To se u meni giba unutarnji monolog, koji pokreće lavina bijesa kada me naljuti. Da ga ne volim ne bih se za tih trenutaka zadržala na istom mjestu, nego bih samo otišla...kako mnogi postupe.
Trebala sam otići?I jedan od tih puteva?Stvarno?
Nisam preslaba za to, s vremenom sam izgradila nešto što me drži pri svakoj odluci...no da sam otišla toliko toga bi bilo drugačije, budila bih se uz rame nekog drugog lica...ipak to ne bih mogla.
Volim ga gledati dok spava.Ne znam zašto.
Valjda nas položaj nogu koje se tada dodiruju spaja, kao i mjesta na kojima se dodiruju naše dvije slijepočnice...a tišina je, i ništa nas ne buni i okomljava jedno na drugo...njegovo sanjanje mi je drago poput našeg zajedničkog smijeha.
Volim dodir ruke na struku, nježne poteze vršaka prstiju po vratu.
Volim ga?
Da.
|
