utorak, 15.08.2006.
miu:)
gubitak, ono malo sto sam mogla predociti ::::
U početku koliko se sjećam, kao da se nije ništa dogodilo, bar vas mozak tu informaciju u početku spontano odbacuje,ali samo što primijetite da u biti jest se nešto dogodilo, zato sto vam ljudi oko vas najviše oni u vašoj okolini napominju, ali kao da se vaša svijest nastavila odvijati i živjeti u jednom normalnom rutinskom tijeku… i spontano čekate da se stvari odvijaju kako su se do tada odvijale, ali ovaj put neposredno duže čekate, sve ono sto se inače treba dogoditi odgađa se… svaki dan se razgovara o svemu tome ne možete ne primijetiti… plac je postao tako jedan dobar način rješavanja neželjenih osjećaja koji se lagano skupljaju u svakom kutu vaše nutrine…trenutak spoznaje bio je: hm, magloviti i dan danas…ne moze nitko dovoljno star ni zreo biti za takvo sto…osobe i to ne bilo koje, moji voljeni su počeli padati oko mene , doslovno, na pod, na beton, pločice bas one gdje sam vjerojatno nekad ne možda tako davno razbila po prvi put svoje koljeno…čuli su se jecaji kao svršeci rijeci popraćeni zvukom upitnog karaktera…išla sam od osobe do osobe i pokušavala izvuci odgovor s njihovih lica, mimike, ali glave su bile pognute, čvrsto zagrljene rukama…svi su bili u svome svijetu, sobom štitili sebe od tako jedne očite boli …nije nikako dobar, ni zdrav prizor za psihu, da ljudi koji su te uvijek držali daleko od litica i padova padaju sami i klizaju se u soli vlastitih suza i ne mogu se ustati, i tako ne želiš čuti odgovor na pitanje :zašto? Vidiš kako ti oni svi žele pomoći, ali i sami sebi ne mogu pomoći…kada ti život koji je trebao uslijediti proleti pred očima, kroz prste ruku kao hladan vjetar , ako neka ugodna uspomena, ali uz moj, uz njega svi njihovi životi…svaka naredna minuta je bila nepredvidljiva ali ipak uvjereno bolna…osjećaj kao kad se utapate, a nemate ruku… kad znate da ne možete pobjeći , kada ne možete pobjeći, kao kada bol trci za vama i hvata se kao ne izlječiva bolest, treba vam da se isplačete, a ne smijete jer na taj način možete proširiti epidemiju placa…tako jedna situacija koju ne bi htjeli da ste prije doživjeli, iskusili, ali bi htjeli znati sto vam je činiti …nas gubitak, ta osoba je postala apstraktna, kao i dan danas, je li to možete zamisliti…kao kad imate neki dragocjeni predmet „osobu“ koju „obožavate“ i nestane vam, u smislu izgubite, ali tek nakon nekoliko dana shvatite da je nema, i onda ne znate gdje bi ju tražili, jer ne znate gdje ste ju mogli izgubiti , fobično…uglavnom, kao da ne znate sto ste izgubili, ii niste sigurni jeste li izgubili jer se nadate da je još tu jer vam je tako normalno da je odsutno i da ce se s vremenom pojaviti……i uvijek se konstantno nadate, ali nemate pojma čemu………
Može li se to sve riječima prepričati i opisati…mislim da ne …ali ipak:
Znate kad imate neko sjecanje iz djetinjstva ili iz prošlosti sto vam se svaki put pojavi u svijesti, u mislima, kao isprekidani dio nekog filma, u obliku slike, nekad kada čujete neku pjesmu, osjetite neki miris, vidite neku prizor, koja vas na to podsjeti…i svaki put doživite isti doživljaj-osjećaj …i kada to riječima pokušate nekom predočiti, kako je teško i kako niste sposobni, i to vas tako živcira, taj hendikep, kako je osjećaj fobičan, i krivo vam je jer u tom trenutku ta slika postane nejasna i lagano doživljaj blijedi …uništili ste bar njen originalni oblik, riječima….Možda ću istu stvar osjećati nakon ovog predočavanja, ali isto imam osjećaj da moj organizam treba ovu neku čudnu terapiju…
Koliko sam tada htjela da mi prođe nekoliko mjeseci od toga trenutka, htjela sam zaspati i probuditi se u starosti… cak sam zaklapala oči, zaklopljeni kapci su se tresli, crveni, natekli, a sam vjerovala da ce se to dogoditi, da cu se probuditi daleko od svega toga , jer koliko je ta zelja bila jaka, samo da prođe, samo da prođe… o da ti svi ljudi odu iz mog doma, iz zidova koje toliko volim… i ja sam ih htjela napustiti, htjela sam napustiti tu glupu stvarnost, tadašnju sadašnjost…nevjerojatno je kakav je to osjećaj, kad promjena pred tobom stvara svoje temelje povrh tvoje glave i tvoje planove brka… i kako ce sve biti obilježeno tim danom, tim pogrešnim potezom, tom glupom sekundom…tako bi se mogla vječno svađati s tim glupim, podmuklim trenutkom…koliko života je promijenio, a vjerojatno je imao svako pravo na to… iz dana u dan jutro je bilo tišina , crnaaa šutnja … moja najveća „Hridina“ , rušila se tako nekontroliranom brzinom, zatim nepomično ležala, kao na dnu mora u dijelovima koji se neće ustati, koje neću moći dignuti…tako svezanih ruku sjediš i gledaš.. to boli , grci… dalje-- moja najveća „Utjeha“ je bila već pokopala samu sebe i tu umire svaka stanica tvoga tijela, to je prebolno gledati, slušati, osjećati, tješiti …. I svi moji najdraži ljudi, ti dijelovi moje osobe su padali, odvajali se od mene, jer taj gubitak taj jedan dio sviju nas je nestao i sve nas povukao negdje gdje nikad prije nismo bili… bili smo sami, u toj hrpi ljudi koji su nas grlili, mazili.. mi smo u našoj tišini glasno disali,, držali se za ruke jer to je sve sto smo umjeli tada…
Ostatak dana gledaš kako ljudi dolaze i odlaze, obučeni u crne dobronamjerne ogrtače, u rukama držeći suosjećajne rijeci koje ti samo saspu u krilo s nekim tužnim pogledom punim sažaljenja. Ti sjediš kao klupa na kolodvoru hladnokrvno prema svemu tome… i tako želiš da svi odu i da to više završi, ali znaš da neće završiti i opet ti godi sto su tu i sto ti nekim temama koje nemaju nikakve veze ni sa čim odvraćaju misli i umaraju oči i uši.jednostavno jedva čekaš na san da dođe i sjedne na tebe i zaspe na tebi kao kakav beskućnik i napokon se osjećaš dobro jer si nekom tu…kada vam vaše vlastite misli ne mogu pružiti bijeg, je li znate sto to znaci, kada vam je sve tako klastrofobično….
Svaka riječ, misao, pogled, vaše vlastite ruke postaju kontradiktorne…. Kao da vaš san pati od insomnije, osjećaji od depresije, a vaš život od usporenog naglog starenja…
Sve je tako beznadno i naslućuješ tako jednu fobičnu buduću radnju...nemaš pojma na sto ce tvoj život ličiti… možete zamisliti novorođenče u tijelu odrasle osobe, ili sazrelu osobu u novorođenčetovu tijelu i sada kombinaciju toga, tako vam nekako organizam tada funkcionira…
Materijalno postaje apstraktan pojma, sjećam se trenutka u kojem sam gledala u rubove rukava majice koju sam tada imala na sebi, uzela sam taj rub i zategnula ga i pustila, onako grčevito zategnula i pustila, jedna tako ne važna stvar za egzistenciju, a ja je tu imam na sebi i dan ili dva prije mi je bitno bilo sto ću kombinirati uz nju, tako sam htjela sve isparati, istrgati, udarati, kakve veze boja ima i sa čim, kakve veze ista ima kada u jednom već spomenutom GLUPOM trenutku ili njemu srodnom ništa nema smisla, ništa nema veze, sve se mijenja, okreće, nepredvidivo, kako je sve zabluda…sve je tako relativno...
- 01:22 -
četvrtak, 03.08.2006.
... I TAKO...
Živjeti bez tebe???
I disanje postaje izazov…
Korak postaje pad…
Hodam, kao dnom oceana prekrivenim živim pijeskom…
Ti fališ !
Fali mi moje zrcaljenje Mene u tebi…
Mislim da moj posjed nitko do sada nije tako brzo osvojio…
I da, fali mi ono malo tebe sto sam upoznala…
I da, još dugo neću moći prosanjati ni prepričati ono malo nas što se dogodilo…
Boli, zbunjuje, zaustavlja, godi….
I moram te, a ne smijem više nikad vidjeti…
Ti si moja mala kontradikcija…
- 16:01 -
hate you
Back to you
It always comes around
Back to you
I tried to forget you
I tried to stay away
But it's too late
Over you
I'm never over
Over you
Something about you
It's just the way you move
The way you move me
I'm so good at forgetting
And I quit every game I play
But forgive me, love
I can't turn and walk away
Back to you
It always comes around
Back to you
I walk with your shadow
I'm sleeping in my bed
With your silhouette
should have smiled in that picture
If it's the last that I'll see of you
It's the least that you
Could not do
Leave the light on,
I'll never give up on you,
Leave the light on,
For me too, for me too
Back to me
I know that it comes
Back to me
Doesn't it scare you
Your will is not as strong
As it used to be
- 11:34 -
