20

ponedjeljak

svibanj

2013

Fear less, hope more...

Vidjela sam ga, iz auta. I okolnosti su bile na mojoj strani, hvala bogu jednom i na tome. Išla sam na piće s jednim dečkom koji nije iz Zg, bila sam opuštena, pokupila ga pred hotelom da mu ne objašnjavam gdje da se nađemo. Vozila lagano prema parkingu, pričali usput, sunce je pomalo zalazilo i činilo mi se da će to biti ugodan susret. Približavajući se parkingu malo sam usporila, na ulazu uvijek ima pješaka. Pazeći na te iste pješake, pored mene je biciklom prošao ON. Nije me skužio. Sigurno nije jer bi se zaustavio. Bez obzira na sve između nas, znam da bi se zaustavio. Najčudnije ili najsmješnije u tome je što sam ja ostala u isto vrijeme i iznenađena i mirna. Pogledala sam u njega kao da je bilo koji poznanik, vozila lagano do parking mjesta, usput pričala sa M. koji je sjedio do mene. Ovo je prvi put da sam ga vidjela otkako smo imali "razgovor". I dobro je ispalo, i bolje nego sam mogla zamisliti. I znam da nisam bila u autu, da sam hodala po cesti, znam da bi se pozdravili kao svi civilizirani ljudi. I zato sam mu instiktivno poslala sms, i napisala mu da sam ga vidjela i "pozdrav"...čisto da ga pozdravim. Nisam očekivala ništa povratno, samo sam htjela dati mu do znanja da smo se mimoišli... Odgovorio je i on pozdravom. I to je bilo to. Prošetali M. i ja do Cvjetnog, sjeli na piće, pričali i smijali se. Do auta opet šetnja, držanje pod ruku i na kraju neočekivani poljubac. Kući sam se vozila sretna i smirena. M. nije potencijalni ali mi je ta večer sa njim jako dobro "sjela". I ako sam već morala sresti NJEGA, neka nisam bila sama. Znam koja bi mi koma bila da je on prošao sa nekom drugom...ma ne želim ni misliti. Neću lagati, dok sam bila na piću, pogledala sam tu i tamo u mob, možda sam očekivala da će me u sms-u pitati kako sam, započeti neku priču.... A opet, ćemu to? Sama sam mu dala do znanja da nema više toga. Njemu sam zabranila da se javi, ali sam sebi otvorila tu mogućnost..kao "ako ću ikad htjeti znati da li si živ, poslat ću ti mail". Mail je dovoljno služben.

Tri mjeseca su prošla. Nije se ništa revolucionarno promjenilo, ništa opipljivo. Nisam se ludo zaljubila, mada sam upoznala par ne loših komada. Trenutno mi nitko posebno ne okupira misli. To su te neke "vidljive" promjene...valjda.

Živim, putujem, educiram se. Smijem se!
"Fear less hope more" je moja najnovija tetovaža.
Stanje uma JE drugačije. Lakše se diše. Nema više gorčine kad razmišljam o lošim stvarima, a kad pomislim o svemu dobrome što smo prošli, obuzme me neki lijepi osjećaj. Ja njega volim, to se nije promijenilo. Ali idem dalje.
Nadam se da sam na dobrom putu..... wink

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.