mrkve, četiri češnjaka - pakiraju u najlon. Bizarnostima i apsurdima u ime kvalitete, izvrsnosti i visokih standarda nema kraja. Kad bi mi se dalo, proučio bih i ovdje zapisao još mnogo i gorih stvari. Gledao sam dokumentarce istraživačkih novinara koji su izlagali svoje živote, o tome kako se priča o recikliranju plastike pretvara u jednu jezivu globalnu laž. Čitao sam o tome na koje načine ljudi poput Viktora Orbana pod egidom demokracije i dobrih namjera djeluju kao demoni bez presedana. Tzv. slobodni demokratski višestranački izbori u Mađarskoj su doslovno farsa, no našeg se bijednog predsjednika Zorana Milanovića, koji sve vrijeme prijateljuje s Orbanom, najjača oporbena stranka zbog toga ne odriče. Krah vrijednosti i golemo licemjerje na svim su frontovima, širokopojasno i kapilarno, u medijima, u lokalnoj zajednici, u formiranju mladih prema osnovnim vrijednostima, u Crkvi, a još ponajviše u Sferi Prešućivanja koja cvjeta i buja među onima koji bi nešto mogli učiniti.

I na koncu, tu je nuklearna prijetnja koja nam svima sve vrijeme visi nad glavom. Zašto bi danas još itko imao bilo kakvu dugoročnu motivaciju u svojemu životu, kreativnu ili karijernu? Bit će samo zbog naivnosti, zbog naivne nade. Biti pisac, biti slikar, biti glazbenik, biti filozof, u svijetu koji može kolabirati u iznenadnom nuklearnom sukobu u bilo kojem času - ta motivacija za veoma osjetljive i svjesne pojedince postaje neodrživom. Pa kakva je onda budućnost današnje civilizacije? Ako se uskoro ne dogodi nešto drastično, globalno katarzično, ta je budućnost sasvim sigurno veoma sumorna, ružna i zastrašujuća. Stare motivacije postaju ili impotentne ili toksične. Hitno nam treba nova svjetska motivacija. Koja ne smije i opet jednom biti sebična.

ponedjeljak, 13.03.2023.

Jasnost

Oslobođenje postoji samo kao oslobođenje od "ja". Nema drugog oslobođenja. Spiralni put privremene evolucije svijesti vodi od "ne-ja" preko "ja" natrag u "ne-ja". Zašto privremene? Iz istog razloga iz kojeg je i put sazrijevanja pileta u jajetu samo privremen - kad se pile dovoljno razvije, ono instinktivno počne kljucati ljusku, taman toliko tvrdu, taman toliko meku, i zatim se izlegne. Njegov proces izlijeganja time je završen jednom zauvijek. Na isti način i čovjek sazrijeva kroz mnoga utjelovljenja sve do konačnoga Izlijeganja ili Oslobođenja, nakon kojeg više nema sazrijevanja. Sazrijevanje u području participacije u Kozmičkoj Moći se, dakako, nastavlja do nama neshvatljivih razmjera, no to nema nikakve veze sa sazrijevanjem svijesti do Oslobođenja. Participacija u Kozmičkoj Moći uistinu nije nešto o čemu bi naš konceptualni um išta smisleno mogao dokučiti. Osim toga, Kozmička Moć za oslobođenu dušu nije zbiljska, ona je sastavnim dijelom Maye ili Kozmičkog Pričina.

Mudraci kažu da čovjek koji je dosegnuo Oslobođenje više nije svjestan ni svojega tijelouma ni svijeta. Uspoređuju ga s bebom koja sisa majčinu sisu iako spava. Beba nešto čini, no toga nije svjesna. Tako i oslobođeni čovjek nije svjestan ovoga svijeta, on ništa ne čini, on je stalno uronjen u svijest o Svevišnjemu, iako se nekome sastrane čini kao da on izvršava složena djela, kao da drži govore, upravlja organizacijama, pomaže izgubljenom čovječanstvu. Otkud ta razlika u doživljaju? I kako bi to trebalo shvatiti?

Za sasvim svjetovne ljude izjave mudraca su besmislene i bizarne. No kako čovjek zrije u svojemu umu, tako sve više shvaća da je sav svijet ustvari unutarnji, a ne vanjski. To je srž procesa individuacije. Što je čovjek napredniji u tome procesu, to je nezavisniji od vanjskih utjecaja, jasniji samome sebi i slobodniji u mišljenju i odlučivanju. Zar to nije zoran pokazatelj pounutrivanja svega izvanjskoga? Krajnji doseg individuacije jest krajnja jasnost Sebe. To ujedno znači da čovjek spoznaje da osim njega nema ničeg drugog. Čovjek se iznutra, nadkonceptualno, poistovjetio s cijelim prividno izvanjskim kozmosom. Solipsizam kao inferioran koncept s tim nema baš nikakve veze. Upravo zato Oslobođenje i jest povratak u "ne-ja", ali, dakako, ne u ono isto "ne-ja" kakvo je postojalo prije formiranja "ja".

Oslobođeni čovjek/mikrokozmos, ili Izvoru vraćena Iskra Božja, nije svjesna svojega tijelouma i svijeta, ali ne u onom smislu u kojem inače poimamo nesvjesnost. Ona nije svjesna ničega osim Sebe, u svemu vidi samo i jedino Sebe. Stoga ona sve varijabilitete beskonačno složenog univerzuma svojom jasnošću vidi kao istu ili jednu Supstanciju/Suštinu. U njoj nema promjena, reakcija, kretanja. Zbog toga Lectorium Rosicrucianum to "stanje" naziva Statičnim Kraljevstvom. No ako je netko sposoban usluživati ovaj kozmos ili pomagati ovomu kozmosu 24/7, ako je netko sposoban biti neprestano aktivan, bez umaranja, u svijetu koji vapi za Milošću, onda je to oslobođena duša. Ona jedina ni na jednu sekundu nema vlastitih potreba.

nedjelja, 12.03.2023.

Voyna njet!

Miris krvi - apokrifni psalam

Američko, ali i globalno tržište
u petak je promatralo
kako regulatori pod nadzorom
vladine Savezne korporacije za osiguranje depozita
zatvaraju vrata banke Silicon Valley Bank
koja je na kraju prošle godine
bila rangirana
kao 16. najveća u SAD-u
kako bi zaustavili strmoglavi pad,
a što je značilo
najveću propast banke još od 2008.

Kolaps ove banke
u otprilike 48 sati
pa i manje
posljedica je povećanja kamatnih stopa
Federalnih rezervi
za 1700 posto
u manje od godinu dana.
Nakon što su nerizični vrijednosni papiri
i zapisi Ministarstva financija SAD-a
počeli jamčiti atraktivnije povrate sredstava
od onoga što je nudila SVB,
investitori, fizičke osobe i kompanije
koje su novac držale u ovoj banci
počeli su povlačiti svoj novac,
a banci je trebao brz način
da ih isplati.
Na kraju su bili prisiljeni
prodati svoj kreditni portfelj
uz golem gubitak.

Ova kaotična epizoda pokazuje
da bi Fedov režim agresivnog dizanja
kamatnih stopa
mogao uzdrmati institucije
za koje se ranije smatralo
da su relativno stabilne.
Čini se da će od sada
svaka osjetljivost
na kamatne stope
biti jasno vidljiva,
a nekadašnje preuzimanje rizika
smatrat će se odgovornim.

Kad brzo podignete kamatne stope,
nakon 15 godina pretjeranog stimuliranja gospodarstva
gotovo nultim stopama
naivno je zamišljati
da ne postoje određene silnice
u svim dijelovima društva
koje će se naći pod stresom.

Kolaps SVB-a savršen je primjer
onih vrsta kretanja
koja su izložena opasnosti
kada se ciklusi promjena kamatnih stopa pomaknu.
U 2020. i 2021. za tehnološke start-upove
predviđale su se vrtoglavo visoke procjene,
razine cijena dionica su gotovo svakog tjedna
rasle do rekordnih visina,
a cijeli je sektor bio preplavljen
gotovinom
zahvaljujući bilijunima dolara vladinih poticaja.

U takvom je okruženju
strelovit uspjeh postizala SVB,
koja je postala glavna banka
za novoosnovane start-upove.
Njezini su se depoziti
više nego utrostručili
sa 62 milijarde dolara na kraju 2019.
na 189 milijardi dolara na kraju 2021.
Nakon što je primila više od 120 milijardi dolara depozita
u relativno kratkom vremenskom razdoblju,
SVB je taj novac morala staviti u funkciju,
a njihova knjiga zajmova
nije bila dovoljno velika
da apsorbira golem priljev gotovine.

SVB je stoga učinila
za jednu banku posve normalnu stvar,
ali u uvjetima koji su na kraju
radili protiv nje.
Kupila je američke državne obveznice
i hipotekarne vrijednosnice.
A onda je 16. ožujka 2022.
Fed krenuo sa svojim prvim povećanjem
kamatnih stopa
- od tada su kamatne stope porasle
sa 0,25 posto na današnjih 4,50 posto.

Iznenada je SVB-ov portfelj
dugoročnih obveznica,
koji je donosio prosječan prinos od samo 1,6 posto,
bio puno manje privlačan
od dvogodišnjih američkih trezorskih zapisa
koji su nudili gotovo trostruko veći prinos.
Cijene obveznica pale su,
stvarajući milijarde dolara gubitaka za SVB.

Stalni pritisak
po pitanju tehnoloških procjena
i zatvoreno IPO tržište
doveli su do pada depozita u banci.
To je potaknulo SVB
da proda
21 milijardu dolara obveznica
uz gubitak od 1,8 milijardi dolara,
sve u pokušaju da ojača svoju likvidnost,
ali je to dovelo do klasične "navale na banku",
odnosno do masovnog povlačenja novca
investitora, fizičkih osoba i kompanija.

Ono što je možda posebno zlokobno
jest to što SVB vjerojatno nije
jedina američka banka
koja leži na milijardama dolara gubitaka
u svom portfelju obveznica
pa stoga treba biti na oprezu
kada su u pitanju učinci
daljnjih promjena kamatnih stopa.

Silicon Valley Bank i First Republic
prvi su slučajevi banaka
s poslovnim modelima i bilancama
koje su loše pripremljene za uvjete
rastućih kamatnih stopa
i stalno rastući rizik od recesije.
Ulagači,
osjetivši miris krvi,
tada usmjere pozornost
na iduću banku koja je izložena
kamatnom riziku
i specifičnom kreditnom riziku,
a zatim opet na iduću takvu.
No Isus je umro za sve nas,
Isus nas voli.

srijeda, 08.03.2023.

Triptih

Imali smo i mi svojega Banksyja:

FILJIO JEDAN, FILJIO DVA, FILJIO TRI.

utorak, 07.03.2023.

Hipoteza

Znanstveni rad mora slijediti stroga pravila, bilo da se radi o radu na prirodoslovnom ili na humanističkom području. Od postavljanja hipoteze, preko obavljanja eksperimenta (koji često koristi i kontrolnu skupinu) i prikupljanja podataka, do statističke obrade i analize te završnih zaključaka koji opovrgavaju ili potvrđuju početnu hipotezu, znanstveni rad ekstremno je egzaktna i metodološki veoma precizna djelatnost koja zorno ukazuje na stupanj dosegnute inteligencije najgornjeg decila ili čak centila čovječanstva. Tko se nikada nije bavio znanstvenim radom ili barem kao student insajderski sudjelovao u njemu kao asistent, taj ne zna u kojoj je mjeri znanost zapravo najistinoljubivija čovjekova zanimacija. Nijedna se sitnica u znanstvenom radu ne prepušta slučaju, pristranosti, utjecaju mogućih distraktora, o svemu se vodi računa ne bi li konačni znanstveni zaključak o početnoj hipotezi bio djevičanski objektivan koliko je to samo moguće. I na koncu, znanstvena metodologija tako je postavljena da se svaki znanstveni rad može ponoviti u svim svojim dijelovima ili etapama potpuno istovjetno od strane drugih znanstvenika. Rezultati se moraju podudarati ukoliko je prvi znanstveni rad napravljen pravilno.

Pa ipak, usprkos svemu tome događa se da neki znanstveni rad ne prođe vanjsku valorizaciju, i to već u prvom stupnju, na razini kritičke recenzije, prije ponavljanja istraživanja. Nezavisni ocjenjivači znaju utvrditi ili da prikupljeni podaci nisu reprezentativni, da ne čine uzorak, ili da za njihovu statističku obradu nije korišten adekvatan statistički model ili okvir, ili da je s prikupljenim podacima i njihovom statističkom obradom sve u redu, ali da njihova analiza i interpretacija nisu valjane. Nerijetko je nevaljanosti analize i interpretacije veoma teško ući u trag pa znanstveni rad čak završi u nekom renomiranom znanstvenom časopisu; tim je veća sramota i za njegove tvorce i za sam časopis kad se to otkrije. Takvih je situacija bilo dosta tijekom pandemije virusa SARS-CoV-2, nezavisni su recenzenti otkrivali metodološke pogreške ili analitičke zablude, čak i skrivene interpretativne pristranosti u korist početne hipoteze.

I kao što to često biva u životu, glavna mana čovjeka, metode ili paradigme krije se upravo u njihovoj izvrsnosti ili superiornosti. Najčešće će upravo čovjek moralno čvrst kao čelik, besprijekornoga karaktera, potajno, kompenzatorno, činiti najveće poroke. Najrigoroznija će metoda padati na testu svoje vlastite strogoće jer je broj varijabli s kojim ona može pravilno funkcionirati nužno isuviše malen, dok je varijabilitet pojavnosti nesrazmjerno raskošniji. Materijalistička paradigma današnje znanosti, čiji je idejni začetnik Francis Bacon, pionir na području prirodne filozofije i znanstvene metodologije na prijelazu iz renesanse u moderno doba, naočigled se raspada pred rastućom svjesnošću najrazvijenijih kćeri i sinova čovječanstva koji sve jasnije i sve nedvosmislenije počinju gledati "na onu stranu", onkraj ograničenja fizičkih osjetila. Bacon je bio silan genij, gigant duha svojega vremena, jedan od onih koji su trasirali sasvim nove puteve mišljenja i zaključivanja o zbilji, puteve misli koji se prije njih naprosto ne bi vidjeli u kolektivnom mentalnom polju, no njegova se divljenja vrijedna ostavština potrošila i sada malo-pomalo počinje zaudarati kao svaka lešina.

Nije stvar u tome da znanstvena metoda više nije ispravna, već u tome da više nije u stanju odgovoriti na rastuće potrebe ljudi, ili drugim riječima, sve je manje usklađena s imperativom novih hipoteza koje se rađaju u polju ljudske zamjedbe i spoznajne moći. Nove hipoteze nisu pogodne za staru znanstvenu metodu, nadišle su je. Netko bi mogao prigovoriti da nikada ne može biti problem u znanstvenoj metodi, da su hipoteze te koje su sporne ili valjane. "Hipertrofija opsjenarske kvaziduhovnosti nastale tijekom hipijevskih '60-ih samo se nastavila na religijsko opsjenarstvo", reći će netko, "i društvu dala bezbrojne nove koncepte koji su stvorili privid da stara znanost više ne važi, iako se radi samo o tome da ti koncepti ne važe. Oni su stvorili iluziju neke nove spoznajne perspektive, iako je znanost zasnovana na dobro nam znanoj znanstvenoj metodi jedina koja može dati spoznajnu perspektivu, ona je konstanta koja se ne mijenja." No je li baš tako?

Sve je više ljudi svjesno fenomena telepatije, ne samo one instinktivne koja proizlazi iz rada eteričkog centra moći povezanog sa solarnim pleksusom, a koju dijelimo sa svim razvijenijim sisavcima, već i telepatije na mentalnoj ravni koja je rezultat povećane responzivnosti čovječanstva na mentalne energije. Sve više ljudi ulazi u zadnji stadij individuacije ili osamostaljenja bića, tj. sve više ljudi zadobiva sposobnost samostalnog mišljenja. Povećana svjesnost o ljudskim pravima, o pravima radnika, o pravima žena, o pravima djece, o pravima osoba s invaliditetom, o pravima ljudi druge seksualne orijentacije, o pravima životinja itd. nije ništa drugo nego refleksija povećane moći samostalnog mišljenja, mišljenja koje više ne ovisi u presudnoj mjeri o stavu kolektiva, narativu tradicije, službenom mišljenju Crkve ili Partije i sl. Sve se više ljudi na sve kvalitetniji način pita: "Tko sam? Odakle dolazim? Kamo idem? Je li ovaj kratkotrajni život sve što postoji? Jesu li dogme religija sve što postoji? Jesu li spoznaje znanosti sve što postoji?" Pitaju se i zatim nastoje pronaći odgovore, a ti odgovori nisu u znanosti i do njih ne može dosegnuti znanstvena metoda kako je zamišljena zadnjih sto ili dvjesto godina. Pa budući da svi ti odgovori na sva ta pitanja nisu u znanosti, znači li to da su sva ta pitanja budalasta, romantična, nezrela, suvišna? Mnogi znanstvenici misle da to znači upravo to, no na sreću ima sve više znanstvenika koji su otvoreni za novo, čudesno, naizgled nemoguće, za novu paradigmu koja duhovnost spušta u bratski zagrljaj sa znanošću.

Oni koji se u raspravama žele lako izvući često znanosti suprotstavljaju religiju ili priču o Bogu pa potom superiorno poantiraju u svoju korist, u korist Njezinog Veličanstva Znanosti. No svakom sastrane jasno je da to nije poštena podjela karata, da se bitka argumentima ne treba voditi između ateizma i teizma, već između stare znanstvene metode koja dopušta samo vrlo ograničen repertoar hipoteza i nove, neke buduće znanstvene metode koja dopušta nesagledivo veći broj hipoteza. Dolazimo, dakle, do jedne nove paradigme u kojoj moć neće biti u znanstvenoj metodi samoj po sebi, nego u hipotezi! Postaviti pravu hipotezu, hipotezu koja proizlazi iz intuicije, iz unutarnje spoznaje, iz Duha - to je smjer kojim čovječanstvo hrabro treba ići u budućnosti, na koji se mora odvažiti. S trona silazi znanstvena metoda i na nj sjeda hipoteza, njezina moć utjelovljenja i materijalizacije viših duhovnih istina. Prošlo je vrijeme rahitičnosti hipoteze, njezine nemoći, njezine neutralnosti, impotencije, njezine intrinsične krivnje ili pogrešnosti dok se ne dokaže da je nevina ili točna. Hrabrost da se postavi prava, moćna, a ne jadna i krhka hipoteza vodila je velikane poput Einsteina i Tesle. U budućnosti će se cvjetanje te osnovne nove propozicije raširiti na hiljade znanstvenika diljem svijeta, svuda će se rađati novi, još bolji, još intuitivniji Einsteini. I stara će paradigma, paradigma koja je robovala znanstvenoj metodi koja je kastrirajuće djelovala na hipotezu, polako odlaziti u zaborav, ne zato što je u svojoj osnovi bila pogrešna (jer nije), već zato što će je prirodno zamijeniti nova, probuđena moć ljudskog duha, moć koja će se u čovječanstvo instalirati sama od sebe, neprimjetno, prirodno, iznutra prema van.

Renesansa je označila finalno čovjekovo probuđenje u vanjskom, osjetilnom svijetu. Stara Grčka već je imala jedno takvo probuđenje; Rudolf Steiner znao je reći da bismo, takvi kakvi smo danas u tjelesnom smislu, trenutno dobili strašnu glavobolju kad bismo samo na nekoliko sekundi mogli gledati očima starih Grka - tolika je bila snaga njihove osjetilnosti. No renesansa, 15. stoljeće u Italiji, a onda vrlo brzo i diljem Europe, značila je nevjerojatno, gotovo mistično probuđenje čovjekovog uma u osjetilnosti. Jedan od sjajnih markera tog probuđenja bilo je otkriće linearne ili geometrijske perspektive u slikarstvu. Najednom se udaljeniji predmeti više nisu prikazivali iznad bližih, kako je to bilo još od vremena drevnih egipatskih fresaka, već u skladu s onim kako um kroz oči zaista vidi stvarnost. To je označilo konačnu ili završnu eksteriorizaciju uma u grubotvarnoj osjetilnosti i prvi kamen puta postupnog osmišljavanja i postuliranja znanosti bio je postavljen. Svega je nekoliko stoljeća bilo potrebno da se čovječanstvo otkrije samome sebi u punini i raskoši svojih osjetilno-kognitivnih mogućnosti. To ide takvom brzinom te nam se danas čini da je internet izumljen prije sto godina, a pametni telefoni još u prošlom stoljeću - apsorbiranje novih tehnologija i mogućnosti kao da ubrzava vrijeme, tj. kao da vrijeme više nije fenomen koji se mjeri satom, već fenomen koji se mjeri kvantumom informacije.

U svemu tome, međutim, postoji jedno veliko, alarmantno ALI - prijetnja potpunog uništenja sveg života na planetu upravo zbog te i takve znanosti, dakle upravo zbog silne osjetilno-kognitivne moći koju je čovjek probudio u sebi. Tu moć ne prati njegova duhovna besprijekornost ili duševna vrlina. Nesrazmjer je ogroman, abnormalan, zastrašujući. Cijelo čovječanstvo danas ovisi o slučajnosti, o tome hoće li na mjesto Putina doći netko još gori od Putina, o tome hoće li diktatorski režimi odlučiti zaigrati na kartu nuklearne prijetnje i tako zavrtjeti ruski rulet Armagedona, o tome hoće li netko uspjeti hakirati računalne sustave u silosima s nuklearnim bojevim glavama itd. Numinozum je mjesto u svijesti koje može značiti i blagoslov i prokletstvo. Osjetilno-kognitivna moć čovječanstva koja se probudila u 15. stoljeću jedan je takav numinozum. Znanost je postala ubojita igračka u rukama troglodita. Što dalje? Koji imperativ čovjek danas treba prepoznati kao urgentan, ultimativan, spasonosan? Povratak Bogu, tom konceptu religija? To je nemoguće. No moguća je nova duhovnost, konačno uzemljenje izvjesnosti da smo svi mi, da je cijeli ovaj svijet, primarno duhovan. Duh je taj koji je primaran, a materija je sekundarna. To dokazuje već i činjenica da materija ne može uništiti samu sebe, ali duh to može. Ne, dakako, u jednom apsolutnom smislu, ali svakako u smislu uništenja duha na planetu Zemlji, u smislu uništenja sveg života na ovom planetu. Pa hoćemo li i dalje kao individualizirani duhovi perverzno inzistirati na materiji, na materijalizmu, na znanstvenoj metodi, ili ćemo se usuditi postulirati novu hipotezu, hipotezu da Duh u nama može popraviti stvari i da Mu se trebamo okrenuti kako bismo otkrili načine ili modalitete toga iscjeljenja? Jesmo li spremni postulirati hipotezu da nam bez pomoći Duha nema spasa? O toj spremnosti ovisi naš opstanak.

ponedjeljak, 06.03.2023.

Na platnu života

nedjelja, 05.03.2023.

Padanje ukrug

Naše je biće kao satelit koji neprestano pada na Zemlju i neprestano je promašuje. I samo zato što promašujemo, mi zapravo živimo. Svijest gori u tom padanju ukrug.

subota, 04.03.2023.

Šansa za odmak

Za naš Rast nije bitno ono kad smo normalni. Bitno je ono kad smo ludi, živčani, na rubu kontrole, kad nas sve smeta, kad pizdimo, kad smo agresivni, kad padamo u očajanje, kad ne vidimo smisao, kad smo jadni i duševno deprivirani, kad osjećamo prazninu, kad se nemamo za što uhvatiti, kad nam vjera i nada djeluju kao nakaze, kad padamo u ambis bez parametara, kad osjećamo agoniju, agoniju, agoniju. To je zlatno vrijeme za naš Rast, ono najbolje što nam se u životu uopće događa, ma koliko je to teško prihvatiti. U svim nabrojanim momentima, ma koliko da se ponavljaju iznova i iznova, moramo zamijetiti prije ili poslije onaj sičušni osjećaj da je sve to Igrokaz, sičušni osjećaj svjedočenja sastrane.

četvrtak, 02.03.2023.

Riječ, dvije o znanosti, eteričkoj materiji i mislima

Nisargadatta Maharaj kaže: "Nisi ti u univerzumu, univerzum je u tebi." To je istovremeno i tvrdnja koja je istinita i tvrdnja koja se ne može znanstveno dokazati. Znanost ima svoju veoma važnu i dragocjenu ulogu, no budući da još uvijek značajno robuje materijalističkoj paradigmi, nije u stanju probiti svoje granice i vinuti se do dubljih i većih spoznaja. Npr. kad jednom znanost otkrije i potvrdi postojanje eteričke materije ili finotvarne sfere "ponad" svima nam znane grubotvarne s njezina tri aspekta (kruto, tekuće i plinovito), vinut će se u neslućene nove visine. Za postojanje eteričke sfere znali su i Tesla i Wilhelm Reich, kao i mnogi drugi znanstvenici, no teško ju je dokazati na klasičan način. Proboj znanosti u eterički univerzum ili energetsku pozadinu sveg osjetilnog svijeta imat će silne nove reperkusije u medicini ili liječenju ljudi. Liječenje bojama, zvukom, mentalnim afirmacijama itd. dobit će novi zamah. Materija u svojoj ukupnosti ima sedam razina, tri grubotvarne i četiri eteričke. Moždana svijest, konkretne misli našeg mozga, kompletna fiziologija koja proizlazi iz energetskog rada naših čakri - sve je to izvorno prisutno u našem eteričkom tijelu ili energetskom kalupu koji čudesno čini da se oko njegovih praničkih strujanja formiraju stanice i organi i u konačnici cijelo naše fizičko tijelo. To što ozljede mozga utječu na našu svijest ne poništava gornje tvrdnje. Na Veneri, Marsu, Saturnu itd. postoje sjajna uzvišena čovječanstva, s veličanstvenom florom i faunom, ali - u eteričkoj materiji. Današnja znanost sprda se s tom informacijom. Mnogi ljudi imaju eterički vid određene razine. Benjamin Creme već je kao dijete vidio vjetar, tj. vidio je eteričke struje vjetra koje većina nas ostalih samo osjeća na svojemu licu, ali ih ne vidi. Kad bi u drugom dijelu svijeta neka zemlja na nekom udaljenom atolu ili ispod tla izvršila nuklearni pokus, on bi ga istog trena osjetio kao specifične eteričke valove koji se šire planetom. Sutradan bi zatim o tomu čitao u novinama. Gradivna bića podljudskog carstva, sitni devički ili anđeoski životi poznati kao elementali, zaslužni su za postojanje svega što možemo doživjeti svojim osjetilima - oni svojim energetskim radom stvaraju oblike u biljnom i životinjskom svijetu, posreduju zvuk i svjetlost itd. U svemu je prisutan inteligentni dizajn; treba biti duhovno slijep pa to ne vidjeti. No valja reći da ponad moždane misaone dinamike postoje i puno više razine misli, mentalne razine s kojih se u obliku arhetipskih ideja božanski Plan spušta naniže u svoju razradu i provedbu. Istina je da je naša percepcija u puno većoj mjeri uvjetovana gradivnom i hipnotičkom snagom misli nego što možemo i slutiti. A da je cijeli ovaj svijet u svojoj suštini zapravo mentalan, dokaz su pojmovi vremena i prostora. Vrijeme i prostor postoje samo na mentalnoj ravni, u osjetilnoj percepciji ih nema. A ipak ne možemo baš ništa zamisliti kao stvarno ili postojeće ako to ne postavimo na matricu vremena i prostora. To je dokaz da je sav svijet primarno mentalan, a tek sekundarno osjetilan.

Spring

Long Hard Road

<	ožujak, 2023
P	U	S	Č	P	S	N
		1	2	3	4	5
6	7	8	9	10	11	12
13	14	15	16	17	18	19
20	21	22	23	24	25	26
27	28	29	30	31

Ožujak 2023 (14)
Veljača 2023 (8)
Listopad 2022 (1)