Fotokopirala pola gradiva, ostalo je u tijeku. Učim i čitam lektire.
Ide polako. To je zaista dobro.
Još samo čekam da odgovaram za prve ocjene.
S školom je ok. Ali s privratnim životom... Eh...
Jedne večeri se vratih kući samo pješice iz škole.
Inače idem tramvajem, ali ovajput nisam imala živca za to.
Hodam dužim putem i vratim se doma kasno od očekivanog.
Htjela sam hodati mračnim ulicama. Sama, bez ljudi.
Da mogu u mraku u miru malo isplakati.
Samoj se sebi smijati bez ikakvih razloga.
Ili smijati svojim nesrećama ili tome što mi se plače.
Ili se smijati tome što sam osjetljivo derište?
I uzviknut nekoliko puta u sebi: "Ou jeah!"
Ujedno i zadržati suze i nastaviti se smijati.
Smijati sebi i plakati kako postajem pesimističnija.
Ne mogu više.
Ne mogu podnjeti saznanje da mi je propala ikakva nada da jednom pročujem.
Umjetna pužnica neće pomoći iz nekih razloga. Ali nadat ću se nekako za novu nadu...
Ne mogu podnjeti bol u sebi.
Ne mogu podnjeti povrijeđeni ego.
Ili bol što sam izgubila osobu. Ne znam koje je točno ovo ili ono gore.
Ne mogu podnjeti stalno hvalistavanje.
Ne mogu podnjeti tuđu vječno veselu masku,
I riječi kako je stalno zadovoljan i smije mi se to u lice.
Ne mogu podnjeti kako Ga vidim s drugom.
Ne mogu podnjeti kako postajem pesimističnija.
Ne mogu podnjeti što ništa ne mogu poduzeti nešto u vezi s tim.
Ne mogu podnjeti što ne mogu spavati noćima iz bogzna kojih razloga.
Odlučila sam ispucati se jednoj osobi i reći sve.
Dobro, dvije... Seka i jedan prijatelj.
Taj, moj dobri prijatelj u znaku Djevice, zahvaljujem mu do groba što me naslušao.
Slušao me je i on prije. I svaki put bismo nešto analizirali i analizirali do besvjesti.
Zato volim ljude s strpljenjem, jer sam i ja sama sebi naporna.
Iz cijelokupnog razgovora smo zaključili o mom životu u školi koji me ubija:
Da od svih opcija mi jedno ostaje ono što i sad radim - trpljenje.
Ne mogu tu ništa promjeniti. Oni su ionako u većem broju.
Čak i ako nešto pametno kažem ili napravim, njihove brojke će postat još debilnije i glupije, možda i veće.
A ionako će me srušiti jer su u većem broju (u ovom slučaju duplo većem).
Kao što prijateljev moto glasi: "Što je veće govno, to je veći smrad!".
Ignoniranje ne dolazi u obzir jer sam već to iskušala. I nije dalo dobre rezultate.
Osim kad zaželim čisti mir i da me fakat puste na miru.
Ignoniram ono što mogu, a ostalo je nemoguće ili bi doista loše završilo.
Ono što ja trenutno radim, to je najbolje rješenje.
Jer sam ja sama sve nesvjesno poanalizirala i automatski se ponašala u skladu s onim što mi je u glavi.
Iz razgovora smo već imali zaključak na početku (trpljenje), jedino što je bilo dobro u tom razgovoru jest da smo bolje vidjeli činjenice i izrekli svoja mišljenja o osobama i ispuhali se i barem pokušali snaći se što najviše možemo.
I zaključili smo da nam je bolje kad smo pristojniji i ne psujemo opće.
Mislim, psovke kao ukras u rečenici. A ne da vrijeđaš ljude.
Jedino nam je bolje samo ako ispsujemo svima po 4pm tako što smo toliko bjesni da smo ko prajaje koje će eksplodirati.
I zaključili smo da nam je bolje s ne-divljim hormonima i manjak perveznosti.
Tako se barem odmaramo i ne lupamo glavom o zid za nekim.
Samo što je meni šteta jer sam inače malo zločesto djevojče.
O perveziji i o seksualnošću mi nikad nije bilo teško govoriti.
Znala sam što smijem reći a što ne u vezi toga. Osim toga, po prirodi sam otovorena. Ponekad se žalim na svoju otovrenost.
To mi je bila tajna uspijeha kod osvajanja dečkiju. Tako sam privukla svoje dečke.
Nisam prljava kurva, naprotiv. Time sam samo natakla da imaju šanse kod mene.
I probudila u njima znatiželju i možda zločestu maštu.
Ne oblačim se izazovno, baš naprotiv, oblačim se doista normalno.
Znam pravila ponašanja, pravila koliko/kako je što pristojno obući.
Po vlastitom iskustvu i po gledajući druge i kako im što stoji.
I kakav sve dojam može ostaviti otprilike.
Volim privući pažnju ali ne biločiju. I ne napadno ni izazovno.
Moja otvorenost ponekad privuće a ponakad ne.
Sad mi je šteta što mi se općenito o seksualnosti zagadilo.
Doista jako zagadilo da kao mislim otići u dugonamjerni celibat.
Inaće se znam našaliti i primiti šale na taj račun.
Ili pretvoriti u zanimljivu temu ili nešto maštovito.
A sad, spominje li itko, ja se pobunim.
Kao da oću cenzuru na koju sam se dugo protivila.
Ne dopuštam nimalo da se šale na moj račun u vezi toga.
Još manje bivišem iz razreda (nazovimo ga Jarac kad je već po tome u horoskopu) kojeg sam danas jako lupila pod satom stroge profe koja je nas mogla kazniti.
Zezao me samo, i to sam znala, ali ipak puklo me ionako.
Kao da me bocka u osjetljivom mjestu ili na ranjenom mjestu.
Izbezumio se i gledao me čudno i htio malo nastaviti ili nešto u vezi toga pitati.
Nisam htjela slušati i bila sam toliko srdita i nervozna. I rekla mu nabrzinu da me pusti na miru.
Zaista se čudio, jer takva nisam. Znam i ja sama ali opet...
Ne mogu kontrolilat to gađenje. Ljuti me, živicra, gadi.
A nekoć me nasmijavalo i makar bilo uvrijedljivo i znala sam sve to podnjet bez problema.
Isti je proces ponovio navečer da vidi jel meni fakat smeta. I smetalo mi je.
Ma super... Puna sam slabih točka i ranjena. Još sam i otvorena.
Ne valja to... Tako sam najlakša meta.
Samo mi još malo fali da puknem... Ovoliko malo...
Ljuti me to što sam otvorena jer tako ljudi znaju koje su mi slabe točke.
Ljuti me što gubim kontrolu malo po malo.
Ljuti me što mi se zgadilo jer je to najmanje što želim.
Ljuti me što ljudima ne mogu pomoći i nisam im do koristi.
Ljuti me što moram trpiti sve a nikako da uzvratim napad.
Ljuti me što kod ljudima NE MOGU naći slabe točke koliko se god trudila.
Jednostavno ne mogu, osim ako nisu doista jako izražene ili kad kažu sami izravno.
Jednostavno ljude gledam na dobre ljude makar bili i huligani.
Prvo uvijek tražim dobre vrline i saslušam ih što imaju za reći i upoznajem ih.
Ne volim davati ni primati predrasude.
Ali najbolje je to što i kod dugogodišnjih prijatelja ni dalje ne znam koje su im slabe točke mada podsvjesno znam da su već pokazali i da je već bilo mušica al svejedno ne znam koje su to, pavijanove mi guzice!
I zaboravljam tko ima koju boju očiju. Čak i ako pričam s tom osobom satima, danima...
Jedino zapamtim ako me netko pita i pokusavam nekako zapamtiti drugi put ili kad pričamo o temi očiju.
Svi pamte boje očiju, ja ne. Čak ni sam na početku od svojih biviših dečkiju zapamtila.
Što pamtim prvo? Kakva je osoba (karakteristike, stav, ponašanje itd), fizički izgled, njihov hod, nešto što je kod njima menu upadljivo i njihove vrline. Mnogo kasnije mane i ostalo.
Stvarno se pitam što je pobogu samnom.
Stalno analiziram i analiziram (to mi je jedina zabava bila koja mi je prešla u naviku).
Ne samo da sam otvorena, već sam i izgleda brbljava. Vidite li koliko su mi dugi postovi?
Moram se stalno ispucati jer sam uvijek nešto loše volje i uvijek me nešto muči.
A većini ljudima šutim jer ne želim ispasti jadikovalica.
Možda na blogu ispadam, al je to ipak moj blog.
Emotivna - normalno emotivna, ponekad posesivna pa ne želim reči.
Osjećajna - doista jesam, toliko sam meka srca i pomoći ću tu i tamo koliko mogu, a osjećaji igraju i glavnu ulogu.
Osjetljiva - o Venere mi, ne želim biti tako osljetljiva. A ispadam da jesam. Želim biti čvrsta.
O Lava mi, zato volim čitati o karakteristikama znakova iz horoskopa.
Saznaš kakvi su koji znakovi, zbrojiš sve i pokušaš igrati njihovim osobnostima.
Na dobar način, naravno. Jer ja ne mogu zlo uzvratiti ni da želim.
Ja sam osoba koja nikad ne uspijeva uzvratiti napadom kad želi ili kad treba.
Jednostavno ne mogu... Nešto u meni je jako čvrsto i ne dopušta mi.
Neka me izvrijeđaju do besvjesti i ja ću trpitit i šutiti. Uzvratiti neću jer ne mogu osim sebe opravdati.
Ne mogu napraviti ništa od toga bila to osveta ili uzvraćen udarac ili tako nešto.
Živčana, dobrodušna, pravedna i topla sam ja osoba,
Ljubav, snaga, vjernost i sugurnost moj život bijaše.
Ludost, glupost, slatkoća i smijeh moji mali ljubimci.
Stres, velikodušnost, strpljivost i borba mi braća,
Analiza, mirnoća, utjeha i ukus za ljepotu moje seke,
Mudrost i znanje moja mati a hrabrost i ponos moj otac bijaše.
Sunce i Mars mi u Lavu, Škropion mi podznak i tu je Pluton,
Mjesec, Venera i Mekur u Djevici, Jupiter u Raku, Satrun, Uran i Neptun mi u Jarcu.
Me ve ze ma ju sa ur ne pl.
Do re mi fa so la ti do.
Eci peci pic, ti si mali slon
a ja mala papuča.
Eci peci pec.
Prošla baba s kolačima.
Ma što li ja tako govorim, o Svetog mi Grala, mora da buncam.
Neka me netko zaustavi.
O Bože... Apolona mi, toliko toga želi izjadati. Toliko toga želim ispucati.
Ali, Zesusa mi, i toliko toga želim lijepo reći, djeliti veselje i sreću što je jako rijetko.
I volim svoju sposobnost analiziranja i buncanja i zbunjivanja i zbrkanja drugih ljudi.
Volim skrećivat s teme i skakat na jednu pa na drugu pa na osamdesetdevetu i na kraju vratit na početak teme.
Brbljat sto na sat sve svoje gluposti i pucati vatromet riječi.
Nema veze što je moj post dug. I jezik mi je dug ali nije brzoplet.
I prsti bi mi trebali biti dugi, ali nisu, samo su brzi. *Tipk tipk.*
Ako ima koje strpljive duše ili osobe koje mi može ponešto savjetovati, molim savjet u vezi bilokojeg problema kojih sam spominjala (spomenuti su tu, a Vi birjate koje oćete).
Btw. Mislim da sam već pukla pisući na blogu (pogledajte sam sadržaj posta i dužinu)...
Ili mi još uvijek malo fali?
Ovoliko malo?
