Crna svjetlost

21.10.2018., nedjelja

Popova muda

Na kraju sam uspio saznati ime one biljke sa fotografije u prošlom postu. I na žalost jedan do naziva im nije baš lijep, a zove se popova muda. Ako sam dobro shvatio pravo ime joj je bunika ili velebija. A narod je poznaje i kao popova muda.

Ali ipak postoji da sam možda pogriješio u shvaćanju teksta, pa se ispričavam. A ono što sam shvatio jest da je ta biljka vrlo otrovna i da se čak koristi u izradi jedne droge. Jer je bogata halucinogenim tvarima. Stoga sam se odluči da je idućih dana pokušam nekako uništiti, jer ne želim imati sa njom posla. A koliko ću uspjeti još ću vidjeti.

A za informaciju o imenu se moram zahvaliti prvo blogeru „gogoo” koji me je prvi uputio na to ime. Te članovima grupe vrtlara na Facebook-u. Koji su mi isto uputili na imena te biljke. Pa sam lakše se mogao informirati na Iinternetu o njoj.

A što se tiče fotografije iz prošlog posta, moram napomenuti da nije slikana da se prikazuje na nekim izložbama. Već toliko da mi pokuša poslužiti da preko Interneta otkrijem o kojoj je biljci riječ.

Toliko od mene u ovom postu, čitamo se...

Lijep pozdrav i hvala na posjeti

Crna svjetlost

Oznake: popova muda, bunika


- 19:44 - Komentari (0) - Isprintaj - #

20.10.2018., subota

Prijava i sadnja

Evo ide kraju i ovaj tjedan. Koji za mene nije počeo baš najbolje. Jer sam morao odustati od onog posla. Na kraju nisam našao onog poslodavca u upravi, tko zna gdje je bio. A gospođa koju sam tamo zatekao rekla mi je da prvo pokušam nazvati, jer da nema novaca, a i da ne zna što uraditi. Što mi je znak bio da sa njim ne ću lako izaći na kraj i da ću ga morati naganjati da mi plati za ova dva dana. Stoga sam odmah otišao na inspekciju rada i prijavio ga. Pa ćemo vidjeti što će ispasti od svega toga.

Ja sam se uspio oporaviti od tog napora. Mada su me neki žuljevi ostali za uspomenu, koji će kroz nekoliko dana se povući. Ali će ostati jedno neugodno iskustvo. Koje ću dugo pamtiti. Jer javio sam se za radnika u skladištu, a ne da tamo radim kao neki građevinac i fizikalni radnik po cijele dane bez prava na pauzu i jelo. A da o ostalom ne pišem. Ipak neke granice postoje, a i pravila igre u poslu.

Nakon ovog neugodnog iskustva vratio se ja i vrtu. Zadnjih nekoliko tjedna bavim se uglavnom presađivanjem nekih grmova. Sa željom da sa njima malo uljepšam vrt. I da na nekim dijelovima stvorim hladovinu. Naravno kada ti grmovi izrastu. A i neke jorgovane presadio. Te se nadam da ću idućih dana da još presadim još neke lješnjake. Sa nadom da će mi jednog dana podariti svoje plodove. Volim jesti lješnjak u nekim slasticama. Ne znam za vas, ali imam mi nešto fino u tim plodovima. Na žalost ni ove godine ne ću uživati u orahu, jer su podovi i ove godine nekako crni i truli. Što je očit znak da je orah bolestan. I definitivno će morati otići sa vrta. Na žalost.

Ima jedna biljka koja je samonikla na mom vrtu. I na žalost nikako da skužim kakva je to biljka. I kako izgleda raste u stablo. I na njemu sam našao neke crvene bobice. Koje možete vidjeti na fotografiji koju prikazujem u postu. Ako netko od vas možda prepoznaje biljku po tim bobicama ili zna nešto o njoj, volio bih da mi javi u komentaru. Jer ne znam da li da je ostavim. Ili da je maknem sa vrta.




Toliko od mene u ovom postu, čitamo se...

Lijep pozdrav i hvala na posjeti

Crna svjetlost

Oznake: inspekcija, vrt, orah


- 22:09 - Komentari (5) - Isprintaj - #

17.10.2018., srijeda

Kad ne ide, onda ne ide

Moja potraga za nekim koliko toliko normalnim poslom se dalje nastavlja. Ali i dalje dosta sa problema. Nakon što sam na jednom razgovoru prije nekih mjesec dana doživio od jednog potencijalnog poslodavca bezobrazluk (ako smijem se tako izraziti) da sam im nekako prestari, prošli tjedan sam naišao na neki natječaj za nekakvog skladištara. I bio sam pozvan na razgovor i nakon toga na probni rad. Nakon kojeg sam morao odustati, jer je taj poslodavac nametnuo nemoguće uvjete rada.

Ne znam da li sam pisao o ovom prvom poslu ili ne ovdje. Ali radilo se o poslu na održavanju nekih zelenih površina u mom gradu. I odvažih se javiti na natječaj. I kada sam došao na razgovor, ta neka gospođa mi je rekla da joj nekako izgledam prestaro za taj posao. I da traže mlađeg radnika i još k tome sa dosta iskustva. Dobro je da sam sjedio, jer bih se sigurno sjeo na pod nakon što sam to čuo. Istina je da sam već u godinama, koje predstavljaju problem kod zapošljavanja. Ali to nije opravdanje da se ne mogu zaposliti. I da budući poslodavac bude pomalo bezobrazan prema kandidatu koji im je došao na razgovor. Dan kasnije sam čuo od jednog bivšeg kolege da je i on bio isto kod njih na razgovoru. I koji je nešto mlađi od mene i da su i njima rekli da im je prestari.

A da stvar bude još smiješnije i ljepša, žale se da ne mogu naći radnike. I nakon ovoga još više ne mogu shvatiti mnoge od tih poslodavaca. Da se s jedne strane žale kako ne mogu naći radnika, a s druge strane kandidate koji im se jave na natječaj tako podcjenjuju. U današnje vrijeme kada ljudi bježe iz ove države glavom bez obzira, naši poslodavci su još uvijek bahati. Istina je da zbog ovog stanja u državi ljudi bježe i ne pomišljaju se vratiti, poslodavci se još uvijek bahato ponašaju.

A što se drugog natječaja, poslodavac je tražio skladištare. I usput, pored svih poslova oko skladištenja i pripreme proizvoda za dostavu, te sama dostava, očekivao je da mu pomognem sa ostalim radnicima oko uređenja jednog prostora. I to da radim po cijeli dan. Bez pauze i sličnog. Pokušao sam raditi dva dana, ali drugi dan mi je pozlilo, da više nisam mogao izdržati. Jer me je uhvatio takav grč i takvi bolovi u predjelu gdje sam bio operirani, da sam morao odustati. I evo tek danas popodne sam uspio doći koliko toliko k sebi. A da ne pišem da u ovih dva dana nisam ni pošteno jeo ni pio.

Tako da nakon što sam ovo doživio, više ne znam što bih mislio. Nisam izbirljiv što se posla tiče, jer da sam izbirljiv što se posla tiče prije dosta godina ne bih čak radio neki posao oko sortiranja smeća. Ali za sve postoje neke granice i red. Ali da radim gotovo cijeli dan neki posao, bez poštene pauze i obroka, to ne dolazi u obzir. A da ne pričam o tome da svaki od tih radnika sa kojima sam tamo radio, pa i ja sam, ima neke svoje privatne obaveze i probleme kojima se mora posvetiti. Tako da na žalost nakon ovoga sam još više deprimirani i pitam se ima li smisla oko svega toga ili ne.
Toliko od mene u ovom postu, čitamo se...

Lijep pozdrav i hvala na posjeti

Crna svjetlost

Oznake: poslodavci, rad, uvjeti rada


- 21:49 - Komentari (7) - Isprintaj - #

13.10.2018., subota

Hvala na komentarima

Najprije bih se želio zahvaliti svima vama na lijepim komentarima podrške u zadnjem postu. Drago mi je bilo ih pročitati i vidjeti da nismo sami u ovoj tuzi. Koja nikada ne će posustati i nestati. Čak s vremenom postaje i jača. Posebno kada dolazimo do novih spoznaja u ovom slučaju. A i odnosu institucija, odvjetnika, nekih poduzeća i inih aktera prema tom slučaju. I prema našoj obitelji. Prema tom nevino preminulom djetetu.

Da, to je jedna velika mafija, umrežena mafija, kojoj nije stalo do ničeg drugog negoli do besramnog stjecanja kapitala, moći, i zataškavanja. A da ne pišem do malih ljudi kao što smo svi mi. Pod „svi mi” mislima nas male ljude koji samo želimo mirno živjeti (i preživjeti) svoj život. Da imamo za sve one svoje osnovne životne potreba. Toj mafiji nije stalo do ničeg drugog, osim do samih sebe. Samo da je njima dobro. Pri tome gazeći sve pred sobom.

I pitam se pri tome kako se onda boriti protiv toga? Kako izaći na kraj sa svom tom mafijom? Nikako da dođem do ikakvog odgovora. Ako uopće ovi odgovori postoje. Jer pitanja su preteška, a odgovori možda još teži. Iskreno više ne znam što je od toga istine, a što laž. Jer sve je postalo toliko zamršeno, da se čovjek mora izgubiti u tome.
I kako onda ostati normalan u svemu tome? Nikako. Nije čudo da je društvo postalo tako nezainteresirano i jadno. I da bježe od glavom bez obzira iz ove države. Jer žele zadržati ono malo razuma što im je ostalo, ono malo mira što ga imaju. Ako uopće još imaju sve to.

Skrenuo sam sa teme o kojoj sam želio pisati. A možda sam i morao ovo napisati, jer tako se i osjećam. I takvo mišljenje vlada u meni ovih dana o aktualnim događajima. Mi se i dalje pokušavamo boriti. Jer drugo nam nema. Morat ćemo pokušati nešto, jer ako ne pokušamo priznajemo poraz.

Još jednom hvala svima na podršci kroz komentare. Kako u ime moje obitelji, tako i moje osobno ime. Naravno, još ću pisati o svemu ovome. I nastojat ću pisati, dok god ću moći. Jer iskustvo me ući da šutnjom ne ću puno toga postići.

Toliko od mene u ovom postu, čitamo se...

Lijep pozdrav i hvala na posjeti

Crna svjetlost

Oznake: zahvala, mafija, politika


- 21:54 - Komentari (2) - Isprintaj - #

09.10.2018., utorak

Druga godišnjica

Ovih dana je druga godišnjica od tragedije koja je zadesila moju obitelj. Već druga godina prolazi od agonije koja je zadesila moju obitelj. I kojoj još nema kraja. Vi koji me čitate svih ovih godina znate da je prije dvije godine umro moj jedini i najdraži nećak Mirko od posljedica trovanja salmonelom. I to samo zato što su njemu i njegovim sestrama njegovi (i njihovi) roditelji željeli priuštiti malo jaja za poslasticu, ne znajući da su zatrovana salmonelom. I od tih prokletih jaja je skoro stradala cijela ta obitelj. Ali srećom u nesreći nije. Bogu hvala.

Već dvije godine traje ta agonija borbe sa razno raznim institucijama i inim akterima da se pravda istjera na vidjelo. Ali nitko ne trza na to. Ni institucije, ni poduzeća, ni javnost ne trza više na to. I sve je otišlo u zaborav. Sve se je zaboravilo. Institucije se danas bave sa ponovnim progonom tamo nekakve prostitucije, koja se već po tko zna koji puta reciklira u javnosti, a ovakav slučaj polako odlazi u zaborav i otišao je u zaborav. I to je znak koliko smo jadno društvo postali. Jer je sve spalo na tu jadnu obitelj, koja se sama mora boriti sa prostitucijama, odvjetnicima, pohlepnim kapitalom i tako dalje i tako dalje.

Dvije godine su prošle od te tragedije, a bol nikako ne jenjava. Ona krilatica (ili što li je već) da vrijeme liječi je potpuna laž. Svakim danom bol ne jenjava i ne nestaje, samo je ponekad sve snažnija. Svakom novom spoznajom je sve snažnija. Svi se borimo sa tom boli i mada je prošlo već dvije godine, još uvijek se učimo nositi sa tom boli. Boli koja nikad ne će nestati iz naših srca.

A ni moj jedini i najdraži nećak Mirko nikad ne će nestati iz naših srdaca. Da je još živ, sada bi već bio prvi razred osnovne škole. Te se veselio i uživao sa svojim sestrama u školi. Ali na žalost nije. Još uvijek mi je živo u sjećanju njegova dječja zaigranost, veselja i spremnost na spontanu izvedbu neke šale ili vragolije. Njegove nevinosti koja je tada iz njega izvirala u svoj svojoj nevinosti. Još uvijek se sjećam koliko je bio sretan kada smo bili zajedno i kako se je volio igrati i družiti sa mnom. I uvijek kada sam se čuo sa njegovim roditeljima, i on se je morao čuti sa mnom i pohvaliti se nečime. I jako bi se naljutio ako i njemu ne bi dali da se čuje sa mnom.

I ovih dana me posjećuje u snovima. Kao da mu nedostajem, kao da nije sretan što nas je napustio i da bi volio da je sa nama. Da se istjera pravda oko njegovog odlaska. Da bi radije bio sa nama, nego u nekom raju sa anđelima. I meni nedostaješ moj najdraži nećače. Ta tvoja dječja nevinost i zaigranost. Jer te nema, jer se nemam sa kime igrati i družiti. Nedostaje mi tvoja pojava i dječja nevinost.

Počivaj mi u miru Božjem dragi Mirko. I čuvaj sa svojim prijateljima anđelima svoje sestre i bdij nad svojim roditeljima.

Toliko od mene u ovom postu, čitamo se...

Lijep pozdrav i hvala na posjeti

Crna svjetlost

Oznake: salmonela, godišnjica


- 21:09 - Komentari (9) - Isprintaj - #

07.10.2018., nedjelja

Vratio se goblenima

Zadnjih nekoliko tjedna sam dosta zapustio ovaj blog. Ne nije problem u vama, već sam želio da uzmem malo odmora od njega. I pokušam se posvetiti nekim drugim stvarima. Bilo je dosta toga u ovo vrijeme, ali ne ću pisati o svemu. Ponajprije ovo vrijeme vani je stvarno poludjelo i dosta osjećam njegove posljedice. Ne, ne žalim se i ne cmizdrim na njega. Ali takvo je vrijeme. Možda i vi imate sa njim problema. Ovo prijelazno razdoblje iz ljeta u jesen dosta je podmuklo, pa zna izazvati zdravstvene probleme kod čovjeka.

Srećom nisam pokupio nikakvu virozu ili slično. Ali imam dosta grčeva i bolova na mjestu gdje sam operirani zbog promjene tog vremena. Ali nosim se nekako sa njime. Uskoro za koji dan imam neku kontrolu u bolnici, pa kad ju riješim savjetovat ću se sa svojom doktoricom kako da se nosim sa time. Čujem od dosta ljudi koji su isto tako operirani da imaju slične probleme. Pa je valjda i kod mene isti problem.
Ovih dana vratio sam se jednom svojem starom hobiju, goblenima. Nabavio sam si nekoliko njih koje sada polako izrađujem. I moram priznati da mi je nedostajao taj hobi. I drago mi je da sam se vratio njemu. Jer stvarno me dosta opušta i smiruje. I kojeg ću pokušati nekako nastaviti raditi, jer me dosta ispunjava. Te sam polako počeo ponovo stvarati neki kutak u svom domu gdje ću ga raditi. A i ne samo njega, već se i sa drugim hobijima isto baviti.

A i ovih dana pomalo pokušavam da obnovim znanje u informatici. I nekim programima. A i steći neka nova znanja. Otkrio sam neke aplikacije sa kojima ću se pokušati naučiti služiti, jer sam stekao dojam da bi mogle biti korisne. Ne samo u privatno, već možda i poslovno. Čovjek nikad ne će doći na zelenu granu sa znanjem u informatici, jer stalno se nešto novo mijenja i nadograđuje, pa se čovjek mora neprestano educirati u tome. Svatko ima neki interes u tom području pa se posveti učenju u tome. Tako i ja se nastojim usavršiti u nekim stvarima. A koliko ću uspjeti, vrijeme će pokazati.

Na vrtu je sve u znaku jeseni. Uspio sam dobar dio zemlje obraditi za jesen i zimu. A i još ima dosta toga što treba da obavim. Uglavnom sada mi slijedi presađivanje nekih grmova na neka nova mjesta. Jer želim malo da sa njima uljepšam vrt sa novim rasporedom. A i da sa njima pokušam stvoriti s vremenom neki hlad tamo gdje ga nema.

Mačak Garfild mi i dalje pravi društvo na vrtu. Kao i obično provjeravao je da li imam dobru lopatu za obradu zemlje, da li sam dobro pokosio neku travu, a i sa neviđenim užitkom se je valjao po zaštihanoj zemlji. A i provjerava isto tako da li sam dobro presadio one neke grmove. Ne znam svima ime, ali dva tri grma su od nekih divljih ruža, te jedan grm od nekih japanskih jabuka. Kao i obično za sada se još drže nekako ofureno, ali nadam se da će s vremenom se primiti i dobro ukorijeniti. A Garfild, osim što provjerava moje radove i pazi da imam pauze u radu, dosta se mota pod mojim nogama i tako od mene izmoli i neko maženje. Dosta se je udebljao i ojačao od početka ljeta. A i krzno mu se dosta linja. Valjda se priprema za zimu. Nakon toliko vremena koje smo zajedno proveli, ne znam kako bih bez njega. Prirastao mi je srcu.

Toliko od mene u ovom postu, čitamo se...

Lijep pozdrav i hvala na posjeti

Crna svjetlost

Oznake: garfield, gobleni


- 21:07 - Komentari (3) - Isprintaj - #

26.09.2018., srijeda

Svratio da se javim

I ovo večer sjedim za radnim stolom i razmišljam što da napišem u ovom postu. Zadnjih dva tjedna nije mi se dalo pisati za ovaj blog. Pa sam uzeo pauzu od pisanja. Ali uvijek sam bio mislima na ovom blogu. I sa svima vama. Nisam vas zaboravio. Jednostavno mi je trebalo malo vremena za odmor i da pokušam srediti neke svoje misli.

Kod mene nema ništa novo. I dalje muku mučim sa svime u životu. I sa svim tim problemima se pokušavam uhvatiti u koštac. I pokušavam ih se riješiti i popraviti. Ali polako se kreće. I nadam se skorijoj nekoj novoj promijeni. Samo treba uhvatiti priliku i ne predati se. Pa će s vremenom se neke stvari posložiti.

Na vrtu, s dolaskom jeseni, polako se sve priprema za jesen i zimu. Te i ja se polako prilagođavam toj situaciji. Počelo je jesenska obrada tla. A čim bude vremena, biti će i nekog presađivanja. Uglavnom lješnjaka i jorgovana. Samo da bude lijepo vrijeme i bez velikog mraza. Mačak Garfild i dalje mi pravi društvo. Pruža mi moralnu podršku u štihanju. I kao i obično provjerava da li dobro štiham. Ovo će mu biti prva jesen sa mnom u vrtu. Pa se sa mnom uči kako ga obrađivati u jesen. Dosta se je udebljao kroz ovo ljeto. A i ojačao. A s dolaskom svježine postao je ponovo i velika maza. Mada mi se ne da čuvati u rukama, jer nije navikao na to, ipak je još uvijek velika maza. I koji svojim motanjem oko nogu izmami maženje od mene.

Ne mogu riječima opisati koliko mi je drag ovaj mačak. Mada je sav vražji i divlji, ali ipak mi je drag. I ne bih ga mijenjao ni za što. Ali nekako imam osjećaj da će ubrzo doći vrijeme da ga bolje zbrinem. Jer ne će ovako dugo moći živjeti. Ponovo sam u napasti da ga donesem sebi u stan, ali nakon što se je navikao na ovaj način života na dvorištu i vrtu, ne znam kako će se naviknuti na stan. Ali naći ćemo neko rješenje i na to.

Toliko od mene u ovom postu, čitamo se...

Lijep pozdrav i hvala na posjeti

Crna svjetlost

Oznake: Garfild, vrt i terasa, jesen


- 21:59 - Komentari (1) - Isprintaj - #

11.09.2018., utorak

Vrt, sastanci, fotografija

Ovaj tjedan mi je počeo pomalo naporno, imao sam dosta nekih sastanaka u vezi posla. I koji na žalost nisu zasada po mojoj procjeni baš obećavajući. Tako da ne znam kako će se sve to završiti. Tako da sam opet sav napeti, jer volio bih da konačno se opet dovede u red sve to u vezi posla. Ali ne ću očajavati, jer se nadam da će se i ovaj puta dovesti u neki red.

A što se vrta tiče, znam da na Internetu postoje dosta savjeta oko sadnje povrća sada u jesen. Ima toliko povrća koje se može saditi u ovo doba godine, samo se ja ne mog odlučiti što od toga saditi. Kelj pupčar sam već dosta posadio. I sada mi jedino preostaje to da pratim kako se razvija i raste. I da se tako učim ga uzgajati. Pošto ga nikad nisam sadio i uzgajao nemam nikakvog iskustva sa njime. Pa se moram naučiti. I za to če mi sada biti prilika.

U prošlom postu sam pisao o tome što da posadim, jer ne mogu se odlučiti. Pa sam zato pisao o tome, sa nadom da će te mi pomoći u odluci. Za sada znam da če biti češnjak, koji se navodno sada u ovo doba sadi. Jer želja mi je da ga pokušam uzgojiti i da vidim kako se uzgaja. Nekako volim češnjak i volio bih ga imati u svojoj prehrani. A i razmišljam da pokušam posaditi i salatu kristalku. Od svih tih salata, kristalka mi je nekako najbolje i najfinija. A možda posadim i rogač (ili kako se već zove) da vidim kako je i sa njime. A opet moram ostaviti i nešto prostora za proljetnu sadnju. Tako da preko ljeta imam što uzgajati. Naravno sve zavisi kakva će biti iduća godina.

Ovih dana mi nedostaje dosta fotografiranje. A i odlasci na sastanke foto kluba. Pa sam polako ovih dana krenuo na te sastanke. A i da planiram oko odlaska nekamo gdje bih mogao da malo slikam foto aparatom. I moram priznati da su mi ti sastanci jako nedostajali. Te ako mi slobodno vrijeme dopusti u bližoj budućnosti, nastaviti ću sa tim odlascima na te sastanke.

Toliko od mene u ovom postu, čitamo se...

Lijep pozdrav i hvala na posjeti

Crna svjetlost

Oznake: sadnja, povrće, fotografija


- 21:34 - Komentari (5) - Isprintaj - #

08.09.2018., subota

Berba krumpira

Prekjučer sam se odlučio da izvadim sav krumpir koji sam posadio na proljeće. Barem ono što je još ostalo u zemlji. Jer sam ga već u dva navrata vadio i moram priznati da sam ga dosta ubrao. S obzirom koliko i kako sam se brinuo o njemu, pravo je čudo da sam ga i brao. Ne želim se hvaliti, ali moram priznati da mi ga je dosta izraslo. Mada nije baš neki veliki, već dosta sitni. Ali ima ga. I zahvalan sam na tome. I ono što sam već pojeo od njega, moram priznati da je baš ukusan. I baš se lijepo topi u ustima. A posadio sam onaj neki bijeli krumpir. I nisam požalio. Tako da razmišljam da ga i iduće godine ga posadim u većoj količini. Ali pri tome morati ću se bolje brinuti o njemu.

Unatoč ostalim poslovima u vrtu, polako ovih dana dalje štiham i osvajam teren pod travom. Sa nadom da će do idućeg proljeća, kroz ostatak ovog ljeta, te jesen i zimu, ta trava istrunuti u zemlji. I da ću na proljeće moči još nešto saditi i pokušati uzgajati. Unatoč što sam ove godine imao problema sa puževima i kišom, ipak ne ću odustati. Sada sam barem bogatiji za neko iskustvo. Te ću iduće godine to iskustvo morati pokušati primijeniti. A sve to zavisi od godine kakva će biti.

A što se ostalog povrća tiče, još čekam da do kraja naraste. Mada ne znam da li će do zime uspjeti do kraja narasti, jer ljeto je skoro gotovo i jesen na vratima. Neki dan sam na mreži svih mreža pročitao da se poriluku moraju oni zeleni dijelovi lista rezat. Pa sam se odvažio na pokus. I odrezao malo tih zelenih listova. Sa nadom da će to pomoći. A i da ga je dobro malo zatrpavati, da se dobije što veći onaj bijeli dio. Pa ću i to pokušati. Pa ću vidjeti.

Kada sam kupovao prije nekih mjesec dana sadnice kelja pupčara, prodavačica mi je rekla da on može i prezimiti na vrtu. Jer navodno to može podnijeti. Pa sad čekam da vidim kako će to ispasti. Jer nikad se u mojoj obitelji nije sadio taj kelj pupčar, pa ne znam kako ga uzgajati. Pa mi je sve novo oko njega. I sad se moram učiti kako ga uzgajati. A i volio bih probati taj kelj kakvog je okusa. Jer ga nisam nikad jeo.

Volio bih da mi u komentaru predložite što bih mogao da još posadim u vrtu, a da može preživjeti zimu. I da na proljeće mogu brati. Jer ovih dana planiram da pokušam posaditi i češnjak. Koji se navodno ovih dana i tjedana sadi. I navodno da bi na proljeće izrastao. To će mi biti neki pokus, da vidim kako sve to ide. Mada me i ove jeseni čeka presađivanje nekih lješnjaka i jorgovana. A i još nekih grmova. Jer ili rastu u kutu i guši ih mahonija i slično. Ili rastu previše ispod oraha, pa ih moram presaditi. Tako da mi slijedi zaposlena jesen u vrtu, jer sve to treba uraditi. Samo da je zdravlja i vremena.

Toliko od mene u ovom postu, čitamo se...

Lijep pozdrav i hvala na posjeti

Crna svjetlost

Oznake: krumpir, kelj pupčar


- 21:50 - Komentari (4) - Isprintaj - #

05.09.2018., srijeda

Berbe

Mjesec rujan traje već naveliko. A sa njime su nestale i one velike ljetne vrućine. Što me jako veseli, jer mi ih je već bilo i previše. Sa njime su počele i berbe grožđa. Tako barem čujem od nekih poznatih. Nisam neki stručnjak za vinograde i stvaranja predivne ukusne vinske kapljice. Ali ove godine nekako su dosta rano počeli sa berbama. Navodno je grožđe već zrelo, pa su ljudi morali krenuti u berbu ranije nego li inače.

Sjećam se djetinjstva kada se je i u mojoj obitelji bralo grožđe. I iz njega radila to predivno vino. Ali kako nitko od nas nije bio neki ljubitelj ispijanja vina, s vremenom smo dali u najam vinograd. Da bi na kraju taj vinograd ostao zapušteni. To su bili predivni dani. Jer sam uživao u berbi i ručanju u vinogradu. Te prešanju do kasno u noć i spremanje mošta u bačve, da tamo se pretvori u vinu. Pišem o ovome, jer se sa nostalgijom prisjećam tih dana. Koji su ostali negdje u prošlosti. I za koje bih volio da se vrate, ali to se nikad neće ostvariti.

Jesen mi je uvijek bila predivna baš po tim berbama i spremanja zimnica. A i berbama kestena, oraha i ostalog voća. I uvijek iznova uživam u njoj. Na žalost, kod mene će se samo svesti na berbu oraha i lješnjaka. Koje imam na vrtu. I idućih dana ću pokušati da bar nešto od toga uberem. Za svoju dušu, a i za nećakinje. Da se i one malo pogoste, kada mi dođu u posjetu.

Koliko vidim orah će i ove godine dosta uroda dati. Ali lješnjak ne baš. Ali i to malo će mi biti dosta. Tek toliko da nešto uberem. Ali na žalost možda će to biti zadnja berba oraha, a i lješnjaka. Jer orah je toliko narastao da je počeo raditi probleme, pa ako bude sreće ove zime će morati otići, biti posjećen. A i lješnjak sa njime. Jer raste baš uz ogradu. Koju je uništio. I koja če se jednog dana morati izgraditi iznova. Žao mi je zbog toga oraha, jer ga ne mislim više imati na vrtu. Ali za lješnjak mi je podario dosta novih sadnica, koje ću ove jeseni presaditi na drugo mjesto, bolje u sredinu vrta. Da tamo uz to što ću pokušati ga uzgajati radi ploda, sa njima stvoriti i neku hladovinu. Mada će to malo potrajati, ali vrijedi pokušati.

Toliko od mene u ovom postu, čitamo se...

Lijep pozdrav i hvala na posjeti

Crna svjetlost

- 22:13 - Komentari (4) - Isprintaj - #

03.09.2018., ponedjeljak

Prvi dan škole

Počeo je prvi dan u novoj školskoj godini. Kao i obično i kao što se očekivalo počeli su sa problemima oko knjiga i ostalog materijala. To je samo još jedan znak nesređenosti naše države. A i muljanja naših političara i inih osoba. Što je samo znak da nikako da sredimo ovo naše školstvo i obrazovni sustav u cijelosti. Pa ne čudi da nam ljudi bježe glavom bez obzira iz Lijepe naše. Ali dosta o tome, jer ne da mi se razvijati u ovu večer sa ovom temom.

Kao i obično, počele su nervoze naših školaraca i njihovih roditelja oko početka škole. I ta nervoza već traje nekoliko tjedana. I za koju vjerujem da će se s vremenom smiriti, jer to je uobičajena pojava u ovo doba godine. Jedino što me veseli to što se je grad ovih dana ponovo napunio sa mladima. I ne samo njima. Kao da je grad živnuo. Moram priznati da mi je drago da je grad pun, posebno sa mladima, kako srednjoškolcima, tako i sa studentima. Jer i njima uskoro počinje akademska godina. Volim mlade u gradu, jer svojom pojavom malo dignu raspoloženje u gradu. Makar su neki od njih i previše puni energije, pa nastaju razni problemi. Ali ipak ima još onih koji su i smireniji, a oni su mi najdraži.

I moje nećakinje su krenule u školu. Starija u 6 razred, mlađa u 3 razred. I čuo sam se sa njima i obje su vesele zbog toga. Za sada. Ali vidjet ćemo da li će tako ostati kada počnu zadaće i ispiti. A i dizanje ujutro da na vrijeme dođu u školu. I veselim se sa njima oko početka školske godine. Mada moram priznati da ne mogu se nikako pomiriti da su već toliko velike, jer još uvijek se sjećam kako su bile male i vesele. Ali tako je to u životu. Djeca rastu, a mi stariji starimo sa njima. Moram priznati da još uvijek ne mogu vjerovati koliko su sazrele u ovih nekoliko godina, a i narasle. Da već sa njima mogu puno ozbiljnije razgovarati. Posebno sa starijom nećakinjom. A i mlađa sve više napreduje. Lijepo ih je pratiti u njihovom odrastanju. I ponovo proživljavati radost odrastanja. Mada ih na žalost ne vidim onoliko često koliko bih želio, ali čujemo se preko mobitela. I po tome vidim koliko napreduju.

I na kraju bih svim školarcima poželio uspješnu novu školsku godinu, a i mojim nećakinjama. Da budu uporni u učenju. I da sa upornošću i radosti stječu nova znanja i nova iskustva.

Toliko od mene u ovom postu, čitamo se...

Lijep pozdrav i hvala na posjeti

Crna svjetlost

Oznake: školska godina, Obrazovanje


- 21:56 - Komentari (2) - Isprintaj - #

31.08.2018., petak

Oporavak

U ovih nekoliko dana sam uspio doći k sebi. I vratiti se u neku svoju normalu. Izgleda da mi je prije nekoliko dana kroz to otežano disanje i pritisak u prsima bila poruka organizma da se malo smirim i ne brinem toliko. Te pripazim malo bolje na sebe. A i dosta su me neki ljudi dosta uznemirili svojim ponašanjem, i tko zna što sve još. Nikad ne ću točno saznati što je bio okidač za takvo što. Ali glavno je da su mi srce i pluća dobro. I da nije baš u pitanju alergija na ambroziju kako su posumnjali doktori u bolnici na hitnom prijemu.

U dogovoru sa doktoricom idem na jedan pregled, i za kojeg sam dobio termin tek negdje početkom mjeseca listopada. Nije važno koji je pregled, glavno je da ga obavim. Jedino što me ljuti jest to što skoro mjesec i pol moram čekati na taj pregled. Srećom pregled nije od životne važnosti, ali ostaje gorčina kako imamo loše organizirano zdravstvo. A i da smo sve bolesnije nacija. Jer prema onom što vidim, što se tog dijela medicine tiče, navala je na te preglede kod tih doktora. Zbog općeg stanja međuljudskih odnosa u našoj vrloj Lijepoj našoj.

Danas, nakon nekoliko dana konačno da sam mogao posvetiti nekim radovima u vrtu. Unatoč što je ovo ljeto bilo takvo kakvo je i bilo, previše kiše, zbog koje su neki napasnici (puževi) podivljali, peronospora doslovce paradajz uništila, kako izgleda ipak ću na kraju možda imati neku berbu. Neki dan sam si ubrao karfiolu i papriku. I sa grahom i još neki povrćem pripremio si neko varivo. U kojem uživam ovih dana. Paprika je počela davati sve veći urod. A feferoni su rastu kao ludi. A i čili sve više daje svoje plodove. Samo da još vidim kako će se brzo patlidžani razviti, jer i oni su na dobrom putu do lijepo narastu, da i u njima mogu uživati. Što jedva čekam, jer ih već godinama nisam jeo.

Samo ne znam što je sa tim nekim keljom i porilukom, što oni čekaju i ne razrastu se da i njih si mogu priuštiti. Nadam se da će mi do zime izrasti, jer željan sam i njih. Ali kako narod zna reći, strpljen spašen. Pa ću valjda uskoro i u njima uživati. Ah, dosta je za ovaj post, već je dosta kasno pa odoh ja u krpe.

Toliko od mene u ovom postu, čitamo se...

Lijep pozdrav i hvala na posjeti

Crna svjetlost

Oznake: Zdravlje i bolest, povrće, vrt


- 22:44 - Komentari (5) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

< listopad, 2018  
P U S Č P S N
1 2 3 4 5 6 7
8 9 10 11 12 13 14
15 16 17 18 19 20 21
22 23 24 25 26 27 28
29 30 31        

Listopad 2018 (6)
Rujan 2018 (5)
Kolovoz 2018 (14)
Srpanj 2018 (11)
Lipanj 2018 (12)
Svibanj 2018 (11)
Travanj 2018 (11)
Ožujak 2018 (9)
Veljača 2018 (4)
Siječanj 2018 (8)
Prosinac 2017 (14)
Studeni 2017 (24)
Listopad 2017 (12)
Rujan 2017 (6)
Kolovoz 2017 (17)
Srpanj 2017 (16)
Lipanj 2017 (14)
Svibanj 2017 (20)
Travanj 2017 (10)
Ožujak 2017 (17)
Veljača 2017 (10)
Siječanj 2017 (24)
Prosinac 2016 (29)
Studeni 2016 (37)
Listopad 2016 (35)
Rujan 2016 (29)
Kolovoz 2016 (23)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga i blogera

Linkovi

Projekti i ostalo