u zadnje vrijeme je zahladilo, pa sam razmišljala o odlukama i ograničavanjima.
zatim sam se sjetila bloga i kako ne pišem često.barem ne onoliko često koliko sam prije.

uglavnom, neznam što bi pisala.
možda o tome kako previše gledam love actually .
a i uspjela sam u onome 'lijepa vremena nisu iza tebe, nego ispred' i onda je sve super.



i eto, sada ću početi pisat.makar gluposti.
jer meni uz jesen i zimu ide pisanje.

izgradi sebe.

neki dan sam, kada je navečer bilo hladno, uzela coffee to go i razmišljala o životu.
iako sam rekla da neću.ali ne smijem ograničavati svoje misli.

uglavnom, bila sam iscprljena od ljudi, od išćekivanja ponoći kada mogu uzeti neki dobar film, knjigu, topli napitak i uživati, od toga da zapravo primjećujem svaku-malu-jebenu-sitnicu-u-ovom-jebenom-svijetu koja se od prošle godine promjenila.
i nije da se žalim.stvari su sada bolje.
problem je u prolaznosti vremena i u tome da sam si ja morala u tom trenutku predočiti cijeli život. pa se upitati zar ovog više, za par godina, neće biti?
ovih ljudi, ovih kava, ovih klupica, ove traper jakne..

nisam sigurna ali mislim da sam se umirila činjenicom da zapravo to i je život - otkrivanje svijeta, stvaranje uspomena i jedno veliko promjene.

i sjedila sam tamo.možda sat vremena. na toj klupici.pokraj ulične svjetiljke.i poželjela da u tom tračku svijetlosti gledam u snijeg.