Sve se preokrene u sekundi

Vrijeme prije nove godine bilo je burno. Gužve na poslu, izlasci, tradicija ispijanja kuhanog vina na Trgu, dejtovi.... uz sve to pokušavala sam nekako srediti svoju financijsku situaciju. Tj. izlaziti i živjeti uz minimalne troškove. Uz sve to držao me neki optimizam cijelo vrijeme. Sjećam se da sam rekla frendici: " nisam nikad imala manje love i bila sretnija nego sad!".
Mama se spremala na neku operaciju,kao neka sitna kvržica, doktor je rekao da je to najbolje odstraniti, nije ništa strašno. čekala je termin. Sve je to bilo nekako normalno, kao da ide vaditi zub. Bar je ona to sve tako prezentirala. Otišla na operaciju, odstranili joj kvržicu i dojku. Tumor. Znala je ali nije htjela da se brinem. Nikome nije rekla do poslije operacije. Šok. Živjela sam kao u nekom vakuumu. Posao sam odrađivala uspješno ( misli su bile jako daleko), trača u bolnicu, kupovinu, nisam ni jela. Prošao je taj tjedan i došla je kući. Kao da ništa nije bilo. Vesela kakva je uvijek, pojela je ručak koji sam joj napravila i sjela u svoju fotelju. Sa svojom križaljkom. Taj dan uhvatila me velika kriza. Imala sam osjećaj da se sve promijenilo, da ona više nije ona ista žena, da će sve biti drugačije. Pokupila sam se bauljati po Pevecu, Lesnini....vozikala se okolo. Vraćala se kroz Špansko ( koje znam skoro ko mali prst) i uspjela se zamalo izgubiti. Totalna dekoncentracija. Drugi dan sam bila bolje. Svaki dan poslije toga bio je lakši. Pričala sam sa prijateljima...svatko je imao nekakvo slično iskustvo...ovome je mama to prošla, druge dvije prijateljice su imale očeve sa tumorima. Svatko mi je ispričao svoje iskustvo i dao mi podršku. Frendica sa kojom sam odrasla i koja je prošlo ljeto izgubila oca, svaki dan se samnom šetala oko Jaruna. Čak i kad je bilo jako hladno. Sve sam prihvatila ali ne da će morati na kemoterapije. Ali kao i većina žena koje to prođu, i ona je dobila svoje terapije. Kemoterapije, zračenje... Prvo kemo podnijela je odlično! Htjela je ići i na plac no rekla sam joj nek se ide doma odmarati. vesela je i pozitivna. Neki dan joj je otpao prvi pramen kose. nazvala me na posao i rekla mi da bi ona popodne po periku. Otišle smo i izabrale joj super kratku plavu periku, stoji joj predobro. Nikad čovjek nebi rekao da je to perika. Uznepredovala je ta industrija :)
Kosa joj je u ovih par dana prilično otpala. Ne zamara se ona. Šeta po Jarunu, gleda svoje serije, živi kao i prije. Pridržava se prehrane, ne jede slatko ( to joj najteže pada). neznam kako će preživjeti bez šaumšnita u kojima se davi. Izdržat će još par mjeseci bez oblizeka.
ja sam uz nju pozitivna, takve smo obadvije. Svaki dan nam je neka sprdačina na pameti. Nemogu reći da mi ovo sve nije šok i da mi ne idu suze na oči nekad kaj ju gledam. Ali nesmijem zbog nje biti slaba. Ili barem ne pred njom.
Do prije mjesec i pol najveći problem su mi bile financije, bivši koji se opet počeo javljati, i da li ću za Novu godinu na Trg ili Zrinjevac ( ovo zadnje je zajebancija). Sve se okrenulo. Nismo pesimisti i vjerujemo u najbolje. Imam predobre prijatelje, familiju, susjede. U ovakvim slučajevima to najbolje spoznaš. Koliko god sam umorna i iscpljena od svega, toliko imam neku novu snagu za neke nove početke i ideje.

U srijedu idemo na 2. kemoterapiju.