Ovih dana samo plačem.
Plačem i plačem.
Sad sam dobro. Valjda. Bar dok ne puknem opet.
Tatina smrt, strka s faxom, asocijalnost, ljudska zloća, smrt općenito, kompleksi razni, osjećaj manje vrijednosti, dosada uzrokovana gluhoćom, zadnja rupa u svirali... Ima još toga.
Prije 2 tjedna sam pukla i 3 sata plakala na dragom i jecala k'o idiot. Zapravo, ne znam kako sam zvučala. Vjerojatno neugodno za prosječne uši, katkad i nerazumljivo. Ne znam jesu li me čuli negovi koji su bili u susjednim sobama, al dobro... Ionak me njegova mama gleda... Ne znam, ali znam da nema simpatije prema meni bez obzira što se njegova kune da nije tako. Njemu je to rekla, a on meni. Ali i dalje mi se čini da nije tako jer su njezina djela i govor tijela glavni dokaz. Vozi nas jer to želi i jer se brine, ali kad se nađemo licem u lice... Muk i tišina.
Jednom sam ju zajedno s mamom našla u nekom supermarketu i samo smo se pozdravile dok je s mojom mamom pričala cijelo vrijeme. Ne želim bit nezahvalana ali.. Ni "kako si?" ne bi škodilo.
Tješi me činjenica što mi neće kvocat po glavi kao nekima, valjda.
Da se vratim, nakon tih silnih plakanja... Dragi je bio potresen i na kraju mi je predložio psihijatra. Mislio je da ću ga ošinut pogledom ili nešto otrovno reći, a ja tiho: "A možda..." Možda bi i išla, ali da mi ne napiše samo recept za lijek i pošalje doma. Time samo problemi ostaju... Inače, kad sam u normalnom stanju, sve mogu sama, sve mogu trpiti i preživjeti...Sve dok ne puknem i pokleknem. Onda mi je totalno svejedno kako ću i što ću. Očajna sam. Toliko očajna da sam otišla do Kamenita vrata u namjeri da samo spalim svijeću i pomolim. Ali eto, pri kupovini svijeća sam se rasplakala (kojeg li idiota) pred časnom. Naravno, na kraju sam završila u razgovoru s časnom. Bilo je dobro sve dok nije spomenula Boga, onda sam samo klimala jer stvarno nisam bila raspoložena za vjerske stvari.
U nekim stvarima je imala pravo... No ipak...
Rekla mi je da sam sretna što sam gluha, a ja njoj da mi je u životu previše dosadno da bih radije čula sve i svašta. Osim toga, ne bi čula samo loše stvari već i lijepe, zar ne? Pod "dosadno" sam mislila na to da me ljudi ignoriraju pola života, jer mi ne žele pričati kad ih pitam jer je "nebitno", jer se ne žele potruditi da probaju, jer ako i probaju svejedno im se ne da jer u to moraju ulagat koji napor. Dok ima volje, ima i načina...
Sad sam samo toliko nadrkana jer imam mengu koja je jako uranila (?!) i osjetljiva na sve i svašta. Još k tome, jučer nakon ovog s časnom smo otišli ja i dragi u kino gledati na Animafestu crtani Valcer s Bashirom. I nakon toga sam debelo plakala... Em zbog cijele priče u tome, em zbog tate koji je i sam sudjelovao u ratu, em što ga više nema da mu prepričam film i s njim o tome poričati, em zbog ljudi koji nastradavaju u ratu, em zbog svega... Još sam i u tom kinu dobila mengu, o veselja li. A jedva smo tu večer sredili uprkos silnim obavezima da odemo do njega i fino ostavimo za intimne trenutke. Divni razlozi za pad raspoloženja.
A niš, odemo mi do McDreka i kad se vratim s wc-a... Imala sam što videjti. Moja sala ta po podu. I to masline... Za kojima sam tako žudila. Dragi je bio nespretan. Dan mi je ionak uništen, zašto da se i oko toga živciram? A ionako je dragi sladak kad se boji moje reakcije i to me oraspoložilo. Kasnije uspijemo slučajno naći jednu otvorenu trgovinu po kasnim satima i kupim uloške i spasim se gore blamaže. I onda padne kiša i to dragom skoro pa uništi raspoloženje... Dan za sjebanje raspoloženja. Nego, odemo mi ipak do njega doma i tamo se zaključamo sve dok ne dođe mama po mene. Ipak... Kraj je barem dobro završio. Uprkos glavobolji koju sam dobila od silnih plakanja i koja me pratila do sutra ujutro...
A ne znam, samo pizdim ovih dana. Ili samo plačem.
Kad ozbiljno pomislim ići psihiću, skužim da bih te novce mogla bolje iskoristiti tipa da si pobošljam glas kod nekog profesionalca. I da ima ljudi s kojima bih mogla pričati makar nisu stručni.
Whatever... Bilo bi lijepo da krenem sad učiti za silne ispite koji me čekaju.







