kamene price
srijeda, 14.03.2007.
Institut
Negdje u daljini , tamo gdje se spajaju gore i dolje iza sivog i nepreglednog oceana naslutio sam obale Barbadosa. Negdje na tom mjestu pade vjetar i upadoh u neku rupu. Sve je stalo. Jednog jutra utopljen u sigurnost beskraja pade mi na pamet moj institut. Sto li je s njim. Je li itko upamtio one moje rijeci kad sam ih potaknuo da osnujemo institut za skladan razvoj covjeka. U meduvremenu proucavao sam Uspenskog i sebe poredio s njim pred san. Pokusavao sam se posluziti njegovim metodama i docarati cetvrtu dimenziju , spoznati plosne ljude uvuci se u procjepe vremena i prostora te sagledati stvarnost ocima promatraca. Evo sad zaustavljen prirodnom zeljom, u privjetrini otvorenog sna naslucujem vrijeme koje mi izmice htio ja to ili ne. Zao mi je da vec dugo nema vjetra. U tom tankom nizu jednakih slika netko lista crtani film i ja prepoznajem kretanje. I to je nesto , padne mi na pamet. Sto bi s institutom, treba li on ikome i ako treba s cim bi se trebao najvise pozabaviti u danasnje vrijeme. Kako se pribliziti ovim ljutim ljudima koji i ne vide nista osim kritike . Ne vide djelo nego samo kritiku. Odjednom u magli na sred mora pojavise se iz nekih cudnih sjena svi clanovi mog instituta. Jedan clan po jedan mirno su hodali mirnom povrsinom koja je djelila dva ozbiljna svijeta . Ta napeta tanka nit u sebi sadrzavala je sve vrijeme i prostor koji mi je bio potreban da sagledam tu cudnu scenu . Jedno i drugo pomoglo mi je da uspostavim komunikaciju i tako to krenu bez vidnog napora.
Dugo smo govorili jedni drugima o svemu sto je vazno da se navede kad se spominje razvoj covjeka.Spominjali smo sebe i druge, uzimali i davali jedno drugima pregrst istina. Sva sila istine zavrtila mi je kompas u krug i vise nisam znao vidim li to Barbados ili njegovu sjenu. Boljelo me tesko vrijeme u kostima. Nisam se mogao pomaknuti. Htio sam i tebe pozvati ali kako me bilo strah , zaboravio sam i naravno nisi dosla. Negdje iz daljine dopirali su neki ritmovi i poznati tonovi. Nesta slike !
U sred gradske vreve u vrlo brzom gradu na sred trga mladih pokusavao sam fotografirati neke zanimljive ljude. Jesam ih, sto bi rekao neki tupan u nekoj saljivoj americkoj budalastini. Jesam ih. Prolazili su kroz tu tanku nit izmedu dvaju svjetova koracali su s telefonima na usima glasno govoreci svak sebi u bradu neke nevezane rijeci zureci se napraviti taj i jos jedan korak iz proslosti u buducnost. Sve preskakajuci sadsnjost. Ni pogleda nisu zaustavljali , vec naprotiv gledali su u daljinu jedni ispred drugih, saplitali se jedni o druge ne vidjevsi se...
Tanka linija tamnog tusa prerezala je ocean isarala ga , stigao je vjetar i ponio me prema St. Marteen otoku.
Svi moji clanovi instituta nestadose u trenu . Kao da su ostali iza one linije. Tko zna gdje su i sto li sad spremaju. Vidim ih ponekad kroz tanku koprenu kise i dima vecernjih svijeca koje jos uvijek vise griju no sto svijetle ali zar bi bilo moguce ista bez onog naizgled uzaludnog.
