Crni Maslačak https://blog.dnevnik.hr/crnimaslacak

subota, 05.01.2019.

Jutarnji ritual

6:45. Čekam Uber vozača na nogostupu kojeg nitko ne vidi s ceste i nadam se da će me ovaj ipak primjetiti. Po tisućiti put provjeravam registraciju, ime, sliku i boju automobila. Trebalo mi je dugo da shvatim kako se boja na ikoni poklapa s onom u stvarnosti. Barem ponekad. Vozač me nije vidio. Trčim za njim. Stoji nasred ulice čiji početak i kraj nestaju u magli. Kažem mu da će si skratiti put ako se sad upravo okrene ali on me ne čuje. Sretna sam što s ovim vozačem neću trebati voditi neugodan mali razgovor u kojem mi priča svoju životu priču ili kako je vozio nekakvu babu koja mu je prigovarala oko svakog skretanja.

Na radiju dvoje veselih voditelja pričaju o jutarnjim ritualima. Što uspješan čovjek mora raditi kako bi započeo savršeni dan. Prvo, ustati se bez alarma, popraviti krevet, istegnuti se, zaželjeti dobrodošlicu novom danu i zatim krenuti u wc s umivanjem, održavanjem lica, zubi, noktiju, kose. Nakon “čišćenja” bi trebao napraviti kavu i nekakav doručak, kako bi mogao sjediti u svojoj urednoj kuhinji ili dnevnom boravku uz omiljenu knjigu ili novine i u miru konzumirati jutarnje blago. Taj proces bi trebao trajati minimalno pola sata kako bi se razbudio i uživao u šalici kave/čaja. Nakon toga meditacija od pola sata ili yoga ili možda tjelovježba, prošetati psa ako ima ili biti sa svojom obitelji, spremiti sve za posao, obući se i to uvijek u čistu ispeglanu robu i mirišljavu odjeću te polako krenuti na posao.

Muka mi je. Sjetim se svog “rituala”. Buđenje nakon četiri produžena alarma, tablete, pokušavanje držanja četkice u ruci koje završi tako da ju prislonim uz zid, druge tablete, oblačenje. Torba je uvijek na mjestu, ručak skuhan večer prije, kaput, kapa, šal, čizme. Sve to po mogućnosti unutar 5 minuta samo kako bi mogla što ranije krenuti, što ranije doći na posao i što ranije otići s njega. Kada pomislim na jutarnje rituale prvo što se sjetim je jedan polusan iz djetinjstva.

Nisam mogla spavati tu noć zbog nepoznate buke iz dvorišta. Zamišljala sam kako Noćni ljudi izlaze iz zemlje i noću žive onaj život kojeg mi imamo po danu. Pred samu zoru se ponovno zakopaju u tlo, i mi imamo pravo izaći na svjetlo. Pri prvoj naznaci svjetla sam skočila iz kreveta, zamotavši se u deku prepunu rupa koja smrdi na stoljeće, tiho prešla preko hodnika u kojem se raspadao pod i mogao si kroz rupe vidjeti donji kat, otključala teška metalna vrata i tiho se iskrala niz stepenice. Sjela bi na plažu gledajući u linije poluotoka i mora te poput školjke se zatvorila u dekicu uživajući u hladnom jutarnjom povjetarcu koji bi grizao vrhove ušiju. Ponekad bi zaspala.

Kada sam otvorila oči ispred mene je bio drveni splav, a na njemu refleksija mene koja je vizualni negativ. Otisak mene s druge strane mora. Pomicala bi ruku i njena ruka bi se pomaknula u tom smijeru. Plakala je, ja nisam. Htjela sam joj pomoći, ali more je djelovalo opasno. Nešto je govorilo da se ne smijem približiti, i da ta mirna glatka površina planira napraviti nešto vrlo ubojito ako ju narušim. Ispod splava se počela pojavljivati crna trava koja je tiho izvirala iz mora i širila se cijelom uvalom. Uskoro je gotovo cijela uvala bila prekrivena crnom gustom travom. Kada sam se približila shvatila sam da ta trava ima oštre bridove, i da su zapravo to iglice crnog leda ili kristala koje su narasle iz mora. Djevojka na splavu, je počela raditi pokrete koji se nisu reflektirali, bila je sada samostalna.

Iz daljine sam vidjela povorku plašteva. Bijeli plaštevi prekrivali su tijela koja su glatko klizila po toj oštroj površini. Oštrice su se micale u stranu uz zvukove lomljenja leda, a njihova putanja se nije ni u jednom trenutku promijenila ili usporila. Na tisuće bijelih plašteva krenulo je prema djevojci na splavu. Nosili su plavi plamen sa sobom. Prednje dvije figure su imale crnu krunu iz koje je curila gusta tekućina, oni su bili poglavari koji će izvršiti ritual. Nosioci plamena nisu imali plašt do poda, tako da sam mogla vidjeti njihove bijele mršave bose noge kako koračaju prema splavu i spuštaju plamen na pod. Poglavari su počeli ispuštati glasne distorzirane zvukove zbog kojih sam morala prekriti uši, no to nije pomoglo. Sve oštrice su počele tiho vibrirati stvarajući sve glasniji i glasniji oštri zvuk crkvenih zvona koji dopiru iz dubine oceana. Zvuk je bio uznemirujuć zbog čega me sve jače bolilo srce, mislila sam da će iskočiti van.

Djevojka je promatrala taj ritual. Spremna na posljedice, ili spremna na promjenu polako je koračala prema plavom plamenu. Pokušala sam vrištati, dozivati ju, ali ja nisam postojala u toj dimenziji. Kada je stala u sredinu plamena njena boja se počela mijenjati. Figura koja je bila crna, u negativu, sada je postajala svijetla, pretvorila se u mene. Pomislila sam, ne možemo postojati u isto vrijeme, i spremna na ono što će se dogoditi pogledala u svoje ruke koje su sada bile crne poput oštrica. Moje čitavo tijelo je bilo crno, nije upijalo nimalo svjetlosti. Kada sam spojila prste, oblik ruke bi naprosto nestao.

Pogledavši gore shvatila sam da me svi gledaju. Iako nisam vidjela njihovo lice ispod plašteva, znala sam da me gledaju. Djevojka je bila ispred njih, noseći ovratnik iz kojeg je curila ona ista tekućina. Ona ih je predvodila. Poredajući se u polukrug svi su stajali kao da će krenuti marš na mene i izbrisati posljednju crnu točku iz ove dimenzije. Krenuli su marširati, kretali su se brže nego što čovjek može preći u tim koracima. Pokušala sam se pomaknuti ali mi se deka ispreplela između nogu i pala sam na žalo. Pokušavajući se pomaknuti žalo me počelo vući dolje poput živog pijeska i onemogućiti da pobjegnem. Osjećala sam tisuće očiju na leđima, bojala sam se okrenuti ali sam znala da je to sve što je preostalo. Polako sam se okrenula zatvorenih očiju i trepereći ih sporo otvorila.

Ispred mene su bile linije poluotoka i mora. Nebo je poprimilo tople nježne tonove koje je more pokušavalo ukrasti sebi. Toplina sunca na obrazu me polako budila.

6:59 Stigla sam na posao.

05.01.2019. u 10:28 • 2 KomentaraPrint#^

ponedjeljak, 17.12.2018.

Autobus Djetinjstva

Bijeli papir. Bijeli snijeg.

Početkom osnovne škole putovali smo Prometovim autobusom koji nikada nije dolazio na vrijeme. Okupila bi se djeca na autobusnoj stanici u 7:00 i čekala da u daljini iza stabala izviri silueta tamno ljubičastog ili žutog vozila. Njegov motor se mogao čuti poput kašlja dugogodišnjeg pušaća kako jedvimice vuće svoje truplo i odjekuje uvalom. Kada bi se zaustavio, djeca bi se gurala tko će prvi ući da pronađe što bolje, ili jedino sjedalo preostalo u busu. Vrata se gotovo nikad nisu otvorila na vrijeme. Ili bi se otvarala dok je bus još uvijek u pokretu, ili bi se iznenadno otvorila nakon nekoliko trenutaka guranja.

Najsnažnija uspomena je pak miris. Mogu ga privući mislima toliko snažno da i dalje osjećam onu mućninu isprepletenu sa nostalgijom.

Na prvim sjedalima su bili radnici brodogradilišta koji su prvi ušli u nekom daljnjem selu. Njihova lica su bila smeđa, spuštenih obrva preko očiju i brkova preko usana. Koža je toliko potamnila na suncu pomiješana sa čađom, dimom, i prljavštinom da im se ten tijekom godine nije mijenjao. Iza njih su sjedile radne gospođe u uskim haljinama do koljena ispod kojih su smeđe hulahopke i uredne kožne cipelice. Često su imale natečene gležnjeve i izbačen palac i mali prst koji su izmijenili kalup cipele. One su bile žene tih istih muževa s prednjeg sjedala koji su zaudarali po juhi od alkohola, mokraće, cigareta, zemlje. Sjedile su s dlanovima na torbama ili koljenima, zalizanih frizura u kojima je svaka dlaka morala biti na svom mjestu (najčešće punđe- ni jedna nije imala prekratku ili predugu kosu). Nikada nisam vidjela da su izgovorile ni jednu riječ, niti da su pogledale u smijeru svojih muževa. One su bile alat, tijela, tihe “koke”.

Po sredini autobusa je bila mješavina onih “veselije” prirode. Često neradnici, ljudi koji su naslijedili novac od roditelja ili su prodali pokoju zemlju dodijeljenu im nakon rata. Žene koje nikada nisu pronašle muževe i provode svoje vrijeme na ribarnici pokušavajući svakom muškarcu uputiti prostu i prljavu šalu. Njihov jezik je slobodan, bez pravila, grub i zastarjeo. Te žene su imale puštenu kosu, a muškarci zapuštenu bradu i brkove. Međusobno su se dovikivali poput djece na izletu u malenom autobusu. Imali su krpene torbe, ponekad mobitele, velike madeže na licu i masnu kosu.

U stražnjem dijelu autobusa su bili mladi. Posljednje sjedalo, takozvana Loža, bila je za one najstarije - djecu iz osmog ili četvrtog razreda, ovisno o smjeni. Nitko iz manjih razreda nije imao pravo pomisliti da smiju pripadati Loži. Ponekad su treći i sedmi razredi sjedili na predzadnjim sjedalima ulizujući se ovima straga, bivajući njihovi pijuni i izvori novca za Veliki odmor.

Jednom sam dospjela na posljednje sjedalo jer je bio prazan autobus to popodne. Htjela sam pogledati kako je to sjediti u Loži. Tamno crveni materijal sa sjedala je bio poderan otkrivajući drvenu podlogu ispunjenu žvakama, potpisima, srcima i “Neka osoba plus druga osoba”. Bili su tu i brojevi mobitela onih starijih koji su bili prva generacija s tim uređajima. Sjedala su bila prekrivena smeđim osušenim tragovima soka, alkohola, slatkiša i opušaka cigareta.

Moja najbolja prijateljica i ja smo ulazile po sredini putovanja tog autobusa do škole. Gotovo nikada nije bilo slobodnog mjesta i stajale smo po sredini autobusa držeći se za posljednju šipku do vrata. Ako je postojalo jedno slobodno sjedalo nismo htjele jedna drugu ostaviti. Kada su bila dva zajedno slobodna, onda je ona uvijek sjedila do prozora, a ja do prolaza, braneći ju od ostatka svijeta. Bile smo prečudne i pretihe za ostatak djece koji su to pronašli kao razlog za zlostavljanje. Ta sjedala su od nas učila matematiku, hrvatski, prirodu, povijest i sve ostale predmete koje nismo stigle ponoviti prije autobusa. Iako smo bile u odvojenim razredima (jer su moji roditelji smatrali da će mi ona biti prevelika smetnja tijekom školovanja) uvijek smo pronalazile način da si pomognemo. Kasnije smo se napokon spojile u srednjoj školi.

Krajem osnovne, škola je organizirala privatan prijevoz za učenike zbog brojnih incidenata koji su se događali na toj relaciji i zbog količine ljudi koji se uguraju jedni na druge samo kako bi došli do svog cilja, jer sljedeći autobus dolazi tek za par sati. Taj privatni autobus su djeca demolirala nekoliko puta i prijevoznik je odustao. Kada sam krenula u srednju školu zamijenio ga je nekakav kombi premalen za količinu učenika koji putuju, ali s vremenom je postao sve prazniji, jer je djece u selima sve manje i manje.

U srednjoj školi smo se ponovno vratile na taj autobus. Ništa se nije promijenilo, pa ni sama vozila koja su još prije osam godina bila prestara za voziti. Ista izmučena lica ljudi koji su davno prekoračili penziju poput autobusa u kojem se voze. Stvari se nisu promijenile ni kada sam krenula na fakultet, ni kada sam završila studij. Lica onih radnih žena su dobila obješeni izgled iscrpljen od godina provedenih u braku koji je najčešće bio ugovoren između obitelji. One nisu imale izbora, u selima se pronalazilo što se moglo. Ako nisi? Sjedio bi po sredini autobusa.

Nikada nisam htjela biti ta žena, nisam htjela pripadati tom autobusu, toj razglednici iz mog kraja. Djeca su nas odbacivala s razlogom, mi nikada nismo pripadale tu i vjerojatno nikada nećemo pripadati nigdje. Mi smo privremeni putnici u autobusima koji nemaju svoja sjedala ni odredište. A kada izađemo u svijet, on je uvijek drugačiji, bezvremenski i neograničen. Nemam mjesto koje zovem Dom, ali ga pronalazim negdje duboko u sebi.

Počela sam ovo pisati s namjerom da o tom autobusu napišem rečenicu i prebacim se na ovaj u kojem se trenutno vozim sniježnim krajevima prema moru.

Macola. Pauza 15 minuta.

17.12.2018. u 11:48 • 3 KomentaraPrint#^

srijeda, 21.11.2018.

Tri godine poslije

Strah od bijelog platna treba uništiti kaosom.



Vremenski putnici ne postoje. To je nešto što nas uče od djetinjstva kada nam žele uništiti onaj posljednji tračak čarolije u koju vjerujemo. Čarolija nestaje odrastanjem sve više kada iz umnog svijeta prelazimo u fizički. Kada dodir takvog svijeta postaje sve snažniji, suroviji, hladniji. Često smo bačeni u njega bez pripreme, ostavljeni da se sami suočimo i naučimo hodati.

Prije dvije godine sam napustila dom svojih roditelja. Tada sam imala dvadeset dvije godine, po nekima prerano, nekima prekasno. Svoje razdoblje studiranja filozofije i povijesti umjetnosti sam zamijenila razdobljem rada na poslu o kojem sam mogla samo sanjati. Obranivši završni u petak, spakirala sam kufere i kutije te u ponedjeljak već bila u novom gradu, na novom radnom mjestu, živeći s osobom koja je ispunjavala moje postojanje. Novi početak. Ne znajući još gdje ću staviti sve knjige, shvatila sam koliko je fizičkih stvari potrebno za opstanak. Sredstva za čišćenje, hrana, vilice, noževi, ručnici, metla, krpe, kutije, stolovi, lampa, zdjela za voće… Prvih mjesec dana smo brojali sve. Računi su se odlagali u svoju kutiju, bilježnica se ispunjavala brojevima. Preživljavali smo do moje prve plaće jer on nije radio.

Nisam imala vremena kada razmišljati da se nalazim u nepoznatom gradu. Hladni tramvaj, mjerenje vremena, trčanje na posao, provjeravanje adrese po tisućiti put na google mapsu. Nemoj ispasti glupača, smiri se, usredotoči. Cijeli život si se pripremala za ovo. Na poslu sam upijala savjete i rečenice svih kolega, učila što sam brže mogla i prilagođavala se kao da radim već godinama s njima. Ponekad sam sjedila i slušala kako govore stvari koje apsolutno ne razumijem, ali sam pokušavala razumjeti jer sam se bojala postavljati pitanja, i zatim noću proučavala svaku riječ kako bi sutra došla sa novim znanjem.

Nakon posla sam učila živjeti, učila brinuti se za nekog na posve drugačiji način od onog što sam radila kući. Otkrili smo mnogo jedan o drugome. Trenutci sreće i zbunjenosti su prelazili u trenutke konstantnog umora, razočarenja i tišine. Razmišljajući o njemu, razmišljajući o poslu i o tome kako sam neizmjerno umorna me počelo dovoditi u stanje beskrajnog nezadovoljstva svega što radim. Ništa nije imalo smisla. Promijenila sam se izgledom i unutrašnjošću, odbacila mnoga pravila po kojima sam živjela, izgubila poriv za stvaranjem i razvijanjem.

Odlučila sam pobjeći. Razdvojili smo se u nadi da ćemo oboje pronaći svoje mjesto u ovom gradu i raditi na sebi. Pronašla sam stan iz snova. Stan koji je minimalan, prostran, s velikim prozorima i blizu posla. Kada su se vrata zatvorila nakon što su unijeli sve kutije u njega , pronašla sam se u potpunoj tišini nakon godinu dana i četiri mjeseca. Sjedila sam u praznoj prostoriji ispunjenoj kutijama i ležala na podu gledajući u gusti tamni bor što se nadvijao iznad prozora. Počeo je snijeg. Toplina iz peći me meko obavila davajući dobrodošlicu mjestu kojeg ću zvati svojim domom.

Toplina je prerasla u hladnoću i kaos.
Ostavljena sama sa sobom, imala sam sve što sam ikad htjela. Očekivanje je preraslo u razočarenje. Nisam rasla, zapravo, tonula sam još više. Nitko mi nije smetao, nitko mi nije stajao pred stolom da ne mogu crtati i razvijati se no ipak...Stajala sam na mjestu i tonula. Počela sam se gubiti toliko da sam se pronalazila na mjestima na kojima se nisam sijećala kako sam dospjela. Odbacila sam sve.

U trenutku potpunog kaosa, prijateljska ruka se pojavila i povukla me k sebi. Preselila sam se. Živjela sam daleko od posla, ali okružena stablima, ono što sam uvijek htjela. Nisam se trebala brinuti za prijevoz, nisam se trebala brinuti za mnoge stvari. Sada imam vremena za razvoj, sada imam vremena da radim na sebi. No tjedni sreće su prerasli u hladnoću, i stan od trideset kvadrata se pretvorio u tri. Gušim se.

Odrasli nas uče da čarolija ne postoji. No ona se nalazi u svakom i svugdje oko nas. Čarolija se nalazi u svjetlucavoj površini mora tijekom hladnog nedjeljnog popodneva u čijoj pozadini čuješ zvukove dječije igre, šumove tanjura koji se skupljaju sa stola, automobila mladih koji idu svojim prijateljima na kave, brodove starih mornara koji su odlučili svoju voljenu odvesti u “đir”. Čarolija se nalazi u knjigama u knjižnici koje već mjesecima nisu bile posuđene, ili u antikvarijatu od četiri metra čiji vlasnik sjedi sa mještanima na bijelim plastičnim stolicama i priča o životu na uglu zaboravljene ulice. Čarolija se nalazi u skrivenom parku iznad najpoznatije plaže, u još skrivenijim kamenim stubama koje vode do mora ispod litice gdje su mnoge priče bile podijeljene. Čarolija je posvuda.

Ali nju ne mogu pronaći u ovom gradu. Ne mogu je pronaći u savršenom stanu, savršenom poslu, savršenoj osobi ili savršenim stvarima iz Ikee. Jer na kraju ništa od toga nije savršeno, i ne treba biti. Ne znači da oni nju ne posjeduju, ona je ipak posvuda.

Često bježim, i često radim velike odluke. Ne želim vjerovati u ono što nas uče od djetinjstva. Uči dobro, završi fakultet, nadaj se da ćeš dobiti posao i moli se da ga imaš do kraja života. Ne želim se zaustavljati, želim ponovno pronaći čaroliju koja će me nositi vjetrom iz mjesta u mjesto.

Sada imam dvadeset pet godina, i vjerujem u čaroliju.

Neću prestat vjerovati.

Neću se prestati boriti.

Želim ponovno disati.





21.11.2018. u 20:21 • 10 KomentaraPrint#^

petak, 14.08.2015.

Prehlada

Ovo je jedna od onih večeri, večeri kada ležim, razmišljam dopuštajući mislima da same dolaze, da naviru poput kakve bujice riječi što se stapa u nekoliko smislenih rečenica. Sve te rečenice se najčešće odnose na trenutno stanje svijesti, i trenutni položaj u ovom vremenskom periodu. Što sam? Gdje sam? I kako mogu popraviti situaciju? Tko sam ja zapravo? Čitajući neke male ispisane listove, izvučene iz kutija koje sam još u djetinjstvu zapečatila, pronalazim veliku količinu gnijeva, ali i nade u istom. Riječi koje su tada bile oštre poput bure, no pomagale su pri svakom novom dahu. Odvlačenje pozornosti...
Ponekad mislim da sam već davno otišla krivom stazom, te sada samo pokušavam izbjeći sitne nepotrebne prepreke koje se nalaze na stazi koja nije moja. Jesam li trebala postati ovo što jesam, ili sam trebala donijeti drugu odluku? Smiješno je ponekad, što najmanje sitnice mogu promijeniti život u potpunosti, pa najčešće i ovakve večeri.
Ležim u nemiru, hladni znoj polako prekriva čitavo lice i no osjećam žar na kapcima. Koliko već sati ne mogu pobijediti ovu temperaturu? Osjećam groznicu, tijelo me u potpunosti odbacuje, želi odmor. "Zaustavi se, spavaj, odmaraj, molim te, prestani!" Riječi koje odzvanjaju praznom prostorijom. Pretjerala sam... Jesam li forsirala taj isti put toliko da ga prigrlim sebi i uvjerim samu sebe da je sve u redu, da je sve onako kako sam željela da bude od samog početka? Onako kako treba da bude...

Osjetila sam onaj poznati parajući blagi miris gosta koji je bio kilometrima udaljen. Tihi bubnjevi su se približavali i odzvanjali nebom. "Kiša će.", promrmljala sam. Iz maglovitog svjetla, mekšeg od jutarnjih proljetnih zraka, počela sam prepoznavati poznate obrise lica. Uvijek osjeti kada se probudim, provjeri jesam li u redu, nasmiješi se i nastavi spavati. Iako su kapci bili zatvoreni, posve sam bila sigurna u njegovo polubudno stanje osjetivši taj mali luk na rubu usne koji se pretvorio u smješak i zaledio u vremenu. Nekoliko trepavica se blago pomaknulo naznačavajući da želi izvući još dvije tri scene iz sna, i zatim se vratiti u stvarnost. Često sam željela ući u njegove misli i sjediti negdje sa strane dok promatram te dramatične, bezvremenske događaje pomiješane sa sjećanjima i impresijama. Koliko osoba poput njega može stvarati svjetova u glavi? Gdje se upravo sada nalazi?

Ne primjetivši, dva svijetla velika oka su me već upijala neko vrijeme. Nikada nisam bila svjesna njegove boje, dok nismo prvi put sjeli daleko od svih i razgovarali kao da smo te razgovore već vodili godinama. Možda su se promijenile? Možemo li upravljati bojom i sjajem naših očiju? Oluja najblažih zelenih, modrih, žutih i sivih tonova uronule su u beskrajni svemir pun zvijezda i svjetova koje još nitko nije otkrio. Uvijek sam željela vidjeti što se nalazi na tim zvijezdama, prolaziti pokraj njih, dopuštati da me vode, gubiti se u njima. Ponekad su tako sjajne, tako duboke no prazne kao ono veliko platno što me mjesecima čeka. Jesam li potaknula to da gube na trenutak svoj sjaj? Osjećaj nedostojnosti i nesposobnosti izjašnjavanja riječi, osjećaja i djela nikada nije bio snažniji od prije.
Zaslužujem li sreću? Zaslužujem li da netko posveti dio svog cjelokupnog bivanja samo kako bi živio i djelovao pokraj mene, brinuo se i popravljao moje nesigurnosti, držao me dok se spotičem putem i uzaludno tražim odgovore. Koliko zaslužujem osobu koja me razumije i podržava u svemu što radim, i uz to neizmjerno hrani toplinom, ljubavlju i sigurnošću? Zašto mora postojati tako savršeno biće...Ta savršenstvo je ono što sam odbijala u svojim tekstovima i razmišljanjima. Ništa nije savršeno, ništa ne može biti savršeno jer sve mora imati barem dio negativne čestice u sebi kako bi se moglo uspoređivati i nadograđivati svaki put. No savršenstvu nije ni potrebna ta nadogranja....ili? Ponekad se bojim i želim pobjeći, od ove topline, mekoće posteljine što mi ljubi vreli obraz nakon dugog sna, od mirnog oceana u najolujnijim očima, i blagog osmjeha. Zar to nije sve ono što sam željela u životu? No ipak...

"Sve je s razlogom, i sve je baš onako kako je trebalo biti." Male odluke, vožnja drugim autobusom, dugi pogled u nepoznatu osobu, odgovaranje na poruke koje nikada ne bi odgovorila, odlazak na nepoznatu lokaciju kod nepoznate osobe, pad na sred ulice, topla ruka prolaznika, lijepa riječ osobi s druge strane planete, jutarnji čaj, ove večeri...Minijaturne odluke, minijaturne radnje, no velike za put kojim hodamo. Jer ne hodamo jednim putem, on se uvijek razgranava, spaja, skreće, vrti u krug i prekida dok nakon nekog vremena ne shvatimo da put ne postoji , već hodamo po beskonaćnom polju s beskonaćno mnogo mogućnosti pod našim nogama. Možda su sve ove male odluke vodile upravo prema toj većoj, možda je zaista sve bilo s razlogom, pa i večeri poput ove kada san daleko putuje kao i ta jutarnja kiša, ali ostavlja blagi miris, blage misli koje donose velike odluke u malim događajima. Uviđam koliko je malo bilo potrebno da dođem do onog što sam uvijek tražila, i sada, iako vidim i prepoznajem to, osjećam strah i nedostojnost istog. Osjećam strah da ako prihvatim činjenicu da tako nešto postoji u mom životu da ću to izgubiti. No same misli već povećavaju i prizivaju takve događaje u našim životima. Odbacujem ih, ne želim, želim zadržati ovo sve, a dalje ću se lako boriti sama sa sobom i svojom nesigurnošću.

"Zašto misliš da nisi vrijedna nečije brige i ljubavi?" Slomio me.

Zatvorio je kapke zadržavši osmjeh na licu znajući koliko preispitujem svo postojanje ovog svijeta, univerzuma i iznad toga. Jutro je, smiri misli. Zagrlivši me velikim šapama prigrlio me uz tijelo i šapnuo nekoliko riječi. Utonula sam u zvuku prvih kapljica kiše. Sve će biti u redu...Sve je kako treba biti.

Temperatura i dalje raste...danas ne mogu napisati nešto iz jednog daha. Gubim to.

14.08.2015. u 00:36 • 4 KomentaraPrint#^

nedjelja, 01.02.2015.

MRLJE

Sjećaš li se hladnog popodnevnog vjetra što je za sobom povlačio duge kišne oblake. Skrivali su se između zimzelenih grana nadvijenih nad ulicom. Ulica je bila vrlo strma, napuštena, još jedna od onih koje se lako zaborave u gradu. Čak i da postoje stanovnici, oni tek skrivečki proviruju kroz prašnjave zavjese i pokušavaju saznati čija stopala narušavaju taj beskonačni mir. Hodao si iza mene s rukama u džepovima i osmjehom koji se skrivao ispod kose što je poskakivala pod svakim korakom. Okrenula bi se i hodala unatrag u potrazi za tvojim licem dok si pričao o karakteristikama svake osobe i pokušavao razmišljati izvan opisa likova u knjigama. Ponovno bi se okrenula kako bi preskočila daske na cesti od nezavršenih jesenskih radova i zaobišla nagomilano smeće uz jedan zidić.

Oblaci su se sada već stiskali, rastezali i naguravali kao da se natječu koji od njih će prvi proplakati. Tihe posve neprimjetne kapljice počele su šarati beton i stvarati slatke točkice oko kojih smo poskakivali i pokušavali požuriti korak. Ona posve tiha ulica sada je odjekivala orkestralnom skladbom kapljica što su se provlačile kroz listove brojnih stabala i grmova tih zapuštenih vrtova starih vila. Nikada nisam primjetila koliko su kuće u ovoj ulici zapravo stare, ispunjene životom iako su njihovi stanovnici već davno odahnuli. Pogled me prostrijelio vrlo kratko dok si me prestigao i snažna topla ruka me povukla za sobom. Kiša je pojačavala i sada su kapljice već prepunile staklo mojih naočala te sam ih nespretno skinula i dopustila da me vodiš sigurno kroz ulicu, čak i kada ne vidim što se nalazi pred mnom.

Zaustavili smo se ispod drvenih vratnica stare knjižnice. Miris tog drva što već godinama drži natpis sada je bio intenzivniji pretopljen snažnim kapima kiše, djelovao je poput onih mirisa u šumi nakon kiše. Onaj isti miris koji osjetim svaki put kada izađem iz autobusa dok putujem prema centru Države. "Dođi..." Nisam primjetila da me ruka već neko vrijeme pokušava povući za sobom. Knjižnica je djelovala nepoznato, iako sam tu provela sate putujući iz jednog svijeta u drugi, kada bi imala duge pauze između predavanja. Ulaz je bio pretrpan novim tek raspakiranim knjigama složenim u piramide, a zatim još nekoliko kutija između kojih smo se provlačili. Ulazak u prostoriju je uvijek bio veličanstven, police knjiga koje su sezale do stropa kroz dva spojena kata. Drveno stubište vodilo je prema drugom katu koji je bio osvijetljen nasuprotnim dugim prozorima, dok je donji kat bio mračniji i sezao u beskonačnost. Nevrijeme je prouzrokovalo kvar na obližnjem stupu, te je nestalo struje. Srećom, popodnevno bijelo svjetlo bilo je dovoljno da osvijetle prostorije i zadrže knjižnicu otvorenom.

"Izvolite, molim vas, uđite. Vani je strašno vrijeme, drago mi je što ste se uspjeli ovdje sklonuti." , blijedo oronulo lice predivnog toplog osmjeha nagnulo se preko drvenog pulta. Stara gospođa knjižničarka prekrivena šarenom bijelom ispletenom dekom je pokušavala prići bliže držeći šalicu iz koje se širila aroma poluizgorene turske kave. Pogledom je pratila moj te primjetila zainteresiranost za kavu , te je podignula šalicu u znaku ponude za još jednom, no kimnula sam da ne treba. Sada već hladna ruka me ispustila i približila se knjižničarki dok sam razgledavala police. Zahvalio joj je i uputio se prema stubištu. Promatrala sam neko vrijeme kako njegovi koraci posve lako prelaze svaku stepenicu i udaljavaju se. Okrenuo se gotovo na peti i zastao. Nekoliko trenutaka sam još uvijek gledala na mjesto gdje stoji, a zatim podignula pogled. Tražila sam njegovo lice, no ono je nestajalo u nedostatku svjetla, kao da ga ne mogu vidjeti, čak i onda, kada je ispred mene. Blijeda ruka se ispružila prema meni svijetleći još snažnije na svjetlu. Požurila sam.

Svaki korak je stvarao nevjerojatno glasan zvuk u knjižnici te sam pokušavala hodati na prstima i šuljati se stepenicama. U prostoriji nije bilo nikog, samo police prepunjene knjigama, stol na kojem je netko ostavio otvorenu knjigu, plakat neke prošlogodišnje predstave u crno bijelom jeftinom tisku, i zvuk kapljica što su udarale na dugim prozorima. Tražila sam njegove obrise među policama, nestajala iz jednog prolaza u drugi, osluškivala i tražila njegovu toplinu. Koraci koji su se gubili u prostoriji bili su zbunjujuči, te su dolazili gotovo sa svih strana. Pokušavala sam ubrzati korak te pratiti one, koji su djelovali najbližima i tražiti pomake među knjigama.

Tišina.

Posljednja polica, posljednja knjiga. "Vrste leptira."

Posegnula sam za knjigom da osjetim grubu teksturu njenih modrih korica. Zatvorivši oči dopustila sam da prsti klize od vrha do dna korice koja je postala toplom, mekom i poznatom. Njegovi prsti su dočekali moje, te uhvatili ih u klopku iz koje nisam mogla izići. Toplina. Privio je svoje ruke uz moje tijelo i zagrlio me blago s leđa dok sam još uvijek odbijala otvoriti oči. Možda je ovo samo san... Prsti su polako klizili uz moju ruku prema ramenu, a zatim se posve lagano igrali prema vratu i povlačili liniju prema čeljusti, preko obraza sve do usana. Željela sam poljubiti tu toplu kožu, upiti sve, zapamtiti, zadržati, posjedovati. Lagano je prionuo snažnije prste među mojim usnama i povukao glavu natrag. Dopustila sam da padne pod njegovim rukama. Lice mu je bilo naslonjeno na mom vratu. Osjetila sam duboko no smireno disanje. Uvijek je bio tako tih, tako usporen i opušten pokraj mene. Pitala sam se često, radim li nešto krivo, ili pak dopuštam da napokon bude ono što je zaista. Osjetila sam pad, težinu. Njegove ruke su kliznule s mog lica i dopustio je da beživotno vise dok je svom težinom naslonjen na moje rame.

"Dopustio sam ti da sama stvoriš granicu. Koju ne želiš. Koju ne želim. No postoji."

Pokušavala sam otvoriti oči, no trepavice su sada bile već zapečačene suzama. Tražila sam njegovu ruku što je beživotno visila i povukla ju, a zatim i drugu, te ih spojila svojim usnama i prislonula srcu. Osjetila sam snažne udarce svog srca i pulsiranje njegovog preko skupljenih dlanova. Prsti su se počeli stiskati, i sada su njegove šake bile čvrsto stisnute dok je pritisak na ramenu pojačavao. Trenutak je trajao kratko, toliko kratko da nisam bila svjesna snažnog povlačenja i pritiska knjiga na glavi i leđima. Duboke oči su sada gledale ravno u moje i upijale gotovo svaku zraku snage u meni. Sada sam napokon mogla vidjeti to lice vječno skriveno sjenom. Snažno, blijedo, ogorčeno no blago, prezentirano samo nekoliko trenutaka od mog. Prislonuo je svoje čelo o moje ne odvajajuči oči što su prštile gorčinom i snagom.

"Ne bojim se. Ne bojim se granice. Ne bojim se onog iza nje."

Oči su upitno sada gledale i pokušavale provjeriti govorim li istinu. Treptanje je postajalo snažnije, a crta između obrva se produbila.

"Bojim se sebe. Baš kao što...se ti bojiš sebe."

Kapci su sada popustili , te pretvorili pogled u onaj opušteni, umorni, zamišljeni kojeg skriva u sjeni. Spustila sam pogled prema usnama koje su se blago rastvorile kao da će reči nešto, no riječi nisu dolazile. Tišina.

Podignuo je ruku i spretno prstom povukao knjigu, a zatim se nakon nekoliko stranica osmjehnuo skrivajući ispod kose.

"Znaš za Rorschachove mrlje ?"



Ne možeš se sjećati. Jer taj trenutak nikada nije postojao.

01.02.2015. u 00:57 • 2 KomentaraPrint#^

petak, 07.11.2014.

Posjedovanje

Linija, kaos u beskonačnini horizonta što se teatralno predstavljao tog popodneva. Linija što presjeca svijetliju i tamniju varijablu uspoređujući konstantno kretanje s mirnoćom, gustoću s lakim nedoticljivim oblacima i beskonaćnu visinu s konačnom dubinom.Linija, koja je nestajala je pri dolasku meke bijele vertikalne površine. Ptice su neprestalno pokušavale letjeti ususret vjetru, boreći se, i zadržavajući se na mjestu sve dok ne bi otvorile krila i dopuštale da ih vjetar nosi. Ne volim vjetar. Ne želim biti nošena vjetrom, ne želim da me vjetar preuzme. Nedavni Vjetar je puhao iz nepoznatog smijera. Opasnost koju nisam mogla uhvatiti, ugasiti, potopiti i ugušiti. Strana sjena bez vidljive nepostojanosti je prožimala moje tijelo i zadirala tamo gdje ju nisam mogla zaustaviti. No Vjetar ne može puhati vječno, on se mora raspasti kako bi nastao novi, mora putovati kako bi zadržao svoj oblik, i nikada se ne može vratiti.
Ne volim vjetar.
Kiša će uskoro.
Blagi glas je nošen vjetrom djelovao glasnije i bliže no što je zaista bio. Osjetivši nepoznatu blizinu zaronila sam duboko u džemper i promatrala horizont iz toplog skloništa.
Daleko je. Neće padati.
Miris kiše se nije mogao osjetiti zbog strašnih naleta slanih valova. Vjetar je uporno pokušavao otkriti moje sklonište i dokazati kako nikada neće otići, kako je njegovo cirkularno kretanje samo privid odlaska , i kako neću nikada biti slobodna. Horizont je mijenjao svoje scene, poput starih drvenih igračaka što su se navijale, i uz glazbu mijenjale prizore vrteći papirnatu traku. Guste meke mase su se oblikovale novim potezima kistova, miješale se s vodom i sastavljale u neke posve nove, putujući nevjerojatnom brzinom u različitim smjerovima. Bilo je gotovo nemoguće odrediti koja će se masa nadviti nad nama i preuzeti nas u svoje hladne ruke te stopiti s tisućama kapljica što su putovale dalje no što smo ikada mislima bili. Gorući Leptir je sletio na moje rame i usmjerio se prema vjetru. Njegove vatrene linije što su se protivile monokromiji trenutka, nošene vjetrom su pokazivale novi smijer. Smijer topline i skrovišta. No vjetar je pojačavao, stvarajući sve veći pritisak na njegova krila koja je jedva uspio već sada otvoriti.
Dođi, odlazimo.
Suprotstavljajući se izgubljenoj sjeni, zatvorila sam horizont i odmahnula masi zaboravivši na čitavu predstavu i nastavljajući borbu kroz hladnoću i vjetar. Pokraj plamtećih krila zaboravih na prepreke te počnem rezati zrak i teči suprotnim smijerom. Korak je postajao brži, zidovi su nestajali, a put je djelovao poznato. No ne želim gledati put, ne želim znati gdje idemo, ne želim znati put natrag, želim te samo pratiti. Svjetlost je postala sve manja, iako se oganj nije gasio, već je postajao tamniji, mijenjao svoj oblik i zatvarao se. Sada već crni oganj se nadvijao nad mnom i promatrao oprezno dok je stvarao još veličanstveniju sjenu na zidu. Toplina, no ne ona što ju on posjeduje. Toplina, koju sam preuzela, ukrala, sebično zatvorila dlan i držala čvrsto. Mogu li posjedovati toplinu, iako ona nije pružena, iako ona ne smije biti, i nikada neće biti? Postoje li ograničenja i Granice koje se postavljaju uzastopno i grade poput nestabilnih zidova što se moraju konstantno obnavljati? Može li posjedovanje biti jednostrano, posjedovati, a ne znati da već bivaš posjedovan? Ili posjedovati, a ne znati ono, što je posjedovano. Toplina koja se nalazi u dlanu, pretvara svoje zlaćane boje u beskonaćni spektar nepoznanice i pitanja, dok toplina koju vidim, se približava horizontu.
Crni oganj.
Plamteći sve snažnije približavao se no držao udaljenost određenu Granicama. Kretnje koje nisu potaknute vjetrom već vlastitim osjećajima i nepoznatim podražajima. Toplina koja postaje strana i zbunjujuća mijenja se iz jedne u drugu tražeći odgovor i bježeći od njega u isto vrijeme. Vidim li isti oganj? Istu vatru? Istog Leptira? Istu toplinu, koju sam zatočila i ukrala dlanovima? Potiče li to posjedovanje promjenu, koja postaje prilagođavanje vlastitim očekivanjma i ugodom? Ili pak posjedovanjem shvaćam, da ono što vidim i ono što mislim i ono što osjećam je posve različita stvar? No što je od toga istinito, i mogu li ikada otkriti istinu. Posjedovati tri različite vatre i odrediti koja od njih je istinska je gotovo nemoguće, jer odbacimo li osjetila i ostavimo samo na razini spoznaje, koja ponovno gotovo ne može egzistirati bez osjetila, vodi k propasti nemogućnosti i opreke.
Posjedovati, a ne poznavati posjedovano.
Posjedovati, a nemati pravo na posjedovanje.
Sebičnost i beskrajna glupost i beskorisnost u ljudskoj egzistenciji.
U dlanovima se stvarala oluja, pripremala se za destrukciju svih onih sebičnih elemenata. Crna pijavica koja se neprekidno pojavljuje u mojim snovima je daleko već razarala svaku stanicu preostale topline. Ispustivši vatre iz dlana, ostao je samo vjetar koji je ukrao ono, što sam čvrsto držala za sebe.
Posjedovati, a ne imati što.
U tišini sam promatrala ritam kamenih površina što su već stoljećima poslagane pod našim nogama. Zaobljene rubove koji su bili nekoć čvrsti, pokoju travku koja se uspjela probiti iako se nekoć prenosila kljunom zalutale ptice, opušci cigareta, žvake, nered. Prostor je postajao uži, i zidovi su rasli stvarajući zatvor no sigurno utočište od vjetra. Ne želeći ni tražiti izlaza, tijelo je nepomično stajalo i upijalo praznoću. Samoću. Sve je nestalo.
Poznate ruke su polako provlačile svoje prste kroz moje, ispreplečući ih i prenoseći nepoznate čestice što su unosile život u taj mrtvi trenutak. Nepoznate tinjajuće čestice što zaokupljale su svaki dio moje kože i ulazile duboko u tijelo do srca, zaustavljajući dah pri svakom dodiru. Vatra što je otvorila svoja krila i nadvila ih poput najveličanstvenijeg leptira prekrivajući sve sjene, sve prepreke, sve Granice i sve riječi što su ograničavale spoznaju te istinske njezine ljepote. Vatra koja je plamtjela u svojim najljepšim i najtoplijim bojama, toliko nježna, no toliko snažna da izbriše sve one rane nastale od vjetra, nastale od sebičnih pokušaja posjedovanja, od godina zabijenih čavli kojima sam zatvarla sva vrata. Vatra, koja je jednostavnim dodirom vrhova prstiju uspjela izbrisati i otvoriti novo poglavlje u svakoj rečenici koju više nisam mogla izgovoriti. Tišina što je postala toliko glasna i toliko intimna da sam ju poželjela imati zauvijek. No ne želim više posjedovati, ne želim više zadržavati ono, što ću uprljati vlastitim mislima i pretvarati u ono što nije, dijeliti i utrostručavati nešto, što zapravo ne postoji, i što nikada nije postojalo. Želim biti dio trenutka, prolaznog trenutka koji se više neće ponoviti. Prolaziti kroz vatru i osjetiti vlastito nestajanje no želju za ponovnim susretom.
Ne imati - je imati mnogo više ,no što posjedovanje može pružiti.

07.11.2014. u 23:00 • 1 KomentaraPrint#^

srijeda, 29.10.2014.

.

Danas nestajem. Danas ću zatvoriti oči posljednji put i nestati sve do sutra, kada će se ponovno otvoriti i početi spajati okside za određene stanice. Danas nestajem...Danas me valovi gutaju, danas nestaju crveni oblaci, danas su kapljice stijene, danas je jučer, a jučer nikada nije postojalo.



Nevidljivim pokretima mišića i kostiju sam se nesvjesno izvantjelesno dovukla do kreveta i oklijevala dotaknuti površinu meku poput pjene, no oštru poput bure. Ne želim spavati, ne danas, ne... Ne želim. Vrhovi prstiju su prošli preko hladne površine koja će me u roku od 27 minuta zatočiti u trenucima užasa ,jeze i patnje.

Još malo... Što prije to obavim, prije ću nestati iz sadašnjosti.



Odlučno sam se stopila u plahte i ogledala po sobi. Svjetiljka upaljena, ladice zatvorene, stolica uvučena, knjige u liniji, olovke jednako raspoređene, papuča iza ogledala da ono ne bude okrenuto prema meni, posteljina ispod brade, hladno je, no ubrzo ni to neće biti važno.

Zatvori oči. Hajde... Bit će ti bolje, zatvori ih. Nestani.



Hladni kapci su nježno spojili trepavice i poput živine spojili ih u pletenice ne dopuštajući da ih otvorim još jednom. Ruke sada već beživotno klize niz tijelo i padaju na hladni krevet. Opuštena sam...To je lijepo, to je ugodno. Prošlo je pretpostavljam već 10 minuta. Još malo... I onda poslije toga... Nestaješ.

Sve slike prošlog dana bi se trebale sada projicirati u mom unutarnjem kazalištu, no ja sam prazna zavjesa, vjećno zatvorena čija se scenografija odvija poslije same tragedije, kada glumci otiđu...



17 minuta 32 sekunde.



Tiha pjesma koja je nekoć svirala iz pekare uz koju sam prolazila, slatki mirisi jutarnjih peciva, smijeh raspoložene debele prodavačice, koja ostatak peciva od jučerašnjeg dana lako sredi. Njeni debeli prsti dok mi pruža kravaticu od novca kojeg skupljam po džepovima.

Livada iza starog mjesta stanovanja, livada koja je uvijek bila mistićna i zatvorena od ostatka svijeta. Nepoznati brežuljci, visoke trave, gljive, lokvice, mahovina, crvi, kukci, mrtve ptice, perja, ostaci nedavno zapaljene lomače, krugovi, crveni prah.



Kiša.



23 minute 45 sekundi.



Šalica koja je stajala u kutu plijesnjivog zida u kojoj smo ostavljali svoju opremu. Hladne ruke. Drhtavica. Otkucaji srca koji su bili nepodnošljivo glasni.

Voda.

Smrad.

Smrt.



26 minuta 04 sekunde.



Još nekoliko sekunda,svjesna sam... Slike koje su se izmjenjivale postajale su sve stvarnije, užasnije, bolnije, hladnije, zelenije, pljesnjavije, vrtlog, vrtlog riječi ,slika,brojeva,slova ,trenutaka, emocija, užitaka, dodira, krvi, vriska, boli...



26 minuta 55 sekunde.



Dođi, dođi i obavi to, želim da dođeš, očekujem te!!! Uđi u moj um i napravi me još nenormalnijom no što jesam. Učini me onakvom kakvom me svi doktori smatraju. Dođi! Učini što trebaš.



26 minuta 56 sekunde.



Znam da će me ponovno poslati na razgovore, znam da će me ponovno pitati koje sam traume proživjela, znam da će mi govoriti o prekrasnim bijelim sobama u kojima ću se smiriti i uživati u tišini i sreći.



26 minuta 57 sekunde.



Kada je ovo sve počelo? Prije koliko godina... Koliko još, koliko još moram trpjeti.



58



Još malo... još samo malo



59

.

Trepavice su se odvojile i na pritisak teških ruku na prsima kapci su se odvojili nekoliko milimetara ,dovoljno da vidim prostoriju oko sebe i da sam svjesna stvarnosti. No tresu se, treperi slika, ubrzano. Dah postaje kraći, ne mogu disati, teško je. Pritisak sve jaći koji istiskuje svaku molekulu iz mene. Tijelo i udovi mrtvo leže na posteljini, ne mogu se pomaknuti, ni milimetar, ne mogu. Upirem svu snagu u njih i pokušavam no znam da ne mogu. Zašto uvijek pokušavam? Zašto se uvijek uspaničarim kad znam već unaprijed da ne mogu sljedećih nekoliko minuta? Zašto mi um počinje hiperaktivno djelovati i primjećivati sitne sjene po sobi, zvukove koje normalni ljudski um ne čuje.



Koraci.



Ne mogu okrenuti glavu, ne mogu je pomaknuti. Da barem mogu , da barem mogu još malo.



Koraci.



Sjene.



Ruke su se počele nestvarno micati za pola milimetra uz drhtavicu i bol. Bol koja žari svaki dio mog postojanja. Nestajem, ponovno nestajem u boli, ne mogu više disati, odustajem...



Posljednji udarac u prsa koji je bio najjači do sada, i pad. Pad natrag, duboko u krevet, a onda ... Onda sam odlebdjela visoko iako duboko nazad. I...

Sve je prestalo. Oči su se otvorile, ruke su se refleksno pomaknule, i tijelo zatreperilo. Tahikardija, duboko disanje, proširene zjenice, hladnoča.



...





-post sa starog bloga.

29.10.2014. u 23:37 • 1 KomentaraPrint#^

ponedjeljak, 02.06.2014.

28010206


Već dugo nisam osjetila onaj topli, slani vjetar što pretvara svako ljetno popodne u zatočenost krletke, ispunjene prozirnim i lepršavim zavjesama. Ležala bih vječno, na onom mekom tapetu kojeg dovućem do balkonskih vrata i promatram rubove zavjesa šte izvijaju svoje savršene linije pod dodirima vjetra. Ta neprestalna harmonija dodira i plesa se miješala s onim istim slanim kristalićima što su se lijepili za Njegovo lice.

Plaža.

Ljeto je još danima daleko, no vjetar je već uranio, te navijestio svoje nove priče. Sunce je skrivalo onu omiljenu maminu boju, koja je nestala s površine mora. Poput tisuću neprekinutih zvjezdica spojenih u svilenu plahtu, more je zapljuskivalo do vrhova prstiju, i povlačilo za sobom ovalne kamenčiće. Zašto, se neki kamenčić odvoji od svog prijatelja s kojim je provodio sate na suncu i pričao o svojim tisućljetnim pričama. Tko odlučuje koji kamen se mora otkotrljati, i koji kamen mora otići? Ili on pak odlazi sam od sebe?

"Što te muči?"

Dva tamna draga kamena su zasvijetljela na suncu pokraj mojih očiju. Pogled koji uspjeva u meni usporiti i umiriti svaku aktivnu i nemirnu stanicu. Klizim pogledom po bljestavoj koži prepunom slanih kristalića , a zatim po kosi koju nemirno vjetar dodiruje, no nesvjesno i moja ruka,koja klizi uz njegov vrat i kroz kosu.

"Sve je u redu."

Toplina sunca je na trenutak počela nestajati zajedno s pogledom. Poput pomrčine je sve utihnulo i nestalo. More se povlačilo, zvijezde utonule, kamenja utihnula i oči nestale. Ne prepoznajem ovo mjesto više, ovo nije ista plaža, isti dan. Ovo nije ista tekstura mekih oblutaka , ovo nije ista toplina njegove blizine. On nije tu. Pod prstima osjećam grubu teksturu nazubljenog kamena što je urezao svoje prste pod moju kožu satima, danima i mjesecima unatrag. Tišina koja svoju nepokrenutost spaja s vremenom izgubljenim u sjećanjima , u valovima što tiho i zaustavljeno promatraju tu stranu scenu. Ne smijem se tu nalaziti, ne pripadam ovom vremenu. Ovo vrijeme je prošlo, i sadašnjost ne smije prolaziti kroz nju jer, svaki dodir, je jači od najoštrijeg, jer svaki povjetarac je poput tisuća oluja skupljenih na jednom mjestu, jer pogled, više ne postoji. Pogled je ostao zarezan u stijenama koje su izgubile svoju nekadašnju toplinu i slanoću. Sada su samo hladne, prozirne, gotovo staklene. Nalazeći se u staklenom pješćanom satu koji je sastavljen od suza... Kada će jedna strana ostati prazna, a druga puna? Hoću li morati okrenuti sat i krenuti iz početka? Ili mogu zaustaviti vrijeme i ne koristiti prošlost kako bi nastavljala sadašnjost. Možemo li koristiti novi pijesak u mjerenju i usmjeravanju vremena svaki put? Koliko je potrebno, za živjeti?

Nevidljivi mekani obrisi su prolazili rubom oka, preko obraza i kroz kosu. Ruka koja svojom toplinom odnosi suze iz pješćanog sata i uvodi posve nov i nepoznat način izricanja vremena. Ruka koja je povukla moje čitavo tijelo i savila pod svojim. Štit koji je zatvorio sadašnji trenutak u novi stakleni sat koji nije potrebno pomicati, okrečati, dodirivati. Staklo koje je neprobojno no dovoljno otvoreno za disanje. Staklo u kojem mogu letjeti no skrivati se u isto vrijeme bez da netko primjeti barijeru što me štiti od njih. Staklo koje predstavlja kucajuće srce i pokrete prsta na koži, koji ispisuje svoje najljepše tajne.

"Nećeš nikada ostati sama".

Zatočeni u staklenom satu, putujemo sadašnjošću bez zadržvanja prošlosti. Koliko su sijećanja potrebna za veslanje u nepoznate oceane? Koliko, je prošlost potrebna za usklađivanjem daha s otkucajem srca?
Potrebna je... dok ožiljak, ne izgubi svoje linije. Kada se stopi s kožom i upije duboko u tijelo. Toliko duboko, da se ne može pronaći, ni u najdaljim sijećanjima.

"Ostani. Ne želim se izgubiti."

02.06.2014. u 22:57 • 4 KomentaraPrint#^

srijeda, 02.04.2014.

23032702

Nestaješ...
Linija. Linija koja spaja dva horizonta i povezuje beskonaćnost s konačnošću. Linija koja odjeljuje nebo i jezero nestajala je pod mekanim obrisima magle što je klizila nad površinom vode. Tišina prožeta međusobnim dodirivanjem ostarjelih i mokrih drvenih djelova čamca. Hladno je. Pokušavam navući rukave preko prstiju i koljena kako bi što više zadržala vlastitu toplinu. Skolupčana u čamcu koji se nezamjetno njiše nalazim se u beskonaćnom sivom i mrtvom jezeru. Nema ni travke, ni trske, ni cvijeta. Nema riba, ptica, kukaca. Samo magla, linija, sivo i bijelo. I čamac. Postojim li ja, u ovom čamcu, mogu li se vidjeti? Ako vidim svoju ruku, kako ću znati da je moja, i kako ću znati da ta ruka postoji a nije samo dio moje imaginacije. Postoji li svjedok, koji može potvrditi da sam tu? Kosa se počela pomicati po hladnoj koži i lijepiti za tkaninu. Vjetar. Negdje je vjerojatno neki list prouzročio pomake u zraku i natjerao druge da počnu padati stvarati kaos u ovoj tišini i kreirati...povjetarac.

Hladni povjetarac me zaobilazi i pretvara jezero u nježne tipke gluhog klavira koje tiho sviraju svoj nocturno, miješajući onu masu što stvara maglu u vrtlog prizora. Prepoznajem ove obrise. Prepoznajem lice koje sam nebrojeno puta promatrala od pore do pore i pamtila svaki dio te strukture što potiče u meni... želju za disanjem. Linija što teče niz divlju kosu i prelazi glatko preko čela niz nos i klizi preko mekih usana pretvara se u crvenu vrpcu što putuje prema mojim rukama. Povjetarac je pojačao te pomaknuo putanju te vrpce bacivši ju na rub čamca. Zapela je za čavao. Ako ju samo dohvatim, mogu pasti u jezero, no ako ju ne dohvatim morat ću je vječno promatrati u nadi da će je povjetarac vratiti k meni. No što ako taj čavao nikada ne pusti vrpcu, što ako, vrpca mora ostati na svom mjestu? I zašto se čavao nalazi upravo ondje, gdje čamcu nije potreban. Koliko imam mogućnosti? Postoji li, mogućnost?

Nedostatak mogućnosti znači da je sve postalo nužnost, sve je postalo trivialnost.

Možemo li se dovesti do trenutka kada mogućnost u potpunosti nestane? Možemo li odustati od svih opcija i odustati od odustajanja? Mogu li se okrenuti na drugu stranu čamca i promatrati beskonaćnost te zaboraviti da crvena vrpa probija monotoniju ovog sna? Ili ću pak skočiti samostalno s čamca i dopustiti da me jezero guta duboko duboko... Koliko je svijeća potrebno ugasiti kako bismo naučili odustajati?

Grebem ispod vlastite kože i zadirem nokat ispod nokta puštajući bujicu bezbojne krvi. Boja je nestala, progutana je u nemogućnosti odabira. Zašto postoji samo ta crvena boja, samo na vrpci? Mogu li ja posjedovati istu boju i odustati od želje za posjedovanjem vrpce? Samo boju? Je li dovoljno samo posjedovati dio onog željenog kako bismo odustali od mogućnosti za čistim odabirom? Sebičnost... Ne. Preživljavanje i disanje. Hranjenje i toplina... Vrpca, njena boja, ona je vatra koja se ne može ugasiti. Izvor vječne topline i izvor vječnog života. Ako ju samo dohvatim, mogu živjeti vječno s njom, posjedovati toplinu koju do sada još nisam imala...Na ovom čamcu. Negirati vrijeme i ostati zatočena u ovom snu...

Vrijeme.

Vjetar je jačao oko moje staklene kugle u kojoj se nalazio čamac. Voda se posve podignula i podijelila svoje linije u bezbroj točaka što su nošene vjetrom. Bujica prizora i sijećanja je nestajala s onom tihom maglom koja je sada postala samo kaos oštrih poteza Umjetnikovog kista, razbijajući dio po dio staklene slagalice. Sve do posljednje... Vjetar je zahvatio čamac i podignuo ga zajedno s kapljicama. Hladna voda me već posve oblila i sledila svaku poru u tijelu. Vrpca se počela snažno otimati hladnom željezu tog čavla . Vjetar ju je čupao , gurao , vukao i nosio sve jače i jače. Pokušala sam se pomaknuti no nisam mogla. Ne mogu podnijeti da vrpcu odnese. Ne smijem! Skočila sam svim svojim postojanjem na vrpcu i pokušala ju uhvatiti onog trenutka kada ju je vjetar odvojio od utočišta.

Hladnoča.

Crno.

Padanje.

Pala sam u jezero i počela se otimati za površinom koja je brzo nestajala. Svjetlost je izgledala poput posljednjeg vagona vlaka koji odvozi sve one, koji su odlazili kroz posljednjih nekoliko godina. Hladnoća je nestala kao i osjećaj za osjećajem. Ne znam gdje sam. Samo beztežinsko padam i udaljavam se od one poznate točke. Nisam sigurna je li ovo voda, ili samo dio svemira koji me guta sve dublje i dalje od pojma prostora.
Nježni dodir nečeg se provukao kožom. Pri posljednjem dahu svjetla vidjela sam vrpcu koja je ležala u mojoj čvrsto zatvorenoj šaci. Uhvatila sam ju... I onda je svjetlo nestalo. Iako je boja nestala, iako je ona subjektivna toplina nestala, iako osjećaj ne postoji i ne mogu dokazati postojanje vrpce, ja znam da je ona tu, i ja znam da ju držim. Ja znam da postojim s njom i ona sa mnom. Da postojimo bez obzira na nepostojanje prostora u kojem se nalazimo. Prelazimo iz kaosa u savršenstvo i obrnuto bez osjeta za promjenom. Ništa više nije bitno. Sve je nestalo... I sve se ponovno rodilo.

Ostani.
Poznate usne su se otvorile i izgovorile tu riječ.
Tu sam, uvijek.
Posljednja zraka sunca na horizontu je zaplesala i nestala u onoj ,sada već toploj i poznatoj liniji.
Danas se vide zvijezde. Sutra će biti lijep dan.

02.04.2014. u 21:45 • 4 KomentaraPrint#^

utorak, 25.02.2014.


Mrak.
Hladni zaobljeni tamno sivi oblutci prosipali su se vijugavim putem što vodi prema vrhu planine. Neki su već duboko bili zakopani pod brojnim stopama svakodnevnog posjećivanja tog Mjesta. Rubovi puta su bili zatvoreni oštrim crnim stijenama niz koje su tekle kapljice voska tisuće svijeća što su nekoć osvjetljavale put. Sada su samo tiho postojale pod crnim velom noćnog teatra. Pisma, knjige, riječi i rečenice su ležale posvuda i blago svjetlucale pod mjesečevim usnama. Beztežinski se vućem prema planini i brojim svijeće vrhovima prstiju koji klize i dodiruju još uvijek meki i vreli vosak. Dodiri su postali hladni, poput glatkih vrhova tipki klavira što je svirao melankoličnu pjesmu zaborava. Trava što pokušava prodrijeti među crnim stijenama djelovala je živo, kretala se u tihim i tužnim pokretima mjesečeve uspavanke. Sitne čestice zvjezdane prašine lebdjele su oko mene i vrtjele me u krug. Dirale kosu, oči, ruke, usne. Nosile sve više i više prema Mjestu , te prodirale kroz moju kožu i ubrzavale otkucaje već hladnog srca.

Danas je Mjesto prazno.

Trava što je nekoć prodirala kroz njegovu kožu i zadržavala svaki njegov dah pod mojim , sada je usamljeno grlila drugu. Lebdjela sam do ruba litice i podignula pogled prema beskonaćnosti svjetla grada pod zvijezdama. Negdje, je plutao prozirni sat nebeskim valovima i približavao se hladnim noćnim povjetarcem. Sat koji je upravljao Vremenom i mogao zaustaviti sadašnje. Sat, koji pretvara Mjesto u pozornicu uspomena. Dotakni me, sjeti se. Nestani.

-Tu sam, pokraj tebe, na livadi ispod zvijezda. A ispod livade, pogled na nepoznati grad. Svjetla se blago prelijevaju i stvaraju odsjaj na oblacima u daljini otkrivajući vatreni okvir oko beskonaćnog prostranstva iznad nas. Toplo je, početak ljeta, no još uvijek dovoljno svježe da se koža naježi pri svakom dahu sitnog povjetarca. Tiho je, nalazimo se na vrhu brda, daleko od ljudi i daleko od šuma grada. Svaki pogled u nebo oživljava prirodu oko nas. iako je sunce već davno zašlo, linije na nebu su još uvijek vidljive. Ostanimo tu dok se sljedeće linije ne pojave s druge strane, dok se sve ne probudi. Ostanimo budni onda, kada svi spavaju, kada vrijeme teče usporeno.
-Izmjenimo sve što je ostalo između nas. Ljudi su odavno otišli, sami smo u horizontu sjene nekadašnjeg sunca. Polako ostao sam sam, iznenađen, pričekati ću te ovdje gdje si me ostavila, daleko od grada i ljudi. Samo želim poletjeti, dotaknuti nebo i osjetiti vjetar na visinama na kojim nikad nije bio udisan. Želim da mojim plućima taj zrak prođe po prvi put. Dalko od smoga, od dima cigareta, tvornica... Tu ću biti... Ako mi se svidi, ne pitajte za mene.
- Nikada nisi sam, ja sam uvijek blizu tebe. Ležim pokraj tebe i onda, kada me ne možeš vidjeti. Možda sam samo onaj mali odsjaj zvjezdane prašine pokraj tebe. Okrečem glavu prema tebi, promatram te. Kosa koja se uvija kroz travu i spaja te s prirodom. Izgleda kao da te obujmila i zagrlila čitavo tijelo, ne možeš se pomaknuti. Hladan izraz lica i oči koje gledaju beskonačno u visinu. Vidim odsjaj svih dalekih i izgubljenih zvijezda u njima. Želiš ih dotaknuti , osjetiti toplinu. Spuštam pogled niz linije tvog lica prema usnama koje su blago odvojene. Boriš se za dah koji ti prožima čitavo tijelo svježinom netaknute prirode. Zatvaraš oči. Tvoji prsti se blago savijaju i zadiru duboko u travu, kao da prolaziš blago nekome kroz kosu.


Kapljica. Ne želim nestati iz tog trenutka. Dijalog koji je trajao satima i nosio me miljama daleko iako se nisam pomaknula s Mjesta. Gledam u sat i preklinjem da me vrati još malo...još samo malo.

-Na livadi, na gustoj i mekoj zelenoj travi prekrivenoj rosom, zlatnom poput zvijezda i mekom poput kose. Ne poznajem ovo mjesto. I nikada nisam bila tu. Nikada se nećemo odvojiti od ovog mjesta, iako ćemo s njega putovati u svim smjerovima ovog svijeta. Mjesto ne posjeduje ključ, no pripada samo onima, koji su ga spremni držati u svom srcu. Ono...je tvoje.
-Možemo li ostati ovdje? Gdje vrijeme ne teče, već kapa. Tako sporo prolazi samo vječnost.
-Ja ću te uvijek tu čekati.


Uvijek ću te čekati...Sat je rastvorio svoja vratašca i pretvorio se u tisuće zlatnih atoma što su lepršali poput nepoznate mase, zatim se formirao u predivnu pticu i nestao među zvijezdama. Pokušala sam ga dosegnuti no hladni vjetar mi je prodrmao ruku i spustio na zemlju. Više nisam mogla lebdjeti, nisam mogla osjetiti toplinu. Mrak. Hladna mokra zemlja i oštra trava parali su moja stopala što su stajala na rubu beskonaćnosti. Moram čekati. Svjesna sam. Topliji dani će jednom doći, i ponovno ću moći promatrati njegove linije kako se pomiću pri svakom uzdahu. Prozirne staklene oči što upijaju Kaos i nestaju među mjesečevim rukama. Ja ću ostati na Mjestu, promatrati grad, promatrati živote osoba i njihove odluke. Čitati osjećaje , tražiti odgovore.

Napravila sam nekoliko koraka unatrag i spotaknula se na hladni kamen. Beztežinski sam pala na mjesto gdje je on nekoć putovao među zvijezdama. Trava mi je ljubila kožu svojim oštrim vrhovima te nježno grlila dlanove. Njegov miris je ostao u svakom atomu ovog Mjesta. Toplo je. Skolupčala sam se i zagrlila koljena koja su krvarila pod bijelim rukama. Toplina je klizila mojim obrazom niz vrat i uzdisala tiho dok se provlačila kosom, te ponovno u kaotičnom plesu prelazila preko očiju prema usnama. Ovdje je toplo...Tu ostajem. Tu ću te čekati. Tu ću čuvati uspomene u zvjezdanoj prašini i čekati da me probudiš. Mjesto nikada neće prestati postojati, sve dok postoji vatra. Sve dok pucketanje ne prestane, mjesec ne ugasne i vrijeme ne prestane postojati. Čekati ću u vječnosti, i dalje od nje.

Tu sam.

25.02.2014. u 21:37 • 4 KomentaraPrint#^

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.