javljam samo converse se vraca 6.8., pa do tada nece bit postova... ja samo sam trebala stavit ovu pjesmu, pozz svima, ely

I've got another confession to make
I'm your fool
Everyone's got their chains to break
Holdin' you

Were you born to resist or be abused?
Is someone getting the best, the best, the best, the best of you?
Is someone getting the best, the best, the best, the best of you?

Are you gone and onto someone new?
I needed somewhere to hang my head
Without your noose
You gave me something that I didn't have
But had no use
I was too weak to give in
Too strong to lose
My heart is under arrest again
But I break loose
My head is giving me life or death
But I can't choose
I swear I'll never give in
I refuse

Is someone getting the best, the best, the best, the best of you?
Is someone getting the best, the best, the best, the best of you?
Has someone taken your faith?
Its real, the pain you feel
You trust, you must
Confess
Is someone getting the best, the best, the best, the best of you?
Oh...

Oh...Oh...Oh...Oh...

Has someone taken your faith?
Its real, the pain you feel
The life, the love
You die to heal
The hope that starts
The broken hearts
You trust, you must
Confess

Is someone getting the best, the best, the best, the best of you?
Is someone getting the best, the best, the best, the best of you?

I've got another confession my friend
I'm no fool
I'm getting tired of starting again
Somewhere new

Were you born to resist or be abused?
I swear I'll never give in
I refuse

Is someone getting the best, the best, the best, the best of you?
Is someone getting the best, the best, the best, the best of you?
Has someone taken your faith?
Its real, the pain you feel
You trust, you must
Confess
Is someone getting the best, the best, the best, the best of you?
Oh...

ne zelim pisat o jucerasnjoj noci, bila je prebolna za mene..
al zahvaljujuci njoj sam shvatila neke stvari, od ponoci do jedan sam sjedila sama na nekoj polumokroj klupici i razmisljala, postavljala si pitanja na koja nemam odgovore.. zasto sam ziva, zasto zivim tak kak zivim, zasto bih najradje pobjegla od svega, od svih problema, jesu li ti problemi pravi problemi il od muhe radim slona.. jos puno gluposti.. kad pocnes razmisljati o tome ne mozes stati, barem je tak sa mnom.. a zasto si postavljam ta pitanja, kad se rodis bis trebao dobit neki prirucnik il tak nesto o zivotu. da budes spreman na sve, da ne patis..
trudim se promjenit se, prestat bit u bedu, uzivat u zivotu, zasto ne mogu? zasto me napadaju ta pitanja? ovaj post nema smisla, ko ni ja, nista moje nema smisla, sve sto je vrijedno izgubim, sve sto je lijepo poruznim, ljubav preotvorim u patnju..
ma.. ko sam zapravo ja? ne znam tam u opisu pise nesto, al nisam sigurna dal sam to ja, poznajem li se dovoljno.. ak mi je stalo do sebe, zasto sam jos uvijek u bedu? zasto ne mogu bit sretna..
i sto je uopce sreca, a sto tuga? rekla sam nema smisla ovaj post, sama pitanja bez odgovora.
ne mogu vise ovako zivjet, umrijet cu od boli u srcu, osjecam ko da mi je srce puno komadica stakla.. patim.. umirem svakim danom, svako jutro se pitam zasluzujem li zivjeti.. al stvarno, sta ja mogu napravit da pomognem svijetu, cura sam bez odgovora, nitko bitan.. svijet se ne bi promjenio da me nema, ostao bi isti, nitko ne bi primjetio moj nestanak.. ne cu se ubit, nema teoretske, barem ne dok ne nadjem odgovore..
ae idem vani, dosadjivati nekom drugom..

converse

evo me.. prije par sati sam se probudila, sinoc sam bila na jednom fenomenalnom koncertu, odusevila sam se.. koncert neke rock-blues grupe, vise rock, al je to sve bilo na blues festivalu, pa..
isprva nisam htijela ic, od mog zadnjeg posta puno se toga promjenilo, nisam vise najsretnije bice na svijetu.. ne mogu vise, ubija me ovo moje "stanje", nisam dobro raspolozena, zivcana sam, jedino kad me se moze vidjet u normalnom izdanju je kad sam uz matiju. uz njega se osjecam sigurna, razumje me, opustena sam tada, ne razmisljam o ruznim i depresivnim stvarima. stvarno sam uzivala jucer na koncertu, jedino sto me zasmetalo je sto me pitao sto osjecam prema njemu, ostala sam sokirana. neam pojma sta osjecam, zapravo neam pojma ni ko sam, zasto sam ovdje, zasto zivim tako kako zivim, idu mi na nerve ta moja glupa, bezmislena pizanja, patim zbog njih, jer svaki put kad se pitam smisao zivota, sjetim se njega. bez njega nije isto. iako se preselio u london i nisam ga vidjela od ljeta, znala sam da je ziv, da on postoji da dise, dopisivali smo se, pisali o svemu, fali mi to, on mi fali. kad pada kisa ne mogu a da ne mislim na njega.. paranoicna sam.. mislim da sam malo pretjerala, da me njegova smrt nije trebala tak pogodit, mislila sam da ga ne volim, da je on bio samo jedan prolazni.. al nije istina, voljela sam ga, volim ga, voljet cu ga.. znam, glupa sam, ipak sam se upisala u opcu.. al jednostavno je tako.. sutra mi se frendica zeni, da, rodit ce za manje od mjesec dana. sha se to dogadja oko mene? kakvi me to ljudi okruzuju, mozda ja imam los utjecaj na njih? jer mislim da cura od 17 godina nije spremna ni za djete ni za udaju, kao sto ni 16godisnjak nije zasluzio smrt.. ne znam vise sta radit.. sve gore i gore sam.. sutra ce biti katasrofalni dan, susrest cu se s njegovim frendovima, sa sammyjem, i umirat cu.. polako.. u patnjama..

jucer sam imala izlozbu, bilo je dosta oke, mislim dosadna ko i sve ostale izlozbe, jedino dobro na njoj je to sto su mi se prodale 2 slike, mislila sam da mi je dan napokon krenuo, al tada u hol je usao on, glani krivac mojih patnji.. bez problema s osmjehom na licu krenuo je pozdravljat prisutne, svih osim mene.. posto 1 od 2 slike je imala dva kupca, morali su je stavit na drazbu, pogodite tko ju je kupio... onaj bezosjecajni, praznoglavi telac, poznatiji kao ericov stari.. na kraju izlozbe prisao mi je i mirnim tonom glasa, hladnokrvno rekao da je njemu zao, da on nije vjerovao da ce se on ubiti, da ovo, da ono, poludila sam... ko neki majmun sam otrcala van na obalu, turisti su me izbezumljeno gledali. bila sam izvan sebe, derala sam se, plakala, nisam mogla vjerovat kako ljudi mogu biti tako sebicni, bahati te puni sebe. al onda na scenu je stupio on, osoba za koju sam mislila da se drzi kao frajercina, mjenja cure svaki tjedan, odbacuje ih ko vrece krumpira, ne mari za nihove osjecaje.. eh, on mi je pomogo, vise od svih ostalih zajedno.. dok sam tamo se ponasala kao orangutan u vrijeme parenja on mi je samo priso, zagrlio me i sjeli smo u plicak, odjeveni, obuceni, drhtala sam od toliko emocija.. samo je reko, znam.. ispricaj mi ispocetka. tak smo proveli dva sata, sjedili u moru, zagrljeni, priznala sam mu stvari koje ni sebi nisam bila u stanju, a on je samo slusao..
to je bilo jucer popodne, jos nisam uspjela shvatit sta mi je tocno napravio, nekak sam se opustila uz njega, sve sam mu rekla, najdublje tajne.. slusao me, nije prekidao, svako tolko bi mi poljubio uho.. eto dva najnevjerojatnija sata u mom zivotu..
jutros sam se probudila obnovljena, sretna sto postojim.. odbacila sam onaj mucnio dio jutra..
bolje sam, puno bolje, a to zahvaljujuci matiji, najcudnijem liku na svijetu...

vasha converse

odlucila sam se totalno promjenit- u bolje...
ne cu vise jesti jaja, osim u tijestima raznim, uclanila sam se u drustvo za zastitu zivotinja, bacila sam sve proizvode koe imam a nemaju naznaceno da nisu testitani na zivotinjama, sta sam jos napravila... prefarbala sam si sobu, sad je ajmo rec bijela, al ima malo ljubicastog tona u sebi, nije mi se dalo davat 2 ruke, nema veze, tak i tak sutra ce bit potpuno drugcije, sve stvari koje me podsjecaju na erica sam stavila u jednu kutiju, na kutiji je lokot, a kljuc lokota je na stablu, stablo se nalazi kod nase klupice, skoro sam cijeli dan provela tamo(ne na stablu, nego na klupici), razmisljala sam o tome kak nam je bilo dok smo bili zajedno, gledala sam i vesele i zaljubljene ljude kak prolaze pored mene, ljubomorna sam na njih, to sam i ja mogla imat...
svaki dan mi je sve tezi.. probavam si pomoc, al ne ide... nije ovo kao normalni prekid izmedju cure i decka, mi prakticki nismo ni prekinuli, pustio mi je poruku da ide u london, i to je bilo to, na danasnji datum prije godinu dana... a sad, nakon godinu dana sta ja imam, samo taj papiric, koji sam procitala mali milijun puta, uokvirit cu ga sutra, da me podsjeti svaki put kad ga pogledam kak su ljudi bezosjecajni, ne mislim na erica nego na njegovog starog, duga prica, ma, zbog njega je otputovao, ne mogu zamislit to cudoviste od covjeka.
i tako, eh, da, probusila sam si usi, imam na desnom uhu ukupno 5 nausnica a na lijevom 3, volim neparne brojeve. ely mi je napravila raps, sutra ide u zg, trebala sam i ja ic, ide u srednju.. dobila sam poziv tjedan kad se eric ubio, nije me bilo volja ni za cim, a kamo li da idem u drugi grad, i jos u zg, bogu iza nogu.. sad mi je malo zao, nije bitno, cu ic na akademiju likovne umjetnosti.. upisala sam se u opcu, yeey, to je jedino sto me veseli u zadnje vrijeme, svi odlaze, ely, kak sam rekla skolovat ce se u zg-u, sasa ide kod starog u rijeku zivjet, a do drugih mi iskreno, nije ni bas stalo, mislim od onih iz umjetnicke, a ne na ekipu iz skole, vi me se necete lako rjesit, prakticki su mi ostale samo one, svi su me drugi napustili... pocinjem mislit da sam problem ja... ljudi koji me okruzuju il se sele u drugi grad, il.. umiru...
raspisala se ja.. trebalo mi je.. neam pojma o cemu sam pisala, slusam weekends od the perishers i sve mi dolazi tak spontano, sve izlazi iz mene, neki tvrde da bih trebala popricat sa nekim frendovima o tome sta mi prolazi glavom, al kad ne mogu, ne mogu im unistit praznike, to je iz principa, radje cu patit jos mjesec i po, nego im natovarit moje probleme... kak sam rekla raspisala se ja..
converse