petak, 23.11.2018.
ko prstom u govno
Odlučim napokon nešto napisati, ali dam si truda pogledati tuđe blogove da vidim o čemu ljudi razmišljaju u vrijeme ovog zimskog početka i čini mi se jebenog beskraja.
(Smije li se psovati na blogu?) Naravno da upiknem tešku depresiju, jer očito čime zračiš to privlačiš. Trenutno privlačim i zauzete frajere, pa vjerujem da je i depresivna tematika za danas "zauzeta"
i zalijepljena na mene. Studentska depresija (ne nisam student, ekonomist sam) mislila sam na mjesec studeni. Ljepa moja hrvatska jezika. Sa LJ. Sumljam isto tako da vam je ovo zanimljivo. Random napisane rečenice i za početak pisanja bloga uz par riječi našeg jezika samo da diskretno ubacim, da sam poprilično nepismena (uz par riječi u koje sam sigurna. sumljam ) Nepismenost kompenziram brzinom kojom mi mozak radi i to što imam odgovor na sve, pa makar odgovor bio glup.
Kao što se vidi iz priloženog, očito smo u fazi depresije, postavljanja pitanja koja nas muče unutar nas samih. Jebeno je to, kad moraš zaviriti u sebe, a ne nekom frajeru u gaće. Šalim se, mislim na ono da je uvijek bolje kod susjeda, pa ćemo kakati po njima, a ne se zagledati u sebe.
Ne znam kako vi, ali ne znam šta je (tj. znam, ali vam neću reći, pokušavam vas navesti da me krenete čitati, a ne odmah odbiti kad shvatite da sam luda. #sumljam) da se naprosto prisiljavam gledati u tuđe dvorište da se jebeno maknem od svog, ali ne ide. Vraćam se stalno na svoju adresu, u svoje dvorište u svoju kuću. Poznata kao moja glava. Moja glava je moja kuća. Gdje sam ja tamo je dom i ostale priče. Pomalo shvaćam da gdje ja odem, nosim svoju glavu sa sobom. Na krstarenje južnom Amerikom, evo je.. Moja vjerna lijepa i pametna glavica, sa bezbroj pitanja, potpitanja, pitanja iz prošlosti, maminog trbuha, dok sam bila spermij, pa sežemo čak i do prošlih života gdje u nekom plemenu nisam dobila odgovor na pitanje, pa hajde moja draga podsvijesti sad bacaj ta pitanja kao rafale, dok ja po belom svetu tražim odgovore.
Nemojte me krivo shvatiti, nisam doslovno mislila da glavu možeš ostaviti doma, ali sam mislila ako se budem nalazila na nekom drugom mjestu u životu, da ću biti sretnija. Očito je da neću, jer studeni je u cijeloj zemlji, možda čak i u svemiru. Ovo ludilo bi me pratilo gdje god da odem, ne mogu iz kože, mogu jedino u životinjsku, ali to mi nije prihvatljivo. I što na kraju? Valjaj se usvojim govnićima, ali smij se dok se valjaš. Jer može biti zabavno, možda otkriješ neka pitanja koja te muče. Možda i ne.
Ne znam. Prvi mi je post, zaboravila sam i što sam htjela napisati.
#sumljam
- 14:26 -
