CrniIsus

utorak, 12.06.2007.

Kuća duhova zwei

...rekao sam prijateljima bez imalo oklijevanja, ne htijući da me vide da se kolebam ili bojim "samo da završi ova stvar" svi su se složili da zvuči jezivo u to doba i na tom mjestu ali nisu htjeli da mi iskvare. Kad je završila pjesma stišao sam i ugasio kazetofon i nastala je takva grobna tišina da si mogao čuti kada komarac prdne. Krenuo sam tako dok je mjesečina obasjavala put i bilo je činilo mi se na tisuće sjena i od onoga od čega nije bilo, vidno još pod jakom dozom alkohola približio sam se kući oprezno i počeo polako da razgrčem šipražje i granje koje mi je bilo na putu. Odškrinuo sam oprezno napola nakrivljena vrata uz strašni jezivi zvuk škripe po šarkama da sam se sav stresao, koje vjerojatno nisu podmazane pa po mojoj procjeni bar sto godina. Zapuhnuo me odmah neprijatan zrak mema, ustajalosti, pomiješan sa mirisom crkotine i fekalija, no svejedno nisam ni pomislio da se vratim nego sam pažljivo pregledavao gdje bih se mogao smjestiti u kući koja nema čak ni poda jer je to bila tek zemljana crna podloga čudnog mirisa duž cijele kuće. Tek jedan sobičak bez vrata je imao škripave daske i to u dijelu gdje se kuća već nadvijala nad trijemom ali sam oprezno hodao da ne propadnem jer ih je nekolicina falila a i one šta su ostale bile su jako trošne. Izabrao sam kutak pored prozora koji je samo mlatarao kada bi bilo malo vjetra i dodatno pojačavao strah kod ljudi koji bi prolazili u blizini kuće. U drugu manju sobu nisam ni pomislio da uđem jer je bila zatvorena a nije mi palo ni na pamet da zavirim tu, ni sam ne znam zašto , možda ipak zbog male doze straha nego sam odmah ušao u onu osvijetljenu mjesečinom i doimala se mnogo sigurnijom. U kući sam se sjetio priče iz osnovne škole o nekim seljanima i hajducima pa mi je automatski sinula sjajna ideja, vjerojatno je se neki i sjećaju, kad su seljaci išli u šumu da hvataju hajduke te se ovaj jedan seljak odvojio od gomile pa će ti glasno dozivajući druge
"Hej ljudi ...uhvatio sam hajduka"
a oni će
"A ti ga onda dovedi ovamo"
a onda će jadnik
"Ali neće da ide"
ostali će
"Ti ga onda pusti ako neće"
a on će ti
"Ma pustio bih ja njega ali neće on mene".
Pošto sam se dobrano uvjerio da stvarno nema čega da se bojim o čemu ljudi govore iako nikako nisam iz glave izbacivao pomisao da mi je ona mala sobica sa zatvorenim vratima nekako u najmanju ruku sumnjiva, ali sam pokušao ne razmišljati o njoj dok sam stajao na mjesečini pored prozora.
Tako sam se dosjetio kako ću dodatno isprepadati prijatelje samo da vidim njihovu reakciju te sam ih glasno pozvao
" Heeeeeej vi tamo"
odmah sam čuo odgovor pošto su valjda načuljili šestore uši i pretvorili se u njih
"Šta ima, jesi dobro?"
a ja ko za vraga pripremio neku letvu za svaki slučaj jer nikad ne znaš
"Ma sve je u redu nema ništa jesam vam rekao samo neki...ah... tup...upomoooć...ah..."
"Jesi dobro?
uplašeno pitaju
"...tup... ah... neka me spodoba napa....ah...joj...majko moja...ah...ahhh....ah"
sve dok mi glas nije postajao sve tiši i tiši, samo se još jednom čulo
"Crni, jesi živ?"
sada već vidno isprepadanim glasom, a kako nisam odgovarao i kako se još samo čulo neko stenjanje i lupanje čuo sam kako se pali motor i to tako kad je već bio upaljen, već sam se plašio da će mi shebati anlaser, vjerojatno od silnog straha nije ni primijetio da je upaljen, pa kad je počela škripa i da lete kamenčići na sve moguće strane od guma, shvatio sam da sam uspio u naumu. Zvuk automobila je postajao sve tiši i tiši dok potpuno nije nestao i tek tada mi je postalo jasno da su se usrali od straha i da su nepovratno i bezglavo pobjegli, samo me plašilo da još usput ne shebu gdje auto, a ja ne znam ni sam kako sam se mogao cijelo vrijeme suzdržati od smijeha koji me povremeno nadimao dok sam lupao letvom po podu i dobro odglumljenog napada jer sam inače poznat kao dobar pantomimičar, glumac i imitator valjda sam to tako vjerno izveo da ni trenutka onako polupijani nisu ni posumnjali da nije stvarno. Pridigao sam se s poda valjda svjestan da sam tek sada sam, u toj smrdljivoj i jezivoj kući, u trenu sam se otrijeznio i počela me hvatati panika i strah po prvi put stvarno. Na tren sam pokušao razmisliti što da uradim a misli su se izmjenjivale brzinom munje tako da je sve i jedna ostala nedovršena i nepotpuna. Tisuće stvari sam htio u isti tren staviti u moju malu glavu ali nije išlo. Prvo što mi je palo na pamet a bilo je smisleno, ali ne zato što sam razmišljao razumno nego valjda od straha, je da sam brzinom do tada ne izmjerenom izjurio vani ne gledajući ni gdje stajem ni što mi je na putu, jednostavno sam instinktivno trčao koliko me noge nose. Nisam osjetio u tome svemu da sam se sav izgrebao i ozlijedio da sam čak i krvario i zadobio ozljede za koje mi je trebala hitna dezinfekcija i antitetanus kroz ono šipražje. Kad sam se zaustavio već sav zadihan i izmoren i opružio se na ledinu pod okriljem mjesečine, vidio sam da sad već ozbiljno krvarim i da sad tek osjećam vrelinu krvi, a noge više nisam ni osjećao, srce je lupalo kao najbrži bubnjar na svijetu i osjećao sam da će svaki čas napraviti sinkopu a do daha sam čini se dolazio na škrge. Opružen tako skoro nepomično i beživotno gledao sam u nebeski svod prepun sjajnih zvijezda i pokušao sam srediti misli i shvatiti da sam već oko kilometar daleko od kuće i da nema razloga za daljnji strah nego treba samo da se malo odmorim i razmišljam, i tako u svom razmišljanju sam valjda što iscrpljen od trčanja što od straha što od doze alkohola a vjerojatno i gubitka krvi, zaspao, bar sam ja tako mislio, mada sam vjerojatno pao i u komu i dočekao zoru i prve sunčeve zrake na livadi i probudio se kada sam se već ohladio i smrzao da sam sav drhtao i postao skoro nepomičan i ukočen tek sada sam morao da smislim što dalje...
Blog !

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv