ponedjeljak, 02.06.2008.

...some days she feels like dying,she gets so sick of crying...

she's all alone again
she's sees a mirror of herself
she's all alone again
wiping tears from her eyes
some days it's not worth trying



ne sviđa mi se ovdje.previše okrutnih lica,sva tako podmuklo gledaju.nitko ne će zastati i pitati me kako sam.nitko se neće ni obazreti ako padneš.nitko ti neće pomoći da ustaneš.ostavit će te samu bez obzira na sve što učiniš za njih...razočarana sam...u ljude,u sve oko sebe a i u sebe...osjećam se kao čudovište...nemogu vjerovati da su to moje riječi koje izlaze iz mojih usta.nemogu vjerovati da su upućene tebi...neznam kako me trpiš još uvijek,a toliko toga sam ti napravila...nemogu se kontrolirati u tome trenutnku...kao da nekakva zvijer uđe u mene i govorii ti sve te ogavne riječi...ne osjećam se dobro...ovo nije moja koža...ovo nisam ja...ma koliko sam već puta pala i vidjela to sve,ma koliko sam puta više odlučila da ti to više neću činiti i evo me opet tu...mrzim samu sebe...i zbog svega što činim tebi,zbog svega i što činim sebi...možda samo tražim izliku za sebe.opravadanje za ovo što sam sada.opravdanje za one grozote.rekla sam si sto puta da je to bilo zadnji...a opet sam tu...bude mi žao na trenutak,i onda opet činim isto...zašto se nemogu kontorilirati????zbunjuju me sva ta lica...njihovi postupci...rekli su mi da sam se previše trudila...pokušala sam se manje truditi,ali nisam uspjela.rekla sam da se neću mjenjati zbgo njih i krenula sam opet po svome.sviđalo mi se na tren,a opet...opet sam se negdje na putu izgubila...dopustila sam im da mi možda malo i zamažu oči.nisam se ni potrudila zarbistriti sliku...uhvatila sam samu sebe kako si lažem...neće biti oke ako nastavim ovako...a zašto me to nešta sprječava da ispravim sve te pogreške...????...vidim da te boli...i samo stojim i gledam te.nisam ti ni rekla oprosti...tako malo mi je stalo do tebe,a previše do nečega drugog.možda mi je i stalo više ali sam zagušila taj osjećaj...ne želim tražiti pomoć...sama ću ga naći...ali...neznam...osjećam se nedefinirano...:S...izgubljeno..da,opet...ne osjećam se dobro u ovoj koži...želim da ovo sve završi...da sve ovo prestane...negdje u sebi se nadam boljemu...možda i želim da mi netko pomogne...a možda i ne vidim to...ma neželim nikoga zamarati...
ali ipak me tješi jer je netko tu koga još nisam uspjela otjerati i nadam se da ni neću...ispravit ću svoje pogreške...hoću...moram...radi njih...



eto ako je itko čitao ovo moje baljezganje...hvala...morala sam se ispuhati negdje...
najveće puse mome legendranom 1.ge za koji hoću da ostane ovakav kakv je,svim moim matematičarima =D i matematičarkama bez kojih bi poludila sretan..i još poseban pozdrav za Dunju caricu kiss,Iwančicu mou najdražu (drži se mala,neoj bit ljuta na mene =) kiss i AyLu-ne sekiraj se previše...mora biti sve oke...hoće...tu smo svi...kiss..a ostali,ah...držite mi se.izdržat ćemo mi to zar ne






18:53 | Komentari (90) | On/Off |

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.