čuda su svuda oko nas

nedjelja, 26.02.2023.

Perfect World

Sunset In The Blue

petak, 24.02.2023.

Hajke na cajke

Da mi je netko rekao kako će doći dan kada ću braniti cajke, rekao bih mu da nije fulao samo ceo fudbal, nego i sve sportove s loptom. ;) No taj je dan došao. Pulski gradonačelnik Filip Zoričić u zanosu je pijanstva postupio kao svaki bog-i-batina koji drži do sebe i jednim potezom svojih trepavica naredio Zabranu! Kud on okom, gradske službe skokom. Njegovo bijedno obrazloženje možete pročitati OVDJE. Ne slušam niti sam ikada slušao cajke, tzv. turbofolk, a ni one starinske narodnjake iz doba socijalizma koji su puno uljuđeniji, koji još jednim svojim malim promilom imaju nekakav doticaj s pojmom glazbe, iako su mom glazbenom i estetskom ukusu jednako strani. Također nisam za to da se narodnjački koncerti održavaju na otvorenom, recimo u pulskoj Areni ili na kakvom stadionu - apsolutno ne. No ovdje se radilo o pulskom Domu sportova, zatvorenom i zvučno izoliranom prostoru u koji se nikoga ne bi silom tjeralo kao što su prije par dana silom tjerali jadne Ruse iz svih krajeva Mame ŠČ u Moskvu na Putinov stadionski dernek iz pakla.

Pulski se gradonačelnik povodom te zabrane poziva na tradicionalnu pulsku i istarsku multikulturalnost i multietničnost i ja se pritom pitam je l' on to sve nas zajebava ili što?! U Puli još iz vremena socijalizma (zbog tamošnjih vojarni) ima dosta Srba, također i Bošnjaka, Roma, Talijana (Talijana puno manje nego što se misli jer su mnogi talijanizirani Hrvati nakon 2. svj. rata zadržali talijansku verziju svojeg prezimena iz samo njima znanih razloga). Pa neka mi netko odgovori - na koji ćemo način iskazivati i dokazivati tu svoju idiotsku, manipulativnu i već odavno nepovratno kompromitiranu frazu o multikulturalnosti i multietničnosti? Tako što ćemo raju tjerati da ide gledati Robbieja Williamsa, Erosa Ramazottija i Florence and the Machine? Tako što ćemo ju pokušavati prevesti u svoj glazbeni, književni ili likovni ukus? Tako što ćemo joj zabranjivati da sluša što voli slušati i što je dijelom njezinog etnosa? Ako je to multikulturalnost, onda sam ja žirafa. Ministrica Nina Obuljen Koržinek daje za pravo pulskom gradonačelniku jer, kao, gradovi imaju pravo sa svojim gradskim objektima činiti što god žele i u njih pripuštati koga god žele. I onda to još uspoređuje s Hrvatskim narodnim kazalištem - ako intendantica odluči povući granicu i u kazalište ne pripuštati izvođače koji se nalaze ispod određene vrijednosne crte, ministrica će stajati iza takve odluke. Eto kako političari vazda i uvijek ne znaju ništa drugo nego manipulirati, jer, ne može se jedan nacionalni teatar uspoređivati s jednom sportskom dvoranom!

Živio sam pet godina u Puli. Njezini su stanovnici zaista osjetno komunikativniji i srdačniji, topliji i susretljiviji od, recimo, Zagrepčana, no nakon godine ili dvije shvatio sam da je to - kao i uvijek u životu - samo jedna glazura, izvanjska maska, iza koje se krije čeljad kao svaka druga, a pritom se osjeti kako domaće, dijalektalno stanovništvo u tom duhu tolerancije i prihvaćanja uglavnom ipak ne prihvaća doseljenike, drži ih po strani, ne pripušta ih u svoj ekskluzivni istrijanski klub. Pula i Istra, naročito njezini političari, trajno na ustima imaju tu poganu i sada već uvredljivu spiku o multikulturalnosti, multietničnosti i toleranciji, iza kojih se, eto, nerijetko krije nešto sasvim drugo, npr. narcisoidna potreba da se pripada nekom superiornom klubu, potreba koja će zmijskom lakoćom grubo maknuti ustranu svakog onog tko bi tu zastavu kojom se neprestao maše želio provesti kroz ispit istinitosti. Za mene gotovo da nema gore stvari od one kad se neki netolerantni i agresivni primitivčina s pozicija kulture i visokih civilizacijskih ideja tobože bori protiv primitivizma. Takvi su daleko najopasniji po zajednicu jer uvode jedno shizofreno, licemjerno i kaotično stanje, jedan način govora i postupanja koji trajno obmanjuje i sve dobronamjerne ljude dovodi u zabludu. "Sačuvaj me bože srpskog junaštva i hrvatske kulture", davno je govorio Krleža, a te su njegove riječi i danas silno aktualne.

Sve dok u nečijem muzičkom nastupu nema nacifašističkih i ustaških elemenata, šovinizma i raspirivanja mržnje po bilo kojoj osnovi, pustite ljude da sviraju, da zarađuju svoj kruh svagdašnji, da se bave onim što im najbolje ide. Licemjerje i lažljivost u ime kulture i visokoparnih ideja puno su gori od najgorih cajki!

Katie Melua

utorak, 21.02.2023.

Jesus (s)cares

ponedjeljak, 20.02.2023.

Veoma istinita zabluda

Ako je netko uskladištio dovoljno osobne moći, taj može činiti čuda. Uzmimo za primjer časne sestre. One su u celibatu - samim tim skladište energiju. Poste i mole se posvećenom motivacijom - time dodatno skladište energiju. Trajno su u mentalnom položaju predanosti jednoj apstraktnoj, duhovnoj svrsi - to im donosi dodatnu moć. Nakon godina takvog života časne sestre imaju mnogo akumulirane osobne moći iako toga uopće nisu svjesne. One nemaju pojma za što su sve sposobne, što sve mogu, ako bi samo htjele! Mogu pomicati brda, figurativno rečeno, jer njihova unutarnja snaga vibrira na granici ispoljenja-na-zahtjev. Ako jedna od takvih časnih sestara doživi da joj se ukažu Isus ili Marija, da joj dadu proročanstva koja će se zaista obistiniti, da joj kažu mnogo o njezinoj prošlosti, sadašnjosti i budućnosti sa stopostotnom točnosti, to još uvijek ne znači da su joj se zaista ukazali Isus ili Marija. Drugim riječima - i jesu i nisu. Nakon desetljeća promišljanja na tu temu i uviđanja mnogih proturječnosti za koje mi nitko nije dao valjano objašnjenje, došao sam do zaključka da nema tamo gore nekog Isusa ili nekog Krišne koji bi bio trajno angažiran oko usluživanja svetica i svetaca, besprijekornih žena i muškaraca koji su u svojemu mikrokozmosu uskladištili veliku količinu duhovno-duševne, unutarnje energije. Osobnost Isusa postojala je u svoje vrijeme, a što se dalje događalo s tim mikrokozmosom - tko bi ga znao. Ne kažem da taj mikrokozmos ne služi Životu i dalje na razne načine, no teško mi je povjerovati da misterijima i čudima robovski redovito uslužuje sve besprijekorne ljude koji su kršćanske provenijencije. Prije će biti da na jedan tajanstven i vrlo ekskluzivan način besprijekorne žene i muškarci stvaraju Isusa ili Krišnu iz svojeg besprijekornog uma. Pa ako to i jest neka vrsta zablude, bogme je veoma istinita zabluda.

Ramana Maharshi nekom je prilikom opisao što mu se jednom dogodilo. Najednom je, po njegovu kazivanju, njegovo tijelo krenulo uvis, odlijepilo se od tla, i počelo putovati preko Indije velikom brzinom sve dok se nije zateklo nad nekim mjestom - tada se počelo spuštati, spustilo se u neki hram i ukazalo nekom njegovom pokloniku koji ga je ondje zdušno zazivao i molio mu se. Pokloniku je na taj način bilo odgovoreno na njegovu molitvu - dobio je daršan ili viđenje božanskog bića. Ramana Maharshi cijelu je stvar opisivao kao nešto što nije proizlazilo iz njegovog uma, iz njegovih vizija, htijenja, namjera. On je samo bio potpuno protočna i prosvijetljena osoba, osoba koja je time bila utjelovljenje Boga, Njegov/Njezin savršen instrument, avatar, tulku (lutka na koncima u tibetanskom budizmu). Ramana vjerojatno nije putovao zrakom ponad Indije u svojem grubotvarnom tijelu, vjerojatnije je da se radilo o njegovom finotvarnom, eteričkom tijelu, no mudraci poput njega zapravo ne razlikuju jedno od drugog jer su obje varijante fizičke, materijalne, a oni su daleko i visoko onkraj identifikacije s njima. Za moju je poantu bitno to da Ramana nije osoba koja iz svojega sveznanja kako ga mi shvaćamo gleda udovoljiti svojim poklonicima - on nije znao što će mu se dogoditi, bio je samo Božji instrument jer je na taj način bila uređena ili konfigurirana njegova sudbina u tom životu. Malo je smisleno da on i danas na isti način uslužuje potrebe hiljada svojih poklonika, puno je vjerojatnije da sami besprijekorni poklonici stvaraju svog vlastitog Ramanu kroz svoju vlastitu, čudesnu Šakti. Svatko od nas je božanski u svojoj osnovi. Zbog toga svi mi živimo u modu veoma istinite zablude jer naša osjetilna percepcija nije samo osjetilna percepcija, ona je dubinski i kapilarno "prokrvljena" našom božanskom stvaralačkom moći, našom snagom konceptualizacije i snagom vjere, koja je pak kod nekih pojedinaca silno umnožena akumuliranom osobnom moći uslijed besprijekornog života odricanja od udovoljavanja egu ili požudnoj prirodi astralnog "tijela". Jung je čak i o NLO-fenomenima govorio kao o čovjekovoj kolektivnoj stvaralačkoj moći. Možda je bio u pravu. Divio se obimnom djelu Alice Bailey, iako je sumnjao u njegovu telepatsku pozadinu, tj. u mogućnost da joj je sve te knjige telepatski izdiktirao tisućama kilometara udaljen Učitelj D.K. Alice Bailey povodom toga mu se fino narugala, rekavši: "Ah, veoma je čudno da mi moj um kao Učitelj D.K. poštom šalje pakete iz Indije." :) Jasno je da Alice Bailey pakete iz Indije nije slao njezin vlastiti um, no to još uvijek ne znači da njezin odnos s Učiteljem D.K. nije bio sudbinski impregniran kao jedna cjelina događajnosti, u kojoj ni on ni ona nisu imali "pravo izbora". Bog ili Božica tako ustrojava stvari - razvrstava ih u klastere, grozdove srodnosti koji funkcioniraju kao organske cjeline. Tzv. čuda moguća su samo unutar takvih zatvorenih sustava srodnosti. Čudo iz jednog klastera ne može biti funkcionalno u nekom drugom. U tom smislu čuda su istinita, a ipak i lažna.

nedjelja, 19.02.2023.

Ouroboros

Sve je u našem životu začarani krug - negativnost rađa novom negativnošću, proročanstvo samo sebe ispunjava, misao natapa emociju kako bi zatim emocija u povratnoj sprezi dodatno natopila i pojačala misao. Tomu nema kraja i mi ne znamo kako da se iz te petlje izbavimo. Hranimo se onim što pokušavamo izbjeći upravo zbog toga što to pokušavamo izbjeći - dobro je poznata moć negativne motivacije. U svakom slučaju, važno je uzeti u obzir da tzv. negativno ispoljavanje energije ne treba napor ili dodatnu silu - negativnost se manifestira nizvodno, lako, sama od sebe. Da bi se nešto izgradilo, treba jako puno afirmativnog promišljanja, uzvodnog plivanja, snage volje, upornosti, monolitnosti motivacije, vještine i znanja, a i pomoći drugih. No da bi se to isto uništilo, potrebna je samo slijepa, nizvodna sila negativnosti.

Ouroboros u svom primarnom vidu jest simbol vječnosti, vječnog obnavljanja, besmrtnosti, života koji se obnavlja iz vlastite "hranjivosti", simbol neuništivosti energije/snage/sile/volje. No u svojem sekundarnom vidu, kao i sve druge numinozne stvari, ouroboros postaje našim vječnim tamničarom, našim prokletstvom, jer se ne uspijevamo osloboditi iz premoćnog stiska vlastite volje koja se okrenula protiv svojeg izvorišta, koja u njemu negativno izgara kroz samopotvrđivanje jednom uspostavljene negativne i autodestruktivne premise. To je suština samozrcaljenja našeg uma. Svaki korak koji učinimo kako bismo pobjegli iz svoje tamnice gura nas dublje u tu tamnicu i podebljava njezine rešetke. Na taj način funkcionira naša mentalna komponenta posljednjih 200 ili tko zna koliko godina i to se sve više usložnjava, sve više pervertira, sve više oblaže društvenim konsenzusima iracionalnog. A kad to tako postavim, samo sam dodao na ukupnost stiska negativiteta.

Što možemo učiniti? Možemo se vježbati u kontroliranoj ludosti. U vrebanju samih sebe ili prikradanju samima sebi. U ne-radu. U bilo čemu blasfemičnom i dekonstruirajućem što će davati kvadratni milimetar šanse da zaustavimo unutarnji monolog i dokinemo samovažnost. Moramo se pritom čuvati svakog manirizma ili poze ili autoreferentnosti pod krinkom inovativnosti jer je ego utjelovljenje mezozoičke lukavosti.

subota, 18.02.2023.

Angel's Breath - Crv

<	veljača, 2023					>
P	U	S	Č	P	S	N
		1	2	3	4	5
6	7	8	9	10	11	12
13	14	15	16	17	18	19
20	21	22	23	24	25	26
27	28

Ožujak 2023 (16)
Veljača 2023 (8)
Listopad 2022 (1)