I did it....

Obavila razgovor. Trebala sam to odavno. Očito nijedan od razgovora koji sam do sad vodila s njim nije bio dovoljno finalan. Ili ja nisam imala muda da to presječem? E pa evo ga sad. I sad tek vidim koliko lakše dišem. Bez obzira što sam ostala bez ljubavi za koju sam mislila da je TA I JEDINA i da se čekanje možda ipak i isplati, Koliko god boljelo, ono da "istina oslobađa" je prokleto točno.

Evo.....mail koji sam tu večer pisala frendici ( bez cenzure osim na imenima)...

"Slušam Birdy...teško mi je. Čak sam putem do doma osjetila olakšanje, no znala sam da je samo pitanje sekunde kad ću se zbedirati. Našli smo se u mom kvartu, tj. ja sam ga pitala jel može doć bar do savskog mosta, a on je produžio u kvart. Otišli smo u pronaći gdje ćemo sjesti, htjela sam biti u bircu gdje su zaklonjeni separei da me nitko ne vidi ako se rasplačem, jer sam mu odlučila reći sve ma kako god bilo. Nisam mu rekla u bircu, nego poslije u autu. Na cugi je bilo ok, pricali, sve me ispitao....jedino što je bilo drugačije su bile te pauze po pola minute, čak i minutu gdje bi šutili jer ja nisam laprdala kao obično. Odveo me na kebab, mada sam mu 10 puta rekla da nisam gladna i da nemogu jesti. Na cugi me ispitivao za zeku, pitao me za tebe, sve je bilo ok.... no meni se želudac samo stiskao i stiskao. Otišli smo po kebab, sjeli u auto, ja kao jela ( jedva) i sve skupljam hrabrost da izgovorim uopće išta! I onda sam spremila kebab...tj. dala sam ga njemu jer mi nije nimalo bilo do hrane. I počela pričati, sve što mi je bilo na duši....ma sve što sam i tebi već rekla. I da mi je teško, i da su prošle 4 godine, i da sam se maknula od njega jer mi je bilo već dosta svega, i da znam da ima težak karakter ali jebiga...teško mi je, u srcu mi je i nemogu si pomoć. Čak sam mu rekla da je meni jasno da je djelomicno on meni i „krao“ vrijeme jer realno, da me voli već bi se mi pomirili ili ponovo spojili. I onda kad je tvoja T. rekla da su to samo izgovori da on mora diplomirati kao da su mi se oči konačno otvorile. I njemu sam rekla da čisto sumnjam, bez obzira što mi je on 100 puta rekao da ce bit lakse kad diplomira, da ce se meni prvoj javit i rec EVO, JA SAM SAD SPREMAN ZA TEBE! Tako sam mu rekla.... uglavnom, kroz sve to kaj sam mu rekla, dala sam mu do znanja da mi je teško, da mu nemogu bit frendica, da ću se uvijek nečemu nadati, da sam svjesna da je težak i da me 100 puta iznervirao ali da mi je u srcu i da ce biti uvijek. Ali da je sad dosta! I da sam mu to sve trebala reci jos tada kad sam odlučila se distancirati....samo sto tada nisam imala potrebe vise mu ista govoriti jer nije zasluzio. Pa sam se povukla bez objašnjenja. Što je meni bilo jako hrabro, jer sam ja tip koji bi sto puta raspravljao i uvijek bi mu umala potrebu nekaj nabijati na nos. A tada sam nestala bez riječi...i to mi je bilo nekak jebeno. Tada. A sad sam mu to sve tak i rekla , da sam se nakon tog izleta u Rovinj maknula od njega, da sam vidjela da to sve nikud ne vodi i da mi se nije dalo voditi s njim nikakve razgovore jer mi je dopizdio.
Ma iznenadio se, nije znao kaj bi mi rekao...pa je rekao da on zeli da si ostanemo dobri, ali ako ja to ne zelim da onda on to mora postovati. Pa sam ga pitala jel on svjestan da svaki put kad bi me dotaknuo da bi mi svjesno napravio kaos? I da to može raditi samo netko tko se brine za svoje dupe! I pitala sam ga da pošto me dobro zna, i zna da sam osjetljiva na njega, zasto me nije pustio na miru? A kaze da nije razmisljao....da me htio vidjeti, dotaknuti...Ja nisam htjela razgovor dovesti na taj nivo da mu kažem da me samo iskorištavao i da je đubre...nego sam mu rekla da to nije bilo u redu, da je trebao bolje razmisliti i odavno se maknuti jer je i prije godinu dvije isto znao ovo što i sad zna- da nije spreman za ozbiljne stvari. Ma svasta sam mu rekla, ali sam se trudila biti na „nivou“....znaći, sve izbaciti iz sebe ali na neki ljudski način a ne „ ti si đubre koje me iskorištavalooo, uništio si mi živoooot, ubit ću teeee“. Nemogu reć' da nije bio tu i čak i skočio kad god je meni nešto trebalo. Rekla sam mu da je teško nekoga naći, da je meni prošlo 5 godina otkad ga znam i da su mi tu bile možda i presudne godine da si sredim život. Ali nije on tome kriv. Rekla sam mu bitne stvari koje mu zamjeram, i da bez obzira što je prošlo već godina i pol od nekih stvari da on mora to znati. I da ga ne gledam kao idealnog, da ima dosta toga što nije u redu...ali jebiga, trebao je prije misliti. Uvijek sam mu govorila da pazi kakav je prema ljudima, tako da svakome može pogledati u oči. Rekla sam mu da je meni malo falilo da ga na cesti ni ne pozdravim, imala sam i takve faze. Da me boli dosta njegovih ružno izgovorenih riječi. I da je to sve pridonjelo tome da mu pogotovo nemogu bit frendica i biti tu kad njemu zatreba. Da ne misli da je idealan, i da je sve zaboravljeno. Ma dobro, pričat ću ti kad se vidimo, sad pišem kak mi padne na pamet. Bili smo na parkingu od shopping- centra, odjednom se netko parkira do nas, potrubi, a ono R. i K. Pa smo s njima malo pričali....ah....Njih dvoje ludi i nasmijani a ja u kurcu....uuf...
Ovdvezla sam ga do savskog mosta, tamo ga je čekao frend, u nekom bircu, našao mu je neki posao pa su se isli dogovoriti za to. Kao da sutra ide u neki odvjetnički ured po neke kompjutere pa da ih popravi ili tak nekaj. Ma nisam ga ni slušala. Putem do save sam mu još jednom rekla da mu zamjeram sto mi je u Istri ogrebao auto, sto se nije ispricao nikad niti se stvarno potrudio ili ponudio da to nekak riješi. I rekla sam mu da je to samo lim ali opet, da je to moj auto, koji ja nisam dobila i da me boli sto se on prema tome ponio na takav nacin. A on je onda poceo kako je njemu bio stvarno bed....ali sam ga prekinula i nije dovrsio recenicu. Kad sam ga dovela do save, rekao mi je da mu je drago sto me vidio, a ja na to da nema vise javljanja, vocap, poruke, nista. Da ja ako cu ga IKAD htjet cut, poslat cu mu mail. Tu je zasutio, bas se vidlo da mu je krivo, izasao je iz auta, nije ni bok rekao, ja sam promrmljala „pozdravi M.“, a on jedva izustio „ i ti mamu“, stajao je pokraj auta, zatvarao vrata, i dalje je sutio a ja sam samo brzo mahnula i odvezla se. E da, prije nego sam mu rekla da nema javljanja, znaći čim sam zaustavila auto kod save, okrenuo se prema meni, nasmijao i rekao „popravit cemo sve“...neznam na sto je mislio, vjerovatno na auto, ja sam prekinula taj osmijeh tim svojim završnim svečanim djelom „ja ti se vise necu javljati...“ E tu je ostao paf. E nemreš bit pošten i jeben, stari moj.
Nek razmisli malo da život nije bajka, i da prema ljudima treba bit fer i ne misliti jebeno samo na sebe. I da pošto je oduvijek znao kako se ja osjećam, daje ovo ovako konkretno mogao reći i prije. Jer ovo je prvi put da je to tako rekao- JA SE JOŠ NE MISLIM ŽENITI. Što je u konačnici i super, a ne da je jebeno okolišao...kao što uvijek i je.... E a kad sam ga pitala da ZAŠTO to tako nije prije rekao, a imao je sto prilika jer smo u ove 4 godine vodili milijuuuuun razgovora, odgovorio je da nije onda tako mislio, da je pretpostavio da to dođe s vremenom, da je pola njegove ekipa s faksa poženjeno, čak njegovih godina...pa je mislio za godinu, dvije tri i i on će to poželjeti. Ali evo, u ovom trenutku njemu to nije ni na pameti. I kao rekao je, a tko zna što se promjeni za pola godine. Rekla sam mu da ce se vjerovatno ozeniti za neku koja ce se nac u tom trenutku pokraj njega, a da l ce stvarno biti sretan to samo on zna....
Meni je stvarno idiotski da ja njemu kažem EEE, NIKAD NECES BITI SRETAN, SAMNOM SI IMAO SVE, BLA BLA...Tko sam ja da to njemu kazem. Evo, sad mi se cak i cini da je sve to bila zabluda, da on mene nije ni u pola volio kao ja njega....Da sam 5 godina fantazirala. No da sam fantazirala, onda ga vjerovatno nikad nebi ostavila. Ipak u meni koliko god se ludo zaljubim, ima doza svjesti.
Nekako u sebi sam znala da se veceras razgovor nece zavrsiti sa njegovim I JA TEBE VOLIM I NEMOGU BEZ TEBE. Znala sam jer je puno vremena proslo, i da je to i mislio vec bi mi to rekao. Tako da nisam bila u nekim fantazijama prije ove cuge. U biti sam samo to htjela sto prije rijesiti. Svega sam bila svjesna ali je onaj neki zadnji tračak nade bio u meni....da ću možda, samo možda, večeras doći kući sretna sa punim srcem. Jer će me netko nagraditi za to što sam skupila muda i ovo mu sve rekla....

Idem zapalit cigaretu...."