creativo

Jutros me ulovio onaj cudan osjecaj.. osjecaj samoce, da sam sam na svijetu, jadan... neznam zasto. Neznam dali je to normalno osjecati, mozda ja nisam normalan haha. I tako jutros gledam moje fotke i vidim koliko sam usamljenih covjeka fotkao.. mozda i nisu usamljeni nego zele biti sami. Kako djeluju fotke? Kao da su usamljeni ili ne?

Zamislite biti kao kaktus... ne u doslovnom smilsu biti vrsta biljke, nego imati neke njegove karakteristike. Na prvi su pogled onak, simpaticni... ne mozemo reci da su jako lijepi, neki su cak i smijesni. Ali zato su i opasni, nemozes ih dotaknut samo tako, treba znato kako im prici da te ne ozlijede. Jaki su, samostalni, mogu biti sami bez ikakve pomoci jako dugo, ali naravno ne zauvijek jer su ipak i oni ziva bica. Nekima bi sve ovo moglo biti odbojno, ali jednog vas dana oduseve... procvjetaju. Mora se priznati da kaktusi imaju stvarno lijepe cvjetove.. pogotovo ako pomislimo da necemo vidjeti taj cvijet opet tako brzo.

U mom prvom postu umjesto kratkog opisa bloga, ili umjesto da sam mene opisao odlucio sam staviti dvije fotografije i jednu meni posebno dragu pjesmu, jer u biti dosta govore o meni. Obozavam fotografiju a i umjetnost opcenito, volim vizualnu umjetnost, na zalost ne snalazim se najbolje u prenosenju misli na papir ili neki drugi medij... nadam se da cu pisanjem ovog bloga i to nauciti. Komentari za fotografije su dobrodosli.

;)

Svjetalce jedno gori u daljini:
Jedino svijetlo u noćnoj dolini.
I trepti nježno.
Tako milo
Ko da se smiješi.
Al gle! već se skrilo.
Ugasilo se. I ko bi ga znao,
Zašto ti bude odjednom žao.
(Dobriša Cesarić)