11.07.2005., ponedjeljak
BIOGRAFIJA ANTE STARČEVIĆA
 Otac Domovine, kako ga još za života nazvao suborac Eugen Kvaternik, i "najslavniji hrvatski političar", kako ga je nedavno, g. 1995., okarakterizirao akademik Dubravko Jelčić u knjizi "Politika i sudbina", političar, filozof, književnik i jedan od utemeljitelja moderne hrvatske državotvorne ideologije Ante Starčević stasao je u okruženju domaćih teških političkih prilika, opterećenih bečkim centralizmom i mađarskim hegemonizmom te u ozračju europskih političkih teorija i revolucija, koje su u prvi plan stavljale rješavanje nacionalnih pitanja i uspostavu nacionalnih političkih zajednica, a kojim su putem, dobrim dijelom zahvaljujući i Anti Starčeviću, krenuli i Hrvati u drugoj polovini XIX. stoljeća..Rođen u osvit hrvatskoga preporoda g. 23. V. 1823. u Lici, u selu Žitniku, u siromašnoj krajiškoj zadruzi, Starčević se je školovao u obližnjem mjestu Klancu i u Zagrebu, umro 28. II 1896. u Zagrebu a g. 1845. - 1848., studirao je filozofiju i teologiju u Pešti, gdje je i doktorirao iz područja filozofije. Budući da nakon napuštanja studija teologije u proljeće g. 1848. u Zagrebu nije mogao dobiti posao primjeren svojoj stručnosti, Starčević se je, radi preživljavanja, zaposlio kao pisar u svoga prijatelja Lavoslava Šrama. U toj pisarnici ostao je do veljače g. 1861., kad je na priedlog riečkoga podžupana Ivana Vončine, kao "najveći učenjak i domoljub u Hrvatskoj", izabran za bilježnika Riečke županije. U Hrvatskom saboru je bio najgorljiviji zagovornik hrvatske neovisnosti odlučno se protiveći bilo kakvim upravnim i državnim vezama Hrvatske s Austrijom i Mađarskom. Starčević se kao hrvatski držvotvorac posebno iskazao u predstavci Riečke županije, usvojenoj 19. veljače 1861., u kojoj je žestoko osudio habsburšku politiku prema hrvatskom narodu, i kad je kao narodni zastupnik 26. lipnja 1861. u Hrvatskom saboru ustvrdio da su Habsburzi izgubili pravo na Hrvatsko kraljevstvo, jer su svojim vladanjem i ponašanjem izdali hrvatski narod. Tada je s prijateljima i zastupnicima Eugenom Kvaternikom i Petrom Vrdoljakom u Saboru uspostavio na osnovi hrvatskoga državnog prava politička načela na kojima je nastala po hrvatskoj državotvornosti i integralnosti prema svim hrvatskim područjima poznata Stranka prava. Od prvih svojih svojih zapisa iz 1861. godine pa do zadnjeg svog govora Ante Starčević je punih 30 godina neumorno dokazivao kako je glavna i najpreča stvar osloboditi se austrijskog sužanjstva i da za hrvatski narod nema života ni sretnije budućnosti dok bude pod Austriom-Madjarijom. Dosljedno je zauzimao krajnje neprijateljski stav prema umišljotini koja se zove Austrija; u kojoj su se vlade i vladari... urotili protiv narodima. Najvećim neprijateljima hrvatskog naroda Starčević je smatrao Habsburšku dinastiju. Godine 1863. Starčević je utamničen, a nakon izlaska iz zatvora ponovo se zapošljava u Šramovom uredu do listopada 1871. godine. Nakon Kvaternikovog ustanka u Rakovici ponovno je utamničen, a Stranka Prava raspuštena. Godine 1878. nanovo je izabran za zastupnika u hrvatskom Saboru, čijim je zastupnikom bio sve do svoje smrti 1896. godine. Bog i Hrvati - jezgra je Starčevićeve političke ideje. Stalno je isticao kako suverenitet proizlazi iz nacije, naroda, a ne iz vladarske veličine postavljene tobože milošću i voljom Božjom. Poticao je rast hrvatske samosviesti, veličao hrvatsku povijest i kulturu, smatrajući Hrvate jednim od odabranih naroda s važnom poviestnom misijom. Bosanske Muslimane je smatrao braćom (nije poistovjećivao pripadnost narodu s vjeroizpoviesti), a zastupao je neovisnost Hrvatske na cielom poviestnom prostoru. Ukupan Starčevićev rad pridonose njegovu ugledu najznačajnijega hrvatskoga političara, koji je posebno postao idolom hrvatske mladeži. Starčevićeva državotvorna načela postala su osnovom svakoga hrvatskog državotvornog programa sve do naših dana. Mnogi su primjeri kako je habsburška-apsolutistička i mađaronsko-unionistička politika u drugoj polovini XIX. stoljeća nastojala onemogućiti Starčevićev državotvorni rad sve do njegove smrti g. 1896. u Zagrebu, a i poslije njegov politički program svi nenarodni i nehrvatski režimi sve do g. 1990. su najžešće progonili. O svemu tome kao i o Starčeviću jezikoslovcu, filozofu, povjestničaru, publicistu, uredniku glasila i obćenito, u ovoj vremenski ograničenoj prigodi ne možemo govoriti. uglavnom iz svih tih progonstava i bez obzira na različite smetnje i teškoće, Starčević je, iako je bilo dosta dana kad nije imao što jesti, uviek izlazio čista obraza i s još većim ugledom. Njegova uzornost u svim oblicima djelovanja može biti najpogodnijim primjerom i danas svakom čovjeku i svakom hrvatskom javnom djelatniku. Ante Starčević preminuo je 28. veljače 1896. godine u Zagrebu u 73-oj godini života. Sahranjen je, prema vlastitoj želji, u u crkvi sv. Mirka u zagrebačkim Šestinama, a spomenik je izradio Ivan Rendić. |
