CrniIsus

subota, 19.05.2007.

HP seronje

Bio sam malo zauzet ovih dana, pa nisam stigao pisati ali nadoknadit ću ja to.
Moram odmah krenuti sa kritikama prema određenim institucijama a slučajnost je htjela da to sada bude HP ili Hrvatske pošte, a na veliku sreću i zadovoljstvo svih vjernika ovaj put ću poštedjeti boga i neću se ljutit na njega, iako je možda malo kriv i on, namjerno pišem malim početnim slovom b jer baš nemam neki respekt prema njemu.
Kritiziranje vjerojatno može ići i prema mnogima drugima, ili možda za neke druge vidove usluga od pošte ali sad ću se bazirati na usluzi slanja novčanih pošiljki, bio sam u ponedjeljak na pošti sa namjerom da pošaljem neke novce na otok Rab, jer dotičnoj meni bliskoj osobi je nužno bio potreban i kao što to nalaže procedura, platio uplatnicu 30 lipa, popunio formular sa svim neophodnim podacima, uplatio na šalteru određenu svotu i za to platio uslugu od 9,20 kn, za šta naravno nisam dobio račun, jer ne izdaju račune za usluge, izuzev ako izričito ne zatražiš uz napomenu da na to imaš pravo ali eto ja nisam tražio jer mi to i nije tako bilo bitno koliko mi je bilo da novci stignu sto prije.
Inače kako znam biti sitničav, čangrizav pa i drzak, vjerojatno bih inzistirao i da mi je izdaju, kad vidim da me netko mulja ili radi nešto što mi se čini neprimjereno kao u ovom slučaju, iako sam svjestan i znam da mi baš nema neke osobite koristi od toga šta će mi izdati račun.
Sticajem okolnosti ovoga puta mi je bilo mnogo bitnije ono primarno, a to je da novci stignu na odredište i na vrijeme, pa šta košta nek' košta.
E ali tu i je razlog ovog posta, nećete vjerovati, poslao sam novce (ponedjeljak)14.05.07, i danas sasvim slučajno se čujem sa osobom, ni ne sluteći ništa, usput priupitam "da li je sve u redu i da li je dobila novce", kad ono šok, kaže "rekli su da će dobiti u (utorak)" 22.05.07 cijelih (osam)8 dana, pa tko normalan bi ostao ravnodušan i ne bi poludio.
U prvi mah sam pomislio da me zeza jer znam da zna biti tako duhovita i čak surovo duhovita, skoro sam se počeo gromoglasno ceriti i hihotati sve tiše i tiše a usne su se lagano skupljale kao od ljutih feferona, dok mi izraz lica nije poprimio izgled izluđenog čovjeka.
Ma kad nisam razbio slušalicu od bijesa, sreća shvatio sam da je moja i da sam je ja kupio zajedno sa telefonskim aparatom, tako glasno i na brzinu da su me čuli u cijeloj ulici, sam im pobrojao sve po spisku u ženskom rodu i skoro krenuo po muškom al' sam zastao...tako sam popizdio da mi dođe da zapalim sve pošte do kojih uspijem doći dok me ne uhvate.
Možete zamisliti, mogao sam 15 puta otići i vratiti se i osobno odnijeti, i mirna Bosna, samo što bi me uistinu više koštalo ali bih valjda dobio račun u autobusu ili trajektu za uslugu.
Do zla boga da sam novac poslao u Christchurch (ne mogu ja bez vjerskih poveznica) gradić na Novom Zelandu, za koji vjerujem je malo tko i od vas čuo, recimo da i nisu dobri sa zemljopisom pa ne znaju di se to nalazi, to bih još i shvatio, ali ovako Rab, oko 250 km udaljen, pa to stvarno ne mogu nikako shvatiti niti prihvatiti bilo kakvu ispriku, pa čak da je V. Rogošić trebao dostaviti plivajući, mislim da bi i on to uradio prije njih u ovim godinama.
Što reći na ovo a da iz mene ne izađe bujica ogorčenih i vulgarnih riječi na račun HP i ako ostane samo na riječima biće super, nadam se da neću napraviti neku veću glupost od onog šta mi sve pada na pamet, e da vam je samo znat'...
Koji će nam k...c pošta, pa ionako samo plaćamo prevelike telefonske račune i još neku usranu pretplatu, moš' mislit pretplata, a sve može ići preko banaka šta se tiče novčanih transakcija, i danas baš me zanima tko to još šalje pisma i čestitke poštom a pogotovo novce...valjda samo ja rogonja...
Blog !

četvrtak, 10.05.2007.

Dvanaest na četiri

Bilo ih je točno 12, dvanaest britkih tek stasalih u ubojice. Svaka jedna od druge viša za glavu, baš kao braća Daltoni samo ih je bilo mnogo više.
Bez osjećaja i milosti za bilo koga tko bi bio neoprezan i tko bi im se pokušao suprotstaviti, nas je bilo samo četvoro od toga dvoje malodobnih i jedno od nas tek naoružano trbuhom do zuba, trudnoća sedmi mjesec.
Ni slutili nismo da su tako neprijateljski raspoložene i da vrebaju iz zasjede i polumraka.
I upravo to se desilo, baš kad smo bili na odlasku od rođaka nakon ugodne i zabavne večeri, lijepo se ispozdravljali i krenuli slabo osvijetljenom, mračnom stranom kuće, supruga je držala sina za ruku a ja sam nosio curicu tek staru dvije godine.
Supruga. držeći jednom rukom sina a drugom mašući i osvrćući se i izgovarajući pozdravne riječi, ajd boooo...tup, bum, tras, tres, sve se tako na brzinu odigralo da sam ostao zaprepašten i bez mogučnosti da uopće reagiram.
Zakoračila je u onom mraku u prazan prostor i mahinalno odgurnula dijete unazad, samo se čulo dvanaest tupih udaraca i jauka, glava, nos, leđa, laktovi i koljena niti jedan dio tijela nije bio zaštićen ni pošteđen izuzev trbuha u kom se bezbrižno ljuljuškao još jedan novi život.
Nasta cika, dreka, cviljenje ovo dvoje djece ni ne znajući što se zapravo dogodilo osim što su slutili da nije dobro i da mora biti velika pizdarija, još više su pojačavali dojam strahote.
Dok sam se pribrao i spustio curicu kako bih otrčao dolje u pomoć supruzi ona se već uspjela pridići, nešto mumljajući i pitajući "je li sin dobro", "da dobro je gore je malo plače, kako si ti", još uvijek nisam bio u stanju u onom mraku vidjeti kako izgleda ali mi je bilo drago da se mogla pridići.
Pritrčali su ukućani valjda i oni zbunjeni i iznenađeni i pomogli djeci da se priberu a ja sam pokušavao pomoći supruzi da se ponovno popne gore i uđe u kuću da joj pružimo pomoć.
Za divno čudo osim sitnih ogrebotina po nosu, glavi i po laktovima ništa vidljivije niti je osjećala nešto, valjda u onom strahu te još nije ni osjećala neku bol, osim što je silno bila zabrinuta za još nerođenog.
Uz malo vode sa šećerom i par hladnih obloga malo se pribrala i tek kad je konstatirala da je sve u redu i kad su se djeca pribrala i stišala, odlučili smo da krenemo doma ali ovaj put mnogo opreznije i s respektom prema tim tihim ubicama, da respektom prema tih takvih dvanaest okrutnih stuba koje su bile poredane duž cijelog kata, bez ikakvog upozorenja, kao pazi oštar rub.
Kao da su jedva čekale kada će se pojaviti neki neoprezni lik i kome će one pokazati kako znaju da kažnjavaju svaku neopreznost i bahato ponašanje spram njih, koje su gordo i ponosno stajale i dalje na istom mjestu u istom stavu i rasporedu.
Naravno, zaboravio sam spomenuti svoj osjećaj zbunjenosti, nelagode i tuge u cijeloj priči jer sam izuzetno vezan za obitelj i djecu, i baš sam ja bio inicijator da odemo u posjet a dodatnu sol na ranu mi je stavila tetka kad je počela govoriti "hvala bogu i sv. Anti kad ih je spasio i sačuvao, nego ti sine odmah sutra u crkvu i plati misu sv. Anti".
E tu sam stvarno popizdio, i ne sjećam se da sam više otišao u tu kuću, jer je zaboravila reći da je možda sv. Anto zaboravio promijeniti žarulju i upaliti svjetlo pa se to ne bi ni desilo.
Ma ne može ono nikako a da te nekako ne podsjeti da bi trebao da se obratiš bogu, a meni nikada nije palo na pamet da joj kažem ili bilo kome, nemoj ti u crkvu ili davati za mise, baš me briga, ali na mene se stalno vrši neki utjecaj e a to je ono šta me stvarno ljuti.

srijeda, 09.05.2007.

Sloboda misli

Dragi vjernici ne uzimajući sebi nikakvu ulogu boga ili nekoga tko nastoji vas obratiti od vjere u istoga, nego kao razumno i svjesno biće sa iskustvima i spoznajama, nastojim ukazati na neke razumne i jasne pokazatelje nastanka vjere, smisao i svrhu vjerovanja.
Daleko od toga da mislim da nije lijepo vjerovati u nešto pa i boga, pogotovo ako vjeruješ da će ti to donijeti pozitivnije osjećaje i nadu u bolje i ljepše.
Ali mi je mnogo razumnije nadati se nego vjerovati, nadati se da će rezultati tvoga djelovanja doprinijeti boljitku tvoga bića i cjelokupnom životu.
Pitam se samo kada vjernici sazrijevaju kada odrastaju, jer ako djeca sazrijevanjem i odrastanjem prestaju da vjeruju u bajke i postojanje dobrih i zlih vila i spoznajući svijet dolaze do zaključka da djecu ne donose rode ili da nisu nastali božjom voljom, ne mogu a da se ne zapitam šta treba da se desi da bi vjernici počeli da realnije i racionalnije gledaju na ovozemaljski život i realnost svoga postojanja upravo takvog kakvo je, običnog prolaznog i nimalo friziranog.
Znam da je silna uloga i doprinos tome takvom stavu, određenju i razmišljanju utjecaj vjerskog odgoja od malih nogu, ne dajući nam uopće šansu da samostalno razvijamo svoju svijest, pa da recimo kada čovjek postane u najmanju ruku punoljetan ponudi mu se koncept vjere kao nešto o čemu bi se on mogao izjasniti kao već formirana i zrela osoba i tek tada se odredi o tome hoće li postati vjernik i prihvatiti vjerovanje u boga i sve što uz to ide.
Ne, crkva kao najjača vjerska institucija u kršćanskom svijetu zna da ne bi uspjela opstati da nije tako postavila temelje pristupa i pridobijanja vjernika, naravno od njegovog rođenja pa do smrti, ne dajući ni minimum šanse ostalim mogučnostima oblikovanja svijesti čovjeka pa čak u novije vrijeme se ide dotle da je nužno neophodan vjeronauk i u školama.
Naravno svaki drugi oblik razumnog razmišljanja automatski se svrstava u sotonističko razmišljanje i destruktivno po crkvu i njen nauk i sve ono što nužno proizvodi svojim djelovanjem.
Ne mislim ja nužno ni da je crkva nešto negativno niti loše po čovjeka, nego ne prihvaćam nametanje crkvenih dogmi od malih nogu, pa zašto pobogu ne bi smo trebali pustiti čovjeka da se razvija i formira svoju svijest neopterećen i samostalno, pa ako čovjek u određenom momentu shvati da ima potrebu za vjerom i obraćanjem bogu, čak bih ga podržao ali ovako ne mogu.
Sve što je nametnuto po meni ima neku svrhu i smisao od onoga tko je to nametnuo pa bila to i crkva i vjera koja ljudima nudi ni više ni manje nego isprazna obećanja u život vječni, a ona je kao posrednik na tom putu u zamjenu za obraćanje bogu i bliskost crkvi odricanjem i prilozima tijekom cijelog života.
Upravo tu leži glavni razlog vjere, čovjeka koji je po prirodi sklon bojati se svega i svačega i zbog djelovanja crkve u interesu njene samoopstojnosti i preživljavanja, i nuđenja čovjeku vjere kao puta ka spasenju i izbavljenju od ovozemaljskih zala nudeći u zamjenu život vječni, samo ne znam da li ga je itko dobio.
Umjesto da živimo u lažnoj nadi koju vjera proklamira, mislim da bi bilo mnogo poštenije da se pusti čovjeka bar do petnaeste godine svoga života pa da se on prema tome sam odredi, nego da se automatski nekoga diskriminira ako ne prihvaća takav način života.
Jasno je da je svatko tko se tako odredi u društvu u kom živimo najčešće žigosan i odmah ga se proglašava sotonom i neprijateljem crkve, vjere i većine društva.
Cilj mi je bio da vidim vaše razmišljanje o tome, ima li išta loše u tome pustiti čovjeka da sam bira ili mu i dalje treba nametati nešto...

nedjelja, 06.05.2007.

Bog, što je to ?

Osjećajni ste, lako se rasplačete i pogađaju vas ljudske zlokobne sudbine, onda bi bolje bilo da preskočite ovaj post uštedit će te sebi paket maramica...
Gledali ste Brave heart (Hrabro srce), The color purple (Boja purpura), Patriot(M.Gibson), Angelin prah, Život je lijep i da ne nabrajam dalje...ako vam ni ti jedna scena iz niti jednog od ovih filmova nije natjerala suzu na oko i stegla vam grlo poput omče, onda definitivno ili se niste saživjeli sa filmom i ne razumijete ga ili nešto sa vama nije u redu i trebali bi ste pod hitno potražiti liječničku pomoć.
Mogao bih napisati roman ili napraviti film ali bi i on bio predugačak ili biti u serijalu vezano za ovu tematiku, najčešće autobiografsku, ali se bojim da bi postala dosadna pa bi ljudi s vremenom izgubili osjećaj a to mi nije motiv, zato ću probati skratiti razvijanje snažnijeg osjećaja i izazivanje tuge i nepotrebnih emocija kod vas koji ovo čitaju.
Ni slutio nisam da ću ja kako žena zna reći srca kamena, koji se uvijek zahebavao i šprdao sa svim i svačim na tuđi pa i svoj račun, pisati o nečemu ovako osjećajnom i morbidnom u isto vrijeme od čega vam se srce bolno razdire, grlo vam se sve više steže, pa tek kad na usni osjetite slankast okus suze koju ne možete ni telekinezom suzdržati, shvatite da ste ipak samo bespomoćno ljudsko biće koje prepoznaje i suosjeća s tuđom boli.

Smrt, ništa strašno ili neobično jedino šta morbidno zvuči, ali smrt djece, jadne nevine djece...oni me bole, ta bezgrešna stvorenja koja nisu nikome kriva, koja tek spoznaju svijet i puni su pitanja, "ujko zašto kombajn nema gusjenice a tenk ima ?",,"tata kako sam ja postao ?", ,"mama zašto se tvoj pišo ne vidi ?", a mi im najčešće posramljeni uzvraćamo lažnim odgovorima, pa ih iako to nitko nije dokazao, čak od rane mladosti uvjeravamo i učimo da postoji bog, koga trebaju da kao poštuju, vole, da ga se plaše i da mu se mole.
Znam da ovakvih ili sličnih sudbina ima bezbroj ali ova ima dodatnu dimenziju i težinu za mene jer je smrt petogodišnjeg djeteta više od tragedije, koja je sobom prouzročila još niz tragedija a jedna od njih je, da od silne tuge i boli za sinom, moja jadna sestra ni danas dan nakon 11 godina nije se vratila u normalan život, zbog izuzetne vezanosti i majčinskog osjećaja a i tko ne bi bio tako vezan i tako osjećajan prema tako lijepom i pametnom stvorenju, i njen dom i njen svijet više ne postoje unatoč tome šta ima još jednog prekrasnog dvanaestogodišnjaka sa divnim bistrim crnim okicama i licem manekena ali nije ni svjesna te vrijednosti i ljepote, još uvijek je mislima u 1996 i vremenu kad se to desilo.
Ta moja sestra, osoba koju su svi koji je poznaju rado poželjeli u svom društvu, koju su obožavali, inteligentnu, veselu, duhovitu razigranu punu razumijevanja za sve ljude a naročito za djecu, koja je bila živa enciklopedija znanja i baza podataka, samo jedan okrutni ničim izazvan trenutak, gubitak voljene osobe, djeteta, u životu je sve okrenuo naglavačke.
Njen dom je zamijenila psihićka ustanova, liječnici su njena obitelj i ljudi slični njoj i tko zna hoće li ikada preseliti u pravi stvarni topli dom i zagrliti ovog drugog sina i pružiti mu majčinsku ljubav kakvu je znala nesebično pružati, jer i on treba više od ičeg na svijetu topli majčin zagrljaj.
Sjećam se kako smo svi govorili eto hvala bogu da smo iz uže obitelji svi živi i relativno zdravi izašli iz rata i za sve kad pomislimo da je moglo biti i gore nešto kao zahvaljujemo bogu...a onda hvala bogu, ( nabijem ga na k...c iako nisam gay i takvog boga ), odnese tako mladi život, zbog koga, zbog čega, gdje je tu bog i kakva je njegova uloga i svrha vjerovanja da će on nešto oprostiti grijehe svijeta i izbaviti nas od svih zala, samo ne znam od koga i od čega.
Šta bi sada još trebali zahvaljivati bogu što nije i ovoga drugog uzeo sobom i što mi sestra još nije i u invalidskim kolicima ili mrtva ili da i dalje lažemo ovom drugom kako će sresti jednoga dana brata tamo negdje u nekom jebenom raju ili tko zna već gdje...
Vjernici, unaprijed se ispričavam svima vama ako ste indirektno povrijeđeni jer možda vam se čini da vrijeđam nekoga vama dragog a meni su ipak draža djeca i nevini životi, pošto se ovdje isprepliču dvije zasebne i nespojive kategorije (osjećaji tuge i bola), s jedne strane i (moje gorčine i negiranje postojanja) s druge strane, ne očekujem da mi pametujete o vašim demagoškim uvjerenjima i uvjeravate i mene u neke bedastoće i izmišljotine samo zato šta se bojite, nego komentirajte kao ljudi, kao šta vidite ja ga se ne bojim i ja sam se dovoljno za života uvjerio, zato vas molim i ako ovo pročitate da se suzdržite komentara osim ako nemate čvste materijalne i racionalne dokaze postojanja boga, i pokažete mi ga pa da i ja dok mi nije kasno još jednom, u brk mu saspem sve po spisku, i za Ninu i za Božu i za Juru i za Franju i za sve one koje znam (laka im zemlja), a znam da nisu ni mrava zgazili a kamo li nanijeli kome zlo a uz to su bili vjernici, jer su naravno tako odgajani od malih nogu, bez mogućnosti da sami odluče kada budu zreli i punoljetni hoće li ili neće vjerovati u nešto...i nemojte samo opet da se hvatate citata i evanđelja iz biblije jer pun mi je k...c biblije, jer se najčešće u nedostatku pravih argumenata referiraju na citate iz "svete knjige"(knjige za malu dicu), a kad bih ja krenuo sa kontracitatima koji vam se ne bi svidjeli iz iste biblije, vi biste opet našli neke glupe citate evanđelja pa bih ja opet morao kontracitat i tako u krug pa vas s toga molim da poštedite i sebe i mene toga i podastrete nešto stvarno, ili samo jednostavno preskočite ostavite ljudsku notu.
Ja nisam od onih šta seru po katoličkoj crkvi ili vjeri jer su oni i tako po meni nebitni, tek popratna (nus)pojava koje ne možeš da se riješiš dok se ne riješiš uzroka, boga, nisam ni ateista ni agnostik ali ni teist, nisam ni meni drag Friedrich Wilhelm Nietzsche, ne svrstavajte me nigdje, ja sam onaj koji osporava njega, boga tako velikoga u očima vas bogobojaznih i eto ja ga izazivam neka on ospori mene ako može...
Blog !

subota, 05.05.2007.

Hoću internet,hoću kujac

Baš kao i uvijek do sada u životu ne mogu a da se ne pridružim akciji solidarnosti kad je u pitanju netko tko je oštećen, zakinut ili jednostavno slabiji, bez obzira što za to neću dobiti ni nagradu ni pohvalu jer to radim čisto dobronamjerno i humano.
Osim toga imam i ja svoje dodatne razloge u ovoj priči jer sam okusio svu tu gorčinu o kojoj čovjek govori u donjem tekstu.U nadi da će opet netko ovaj tekst prenijeti dalje kao šta se prenose lanci sreće a i sam autor to želi ja ga u cijelosti prenosim u originalu.

Ovo se zove gorčina, s pravom i to je ono šta nam fali kao naciji, da istresemo gorčinu do kraja i na pravi način, Gospodine Šitum, skidam kapu na slobodi govora i izražavanja kad već nitko drugi nije imao muda da to tako sroči pa se s toga pridružujem i uduplavam sve ovo što navodiš ne kao uvrede nego kao oružje kojim se jedino možemo boriti protiv bezosjećajnih i besćutnih monopolista a ima ih još kao šta je HEP, samo šta možda nije bila tematika ali doći će i oni na red.
Ima li išta u ovoj Lijepoj našoj čime se možemo ponositi i o čemu možemo govoriti i pisati bez imalo gorčine a da nas to ne hebe u mozak ili po đepu od svega je izgleda ostala samo riječ Lijepa a naša izgleda već nije odavno.
Blog !

petak, 04.05.2007.

Fala živio

Znam da će ogroman broj ljudi reći kako je besmisleno raditi besplatno, volonterski ili iz ljubavi prema nečemu niti ja ne mislim baš drugačije ali uvijek ima iznimka u svemu pa tako i u ovome, osobito kad je u pitanju rodbina, prijatelji pa i dobri poznanici.Samo kad je to stvarno nužno neophodno za preživljavanje radim za novce ili neku drugu adekvatnu vrijednost, često sam znao raditi da bi mi se netko revanširao u nekom vremenu i uzvratio nekom drugom uslugom.
Od svega najviše volim iskreno i od srca kad ti netko iskaže toplu riječ zahvalnosti i pohvale tvoga rada, pa još ako te uz to nagradi novcem ili nečim drugim, kud ćeš veće zadovoljštine, ali da se razumijemo, nisam baš od onih šta se ubi radeći badava niti jedva čeka da ga pozovu da im nešto odradi.
Možda zahvaljujući onoj dozi narcisoidnosti i samodopadnosti pa i želje da te drugi hvale i zahvaljuju i ja imam u sebi te elemente i bio sam u stanju raditi sve i svašta ne bi li učinio da me hvale ali naravno postoji i ona druga humana i altruistična strana svakoga od nas.
Kroz život tako prođeš kroz svakojake situacije ugodne, lijepe, zanimljive pa i one druge bedaste i naivne.
Ne mogu a da se ne sjetim samo onih tako glupih i jadnih ORA (omladinska radna akcija), tko je bio i pamti zna očemu pišem, ja sam bio bar na tri koliko se sjećam, a sad bih volio da se ne sjećam niti jedne.
Zašto?
Zato šta sam sada isuviše svjestan svoje naivnosti i manipulatorskih sposobnosti organizatora takvih "robovskih zabava", koji su prodajući nam raznorazna ideološka sranja, još mi zvoni u ušima "čuvajmo bratstvo i jedinstvo kao zjenicu oka svoga"," drugarska se pjesma ori...da nam živi živi rad", i mi k'o konji zapni pa i prije rokova, slomljenih leđa i nažuljanih dlanova, i po kiši i po suncu misleći da radimo za napredak, za opće dobro društva.
Da, danas znam da smo zaista radili za opće dobro... ali dobro malog broja onih šta su nas znali dobro uvjeriti da žestoko radimo jer će proglasiti najbolju brigadu i dobiti će odličja i značke za udarništvo, a oni...oni će dobiti u kešu, da dobro ste pročitali u kešu pa će kupovati razne vile i limuzine i mahati svojoj stoci sa raznih tribina govoreći kako su najbolji kako su 200% prebacili normu, a oduševljena stoka frenetično urliče i aplaudira jedva čekajući sljedeću ORA.
Bio sam magarac, šta magarac konjina i danas još uvijek ržem i ni nemogu iskazati svoj bijes, iskopao sam toliko kanala da sam sam mogao sahraniti sve na Mirogoju i zakopati ih ponovo, toliko sam vjerovao da činim dobro u zamjenu za bolje sutra.

Ne nalazite li imalo sličnosti sa likovima iz vjerskog miljea, zar ne sliče na nas akcijaše i brigadire, redovno idu na misu misleći da će tako zaraditi bolje sutra, to rade zato jer vjeruju da će im biti bolje "tamo negdje" jer im ovi uporno govore o tome, obavljaju uredno svete sakramente, kao šta smo mi nosili maramicu i kapicu i bili pioniri maleni, daju u crkvu za razne mise i tko zna kakve sve gluposti kao šta smo mi plaćali članarinu, da bi ih onaj iza oltara naglas pročitao i pohvalio, kao nama dodjela znački i pohvala, svetkuju i vesele se vjerskim svecima i praznicima kao mi kad bi nam organizirali zabavne priredbe i igranke, pa jadni i zaboravljamo da smo krv pišali i teško breme nosili dok su pametni zadovoljno trljali ruke a naravno i nešto u njima, tako i ovi pametni ovim jadnim "vjerskim brigadirima", koji su u stanju odreći se svega i svačega i trpjeti sva zala ovozemaljskog svijeta samo ne bi li im bilo bolje, obećavaju iskuplenje nekog grijeha i život vječni, a oni jadni slijepo vjeruju, kao ni mi ne kuže da su izmanipulirani za sasvim drugačije ciljeve.
Znam teško je povjerovati da je to sve tako i potpuno razumijem vjernike a osobito nepismene jadnike pa i ove pismenije, i mene da je netko tada pokušao da razuvjeri ja bih ga lopatom po njegovoj "glupoj" glavi i još bih ga prijavio za krivoakcijaštvo i pokušaja nasilnog osvještenja pa bi vjerojatno pametnjaković završio tamo di mu je mjesto, ne na Golom otoku tamo je bilo isuviše dobro, u nekom dubokom rovu ili na logorskoj vatri.
He.h što ti je zabluda i ideologija vjere, prvo ti daju malo da probaš, pa još malo a kad se navučeš onda bi i brata ubio samo da ostaneš sljedbenikom.
Zato sada poučen i osviješten, jer ovo je samo jedan od primjera moje zaslijepljenosti ideološkim učenjima i dalje radim često puta besplatno čak ne tražim niti zahvalnicu ali prvo dobro odvagam sve argumente za i protiv i opet mi se desi pored svog iskustva da me opet navuku...
Blog !

četvrtak, 03.05.2007.

Tajna jednog nicka

Svijet je očigledno jako mali a pogotovo danas u eri informatike i mrežne povezanosti, tako sam i ja ostao zatečen i iznenađen slijedom događaja i napisa od osnivanja svoga bloga i posjete raznih ljudi koje osobno ne poznajem ali su ostavljali svoje komentare i doprinijeli tome da nastavim raditi to jest pisati i dalje.
Nisam baš preveliki ljubitelj i štovatelj blještavila, šarolikosti i raznih sličica i sliketina(pa ih s toga i nema), jer one po meni odvlače pozornost od teksta i od misli i poruka koje želim prenijeti čitatelju, znam da neke slike govore više od tisuću riječi, ali će se s vremenom vjerojatno pojaviti i poneka slika.

Shvatili ste dragi čitatelji da to nije moj tekst, nego meni bliske i jedne od najdražih osoba na ovome svijetu, negdje daleko preko sedam gora i sedam mora pa sam ga morao prenijeti u cjelini kako bi ste lakše shvatili o čemu se zapravo radi i zašto je vlasnik ovog bloga pisao baš o ovome.Ne možete niti zamisliti kako sam se iznenadio i obradovao tom spoznajom kad sam dobio mail pod nazivom tajna jednog nicka.
Poslije sam po sto puta pročitao te komentare i pokušao do kraja rasvijetliti misteriju nicka i mogu vam reći da sam od samog početka prepoznao neku bliskost i srodnu dušu, što se da vidjeti iz mojih odgovora, ali ni slutiti nisam mogao da je to netko meni tako drag i blizak.
Još veća potvrda da ono šta pišem ima smisla je kada ti to netko tebi drag i blizak obznani i prizna, jer stranac to može iz razloga da te ne bi uvrijedio a netko tko te dobro poznaje ima pravo da ti kaže istinu u oči ma kakva ona bila, pa kad je ona ovakva...ushićen sam, neizmjerno HVALA.
E sad nisam ni sam siguran da li bi bilo bolje da je to potrajalo i dalje ostalo tako tajanstveno pa i ljubav i veze dok ih ne upoznate i ne konzumirate u potpunosti sve do tada su prave ili se bar tako čine, jer nekako se čini kao i zanimljiv film u kom samo nagađate tko bi mogao biti tajanstvena osoba pa kad na kraju shvatite o kome se radi prestaje biti zanimljiv,... ali kako bi to bilo da nikada ne saznate...
Možda se i vama desilo nešto slično pa dajte si malo vremena i komentirajte.
Blog !

srijeda, 02.05.2007.

Moja bašta vaša mašta

Već sam se počeo pitati što da učinim sa prijestupnicima, da li da ih u duhu vjere kaznim pa im dam da mole pokoru ili da zažmurim na jedno, možda oba oka ili da im jednostavno dam oprost bez obzira molili za njega ili ne.
Primijetio sam da u posljednje vrijeme naglo raste broj onih koji posjećuju sve više i sve intezivnije moj posjed, kako poznanici prijatelji tako i silni nepoznati ljudi svakakvih profila i profesija, i neka hvala blogu pa nisam ja baš asocijalna osoba, doduše je da se najčešće družim sa kavom i cigaretama ali jednom godišnje ako ne i dva puta, sada nisam siguran, izvede me žena oko kuće napravimo dva tri kruga i ja se opet vratim u svoj vrt.
Sve to meni ne bi smetalo šta se tiče tih posjeta, dapače imponira mi a i žena vidim sva ushićena jedva čeka kad će netko pokucati, sve dok se nisu počele dešavati nekakve čudne stvari.
Pošto sam ja pretpostavio da bi to moglo biti tako nekako kada ljudima dozvoliš da ti bez pitanja i najave dolaze kad hoće i tko hoće, unajmio sam sebi špijuna (ma kako je lipi slatki mali) koji mi redovito referira tko je sve dolazio, kada, koliko puta, koliko se zadržao, iz kog smjera je došao, da li je ostavio neki dobrovoljni prilog itd.
Žena u mene ne zna za mog spymana jer obavlja svoju zadaću kao duh, tiho i uredno a i ne bih ga reklamirao da ne bi otišao od mene za neku veću ponuđenu svotu no što mu ja dajem, za sada je zadovoljan on zadovoljan ja...u stvari ja nisam zadovoljan, ne njegovim radom nego spoznajama do kojih sam došao i za koje sam znao da su neminovnost a i odavno sam sumnjao.
Od nedavno se bavim uzgajanjem svakojakih biljki, najčešće miomirisnog cvijeća (kuranfila i raža) zbog koga mi mnogi dolaze odati priznanje i ja im neizmjerno zahvaljujem.
Čini mi se, zahvaljujući reakcijama ljudi da sam uspješan u tome a možda me i foliraju ne želeći da me uvrijede niti omalovaže moj trud ali i ja sam primjećujem da neprestano niće neko novo cvijeće sa novim mirisom i bojom i da plijeni poglede čak i slučajnih prolaznika, svakako gdje je cvijeće ima tu i korova koga pokušavam satrati u korijenu ali i ono je sastavni dio vegetacije, ali ogradio sam i bodljikavu žicu okolo posjeda pa unaprijed upozoravam, nemoj da nekome ostane muškost da visi na žici a i uhvatim li nekoga da je otkinuo cvijet bez pitanja biće svašta.
Dolaze ljudi, gledaju, obilaze švrljaju po bašti neki mi čestitaju neki mi samo pogaze i unište cvijeće drugi se hvale da se i oni bave uzgajanjem istoga pa da dođem do njih da dam svoj sud, na šta se redovno ljubazno odazovem i posjetim njihov vrt i ostavim svoje utiske ali ima i onih koji jednostavno samo projure kroz vrt ne primjećujući ni miris ni boju ni sklad cvjetova ne usuđujući se čak niti pozdraviti čovjeka koji ulaže toliki trud.
E sad se moram vratiti na moga špijunčića, razumijem ja da ima mnogo različitih ljudi pa netko ima potrebu da više puta dođe da ga omiriše ili otkine koju laticu za svoju zbirku i takvi mi se obavezno jave i pohvale ili pokude miris ili izgled nekog od cvjetova, ima onih šta u jednom udahu mogu da omirišu sve pa više ni ne dolaze da li iz razloga što uopće nisu ljubitelji takvog cvijeća ili nisu u stanju da prepoznaju njegovu ljepotu.
Sve ja to razumijem ali nikako ne mogu razumjeti da se netko stalno mota po mojoj bašti i po nekoliko puta na dan a da nije u stanju bar se pristojno javiti ma ne mora biti ni pristojno može bar sa m'rš miriše na govno, bez obzira došao zbog cvijeća ili iz nekog drugog razloga.
Počeo sam već da sumnjam u ženu u mene jer prečesto ide u tuđe bašte pa i u moju da k'o fol zalijeva ili okopava i uređuje pa sam je lijepo zamolio da to prepusti meni jer ja to obožavam raditi, te vas s toga ovim putem molim kada već dođete u moju baštu molim vas javite se bar jer znam da ste bili i omirisali plodove moga rada pa bi bilo sasvim pristojno i i lijepo da komentirate.
Ja ću kao dobar "botaničar" i poznavatelj kvalitetnog uzgoja, nastojati za svačiju dušu, za svakoga po nešto da vam osiguram što više raznoraznih "cvjetova" ugodnih pa i onih manje ugodnih mirisa i boja.
Blog !

utorak, 01.05.2007.

Praznik nerada

Pokušao sam shvatiti smisao i sve te praznike i neradne dane, zapravo oni su za mene nevažni u najmanju ruku, pošto još uvijek redovno odlazim kod iste tete u ured već preko 10 godina određenog datuma u mjesecu da mi uredno udari pečat i potpis.
Već smo se toliko upoznali i " zbližili ", jer sam točan kao švicarski sat, dođem joj točno 15 minuta prije kraja smjene, ona se već odavno spakirala i vuče posljednje poteze make up-a, kad eto mene k'o za inat ne da mi se ranije a onda mi ona onako u sebi prebroji sve mrtve i žive, čak sam jednom i pročitao sa usana kao kad gledamo nogometnu utakmicu, točno sam vidio da mi čak spominje i one šta mi nisu u rodu.
I ona kao i svi drugi jedva čeka da odmagli i odmara se za te praznike kojih uzgred rečeno ima "samo" 12+1 baš lijepo raspoređeno svaki mjesec po jedan + 1,kao trinaesta plaća.

Rade brate ovi naši po uredima ubiše se jadni od posla, ovdje ne ubrajam onaj dio ljudi privatnika koji bi radili i nedjeljom pa i treću smjenu ali im ovi odozgo i to brane i ljudi u privrednim djelatnostima i zdravstvenim organizacijama kao šta je hitna služba, ali administracija i birokracija ajme majko,većinu bih ja potjero ća na livadu i motike u ruke ili ovce da čuvaju jer ionako u eri napredne tehnologije i komjutera umjesto da ih koriste u expeditivne i pametne svrhe pa da ubrzaju procese izdavanja raznoraznih dokumenata i papira, oni najčešće igraju spider i tko zna šta sve ne, na onim lijepim ravnim monitorima i čekaju kad će pauza ili neki praznik nerada.
Nije da sam ja protiv praznika, šta više vjerojatno da radim volio bih da ih je još ali brate šta je previše, previše je, naročito vjerskih.
Primijetit će te da od ovih 12+1 neradnih dana, 7 spada u kategoriju vjerskih odnosno katoličkih praznika.
S obzirom da je Republika Hrvatska demokratska država sa parlamentarnom demokracijom, ne mogu se oteti dojmu da se zaista pretjeruje sa vjerskim praznicima iako znam da je u Hrvatskoj preko 87% vjernika katolika ali nigdje ne piše i da je katolička država.
Onda su brate trebali lijepo dati naziv KRH (Katolička Republika Hrvatska), kao šta je Islamska Republika Iran i ne bih to ni primijetio, ovako brate bode oči kao da su nam prosuli nadražljivce pa nas ne samo peku oči nego i vuku nas za nos, a čini se da nas ostale sustavno truju.
Pročitao sam negdje da kod trovanja najčešće čovjek osjeti mučninu,povraćanje i proliv e pa ja iskreno od svih ovih vjerskih praznika ne samo da dobijem mučninu(glavobolja,halucinacije,katolucinacije), povraća mi se do iznemoglosti, e sad dobro je i korisno povratiti ako možeš pa još otići na čišćenje želuca, ali proliv on me ubi.
Na kraju uvijek zaserem i samoga sebe...
Blog !

<	svibanj, 2007					>
P	U	S	Č	P	S	N
	1	2	3	4	5	6
7	8	9	10	11	12	13
14	15	16	17	18	19	20
21	22	23	24	25	26	27
28	29	30	31

Svibanj 2008 (1)
Rujan 2007 (1)
Kolovoz 2007 (2)
Srpanj 2007 (2)
Lipanj 2007 (6)
Svibanj 2007 (9)
Travanj 2007 (14)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv