kamene price
nedjelja, 16.03.2008.
Proljece u uvali borova ili poker zivota
Kojim putem krenuti kad stigne proljece . Na pragu razuma, pragu samog sebe stojim i gledam kroz otvorena vrata. Tek na rubu spoznaje, nesto mi govori da tamo ipak nema nista. Oko mene sve vise praznoga prostora pa se vise niti pijan nemam na koga osloniti. Nema niti svjetla na koje sam navikao, stavljam naocale , ne vidim datum, vani jugo sluti na drugu marcanu buru, ako bog da.
Cija je riba ? Talijanska ili hrvatska?S radija otpadaju taktovi laganog jazza ponocnog standarda, svjet je pun gorcine. Tko li te sada gleda preko stola dok citas Guardian ili Telegraph? Predpostavljam da imas istu dioptriju kao i ja te da te malo bole kosti . Djeca ti se motaju po kuci , ti s kojom kilom vise no nekad
ali jos uvijek savrsenih kretnji i manira. Tako to krene. Znam i zao mi je zbog toga. Jos si uvijek jedan sat poslije mene . Kad god sam te pokusao nazvati bilo bi prekasno, bojao sam se da te ne probudim. Na mome satu vrijeme je ranilo kao i ovo proljece nicim izazvano koje ne sluti sebe samo kao ni ja sebe samog.
More od olova , nebo od borova, glas majke , ljubavnice, broda, brata... Neka draga pjesma.
Odavno smo raznjeli sami sebe i sada se ponovo sastavljamo od malih i njeznih niti jedva dostatnih za isplesti rukavice za promrzle ruke. Poker zivota, skala, boje, srce, cetiri asa, dobitak jednostavan, srcan i slucajan.
Zeljan sam nocnih gradova, mirisa opranih ulica, gladi pred jutro, i umora od trazenja tvojih ociju u mraku, zadimljenih barova i tvoje ruke negdje slucajno uz neku casu ili kutiju cigareta , dodirnute. Vrijeme je providnosti, suludog snatrenja, zelja umotanih u krvave lancune, predosadnih ljudi , budala i krivih procjena. Vrijeme ogoljenog smjeha bez izvora. Cmizdrenje za starim datumima i usporedivanje niceg sa nestalim.
Sjedim uz ognjiste , prebirem maslinovo drvo u plamenu i sanjam Cleopatrina kupalista, negdje daleko s pogledom na libijsku pustinju. Palme i plantaze maslina u sred nicega. Pomisljam na Siwu, mjesto toliko vazno za konacno ostvarenje. 21. je ekvinocij i treba biti tamo. Upucujem misao kao izvidnicu na mjesto gdje se Aleksandar veliki zaustavio sa svom silom vojske kad je ugledao dva sunca kako izlaze iza slanog jezera i ostao sve dok nije sagradio hram. Jedno stvarno a jedno nestvarno.O kako bih zelio napisati nekoliko rijeci tamo i zabosti dvije case u pjesak kao nekad na obalama Sjevernog ledenog mora.
Porazno je reci po prvi put u zivotu da necemo stici. Nemamo vremena i to je naprosto tako. Nas vise nema takvih kakvi smo trebali biti to jest takvih kakvi smo htjeli biti. Nas uopce nema tamo gdje smo morali biti. Soba je prazna, namjestaj prekriven prasinom, ptice lete i zabijaju se u staklene stjene. Praznina odjekuje sama od sebe.
Lijezem sam sa sobom i grlim jastuk , proucavam neke nacine i puteve, smisljam kako proci kroz zabranjene prozore zivota, razgrnuti taj plast neizrecivog i i objasniti samom sebi zasto sam izabrao bas ovaj put. Jel to samo jedna krivo recena recenica na pravom mjestu ucinila put blatnjavim i teskim.? Jel me skrenula sa cilja ? Nisam ju smio izgovoriti.
Imaju li svi poneku takvu rijec ?
Da li je moguce da je moje konacno ostvarenje u tebi ?
