Crna svjetlost

28.02.2019., četvrtak

Navikavanje

Život ide polako dalje. I dalje se navikavam na to da više ne pušim i da neko vrijeme ne ću pušiti. I moram priznati da je dosta čudno biti bez cigarete, posebno kada se sjednem za računalo i bavim se na njemu sa nečime. I to mi je najčudnije, jer sam najviše pušio dok sam radio nešto za kompjuterom. I tada mi najviše nedostaje cigareta. Ali u drugim situacijama mi gotovo i ne nedostaje. Jer sam jedino za kompjuterom pušio.

I moram priznati da se nekako lakše i bolje osjećam, mada mi i dalje nedostaje to pušenje. I volio bih si spušiti jednu. Ali ne mogu, jer imam trenutno druge brige koje me more i tjeraju me da se suzdržim od cigarete.

Prošli tjedan opet bio na nekom vađenju krvi. I nalazi su dobri. Što mi je drago, jer je to znak da je sve za sada u granicama normale. Ali još se navikavam da imam problema sa srcem. I da pijem neki novi lijek za srce. Nekako se polako mi gomilaju ti lijekovi koje pijem. I nadam se da ne ću uskoro morati piti cijelu šaku lijekova. To mi stvarno ne bi trebalo.

Osim što pokušavam ovih dana srediti si neke stvari, polako čitam knjigu „Zvonar crkve Notre-Dame”. Autora Victora Hugoa. Predivna knjiga, koja govori o jednom zvonaru kojeg majka napušta i crkva ga prihvaća i odgaja za zvonara. Priča je i o svećeniku koji ga prihvaća i nekim žiteljima grada Pariza prije mnogo stoljeća. Kao i obično i ovaj put se pokazalo koliko sam griješio u mladosti što više nisam čitao. Ali što ću sada. Sad barem imam prilike da nadoknadim.

A i vani je nekako sve ljepše i ljepše. I toplije. Nadam se da se neće ovih dana ponoviti ona polarna hladnoća koja je bila prije godinu dana. Mada je zima bila dosta blaga. Ali nadam se da sada ne će opet naglo zatopliti. Jer već sam se poželio polako variti na vrt i planirati što ću na njemu pokušati uzgajati. A i polako treba da se počinju pripremni radovi za ovogodišnju sezonu u vrtu.

Toliko od mene u ovom postu, čitamo se...

Lijep pozdrav

Crna svjetlosti

Oznake: pušenje, VICTOR HUGO


- 21:13 - Komentari (6) - Isprintaj - #

19.02.2019., utorak

Sve utječe na život

Slažem se sa svim vašim komentarima u prijašnjem postu. Jer u svakom komentaru ima nešto istine, neke istine. I ja tako razmišljam. Istina je da sam naslijedio (genetski) neke bolesti od svojih roditelja i njihovih predaka. I zadnjih godina su se polako počele te neke bolesti i na meni pojavljivati.

Prvo je počelo sa onom operacijom žući. Obje bake su imale problema sa žući. A i moji roditelji isto. Jedna baka je operirala žuč, a drugu nisu doktori htjeli operirati žuč zbog straha od njenih godina, jer je imala previše godina. Barem si ja tako tumačim. A i moja majka je prva operirala žuč prije nekoliko desetljeća. Pa je moj otac operirao. Te moja baka po majčinoj strani negdje u isto vrijeme. A prije dvije godine smo sestra i ja operirali žuč u razmaku od nekih tri mjeseca. A sada ovih dana su meni otkrili i probleme sa srcem.

Jednim dijelom su možda i cigarete krive. Tu je istina. I kako sam napisao u jednom komentaru u prijašnjem postu, to mi je jedini porok u životu. Jer ne opijam se i nisam od onih ljudi koji se vole opijati. I ako si popijem ponekad nešto od alkohola onda je to rijetko i samo ponekad u društvu. Nemam potrebu da više pijem i srećom nisam razvio naviku da se opijam. Hvala Bogu da mi nikad nije prijalo alkoholno piće. I nastojim da na tome ostane. A niti sam osjećao potrebu za bilo kakvom drogom. Niti sada osjećam potrebu da je konzumiram. Nikad nisam vidio smisla da je uzimam. A niti sam od onih koji vole da naganjaju žene radi tjelesnih pobuda. I u tome ne vidim nekog velikog smisla.

A vjerujem da za trenutne moje zdravstvene probleme je kriv i način života i situacija u kojoj se nalazim zadnjih nekoliko godina. A i stres koji sam imao zadnjih nekoliko godina. Oko posla, kojeg nikako da nađem za stalno. A i svi ti neki događaji koji su se dogodili zadnjih godina, poput smrti mojeg nećaka, su isto utjecali na moje zdravlja. Nije lako se nositi sa svime time. Svaka normalna i zdrava osoba bi se teško nosila sa svime time. Ma koliko jaka i normalna osoba bila. I s vremenom bi morala doći u ovakvo stanje nakon nekoliko godina. Pa vjerujem da nije ni čudo da sam se i ja našao u tome. A da o ostalom ne pišem.

Ma koliko god se trudio da pazim na sebe zadnjih godina, ipak došao u ovo stanje u koje sam došao. Na neke stvari u životu ne možeš utjecati, ma koliko god da se čuvao. Vjerujem da je i kod ostalih tako. Takav je na žalost život. Nakon smrti oca, znao sam i očekivao sam da mi ne će biti lako. Ali nisam znao koliko teško i dokle će sve to ići. I moram priznati da se je sve to uglavnom ostvarilo. A što me još očekuje, ne znam. Na žalost nisam prorok. Ali nekako osjećam i očekujem da me još svašta očekuje u ostatku života.

Toliko od mene u ovom postu, čitamo se...

Lijep pozdrav

Crna svjetlosti

Oznake: poroci, život, stres


- 17:56 - Komentari (3) - Isprintaj - #

18.02.2019., ponedjeljak

Nalaz gotov

Danas sam uspio podići nalaz u bolnici. I nije baš dobar, mada nije ni katastrofalan. Bar ja tako mislim i nadam se. Sestra koja mi je dala nalaz samo je rekla da se javim svom liječniku da mi napiše lijekove i novu uputnicu. Jer moram na kontrolu sa tim holterom. Tako da idem svom liječniku da mi pokuša objasniti što me to točno muči sa srcem. Te da se dogovorimo za dalje. Jer ipak se radi o srcu.

Tako da se moje muke po zdravlju polako nastavljaju. Ne paničarim i ne očajavam. Jer znam da mi panika i očaj ne će ništa donijeti. Već nastojim živjeti mirno koliko mogu. A i moram priznati da sam pomalo očekivao da ću imati moguće probleme sa srcem, jer oba djeda (i po očevoj strani i po majčinoj strani) su imali problema sa srcem, a i otac je imao problema sa srcem. Tako da mi je to sa srcem nekako nasljedna osobina. Koja ne mora da mi donese velike zdravstvene probleme, ali opet dovoljne da mi malo zagorči život.

Ovih dana sam prisiljen da se na neko vrijeme ostavim cigareta. Kako zbog zdravlja, tako i zbog financija. Pa će mi idućih dana biti dosta čudan osjećaj odvikavanja od nikotina. A i biti ću pod nikotinskom krizom, jer će tijelo zahtijevati nikotin. Pa će me sve to vjerojatno ubijati u pojam. Kako fizički, tako i psihički. Jer sam naviknut na pušenje i da uz njega radim neke stvari. Poput pisanja ovih tekstova za ovaj blog. Pa mi je dan dosta čudan i nezamisliv bez te cigarete. I da si s vremena na vrijeme pušim neku cigaretu. Dobro ja sam pušio neke cigarilose, koji su dosta jaki. Pa ih nisam pušio puno. Tako da će mi idući dani biti dosta čudni i prolaziti u navikavanju da ne ću pušiti, posebno kada ću raditi nešto za kompjuterom. Te ispijati jutarnju kavicu uz cigaretu i tome slično.

Ali druge mi nema, već se nekako naviknuti na sve to. Bio sam i na onom sastanku za moguću prekvalifikaciju. I dobio neke osnovne informacije. I sad bi se trebalo odlučiti u idućih dva tjedna da li krenuti u to ili ne. Tako da mi slijedi još neko savjetovanje sa mojim savjetodavcem. Pa ćemo vidjeti dalje.

Toliko od mene u ovom postu, čitamo se...

Lijep pozdrav

Crna svjetlosti

Oznake: srce, Bolest


- 21:17 - Komentari (11) - Isprintaj - #

15.02.2019., petak

Iščekivanje i razmišljanja

Moje druženje sa holterom završilo je jučer ujutro. I sada moram čekati do idućeg tjedna da dobijem nalaze. Jer tako su mi sestre rekle u ambulanti da bude tada negdje gotov. Ponajviše zbog vikenda. Tako da me to malo živcira, da preko vikenda moram čekati. Ali preživjeti ću, jer mi neke druge obaveze ne daju puno da se živciram zbog svega toga.

Mojoj sestri i šogoru se ovo oko tragedije sa smrti njihovog sina sve više komplicira. Dobili su neko rješenje koje ne razumiju. I oboje su svom mogućem jadu koji se može zamisliti. Te će morati se savjetovati sa odvjetnikom što to znači, jer ništa ne razumiju. I ja se sa njima suosjećam i sav sam jadan. Jer ovo je stvarno ozbiljno. I žao mi je što ne mogu do njih da budem uz njih. Ali nadam se da ću skoro moći otići do njih, samo da riješim neke druge brige i obaveze koje mi brane da idem.

Osim što iščekujem nalaz od holtera, dobio sam neku priliku i ponudu oko mogućnosti za prekvalifikaciju zanimanja. Pa sada pomalo sakupljam informacije oko toga. A i u ponedjeljak imam neko prvo savjetovanje na burzi rada. Na koje ću nastojati otići, sa nadom da će mi tada barem nešto biti jasnije. Mada ću se još dosta morati savjetovati sa nekim ljudima i razmisliti o tome. Jer nije se lako odlučiti oko novog zanimanja. A i da ne bude bačen novac. Ali nadam se da ću se već nekako odlučiti.

Inače što se tiče holtera, nije bilo tako strašno. Najveća je neugodnost bila njegovo nošenje cijeli dan i tako paradirati sa njime po gradu i stanu. A i samo spavanje. Ostalo je sve bilo uobičajeno. Ali ono što se želi izdržati, to se i može. Vjerujem i nadam se da će nalaz biti dobar. I neka polazna točka za ubuduće.

Toliko od mene u ovom postu, čitamo se...

Lijep pozdrav

Crna svjetlosti

Oznake: holter, prekvalifikacija


- 20:04 - Komentari (5) - Isprintaj - #

13.02.2019., srijeda

Druženje sa holterom

Danas sam prvi puta u životu na pregledu takozvanog holtera. Uređaja kojeg zovu i EKG 24 sata, uređaj poznat po tome da prati rad srca i pluća 24 sata. Naime, prošle godine negdje krajem mjeseca kolovoza mi je pozlilo da sam morao potražiti liječničku pomoć. Nakon što sam dobio otkaz mjesec prije, te kada sam vidio koliko su mi bijednu plaču dali, te nakon što su me nekoliko dana šetali iz uprave i trgovine u kojem sam radio da dobijem platnu listu. Te kad sam saznao da mi je prošao rok na žalbu, jer su ovi sve to tako smislili da me izigraju, naravno da mi je pozlilo. Toliko da sam za malo jačeg napora teško disao, pa čak i kada sam sjedio za stolom i kompjuterom, da sam se morao leći da se smiri. A i imao mučninu i vrtoglavicu, a i neki pritisak ili što li već u grudima, morao sam ići da potražim liječničku pomoć da vidi što mi je.

I prvo što je doktorica opće prakse koja je bila na zamjeni pomislila da imam srčani infarkt. Te mi je napravila EKG koji je bio normalan. Ali tlak mi je bio malo povišen, a puls otišao skoro do neba. Tako da na kraju nije znala što nije u redu i poslala me u bolnicu na hitni prijem sa uputnicom. Ali i tamo je EKG bio normalan, ali tlak i puls povišeni. Te ni oni nisu znali što mi je. Niti nakon što su mi dva puta vadili krv da vide po njoj da li je problem sa srcem. Ali ni to nije pokazalo ništa loše. Ali nakon provedenog popodneva na hitnoj, oporavio sam se. I otpustili me sa dijagnozom dispneje ili čega li već. Sa preporukom da mi se naprave neke pretrage srca i sličnog. I na kraju sam se idućih dana oporavio da sam mogao nastaviti dalje normalno živjeti. S time da sam dobio neke tablete za smirenje i prvi pregled kod psihijatra.

A u listopadu sam konačno dobio termin za pregled holterom, i tek danas sam došao na red. Tako da od ranog jutra paradiram sa tim uređajem po gradu i kući sa tim uređajem. Sa nadom da će pregled proći dovoljno dobro da ga ne moram ponoviti. Te da će pokazati što nije u redu sa mojim srcem. Što jedva čekam, jer o njemu mi visi budućnost.

Dok je moj pokojni otac imao isti pregled, uvijek sam se pitao kako je to prolaziti taj pregled. I danas mi se je ta želja i ostvarila. I moram priznati da sad tek vidim kako je bilo mojem ocu. Sam pregled ne boli ništa, ali je dosta neugodno boraviti dan sa tim uređajem na sebi. Jer cijeli taj pregled se svodi na to da su mi taj uređaj objesili mi preko glave na rame. S time da su prethodno na grudni koš mi spojili nekoliko žica, točnije njih 5 komada. I rekli da sa njime provedem dan kao i svaki drugi. I da iduće jutro dođem nazad u bolnicu u ambulantu da mi ga skine. Te se tada nadam da će mi reći kada ću doći po nalaz, kada doktor kardiolog prouči snimljeni materijal i napiše nalaz.

I tako ovih dana ponovo moram da obilazim doktore, jer kada dobijem nalaz, moram sa njime ići svom doktoru opće prakse i dogovoriti se za dalje. Sve zavisi kakav će nalaz biti. A i idućih dana ću morati obaviti kontrolu štitnjače, a i možda specijalista za štitnjaču, jer sam neki dan bio na transfuziji da pokušam dati krv. Ali su me odbili, jer su postrožili uvjete, pa ako hoću dalje darovati krv, morao bih obaviti i pretragu štitnjače kod specijaliste. Ali o tom potom. I tako evo danas konačno saznao kako se družiti sa tim holterom. Sa nadom da će na kraju biti sve u redu.

Toliko od mene u ovom postu, čitamo se...

Lijep pozdrav

Crna svjetlosti

Oznake: holter, Zdravlje, srce


- 18:47 - Komentari (9) - Isprintaj - #

11.02.2019., ponedjeljak

Zabludjela država

Tako dugo dok ti država ne dirne u obitelj, tako dugo ne shvatiš koliko je ova država propala i koliko je zabludjela u svojem postojanju. Sve je drugo, samo ne država. Država koja bi morala štiti nas male, a one prave proganjati. Zato se i ne čudim što nam ljudi bježe iz države. A ovoj našoj vrloj vladi to ne smeta. I nisu svjesni da će jednog dana izgubiti sve te silne građane od kojih će moći živjeti. Umjesto da sprečavaju toliki bijeg iz ove države sa svojim djelovanjem, oni samo još više potiču na još veće bježanje iz ove države. I to je njima sve normalno. To sve pokazuje nesposobnost ljudi koji su u izvršnoj vlasti. A narod samo trpi i trpi i nikako da se trgne i da digne svoj glas protiv takvih ljudi. I da im na izborima pokaže što misle o takvima poput njih.

Što nije dobro, jer pokazuje i sam karakter naroda. Da su željni da ih netko tako izrabljuje. Umjesto da oni izrabljuju političare, koji nisu zavrijedili da se tako nazivaju. I dok se ne trgnu, tako dugo ne će biti dobro za sve nas.

Nadam se da će moja obitelj se uspjeti izvući iz i ove muke koja ju je zadesila. Nada umire zadnja. Ne mogu vam opisati riječima koliko je teško mojoj sestri i šogoru nakon svega ovog. Ne znam da li postoje riječi kojima bih opisao ovo što se njima zbiva. Jer muka je neopisiva. A i ova tragedija sa onim dečkom iz Metkovića, koji je umro zbog nemara hitne pomoći. Zbog odbijanja pomoći hitne onda kada je bilo potrebno. I sada umjesto da te djelatnike hitne službe progone zbog tog nemara, progone tu jadnu pedijatricu koja je jedina pokušala pomoći tom nesretnom dječaku, s obzirom u kakvim uvjetima radi. I to je još jedan znak koliko država štiti te kriminalce, a nedužne progoni. Nekako se ne mogu oteti dojmu da će još i te nesretne roditelje preminulog dječaka progoniti, koji su gotovo na koljenima molili djelatnike hitne pomoći da mu pomognu. Pitam se i čudim se što i njih nisu već prozvali.

Toliko od mene u ovom postu, čitamo se...

Lijep pozdrav

Crna svjetlosti

Oznake: Drava, hitna služba


- 17:53 - Komentari (5) - Isprintaj - #

06.02.2019., srijeda

Perverznost državnih institucija

Zadnjih nekoliko tjedana moja obitelj ponovo prolazi kroz jedno veliko krizno razdoblje. Dvoje člana obitelji (baka i ujak) prolaze kroz neke bolesti. I to me jako brine. Da sam zabrinuti za njih. Kako su stari, bojim se najgorem. Da nas jednog dana ne napuste zauvijek. I samo se pitam kada će doći taj dan. Znam da će doći jednom taj dan i koliko god se trudio pripremiti za to, nikad se ne ću do kraja pripremiti onako kako treba. Jer taj dan će doći kad tad. Nije moja volja i ja nemam na to utjecaja. Jer to je dio naših života.

Ali ne mogu shvatiti krizu koju prolaze moja sestra i šogor. Nakon što su prije nešto više od dvije godine nakon one tragedije sa salmonelom morali pokopati sina, sad se je i država okrenula protiv njih. I umjesto da glavne i prave krivce naganja zbog prodaje zaraženih jaja salmonelom, država se je okrenula protiv njih i sada njih naganja i krivi za smrt. Kao da nije dosta to što su morali pokopati nevino dijete, još moraju da trpe muko od progona državnih institucija. Državne institucije koje su stvarno postale ne milosne i poremećene, te na strani kriminala, a ne na strani poštenih i običnih građana. I koje su izgubile kompas u svojem djelovanju.

Zato sam i pisao one postove o njima, da izbacim svoje ogorčenje njihovim radom i ponašanjem. I svi bliski koji su, nakon što su saznali, izrazili svoje ogorčenje nad ovakvim postupkom. Da su neki čak i burno reagirali i ostali u šoku, jer ovo je stvarno ozbiljno i jadno. Da su jedva došli k sebi od šoka kojeg su i oni doživjeli. A možete zamisliti kako je onda bilo mojoj sestri i šogoru. A svi znaju koliko su se oni dobro brinuli za sina i bili dobri roditelji. I ne mogu shvatiti državne institucije kako mogu biti tako bezdušni i krivo usmjereni. Kad pišem „svi znaju” mislim na odvjetnike, doktore, učitelje i slične njima. Jer su vidjeli na svoje oči kako se moja sestra i šogor odnose prema djeci i da su bili dobra djeca. Koja su se i međusobno voljela, mada je bilo i pokojih nesuglasica među njima. I ja sam sam se u to uvjerio i stvarno ne mogu da razumijem perverznost naših državnih institucija. Tako da sam još u šoku od svega toga i ne mogu doći k sebi. I boli me u duši i srcu što im bolje ne mogu pomoći. Ali ipak se nadam da će sva na kraju dobro proći.

Toliko od mene u ovom postu, čitamo se...

Lijep pozdrav

Crna svjetlosti

Oznake: institucije, obitelj


- 19:49 - Komentari (5) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

< veljača, 2019 >
P U S Č P S N
        1 2 3
4 5 6 7 8 9 10
11 12 13 14 15 16 17
18 19 20 21 22 23 24
25 26 27 28      

Listopad 2019 (2)
Rujan 2019 (1)
Kolovoz 2019 (4)
Srpanj 2019 (4)
Lipanj 2019 (4)
Svibanj 2019 (11)
Travanj 2019 (11)
Ožujak 2019 (5)
Veljača 2019 (7)
Siječanj 2019 (9)
Prosinac 2018 (13)
Studeni 2018 (7)
Listopad 2018 (7)
Rujan 2018 (5)
Kolovoz 2018 (14)
Srpanj 2018 (11)
Lipanj 2018 (12)
Svibanj 2018 (11)
Travanj 2018 (11)
Ožujak 2018 (9)
Veljača 2018 (4)
Siječanj 2018 (8)
Prosinac 2017 (14)
Studeni 2017 (24)
Listopad 2017 (12)
Rujan 2017 (6)
Kolovoz 2017 (17)
Srpanj 2017 (16)
Lipanj 2017 (14)
Svibanj 2017 (20)
Travanj 2017 (10)
Ožujak 2017 (17)
Veljača 2017 (10)
Siječanj 2017 (24)
Prosinac 2016 (29)
Studeni 2016 (37)
Listopad 2016 (35)
Rujan 2016 (29)
Kolovoz 2016 (23)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga i blogera

Linkovi

Projekti i ostalo