CrniIsus

subota, 23.06.2007.

True story

Dragi moji čitatelji,
ovo će biti post kao komentar na sve vas koji me čitate, komentirate ili ste samo greškom kliknuli na moj blog. Naime već sam dobio na mail neke upite a i ovdje me jedan čitatelj pitao da li izmišljam sve ove priče ili su one stvarno dio moga života, pa evo da razriješim dileme.
Gotovo sve ili većina ovoga šta pišem, volio bih da je izmišljeno ali na žalost ili na sreću nije, jer to je uistinu dio moje okrutne stvarnosti i proživljenih trenutaka iz života moga ili meni bliskih i poznatih osoba. Na logo slici sam napisao, Svaka sličnost sa stvarnim osobama je sasvim slučajno namjerna, tako da će se mnogi prepoznati ako ikada dođu na moj blog i budu imali snage da pročitaju sve ovo.
Kad kažem nažalost, mislim najprije na okrutnu stvarnost i oholost svih zbivanja u životu kroz šta sam prošao ali svejedno još uvijek dišem i pišem o tome, pa neka ostanu kao svjedočanstva o jednom životu i mnogim životima vezanim za njega. Naravno ja to pokušavam prenijeti na jedan malo drugačiji način pristupačniji ja za čitanje od samo šture ispovijesti i prenošenja podataka o zbivanjima, sigurno ste uočili koliko je tu gorčine, ironije, sarkazma, cinizma, i ostalih izražajnih sredstava kojima se ovakvi kao ja služe da bi bolje dočarali zbivanja i da bi bilo što zanimljivije za čitanje. Prepun sam, baš kao šipak pun koštica raznih anegdota i mislim da bi mi trebao još jedan život ako ne i više da sve to napišem jer mnogo sporije pišem nego što se to sve dešavalo.
No da ne bi ispalo kako se i iz samog nicka može vidjeti, da mi je život samo bio crn ili jadan, bilo je tu i mnogo lijepih trenutaka i dogodovština i lijepih uspomena, pa mi je s druge strane drago što sam baš ja prošao to sve i imam sva ta iskustva.
No, da vas više ne gnjavim jer tko će čitati ovakve postove, oni zbilja moraju imati određenu dozu zanimljivosti da bi ih netko čitao a ovaj to sigurno nije. Namjera je bila pojasniti štošta i zahvaliti se svima vama od srca šta ste tu i pratite me makar i ne ostavljali komentare, jer kao što sam rekao u jednom postu prije, imam malog špijunčića koji me redovito izvještava, tko je, kada i koliko dugo boravio na mom blogu, tako da se zahvaljujem i onima šta ne komentiraju jer znam da čitaju.
Hvala još jednom i još samo da dodam da ako mi nitko ne čestita slučajno rođendan, da to sam uradim ovdje i to dan unaprijed pošto je 24.06. Pa sretan mi rođendan a i vama sve najljepše u životu i čitamo se i u buduće...
Blog !

četvrtak, 21.06.2007.

Kuća duhova drei

...ne razmišljajući previše o bolovima i ukočenosti prvo što mi je palo na pamet jesu moji prijatelji koji su onako bezglavo pobjegli, umirao sam od smijeha propraćenog uzdasima od bola jer sam tek sad stvarno i istinski osjećao svaku ranu ali svejedno sam se smijao kao luđak i nezaustavljivo, da je slučajno tada netko naišao tuda vjerojatno bi i on izludio vidjevši kako se čovjek u cik zore smije grohotom na sav glas ispružen na livadi ili bi možda pomislio da halucinira i počeo da šamara i štipa samoga sebe.
Da bih objasnio kako sam se vratio i spasio se, smislio sam priču za njih, kako ću im ispričati da sam ubio čudovište, premlativši ga motkom i tko mi ne vjeruje neka ide da provjeri, a da je tamo bilo još jedno koje je bilo sporije od mene pa sam uspio pobjeći, tako da učinim priču što uvjerljivijom a i njih da odvratim od bilo kakve pomisli da odu tamo, da se ne bi poslije šprdali sa mnom i rugali se meni, ovako ja njih imam u šaci pa ih još napadnem kako su me ostavili na cjedilu a i imam corpus delicti, rane po tijelu i poderanu odjeću, pa tko mi ne bi povjerovao, još kad oni ispričaju svoju verziju priče, eto junaka većeg od Conana ili Mad Maxa.
Prvo mi je padalo na pamet da to pustim da potraje neko vrijeme da vidim stvarne reakcije te ću se skriti na par dana kod babe koja živi sama na selu, i objasniti joj o čemu se radi a ona bi sigurno znala čuvati tajnu, ali sam se bojao da bi moji doma izludili. Zbog ozljeda i da ne bi od toga ispalo još kakvo veće sranje, dlučio sam ipak otići u stacionar i potražiti liječnićku pomoć, i tako sam se nekako dovukao i sjedeći na klupici dok sam čekao red, primijetio sam jednu curicu kako bulji u mene i ne skida pogled a i ostali su me u najmanju ruku čudno gledali, svog poderanog i okrvavljenog. Dok joj je majka pokušavala dati do znanja da ne gleda i ne prića sa nepoznatima ona je znatiželjno pitala
"A sta ti je bilo blaco pa ti je tu kuv ?"
"Ma ništa sine, to je krv od nekog ćudovišta, znaš babaroge šta plaši djecu, pa sam ga sinoć ubio, tako da se nemaš više čega plašiti"
"...meni mama kaze da ce me pojesti babajoga ako budem nemijna..."
"Ma neće više, sad je više nema a kako se zoveš zlato ?"
"...Ivana i imam cetili godine, a ti ?"
"Crniisus, imaš najljepše ime na svijetu...."
I još bi ona mene tu svašta pitala da nisam došao na red i prozvan da uđem, ali sam zapamtio te okice, i vjerojatno ako nekada slučajno bude svratila na ovaj blog će se prepoznati ako se sjeća toga.
Sada već sav umotan zavojima i sterilnim gazama sam onako malo šepajući stigao do kafića gdje se inače okupljamo i za divno čudo vidim ispred parkiran moj fićko. Znao sam da su oni još tu i da vjerojatno razmišljaju što da urade i kako da mojoj obitelji saopće što se desilo. Mislim da su se smrzli i sledili kad su me ugledali onakvoga na vratima, ali i da im je pao kamen sa srca, jer još onako u polumračnom kafiću kad se otvore vrata pa kad ulaziš pod okriljem zraka sunca kao da imaš neku aureolu pa to izgleda još dojmljivije i strašnije, baš kao kakav junak poslije boja u pobjedničkom pohodu. Zanijemili su i od čuda nisu ni riječi prozborili dok im se ja konačno nisam obratio. I konobar je bio sav u čudu jer su mu ovi već ranije sve ispričali tako da je nastao nezapamćen tajac čak je i muzika stišana da bi svi pomno slušali moju priču i izlaganje. A ja sav kao smrtno ozbiljan, silno pokušavajući da se suzdržim i ne prasnem u smijeh započnem sa laganjem i pretjerivanjem...
I tako su me u čudu i nevjerici slušali da sam im mogao izmisliti još tko zna šta vjerojatno bi sve prošlo kao istina jer su bili i sami svjedoci dijela zbivanja. Već su počeli posramljeno da priznaju svoju grešku i pokušavali da mi se opravdaju za bježanje i ostavljanje na cjedilu i mislim da su bili spremni od tog trenutak učiniti bilo što za mene ne bi li se iskupili. S obzirom da sam u to vrijeme bio jako svojeglav i prepotentan, pustio sam ih da neko vrijeme vjeruju u to i iskorištavao ih i kažnjavao na sve moguće načine maksimalno, za to šta su me ostavili i pobjegli. Tek nakon par godina kada mi je već dosadilo da se zezam na njihov račun odlučio sam da im ispričam pravu istinu jer sam se nekada vrlo teško kontrolirao da ne prasnem u smijeh, kad bih vidio kako su spremni na bilo što ne bi li se iskupili, ali više to nije bilo ni bitno što sam im priznao da sam sve to izmislio i dalje sam ja bio njihov heroj i junak. Tako sam ja i dalje živio i uživao njihovu naklonost i respekt važio za njihovog vođu, za kog bi uradili sve šta im kažem.
Volio bih da bar netko od njih ako su još živi a valjda jesu, jer ne znam ništa o njima od kako je rat u Hrvatskoj, slučajno ili namjerno zalutaju na moj blog pa da iznesu iz svog kuta sjećanja i poslije svih ovih godina sjete se toga i prepoznaju se. Ovim putem ih ipak pozdravljam i želio bih da se nekada opet skupimo i zalijemo to u ime starih vremena...
Blog !

utorak, 12.06.2007.

Kuća duhova zwei

...rekao sam prijateljima bez imalo oklijevanja, ne htijući da me vide da se kolebam ili bojim "samo da završi ova stvar" svi su se složili da zvuči jezivo u to doba i na tom mjestu ali nisu htjeli da mi iskvare. Kad je završila pjesma stišao sam i ugasio kazetofon i nastala je takva grobna tišina da si mogao čuti kada komarac prdne. Krenuo sam tako dok je mjesečina obasjavala put i bilo je činilo mi se na tisuće sjena i od onoga od čega nije bilo, vidno još pod jakom dozom alkohola približio sam se kući oprezno i počeo polako da razgrčem šipražje i granje koje mi je bilo na putu. Odškrinuo sam oprezno napola nakrivljena vrata uz strašni jezivi zvuk škripe po šarkama da sam se sav stresao, koje vjerojatno nisu podmazane pa po mojoj procjeni bar sto godina. Zapuhnuo me odmah neprijatan zrak mema, ustajalosti, pomiješan sa mirisom crkotine i fekalija, no svejedno nisam ni pomislio da se vratim nego sam pažljivo pregledavao gdje bih se mogao smjestiti u kući koja nema čak ni poda jer je to bila tek zemljana crna podloga čudnog mirisa duž cijele kuće. Tek jedan sobičak bez vrata je imao škripave daske i to u dijelu gdje se kuća već nadvijala nad trijemom ali sam oprezno hodao da ne propadnem jer ih je nekolicina falila a i one šta su ostale bile su jako trošne. Izabrao sam kutak pored prozora koji je samo mlatarao kada bi bilo malo vjetra i dodatno pojačavao strah kod ljudi koji bi prolazili u blizini kuće. U drugu manju sobu nisam ni pomislio da uđem jer je bila zatvorena a nije mi palo ni na pamet da zavirim tu, ni sam ne znam zašto , možda ipak zbog male doze straha nego sam odmah ušao u onu osvijetljenu mjesečinom i doimala se mnogo sigurnijom. U kući sam se sjetio priče iz osnovne škole o nekim seljanima i hajducima pa mi je automatski sinula sjajna ideja, vjerojatno je se neki i sjećaju, kad su seljaci išli u šumu da hvataju hajduke te se ovaj jedan seljak odvojio od gomile pa će ti glasno dozivajući druge
"Hej ljudi ...uhvatio sam hajduka"
a oni će
"A ti ga onda dovedi ovamo"
a onda će jadnik
"Ali neće da ide"
ostali će
"Ti ga onda pusti ako neće"
a on će ti
"Ma pustio bih ja njega ali neće on mene".
Pošto sam se dobrano uvjerio da stvarno nema čega da se bojim o čemu ljudi govore iako nikako nisam iz glave izbacivao pomisao da mi je ona mala sobica sa zatvorenim vratima nekako u najmanju ruku sumnjiva, ali sam pokušao ne razmišljati o njoj dok sam stajao na mjesečini pored prozora.
Tako sam se dosjetio kako ću dodatno isprepadati prijatelje samo da vidim njihovu reakciju te sam ih glasno pozvao
" Heeeeeej vi tamo"
odmah sam čuo odgovor pošto su valjda načuljili šestore uši i pretvorili se u njih
"Šta ima, jesi dobro?"
a ja ko za vraga pripremio neku letvu za svaki slučaj jer nikad ne znaš
"Ma sve je u redu nema ništa jesam vam rekao samo neki...ah... tup...upomoooć...ah..."
"Jesi dobro?
uplašeno pitaju
"...tup... ah... neka me spodoba napa....ah...joj...majko moja...ah...ahhh....ah"
sve dok mi glas nije postajao sve tiši i tiši, samo se još jednom čulo
"Crni, jesi živ?"
sada već vidno isprepadanim glasom, a kako nisam odgovarao i kako se još samo čulo neko stenjanje i lupanje čuo sam kako se pali motor i to tako kad je već bio upaljen, već sam se plašio da će mi shebati anlaser, vjerojatno od silnog straha nije ni primijetio da je upaljen, pa kad je počela škripa i da lete kamenčići na sve moguće strane od guma, shvatio sam da sam uspio u naumu. Zvuk automobila je postajao sve tiši i tiši dok potpuno nije nestao i tek tada mi je postalo jasno da su se usrali od straha i da su nepovratno i bezglavo pobjegli, samo me plašilo da još usput ne shebu gdje auto, a ja ne znam ni sam kako sam se mogao cijelo vrijeme suzdržati od smijeha koji me povremeno nadimao dok sam lupao letvom po podu i dobro odglumljenog napada jer sam inače poznat kao dobar pantomimičar, glumac i imitator valjda sam to tako vjerno izveo da ni trenutka onako polupijani nisu ni posumnjali da nije stvarno. Pridigao sam se s poda valjda svjestan da sam tek sada sam, u toj smrdljivoj i jezivoj kući, u trenu sam se otrijeznio i počela me hvatati panika i strah po prvi put stvarno. Na tren sam pokušao razmisliti što da uradim a misli su se izmjenjivale brzinom munje tako da je sve i jedna ostala nedovršena i nepotpuna. Tisuće stvari sam htio u isti tren staviti u moju malu glavu ali nije išlo. Prvo što mi je palo na pamet a bilo je smisleno, ali ne zato što sam razmišljao razumno nego valjda od straha, je da sam brzinom do tada ne izmjerenom izjurio vani ne gledajući ni gdje stajem ni što mi je na putu, jednostavno sam instinktivno trčao koliko me noge nose. Nisam osjetio u tome svemu da sam se sav izgrebao i ozlijedio da sam čak i krvario i zadobio ozljede za koje mi je trebala hitna dezinfekcija i antitetanus kroz ono šipražje. Kad sam se zaustavio već sav zadihan i izmoren i opružio se na ledinu pod okriljem mjesečine, vidio sam da sad već ozbiljno krvarim i da sad tek osjećam vrelinu krvi, a noge više nisam ni osjećao, srce je lupalo kao najbrži bubnjar na svijetu i osjećao sam da će svaki čas napraviti sinkopu a do daha sam čini se dolazio na škrge. Opružen tako skoro nepomično i beživotno gledao sam u nebeski svod prepun sjajnih zvijezda i pokušao sam srediti misli i shvatiti da sam već oko kilometar daleko od kuće i da nema razloga za daljnji strah nego treba samo da se malo odmorim i razmišljam, i tako u svom razmišljanju sam valjda što iscrpljen od trčanja što od straha što od doze alkohola a vjerojatno i gubitka krvi, zaspao, bar sam ja tako mislio, mada sam vjerojatno pao i u komu i dočekao zoru i prve sunčeve zrake na livadi i probudio se kada sam se već ohladio i smrzao da sam sav drhtao i postao skoro nepomičan i ukočen tek sada sam morao da smislim što dalje...
Blog !

nedjelja, 10.06.2007.

Kuća duhova ein

Bilo je to davno kada sam bio mlad i nadobudan i činilo mi se da je cijeli svijet moj i da sam samo ja vladar svega svog i onog što mi se dešava.
Nisam se bojao skoro pa ničega a i ono čega sam se trebao bojati kao normalan čovjek o tome nisam htio razmišljati racionalno i razumno.
Tako sam jedne prilike pokušao da iskušam granice svoga straha i krenuo da provedem noć u jednoj staroj zapuštenoj kući o kojoj se govorilo da je kuća duhova.
Okladio sam se s prijateljima ne zbog oklade već da im pokažem kako sam ja frajer i hrabriji od njih, jer je tada bio đir tko je bolji ,veći, jači itd...
U toj kući bi se zbilja i u po bijela dana čuli neki posebni zvukovi i kao neko zavijanje da bi normalnog čovjeka spopala jeza od same pomisli na to a kamo li da provede noć u njoj.
Danas kad se sjetim toga svega me prođe neka jeza i nelagoda i ne bih to vjerojatno uradio ni za kakve pare a kamo li iz želje za dokazivanjem, valjda zato šta nisam više mlad, vjerojatno ni tako lud a i naučio sam štošta i imam neka iskustva u životu.
Iako ni sada kada je ta kuća skoro sva srušena i zarasla u korov i gusto granje ne vjerujem da tamo stanuju vile i vilenjaci a još manje neke vještice ili zla bića ali svejedno se ne bih usudio niti blizu da prođem pogotovo ne noću.
Pričalo se da je neki Pero koji je bio malo lud, ja bih prije rekao hendikepiran i imao govornu manu, pošto su ga nagovorili neki frajeri i obećali mu da će mu dati para, a pošto je Pero volio pivo rekli su mu da će mu kupiti cijelu gajbu piva, te su ga prvo malo napili i poslije noći provedene tamo, potpuno prestao da govori valjda od straha a uz to mu se paralizirala cijela desna strana, noga i ruka i nikada nikome nije mogao da objasni što se tamo desilo samo je jadan gestama pokušao objasniti da su ga neka čudna bića spopala a bio je i nepismen tako da nitko nije saznao pravu istinu.
A tako je dobro zviždao i bacao kamenje da je sve zviždalo kroz zrak kao kakav helikopter kad bi zavrtio kamenom a tek kad bi ga bacio niz livadu to je tako zvrčalo da smo ga nemilice molili da to izvodi i ponavlja sve dok ga ruka ne zaboli.
Iako taj jadnik vjerojatno sada i nije među živima, ne mogu a da ga se ne sjetim kad god sam u blizini te kuće ili razmišljam o njoj.
Mada sam ja znao za ta iskustva sa jadnim Perom i mislio sam da ipak on samo pošto je bio imbecilan tip ni ne zna od čega mu je to, ja sam mislio da je to ipak posljedica alkohola i njegove bolesti pa nisam baš previše pridavao pažnje nekom strahu ni zlim bićima.
I tako sam se ja opkladio sa prijateljima za ne baš neke novce ali mi je bilo važnije da oni o tome poslije pričaju i dive mi se a i nisam baš htio razmišljati o posljedicama.
Sve je to bilo u redu dok smo jos sjedili u kafiću i zajebavali se a tek koliko je bilo upućeno zajebancija na moj račun, kako će bez mene, šta ako ni ja ne budem mogao prepričati ili šta ako se ne vratim itd...i ja sam prihvaćao svu tu zajebanciju jer još uvijek nisam bio svjestan što radim i u što se upuštam da sam se i sam čak šalio na svoj račun.
Nakon podosta popijenog alkohola adrenalin je još više porastao i tako smo mi krenuli i dalje propraćen smijehom i zajebancijom, čak se jedan prijatelj šalio "ako te strah idem ja s tobom samo ćeš mi dati fiću" jer sam tada imao fićka 750, koji je bio friziran i mogao si ga potjerati više nego što je kazaljka mogla pokazivati a to je 120 km/h, sjećam se kako sam samo sa njim preticao neka moćnija auta u to doba pa pustim sebi do daske Bark at the moon - Ozzy Osbourne, pjevušim i smijem se likovima koji ne mogu doći sebi od čuda...eh fićko fićko.
Kad smo stigli otprilike oko 200 metara do kuće ugasio sam auto i iako nesvjesno, prvi put sam osjetio lagani strah, sada već vidljivo nervozno sam zapalio još jednu cigaretu, rekao sam već pomalo ozbiljan da ako mi se šta desi da moj auto odvezu doma i daju sestri a za mene kažu da sam brodom otišao za Australiju s nekom bogatom kokom (tako smo mi zvali cure), tako će manje biti bolno za članove obitelji a i kada poslije saznaju neće ih baš previše pogoditi pošto će se već naviknuti da me nema.
Primijetio sam da je odjednom nastao tajac i prestao je sav silni smijeh i šprdnja do tada jer su valjda i oni shvatili da uistinu to mislim ozbiljno uraditi jer su se valjda nadali da ću se na kraju ipak predomisliti i vidio sam da su im se sledila lica i čini mi se da ih pomalo već počeo i alkohol puštati. Bilo je skoro dva sata po ponoći i za divno čudo kao u filmovima strave i užasa, pun mjesec da se lijepo mogu vidjeti sjene a na kazetofonu upravo počinje Centre Of Eternity prava jeza još kad pojačaš do daske...
Odoh ja sad...
Blog !

srijeda, 06.06.2007.

Satelitska veza

Radio sam nekom tipu satelitsku antenu, jer je to jedno od mojih dodatnih zanimanja s obzirom da još uvijek ne radim u struci.
Pošto je on isto neki poduzetnik i žurio se da ide jadan na posao da isto nekome nešto uradi i jedva je dočekao da me vidi pa da kaže što trebam uraditi i ocijeni da li me smije ostaviti samoga sa ženom.
Ona je za razliku od njega baš neka napaljenica koja ne radi ništa osim kućanskih poslova i vjerojatno jedva čeka kad će muž na teren pa da ona podigne sve četiri.
Skoro sam počeo da žalim čovjeka jer je ona od svih silnih dana dočekala priliku da me nazove baš tada kad će on na teren.
Da napomenem da sam već prije bio jednom kod njih ali je tada muž cijelo vrijeme bio doma, samo je nešto prčkao vani i samo smo popili kavu.
Odmah se dalo vidjeti po priči i ponašanju da čezne za drugim muškarcima ali me se to uopće nije ticalo, ja sam obavio svoj dio posla, čovjek mi uredno platio i ja sam otišao dalje svojim poslom.
No sada je za nju ovo bila fantastična prilika da me namami i zloupotrijebi jer sam još prošli put primijetio kako me gleda i kako sam morao da eskiviram neka pitanja i poglede i vodeći računa da ostanem ljubazan.
Ovo je za nju bilo šta bi rekli ugodno s korisnim uštimam i antenu i nju. Čak bi i meni to moglo biti tako i ovce i novce ali nisam došao sa tom mišlju niti željom a nisam htio niti da razmišljam o takvoj mogučnosti.
Htio sam da korektno obavim svoj posao jer me i prošli put čovjek pošteno platio i nisam ni pomislio da radim gluposti iako ona uopće nije loša fizički mada izgleda malo starija no što zaista je.
Popili smo kavicu dok mi je on objasnio što bi htio, malo me sumnjičavo gledao ali je ipak morao da ide pa sad šta bude.
Samo što je on zamaknuo iza prve krivine, odmah me ona namamila u spavaću sobu da mi kao pokaže kuda bi htjela da probušim za kabal jer bi kao htjeli da imaju i u spavaćoj sobi satelitsku, sagnula se preko kreveta objašnjavajući mi kuda treba provući kabal, da sam mogao dobro da je odmjerim i vidim sve njene atribute te da pomislim svašta u glavi, ali nastojeći se otrgnuti i pribrati, pokušao sam joj objasniti da nema nikakvog smisla da baš tuda ide kabal jer je soba na drugoj strani kuće u odnosu na antenu i da bi bilo bolje da ga dovedem kroz drugu prostoriju dokle već kabal postoji.
Vani je bilo prilično hladno a ona je tako naložila vatru da je bilo neizdrživo biti obučen i razgolitila se da sam vidio kako su joj bradavice narasle do neslučenih visina a i ja baš nisam ostao hladan jer žena kao žena na mene ne utiče samo kada sam u dubokom snu ili komi.
Valjda je mislila da neću moći odoljeti njenim čarima, vjerojatno je i u pravu, pa je nastavila da me zadržava u sobi ali sam za divno čudo ni sam ne znam kako, našao razlog kao da odem vani da vidim da li će biti dovoljno kabla od antene do tamo i baš kad sam se uspio popeti na skale i nešto kao provjeravao, pojavio se on, njen muž.
Kao zaboravio je nešto ponijeti pa kad me ugledao na skalama, mislim da je sa olakšanjem odahnuo i shvatio da me ipak smije ostaviti da obavim to zbog čega sam došao.
Vjerojatno je očekivao da će nas zateći na gomili, možda je i pucu spremio ali eto prevario se na radost svih, malo se zadržao i čuo sam unutra kako se prepiru oko nečega ali me se to nije ticalo pa se nisam ni trudio da saznam o čemu raspravljaju.
Uljudno me opet pozdravio skoro sa osmijehom zadovoljstva jer se nekako činilo da je zadovoljniji otišao nego prvi put, da mi može bezgranično vjerovati i da ga sada ništa ne sputava da mirno krene na put sada sasvim siguran da nema opasnosti.
Mene je u stvari taj njegov iznenadni dolazak samo dodatno upozorio na to kako ništa nije sigurno i kako uvijek valja biti oprezan, jer tko zna što bi se desilo da mi nešto nije reklo da treba da izađem vani, sada bi vjernici vjerojatno rekli da mi je bog šapnuo, i radim ono radi čega sam tu, a pred očima su mi još uvijek titrale nabujale grudi sa popriličnim ispupčenjima.
Ja sam naravno sve uredno odradio a i ona je nekako valjda shvatila ozbiljnost situacije u kojoj se našla i kako je mogla napraviti glupost pa se s vremenom povukla i skoro je nisam vidio dok nisam završio.
Često puta pomislim što bi se sve moglo dogoditi da sam bio nespreman i nepribran ili napaljen kao ona, možda bi završili u nekoj crnoj kronici ili da se nije desilo da se on vratio iznenada i u korijenu sasjekao svaku mogučnost, možda bi me ona i dalje proganjala, naravno kada bi muž otišao poslom dalje od kuće.
Možeš se ti braniti koliko hoćeš dok imaš municije ali što kada ponestane što bi bilo da nisam bio tako naoružan savjesnošću.
Ne znam koliko je ona imala ovakvih prigoda ali je meni bilo samo još jedno dodatno iskustvo da bih shvatio kako su neke žene ipak samo od krvi i mesa i sa potrebom za dodatnim zadovoljstvima iako mislim da joj toga ne nedostaje s obzirom da se muž čini jako brižan i kao čovjek koji nastoji da joj ugodi ali eto izgleda to nije dovoljno nekima.
Očekujem vaše komentare i sugestije.
Blog !

utorak, 05.06.2007.

Moja draga

Meni je bilo poput sna, kratko i lijepo. Ha, kažu da sve šta je lijepo kratko traje tako i ovaj susret sa meni jednom od najdražih osoba. To je bio i jedan od razloga moga nepisanja jer sam većinu svoga vremena provodio sa njom pa kad bih sjeo za komp nisam baš imao snage ni volje da bilo šta pišem. Mislim da mi je i supruga bila ljubomorna i da ne razumije da ja imam potrebu da sa osobom koju tako rijetko vidim provedem većinu svoga vremena kada je za to prilika. Čak bih proveo i još više i učinio mnogo više za nju kada bih mogao i kada bi se za to ukazala prilika. Iako sam pokušao da i nju uključim u naše druženje činilo mi se da uvijek eskivira i pokušava na raznorazne načine opravdati se i naći stotine razloga samo da bi izbjegla zajedničko druženje iz samo sebi znanih razloga. Pošto je samo dvije noći provela sa nama, ovaj post sam i namijenio njoj jer će vjerojatno i ona bar nekada pročitati ovo i zapitati se zašto je tako bila ohola i gruba prema osobi koja nikada ne zaboravlja niti jedan od pet rođendana i obavezno uz kartu pošalje i pozamašnu svotu $$, koja se sjeti svakog Uskrsa i Božića opet uz popratnu pojavu u vidu $$, koja djeci redovito šalje garderobu i obuću kada je neka prigoda i opet pogodite, $$.
Osobu koja nam praktično pomaže da preživimo jer smo obadvoje nezaposleni već preko četiri godine a moji skromni honorarni poslovi nisu dostatni da bi smo živjeli lagodnijim i ugodnijim životom a opet nam ništa ne nedostaje i mnogi se čude kako uspijevamo tako da živimo i školujemo troje djece a obadvoje pušimo ko Turci i imamo sve šta nam treba, naravno zahvaljujući njoj mojoj dragoj sestri.
Mada nikada verbalno nije pokazala ali zato svojim gestama moja draga supruga, iako smo već podugačak niz godina u braku, obavezno pokaže tu svoju netrpeljivost i najčešće uspije da pokvari dobar ugođaj i štimung i svaki put tako, koji bi da je drugačije i da zna da se postavi kako treba, bio mnogo ljepši za sve nas. S toga pitam ja vas, a i nju javno prozivam da se oglasi pred sudom javnosti i čitatelja ovog bloga jer ne da mi se više turati pod tepih i ovo i ono, da iznese ako ne vama na vidjelo, barem meni pokuša objasniti zašto je to tako i gdje je problem ako postoji. Previše nam je toga pod tepihom i vrijeme je da to počistimo makar o tome više ne pisao. Ljubavi mog života, oprosti šta sam nas tako besramno razgolitio pred licem javnosti a ti nas pokušaj sramno odjenuti iza kulisa ili na sceni. Naučio sam da živim pošteno i iskreno i ne sramim se podijeliti svoje stradanje i patnje sa svima vama jer vjerojatno sam ja samo jedan od onih iskrenijih koji o tome javno progovara a ostali mudro šute i trpe pa neka im bude, meni je ovako lakše.
Primijetio sam da je većina čitatelja ženskog roda pa i ne očekujem da će me podržati ali će se valjda naći i ona druga strana sa sličnim iskustvima pa će se možda isto netko prepoznati i pružiti potporu, pa pucajte.
Blog !

<	lipanj, 2007					>
P	U	S	Č	P	S	N
				1	2	3
4	5	6	7	8	9	10
11	12	13	14	15	16	17
18	19	20	21	22	23	24
25	26	27	28	29	30

Svibanj 2008 (1)
Rujan 2007 (1)
Kolovoz 2007 (2)
Srpanj 2007 (2)
Lipanj 2007 (6)
Svibanj 2007 (9)
Travanj 2007 (14)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv