Auto, tramvaj, �upak i �up�ina od ocjena - Glomp?

Neki dan... Zapravo, pro�li tjedan...
Izlazim iz �kole i sva iscrpljena od svakodnevnih raznovrstnih instrukcija.
Stanem na plo�nik uz zebru i gledam ljude kroz njih.
Kao da gledam kroz maglu.
Ne pratim �to se doga�a, ali pratim dogo�aj u "pozadini" tj. magli.
Odjednom udari auto neku �enu koja je prelazila cestu.
Sme�a cipela na visoku peticu odleti 2-3metara.
Ja gledam cipelu i smije�na je.
I smije�no je to kako leti.
Dok oni zovu hitnu pomo� i pani�are.
Prolazim zebru ravnodu�no, bacaju�i pokoji pogled na ozlje�enu.
�ekam tramvaj i u�em u prvi gledaji�i �to se jo� doga�a.
Ni�ta. Isto je. Ubrzo �e hitna.
Sve je u redu. Bit �e ona dobro. - ka�em ja sebi.
Ni panika, ni strah ni i�ta od tog nisam osjetila.
Samo mi je bilo smije�no na same pomisli na cipelu.
Super mo�nu lete�u sme�u cipelu.

Nisam znala da mogu biti tako bezdu�na.

Ali nisam ni znala kako mogu biti osjetljiva na sitnice.

Danas, u tramvaju. Kasne�i puno u �kolu.
Ugura se neka �ena starije dobi, mi�i�ava.
Mr�ava, mala i �ilava. Miri�e na alkohol.
Ne�to je ljuta, mene gurne nakon ostalih. Ja ne shva�am.
Samo ostanem na mjestu gdje me gurnula.
Po�inje ne�to derati. Napravim facu da ju ne shva�am.
Dere dalje i dalje ju ne shva�am.
Onda izdere: "Jesi li gluha?!"
Ja sam jedino samo ovo zadnje shvatila i lijepo joj rekla da jesam.
Ona je to o�ito shvatila kao sarkazam. Ili kao maldeni�ki bezobrazluk.
Iako mi nije bila namjera, ali o�ito je da sam joj pokazala da ju ne �ljivim ni pol posto.
I iza�e grubo.
Ne znam, ali ubilo me njezino bahato pona�anje.
Tek kasnije sam se sjetila da sam mogla samo uzet iskaznicu gluhih i pokazat joj to pred nos.
No kasno sam se toga sjetila, dolaze�i iz �kole doma.

I uvijek zaboravljam da sam naivna koliko god se trudila prekrit to.

Vjerujem svima, podr�avam ljude.
Poku�ao me iz radoznalnosti Jarac povjeriti. I napravio je to.
Bio je tako uvjeren da sam mu povjerovala.
Ili sam toliko naivna da je meni sve iskreno �ak i lo�a gluma.
Dobro je to �to sam i ja njega zbunila i dugo �utila o odgovoru.
Tako sam na kraju saznala da me samo zajebavao.
Nisam mu otkrila da sam mu povjerovala potpuno.
Glumila sam cijelo vrijeme sumlji�avu.
Na kraju sam mu rekla da sam znala da me zajebava iako nisam znala.
I u sebi sam s smje�kom na licu okrenuta prema njemu rekla: "�up�ino!"
Ne znam jesam li to govorila sebi ili njemu ili njegovoj znati�elji.

Ne volim kad me testiraju.
Posebno ne la�ima.
Ljuta sam.
I zavidna.
U mnogo�emu zavidna.
Ne valja to.
Nimalo.

Moram se toga rije�iti.
I prestat biti iskompleksirana osoba.
Ili barem prestat misliti da jesam iskompleksirana.

Ne volim ni kad Jarac sku�i da sam tu�na.
Prati on svaki moj ritam disanja i pozorno slu�a glas.
Gleda cijelo moje lice i prati reakciju.
Obrazi mi se lagano pocrvene, o�i zasjaje.
Glas promjeni, disanje ubrzava.
To ne mogu kontrolilati.
A on me ba� uhavati u nezgodnom trenutku.
I stalno pita �to mi je.
Ni�ta, samo sam tu�na zbog ocjena. - odgovorih.
Ne vjeruje mi. Misli da me mu�i ne�to drugo.
Ali bio je pristojan i pustio me na miru.
Hvala ti puno, to mi zaista treba. Nedavljenje.
Zaista jesam jako tu�na zbog ocjena.
Nisu dobre ba�, a jo� uvijek imam puno za odgovarati.
I za ispraviti.

Ne znam.
Umorna sam.
I�ivicrana.
I tu�na.
To je sve.

Valjda....