Ne ide mi popunjavanje boxeva. Toliko toga za reći, tako malo mjesta. Sažeti sebe u tih 210 pixela?
A ipak, jedna potpuno obična djevojka.
Sramežljivost. Kreativni nered. Neodlučnost. Čokolada. Trapavica.
„I want to be the type of girl that someone would write a song about.“
Volim pisati, ali više volim čitati.
Crinoline.
30.03.2009., ponedjeljak
My Sister’s Keeper
|
Ili „Zašto čitam knjige“. „Okrenuo sam teleskop prema Barnardovoj petlji i M 42 koji su se sjajili u Orionovu maču. Zvijezde su vatre koje gore tisućama godina. Neke od njih gore sporo i dugo, kao što su crveni patuljci. Druge – na primjer plavi divovi – tako brzo izgore da se njihov sjaj proteže vrlo daleko i veoma su upadljive. Kad im ponestane goriva, počnu se hraniti helijem te postaju sve toplije, sve dok ne eksplodiraju kao supernova. Supernove su sjajnije od najsjajnijih galaksija. One umiru, ali tako da ih svi vide.“ „Znala sam zamišljati da sam u ovoj obitelji samo u prolazu i da ću uskoro pronaći svoje prave roditelje. Za to zaista nije trebalo puno mašte: Kate je slika i prilika tate, Jesse je slika i prilika mame, a ja, ja sam samo zbir recesivnih gena koji su isplivali iz anonimnosti. Pogled bi mi lutao od stola do stola dok bi u bolničkoj kantini jela žilave pržene krumpiriće i crveni žele i zamišljala kako bi se moji istinski roditelji svaki čas mogli pojaviti. Grcali bi u suzama kad bi me pronašli i istog trena odjurili sa mnom u naš dvorac u Monako ili Rumunjsku gdje bih imala služavku koja miriše na svježe oprane plahte, vlastitog bernskog planinskog psa i privatnu telefonsku liniju.“ „Mislim da nitko ne bi došao na moj sprovod. Samo moji roditelji, vjerojatno, i teta Zanne, i možda gospodin Ollincont, profesor iz sociologije. Zamišljala sam groblje na kojem smo bili na bakinom sprovodu, iako je to bilo u Chicagu i zato nema smisla. Brežuljci koji izgledaju kao zeleni baršun posvuda bi se prostirali, a bilo bi i kipova bogova i anđela. Velika smeđa rupa u zemlji, nalik na puknuti šav, čekala bi da proguta tijelo koje je nekad bilo ja. Zamišljala sam svoju majku kako jeca u šeširu s crnom koprenom, u stilu Jackie Kennedy. I svog oca kako je grli. Kate i Jesseja kako gledaju sjajni lijes i pokušavaju se nagoditi s Bogom i izbrisati sve trenutke kad su bili zločesti prema meni. Možda bi došao i netko od dečki iz hokejske momčadi; stiskali bi cvijeće i svoje zube. „Ta Anna“, rekli bi, ali ne bi plakali, iako bi htjeli. Osmrtnica bi se nalazila na dvadeset sedmoj stranici novina, a možda bi je i Kyle McFee vidio i došao na sprovod. Njegovo prekrasno lice bilo bi iskrivljeno od razmišljanja što bi bilo kad bi bilo i djevojci koja nikad nije bila njegova djevojka. Mislim da bi bilo cvijeća: mirisnih grahorica, i zijevalica, i plavih hortenzijinih loptica. Nadam se da bi netko pjevao Milost, i to ne samo poznati prvi stih, već cijelu pjesmu. A nakon toga, kad bi lišće otpalo i došao snijeg, s vremena na vrijeme navirala bih u njihove misli poput plime.“ „Možda je to zato što sam treće dijete te im je već bilo dosta sakupljanja komadića života. Možda se nisu ni sjetili. Nitko nije za to kriv, i nije tako važno, no ipak je depresivno. Slika poručuje: Bila si sretna i željeli smo zabilježiti taj trenutak. Slika poručuje: Bila si nam toliko važna da smo sve ostavili kako bi te gledali.“ „Ako pogledate dovoljno reklama, počet ćete vjerovati u ludosti: da se brazilski med može koristiti umjesto voska za depilaciju, da nožem možete prerezati metal, da na krilima optimističnog razmišljanja možete odletjeti kamo god hoćete.“ „Razmisli – imaš trinaest godine, ili koliko su tada već imali kada su počinjali živjeti zajedno – malo se valjaš u sijenu s Josipom, i prije nego što se snađeš, na testu za trudnoću pojavi se plava crtica. Možeš se ili suočiti s očevim gnijevom, ili smisliti dobru priču. Tko bi ti proturiječio da kažeš da te napumpao Bog? Misliš da Marijin otac nije razmišljao: „Mogao bih joj zabraniti izlaske, ali što ako zbog toga izbije kuga?“ „Jeste li se ikad zapitali kako smo dospjeli ovamo? Mislim, na Zemlju. I zaboravite one pričice o Adamu i Evi, za koje znam da su gomila gluposti. Moj otac voli mit Pawnee Indijanaca, prema kojem su svijet nastanili bogovi sa zvijezda: večernja zvijezda se spetljala s jutarnjom zvijezdom i rodila se prva žena. Prvi dječak je potomak Sunca i Mjeseca. Ljudi su doletjeli na krilima tornada. Gospodin Hume, moj profesor iz biologije, pričao nam je o toj primordijalnoj juhi punoj prirodnih plinova, blatnog bućkuriša i ugljika. To se sve nekako zgusnulo u jednostanične organizme bićaše, što po mom mišljenju više zvuči poput neke spolno prenosive bolesti nego poput početka procesa evolucije. I zapanjujuće je da, bez obzira u što vjerujete, morate priznati da je bilo potrebno mnogo muke ne bi li od trenutka u kojem nije bilo ničega došli do trenutka u kojem točno određeni neuroni bljeskaju i pucketaju kako bismo mi mogli donositi odluke. A još više zapanjuje da, iako nam je promišljanje postalo prirodno, ipak uspijemo zabrljati.“ „Evo nešto što me zanima: koliko godina imamo kad smo u raju? Mislim, ako smo u raju, trebali bismo biti u svom najboljem izdanju, i sumnjam da ljudi koji umru od starosti hodaju uokolo bezubi i ćelavi. To također otvara niz dodatnih pitanja. Ako se objesite, hodate li uokolo odvratni i poplavjeli s isplaženim jezikom? Ako poginete u ratu, zar provodite vječnost bez noge koju vam je raznjela mina? Mislim da možda možete izabrati. Ispunite obrazac u kojem možete odabrati želite li pogled na zvijezde ili pogled na oblake, hoćete li za večeru piletinu, ribu ili manu, te koliko stari želite izgledati svima ostalima. Ja bih, na primjer, odabrala sedamnaest, jer se nadam da će mi dotad narasti sise, a čak i da umrem kao posušena stogodišnjakinja, u raju bih željela biti mlada i lijepa. Jednom sam na nekoj večeri čula svog tatu kako govori da se, iako je jako, jako star, u srcu osjeća kao da ima dvadeset i jednu godinu. Možda postoji neki vremenski period u životu koji utabate poput puteljka, ili još bolje, izližete poput udubine u kauču. I bez obzira na to što vam se dogodi poslije, uvijek se onamo vraćate. Problem je vjerojatno u tome što smo svi različiti. Što se dogodi u raju kad svi ti ljudi počnu tražiti jedni druge nakon što su toliko vremena proveli odvojeno? Zamislite da umrete i počnete tražiti svojega muža, koji je umro prije pet godina. Što ako ga zamišljate kao sedamdesetogodišnjaka, a on je najviše uživao sa šesnaest i sad se skita uokolo sav zategnut? Ili da ste kao Kate, i umrete sa šesnaest, ali u raju izaberete da želite izgledati kao da imate trideset i pet, a tu dob nikad niste doživjeli ovdje na Zemlji. Kako bi vas itko ikad pronašao?“ „Kad si dijete imaš svoj vlasiti jezik i, za razliku od francuskog ili španjolskog ili što god već počneš učiti u četvrtom razredu, s njim se rađaš i vremenom ga izgubiš. Svi mlađi od sedam godina tečno govore jezik Štobibilo; družite se malo s nekim nižim od metar i pol i vidjete ćete. Što bi bilo da iz ove rupe iznad tvoje glave izađe divovski pogrebni pauk i ugrize te za vrat? Što bi se dogodilo da je jedini protuotrov zatvoren u sefu na vrhu planine? Što bi bilo da preživiš ugriz, ali više ne možeš pomaknuti ništa osim kapaka i moraš treptati abecedu? Zapravo nije važno koliko daleko odete; stvar je u tome da ima beskonačno mnogo mogućnosti. Klinci misle širom otvorenim mozgom; zaključila sam da je odrastanje proces kojim se taj šav polako zatvara.“ „Kad smo kod toga, Grci, Aboridžini i prerijski Indijanci živjeli su svaki na svom kontinentu, bez ikakva kontakta. No kad su promatrali otvoreni skup Plejada, svi su vjerovali da vide sedam mladih djevojaka koje bježe od nečeg što ih pokušava ozlijediti. Shvatite to kako želite.“ „Padala je kiša. Pljuštala je tako glasno da je zvučalo kao da sam ostavila tuš otvoren, iako sam znala da nisam. Kiša koja je padala bila je od onih koje vas podsjete na brane, poplave, arke. Od onih koje vam šapuću da se zavučete natrag u krevet, pod plahte koje su još uvijek tople od vašeg tijela, i da se pretvarate da sat ide pet minuta unaprijed.“ „Trebala bi postojati neka zakonska odredba o ograničenju tugovanja. Pravilnik u kojem piše da je u redu svaki dan zaplakati čim se probudiš, ali samo mjesec dana. Da se nakon četrdeset i dva dana više ne smijem okrenuti, usplahirena srca, uvjerena da sam čula kako doziva moje ime. Da neću biti kažnjena ako osjećam potrebu da počistim njezin stol, skinem njezine crteže s frižidera, okrenem njezinu školsku sliku kad prođem pokraj nje – ako ni zbog čega drugoga, onda zato što me svaki put ponovno zaboli kad je vidim. Da je dopušteno računati koliko je vremena prošlo otkad je otišla, kao što smo nekad zbrajali njezine rođendane.“ © Jodi Picoult - Čuvarica sestre svoje.     Knjige čitam jer u njima pronalazim djeliće sebe. Rasute, nasjeckane, ispremiješane, ali tamo. Čitam ih jer u njima ponekad pronalazim svoje misli, ali kao da ih gledam kroz prizmu: savršeno su smisleno i sažeto izrečene stvari o kojima bih ja mogla ispisati stranice i stranice i još ne doći do zaključka. Čitam ih jer iz njih naučim nešto novo, nešto što me zanima, ali nikada nisam nisam imala prilike/se sjetila malo bolje informirati o tome. Čitam ih jer me razumiju. Čitam ih jer volim nakratko pobjeći iz dosadnog sivila svakodnevice. Čitam ih jer ih zbilja, najistinskije volim. I zaljubljujem se u njih uvijek iznova. <3 |
05.03.2009., četvrtak
Pahulje.
|
Ovo je pahulja: * I svaka je različita. Sadržajem. Gle: * Švrljam po drogeriji dok kozmetičarka prijateljici čupa obrve i najednom započne ona pjesma. Njena najdraža. Izmami mi osmijeh na lice. (Zapravo nemam pojma odakle mi da ti je to najdraža pjesma. Je li? o.O) Jedva se iskobeljam iz gusto zbijenih stolaca u kafiću i začujem prve taktove te iste pjesme. U praznom veceu sa smiješkom odmahujem glavom dok si gledam odraz u ogledalu. A odmahujem dijelom zbog toga što je taj kafić zadnje mjesto na koje bih smjestila tu pjesmu. Mislim da je to najjasniji znak koji ću ikada dobiti. Napiši više taj vražji post, Crinoline! Cause it's a bitter sweet symphony this life... Nadam se da je dobra verzija i da ne šteka... trenutno baš nemam čime poslušat. :) * Najdraže mi je nakon zamornog školskog dana u busu staviti empetri u uši i isključiti cijeli svijet. Nekako najjače doživim pjesmu dok kroz prozor gledam u poznati prolazeći krajolik, ili čak zatvorenih umornih očiju s onim poznatim osjećajem kretanja. Napuni mi baterije. (Ali to ipak djeluje uglavnom najbolje kada sjedim sama. I ne volim baš previše dijeliti empetri s nekim pa da imam samo jednu slušalicu. Ajmo radije razgovarati. To mi je također među najdražim stvarima.) Jednom sam u takvoj situaciji uspjela ne skužiti da se bus pokvario. Primijetila sam odjednom da se svi počinju dizati i gledala u čudu što se događa. Da snimam spot za neku pjesmu, sigurno bi to uklopila. Zapravo ne, to bi činilo većina spota. Djevojka kraj prozora sa slušalicama u ušima i očima koje gledaju nešto više od krajolika koji prolazi kraj nje. A bus (ili vlak) bi, za razliku od mojeg bio više prazan nego pun. Možda bi bio mrak, a kraj nje bi prolazila svjetla grada. Možda bi bila prigušena kapljicama koje se slijevaju niz stakla. A spot gorespomenute pjesme apsolutno se savršeno uklapa u taj okvir.  love_bus_by_Orzz * Slučajno sam naletjela na pojam psihički vampir. Pročitajte to. U ovome sam pronašla opis djevojke iz razreda. Samo što je ona to uspjela dovesti do novih ekstrema (pomoću religijskog fanatizma) i završiti na psihijatriji. A ja si ne mogu pomoći da se zbog toga ne osjećam bar posredno krivo jer sam ju počela izbjegavati već prošlo polugodište. Izbjegavati, jer sam takva da ne mogu reći "odjebi", makar svaka stanica moga tijela vapila za tim. * Mama i tata su se vratili u školu. ^^ Mama uči osnove informatike, a tata osnove engleskog. Ne briljiraju baš. Napokon su se prisjetili kako je "lako" ići u školu. Tata ima smiješan naglasak. Mama gleda u monitor gotovo prestravljeno. I smiješno drži miš. I sporo tipka, pa ju je sram kad se sjeti kako ja "štrikam". Mislim da ih je u dubini duše strah novih stvari. Zaboravili su se igrati. Jer znam da sam sve što znam o računalu naučila igrom. Zabavljanjem. Iz znatiželje. * Trebala bi nekamo zapisivati ideje za ovaj post. Pišem ga već neko vrijeme i svake stvari koje se sjetim zaboravim kada dođem pred monitor. A pred monitorom baš i nemam previše inspiracije. Kako i bi, kad sam na fejsu, na emesenu, možda skidam koju pjesmu, stavljam slike na računalo i igram se u PhotoScapeu ili pretražujem DeviantART, Flickr, Photobucket (mislim da mi to nikada neće dosaditi ^^). Često usput i grickam nešto prigodno (danas sam smazala posljednje sušene brusnice). Pa budem i malo žedna. Poanta? Ipak hvalabogu da nemam još i funkcionalne zvučnike. xD * Trenutno sam, jasno, u Wordu. Uvijek pišem postove u Wordu. A ovaj je poseban. Slovenski. O da. Bold (B) je Krepko (K). Italic (I) je Ležeče (L). Underlined (U) je Podčrtano (P). Slobodno se odvalite smijat. * Konačno sam pronašla ovo: ^^ (prosvijetlila me sekica) Možda u prvo vrijeme malo pretjeram s entuzijastičnim korištenjem, ali proći će me. Valjda. ^^ * Pitam se kako izgleda studij kreativnog pisanja. U Lijepoj Našoj to ne postoji. Ima nekih radionica… (Da, i kopanje po internetu u vezi takvih stvari također oduzima pažnju od pisanja posta.) Na to me potakla knjiga koju čitam: bilješka o autorici otkriva da je završila studij kreativnog pisanja. A knjiga mi se jako dopala. Ako vas zanima: Čuvarica sestre svoje, Jodi Picoult. Doris Lessing, dobitnica Nobelove nagrade za književnost (2007.), rekla je da pisci nastaju u obiteljima u kojima se čita. Uf, teška sreća. Tata mi je još u osnovnoj školi čitao knjige na principu "dvije stranice s početka, dvije sa sredine i dvije s kraja". Vau. Mama mi guta ljubiće. Znate za Barbaru Cartland? E to. Žena oborila Guinnessov rekord u broju romana (piše na omotu). A među svim tim knjigama – pročitate jednu jedinu i znate radnju svake. Likovi su uvijek isti: ona je mlada, nevina, skromna, inteligentna (makar baš i ne vidim tragova inteligencije) i, naravno, prelijepa djevojka plemićkog podrijetla koja se nađe u nekoj životnoj situaciji na koju nije navikla i sva je sirota izgubljena i treba joj muška potpora i pomoć i da se netko brine o njoj (jer nedajbože da bi mogla biti samostalna). Uglavnom uvijek ima neko neobično/zanimljivo/slatkasto ime: Gracila, Orina, Udela… Elfa (?). On je najmanje deset godina stariji od nje, cinik koji se davno razočarao u ljubavi, o njemu se priča u društvenim krugovima i redovno se za njega lijepe udane žene (a njemu to odgovara jer ih ne treba oženiti, u dubini duše je još uvijek povrijeđen, a zapravo su mi žene samo objekti), jako pametan, autoritativan, načitan. Uvijek se uz njega veže imenica vojvoda Ovo, lord Ono, markiz Neki… Ime je spomenuto dva puta u prosjeku. A onda ju upozna i zaljubi se u nju i više nije cinik ogorčen životom i više ne može zamisliti da je s nekom drugom prepredenom ženom kada je ona tako mlada i neiskvarena (i nema pojma kako se rade djeca)… I usput površno uplete neki povijesni događaj. Redovno joj ona prvi izjavi ljubav. A onda i ona shvati da ga voli/prizna mu svoju ljubav. Oh, kako dirljivo. Majko Božja. Zatupljuje. Nije da sam umišljena… ali i ja bih mogla napisati pametniju knjigu. Jako teško napisati 700 knjiga na principu copy/paste. I još ni nemaju baš impresivan broj stranica. Kako ima uopće volje to pisati? A nisam baš ni primjetilo neko poboljšanje stila. Mami, naravno, nije jasno kako mi može biti zanimljivo nešto poput Harry Pottera. Rekla sam joj da ću joj dati da pročita ovu knjigu koju sada čitam. Osudila ju je prema naslovu. Uglavnom, kreativno pisanje… U mojoj školi ima nešto što se zove kreativci. Ali ja sam prokleti putnik. Pa maltretiram vas. :D A zapravo, pošto nemam pojma što želim učiniti od života... radionica zvuči bolje od studija. * Jesam li vam se odužila za izbivanje? *trep trep* Neću se izvlačiti, da sam naumila napisati post (kao ovaj koji sam započela prije tjedan dana kada sam čula onu pjesmu), napisala bih ga. Lijenost. Da. *zijev* A sada se bacam na zaostatke. Zapravo ih ni nemam tako puno... samo sam propustila ostavljati komentare. Volim vas sve. <3  Hair by ~smilingatstrangers Nema apsolutno nikakve veze s postom, samo sam htjela staviti tu sliku. Možda izražava moju podsvjesnu želju da želim plavu kosu ili zvijezdastu špangicu. :) P.S. Okej, priznajem, moje pahulje izgledaju više kao zvijezdice. Nema veze. |