Koja nostalgična večer!
Mjenjaju se ljudi, bome sam se i ja. Večeras smo se dragi i ja nešto poriječkali...kasnije pomirili...pa prisjetili, kako smo bili ludi prije 2 i pol godine...čar početka veza je u spontanosti, nesumnjivo, barem za mene.
Nasmijali smo se na ljetna popodneva u prvih mjesec dana veze, kada me povukao u neko grmlje u parku,usred bijela dana, da ga ljubim...dok je košulja otkopčana khm...s druge strane se sve vidjelo, ljudi prolazili no nije nam smetalo. Bilo je nečega u zraku, brzinskoga, instiktivnog, nagonskoga. Predvečerja na klupama, ruke svuda samo ne na mjestima iz bontona...ni jedan gadljiv pogled nam nije smetao.
Poželjeh večeras da mi opet pjeva "I believe I can fly"...kao nekada ili "I love you..." ma što sam brzopleto prevrtala očima na početku zbog onog stupidnog filma "10 razloga što te mrzim" koji je tu pjesmu ponovno proslavio...hm...da...
Bit ovoga je da sam se danas potpuno prisjetila čari na koje ne možeš misliti za brze svakodnevice...Isuse, toliko toga volim, a nisam svijesna često...ponekad sam i hladna možda...no sada samo što se ne otopim, valjda je to normalno u dugim vezama. No sretna sam!
Puno toga je bilo...ovo su neke od mojih najljepših scena do sada a posebne su jer su na početku veze...sada zadnja je od prije 2 dana kada me njegovao od viroze, cijeli dan...onako slatko...mmmmm...rekoh, ljudi se mjenjaju...lica i tijela nam ostadoše ista...no povezanost čvršća i drugačija. Biram, ipak ovo sadašnje! :)
|
