Stigli su nalazi. Bolje sam. Mogu u školu.
Nisam ni sumnjala.
Idem u pon u školu, moram dobro štrebati nekoliko predmeta.
I naučiti kako biti manje panična ili ju maknuti. Nisam ni skužila da sam panična sve dok mi seka nije rekla.
Kad je u pitanju moje tijelo, nekako znam kakav će biti proces opopravljanja i koliko će otprilike trajati.
Ista priča s HPV, drugim bolestima, virusima i ozljedama.
Jednom sam išla ginekologu i dijagonzirali su mi HPV prema nalazima.
Mama je poludjela, a ja sam ostala mirna. Definitivno mirna i čudila se.
Ali plakala sam jer sam uhvatila deftinivo lošu vibraciju oko ginekologa, a ne zbog HPVa.
On je samo radio svoj posao i bio ok gledajući s realne strane, ali s druge strane, nakon svakog posjeta bih plakala jer je slao doista losu vibraciju. Bila sam samo 3x kod njega i svaki put isto.
Moj plač je bio izlika za HPV što zapravo nije bila istina i tako sam uspijela skrit svoju mirnoću.
Otišli smo u drugu bolnicu da bolje analiziraju i da konačno utvrde imam li ili ne.
Dođu rezultati i - negativno.
Mala plače od sreće, a ja i dalje mirna, ali sretna.
Jednostavno sam znala da nemam tu bolest.
Onda, sufrajući netom i naišla sam na jedan forum.
Nekim ženama su znali doktori dijangozirati HPV zato što su simpotomi HPV slični simpotomima kad nekomu padne naglo imunitet i kad je pod strašnom stresu. Nije ni čudo što volim net.
A ja sam u to doba bila u velikom stresu da sam jedva mogla držat olovku pod nastavom.
Kad bih dobila virus ili gripu. Temperatura, vrućica, povraćanje, slabost...
U djetinstvu mi je bilo teško biti bolesna, al poslije s vremenom sam se navikla.
Kad se razbolim - nema veze. Ne idem u školu - jupi! Sretna sam doma.
Ovisi o mom tijelu i imunitetu - mogla bih pretpostaviti koliko mi treba do ozdravljenja.
Nekiput 3 dana, a nekiput tjedan dana. A najcesce 1-3 dana jer postajem otpornija.
A migrene su sve češće. I znam zaostati dan-dva iz škole zbog toga.
No, kasnije sam shvatila da kad sam bolesna - to mi je upozorenje na nešto u životu.
Da nešto ne valja, da je nešto izmaklo kontroli, da moram biti doma jer se nešto loše sprema vani, da moram nešto maknuti u životu. Bilošto, samo što nije pozitivno.
Osnovna škola - razdoblje čestih bolesti i depresije.
Ovaj razred je dvostuka stoka od srednjoskolskog. Ozbiljno.
Srednja škola - početak težak, kasnije krenulo dobro i zaljubila se u jednog iz razreda kojeg sam nekako iskreno voljela i nisam bila tako često bolesna..
Onda prekid s bivišim i nagao pad u crnilo. Stalno nešto bolesna i kad nisam htjela. Da budem iskrena, čak i prije prekida jer se nešto lose dogodilo.
Slabo učila, stresa nikad dosta, gubitak apiteta i naglo mršavljenje (s ovime sam mogla malo utješiti), bila depresivna.
Ali ne ko oni friking ludi emeri (emo) koji su se sada popularizirali ili gothic cure koje su su toliko depresivne da je jedni spas na njima obaviti egzorcizam. Srela sam ja takvih, neka faza sigurno.. Ili su, ne daj Bože, poglupili?
Proslo je doista mjeseci od prekida al svejedno imam onu bol.
Više mi se čini da je to bol razbijenog ponosa ili dostojanstva nego bol što sam izgubila voljenu osobu. Netko mi je tako rekao i teorija ima smisla.
Zato mi je mrsko ići u školu. Mrsko mi je gledati ga kako je s drugom curom (koja je iz naše škole).
Mrsko mi je ići vam pod odmorom gledati prvaše jer znam da će on biti tu s njom.
Mrsko mi je mnogo toga.
Maturanti su otišli, nemam više dobre podrške u školi.
Naša škola ima ovakvu smjenu: 1 i 3 raz zajedno, 2 i 4 raz zajedno u smjenama.
Zato se ne veselim.
I odjednom dobijem mononukleozu i ja se pitam koji sad vrag?
Opopravila sam se nekako, praznici su me očvrsnuli i dobro sam se provela.
Čak ni ne znam od koga sam dobila mono. Nisam se ni s kim ljubila ni djelila piće mjesec dana.
Okej, imala sam jednog dečka al on je zdrav ko konj i dandanas. I dandanas me voli..
Ta veza nije bila potrebna, kasnije shvatih. Samo sam slijepo trčala u nečije ruke zbog bolova u srcu.
Izgleda da je mono odigrala svoje:
- "meditirala" sam mjesec i pol
- situacija vani se smirila
- dokazali su tko mi je dobar frend/ica a tko ne
- dobro podnjela samoću u nekom smislu
- zgadio mi se komp (Bilo je i vrijeme da mi postane manje važan.)
- počela bolje brinuti za svoje zdravlje i za sebe
- smanjila mi se perveznost na nula (Aleluja! Bilo je i vrijeme. Duga priča... I podivljali hormoni. ^^" Umm...)
itd...
Iskreno, i dalje mislim da je mono bila nepotrebno upozorenje, ali valjda je uskočila s razlogom.
Možda kasnije vidim razlog. Sve s vremenom ide na vidjelo.
Ne žalim se na mono jer mi je godilo ljenčarenje. XD
Nakon mjesec i pol blazimiranog mirovanja u udobnom ljesu, ova cura će kročit nogom na zemlju prašnjavu.
I tako će biti još više prašina i konja. S dobrim konjom se prašina diže.
E da, jedna stvar mi je ko enigma.
Moja alergija... Na prašinu.
Praš praš praš...







