CRNI URED
24.04.2014., četvrtak
VELIKI CRNI SAN
 Current 93, I Am the Last of All the Field that Fell (Coptic Cat, 2014.) Novi studijski album engleske apokaliptične prog-folk supergrupe Current 93 u uvijek iznova novoj inkarnaciji i konstelaciji - objavljen u vlastitoj izdavačkoj kući svestranog i produktivnog Davida Tibeta (pravim imenom David Michael Bunting; imenom Tibet ga je prozvao Genesis P-Orridge), osnivača i idejnog i poetičkog ravnatelja grupe - predstavljen je (odnosno „kanaliziran“, da se poslužimo Tibetovim izrazom) javnosti početkom veljače koncertom u londonskom Union Chapelu na kojemu je Tibet, osim novoga albuma, publici ponudio i prve primjerke svoje dugoočekivane knjige sabranih tekstova znakovitoga naslova Sing Omega koja na 560 stranica pokriva njegovu kompletnu diskografiju, uključujući i off-projekte. Ciklusi Tibetove poezije u knjizi su poredani obrnutim kronološkim redom, što znači da knjiga započinje pjesmama s novog albuma, a završava tekstovima iz razdoblja začeća diskografske djelatnosti u obliku projekta Lashtal iz 1983. Riječ je o začudnoj i autentičnoj poeziji vrtloga intimnih ispovijedi propuštenih kroz prizmu nadrealistički usijanih apokaliptičnih vizija i eruditskih orgija simbola i biblijskih, mitoloških i okultnih referenci, raskošnoj poeziji koju Tibet neumorno i dosljedno ispisuje i ispjevava već više od trideset godina i koja je žarište širokoga polja njegovog umjetničkog djelovanja - Tibet se, naime, bavi i glazbom i slikarstvom, mada nije ni glazbenik ni slikar u uobičajenom smislu tih izraza; može se reći da je riječ o pjesniku čija se poezija prelijeva preko rubova stranica na kojima je ispisana, tražeći nove puteve materijalizacije. I Am the Last of All the Field that Fell može se uvjetno opisati kao organski, nenacifrani doom folk rock zakovitlan oko oniričkih i halucinantnih Tibetovih pjesmotvora. Abum se tako glazbeno i poetički nastavlja na albume Aleph at Hallucinatory Mountain iz 2009. i Baalstorm, Sing Omega iz 2010., dva kompleksna i raskošna prog-folk projekta kroz koje je Tibet zakoračio kozjim stazama instrumentalne rock improvizacije i oslikavanja kompozicija diskretnim jazz zamasima i ogoljenim ornamentalnim obrisima orijentalnih boja. Album koji je uslijedio nakon dva spomenuta albuma, a prethodio novome - suptilni i jezgroviti Honeysucle Aeons iz 2011. - dijelom se udaljava od staza i tragova Alepha i Baalstorma, povukavši se natrag u uhodanije sfere neposrednijih zvukovnih formi minimalističkih i repetitivnih progresija i glazbenih fraza uz povremenu sumračnu ambijentalnost teremina, ali i zadržava orijentalni prizvuk u par nadahnutih oporih kompozicija. Prostor između Honeysucle Aeons i novoga I Am the Last of All the Field that Fell obilježen je Tibetovim off-projektom Myrninerest, odnosno albumom 'Jhonn', Uttered Babylon iz 2012. posvećenom prerano preminulome prijatelju i suradniku Johnu Balanceu iz neponovljivih Coil. Tibet je taj album snimio u suradnji s izvanrednim mladim engleskim gitaristom i kompozitorom Jamesom Blackshawom uz čije suptilne gitarističke minijature nadahnuto i bolno opjevava život i smrt prijatelja i tone duboko u tmaste prostore intimističke ispovijedi. James Blackshaw svirao je gitaru i na Alephu i Baalstormu, dok je na I Am the Last... u ruke uzeo električni bas kojime nenametljivo harmonizira nekoliko pjesama, iako bi se na par mjesta na albumu jako dobro uklopila i njegova 12-žičana magija kakvu poznajemo s desetak solo albuma koje je snimio. No, i bez te njegove magije, I Am the Last of All the Field that Fell je magičan album. Naslov je preuzet iz nenaslovljene pjesme devetnaeststoljetnog engleskog pjesnika Johna Clarea, odnosno iz dijela te pjesme koji glasi: I am the last / Of all the field that fell; / My name is nearly all that's left / Of what was Swordy Well. Osnovnu boju albumu daje meki, harmonični i blago disonantni klavir Reiniera van Houdta, pun prituljenog nemira i razigrane zebnje, kao svjedok i podrška drami vokala, prvenstveno onoj Davida Tibeta („voice and void“), neumornoga u svojoj tamnoj i beskrajnoj poetskoj izražajnosti, nacerenog i nestvarnoga poput Carrollove cheshirske mačke; vokal je to kozmički dramatičnih električnih izboja („The Sex of Stars“, kako kaže sam Tibet u prvoj pjesmi) iz Tibetove burne treperave psihe ispunjene preobražajstvenim simbolima i halucinantnim apokaliptičnim vizijama. Na dvije pjesme društvo mu pravi obredno-djevičanski prateći vokal vilinske Bobbie Watson iz legendarne folk-rock grupe Comus (koji su veliki Tibetovi uzori i čiju je pjesmu Diana Tibet obradio na C93 albumu Horse iz 1990.) - prvo u podmuklo uzbudljivoj uvodnoj The Invisible Church (u kojoj Tibet još jednom odaje počast svojemu uzoru i prijateljici, engleskoj folk pjevačici Shirley Collins, okrstivši je kao „goddess Shirley“) a potom i u lirskoj Kings and Things, zvukom bliskoj Tibetovim melodramatičnim izljevima uz minimalistički romantičarski klavir na albumu Soft Black Stars iz 1998. (pjesma With the Dromedaries još je eksplicitniji primjer takve poetike, ovdje začinjene dozom prigušene dramatične neizvjesnosti i iščekivanja), ali utopljenoj u želatinu atonalitetne ambijentalne psihodelije s distorziranom električnom gitarom staroga Tonyja McPheeja iz legendarnih Groundhogs u reverbiranoj pozadini. Album krasi i nadahnuta vibrantna vokalna izvedba Antonyja Hegartyja urešena svjetlucanjima gospela u sjetnoj Mourned Winter Then, lijepoj „poput izgubljenog engleskog vrta“ (tim je riječima Antony svojedobno opisao glazbu Michaela Cashmorea, skladatelja i gitariste na brojnim Current 93 albumima) kao i suzdržani, odmjereni i ozbiljni nastup Nicka Cavea u završnoj baladi I Could Not Shift the Shadow. Caveu je, nakon što je u tišinu otpratio All the Pretty Little Horses otpjevavši/odrecitiravši dvije zadnje pjesme na tome brilijantnom Current 93 albumu iz 1996., tako ponovno pripala uloga „odjavljivača“. Valja spomenuti i harmonične prateće vokale Jacka Barnetta - inače pjevača, instrumentaliste i skladatelja uzbudljivih These New Puritans - koji na albumu potpisuje i električne orgulje i dizajn zvuka. I Am the Last of All the Field that Fell je – kako zvukom, tako i poetički – pun sublimiranih elemenata s brojnih ranijih Current 93 albuma, poput čistoga ženskog pratećeg vokala na albumima kao što su Thunder Perfect Mind iz 1992. ili prekrasni Of Ruine or Some Blazing Starre iz 1994., potom klavirskih pasaža s već spomenutog Soft Black Stars ili s nadahnuto-zlokobnog Birth Canal Blues EP-ja iz 2008., instrumentalnih zamaha i ambijenata s također spomenutih Alepha i Baalstorma, kao i konceptualnosti velebnog albuma Black Ships Ate the Sky iz 2006. izgrađenog oko osnovnog apokaliptičnog motiva, tj. Tibetovog sna pretočenog u stihove; sličnost novoga albuma s potonjim najrazvidnija je u angažmanu gostujućih vokala kojih je na Black Ships popriličan broj (Antony Hegarty, Marc Almond, Bonnie „Prince“ Billy, Baby Dee, Cosey Fanni Tutti, Shirley Collins...) i u oslanjanju na određeni vanjski poetički koncept (na Black Ships u pitanju je pjesma Idumaea Charlesa Wesleyja koju je u devet verzija otpjevalo devet različitih vokala, dok se na I Am the Last... na par mjesta čuje glas pjesnika Norberta Koxa kako recitira fragmente svoje apokaliptične poeme The End is Near). Nekoliko je pjesama na albumu učahureno u oporom folk-rock droneu u kojemu se, polako se budeći, meškolji tamna leptirica nekog apokrifnog, paralelnog otkrovenja dok joj se u žile upumpava krv duhačkih improvizacija Johna Zorna i Jona Seagroatta, sokovi kotrljajuće klavirske pratnje i vrtlozi električne gitare, kao na epskoj Those Flowers Grew, robustnoj The Heart Full of Eyes („This is the shed in which I keep the dead“) i elegičnoj i punoj iščekivanja And Onto Picknick Magick. Upravo u tim pjesmama album je najbliži zvuku s albuma Aleph at Hallucinatory Mountain, dok svečano-magična tamna elegija Why Did the Fox Bark? - lirski vrhunac albuma i jedna od najljepših pjesama koju su Current 93 snimili u posljednje vrijeme - naslovom i poetskim sadržajem priziva epsku crnometalnu folk pjesmu Not Because the Fox Barks s Alepha, ali je zvukom bitno drugačija, konstruirana oko zanosno melodične i magično sugestivne klavirske kompozicije Reiniera van Houdta i ekspresivne reverbirane vokalne izvedbe Davida Tibeta i popraćena toplim i pospanim muškim pratećim vokalima, mekanim valovima sintetizatora i suptilnim elektroničkim ambijentalnim interferencijama maštovitog soničnog manipulatora Andrewa Lilesa („electric channel“). Andrew Liles je na nekoliko posljednjih Current 93 albuma preuzeo ulogu Stevena Stapletona (pokretačke sile golemoga i čudesnog sestrinskog projekta Nurse With Wound s kojime Liles u posljednje vrijeme također tijesno surađuje), arhitekta zvučnih krajolika grupe od samih njezinih začetaka. Liles je svoju posvećenost iluminiranju Tibetovih glazbenih ideja i vizija prije nekoliko godina okrunio remiksiranjem kompletnih ranih C93 albuma iz njihove fascinantne, nesmiljeno zastrašujuće maldororovske post-industrijske faze (Nature Unveiled, Dog's Blood Rising, In Menstrual Night, Live at Bar Maldoror i Dawn) koja je trajala od 1984. do 1987. i u kojoj je jednu od ključnih uloga odigrao upravo začudni i nepredvidivi genij Stevena Stapletona. Nakon prekrasne Why Did the Fox Bark? slijede laka nostalgična foxtrot poskočica I Remember the Berlin Boys te dramatična Spring Sand Dreamt Larks s nemirnim klavirom u uzdrhtalome tremolu, nervoznim prituljenim bubnjem Carla Stokesa (također iz benda Groundhogs kao i gitarist McPhee) i saksofonom američkog avangardnog kompozitora i saksofoniste Johna Zorna koji pjesmu privodi kraju u maniri neurotične free-jazz improvizacije Billa Pullmana u filmu Lost Highway Davida Lyncha. Završna I Could Not Shift the Shadow s Caveom u glavnoj ulozi umiruje album uljuljkujući ga u tonični ocean velikoga crnog sna iz kojeg je nakratko bio izronio poput Levijatana da nam u devet nesvakidašnjih pjesama raspoređenih na uzbudljivih 68 minuta, lebdeći nad vodama u tami, prepjeva svoje uznemirujuće svjedočanstvo iz paradoksalno živahnoga i svjetlucavog bezdana nihilizma pročišćenog i rastvorenog elementarnom snagom nepresušne Poezije. |