La Coco Mademoiselle

subota, 17.03.2007.

. . .PoNoVo. . .

Cijeli tjedan sam razmišljala o svemu, imala sam u glavi hrpu materijala koje sam htjela iznijeti na papir. A sada, sada sam u prošlosti, tužna i opet na neki način sretna! Iznimno zadovoljna (iako jedan detalj nedostaje) Spuky mi je napravila dizajn po narudžbi, hvala ti asice!! Moram reći da je glupo što ljudi procjenjuju ljude, vrijednost po blogovima na kojima je stavljana lista bendova koje slušaju, što mi zapravo ide na neku stvar i isfuravanje. Znam... vaš je blog, radite s njim što želite, ali barem nemojte po tome procjenjivati i tražiti si srodnike. S ovim se ja nisam susrela, ali vidim da toga ima masovno, pa sam željela izraziti svoje mišljenje. Također kukavice koje drugima ostavljaju komentare kao anonimci, dajte… Barem imajte muda ostaviti svoje ime kad ste tolike „face“ Očito je najlakše druge kritizirati kada nemate jake argumente, znanje, ime kojeg se ne sramite (anonimci) Što se tiče osjećaja, budite optimisimističniji u životu, bem mu, ako bi svi bili redovito depresivni i redovito gurali samo svoje „ja-ja“, dosadni ste! Ovo sam morala izbaciti iz sebe, ah… Ne zamjerajte mi, ali ako listate većinu blogova kužite me?

Sada nevezano za sve ovo nono Sanjala sam da su se pored dvoje ljudi koji nisu trenutno tu (jesu na planeti Zemlji, ali ne u mojoj blizini, u gradu) vratili. To je bilo zapravo prikaz svakodnevnice u njihovom okruženju. Ono što je već četiri godine svakodnevnica jest to da se moj crni mačak Kiki nije vratio. San je bio užasno realan (kao i većina snova), ali ovaj put… Bilo je… osjećala sam miris, njegovu težinu, linjao se kao većina mačaka u ovo godišnje doba, trčao je za mnom i družio se s Pablom… (sjećate se mog papagaja, jedan post je bio o toj ulizici)
Cijeli dan u mojoj je glavi, ne mogu ništa pametno raditi. Baš sam imala razlog biti sretna jer cijela ekipa ide večeras van, onda sam otvorila blog od Twiggy, pročitala zadnji post, vijest da joj se mačak vratio... Htjela sam podijeliti tu radost s njom, ali mislim da joj to ne trebam govoriti, čitala sam njezine postove, i mislim da zna da sam sretna zbog nje! A otišla je jedna od četvero najdražih mi blogera. Najžalosnije mi je, što: “Kome opisati kako se osjećate, koga zapravo briga što je jedan blog zatvoren?“ Pročitala sam taj post 15ak minuta prije nego sam krenula sa sestrom i tatom obaviti par stvari. Njih dvoje su pričali o upisima, njezinom školovanju, a ja sam susprezala suze. Ono, kud baš sada, kud baš danas, sve odjednom? "Zašto je medo u *urcu?" ukratko pogledajte pingvini božićna avantura

Sada se u meni ponovo pojavila klica nade koja je ove zadnje godine gotovo potpuno nestala. Svima koji ovo čitaju, čuju od mene… Čudno je i ne razumiju zašto? Ne razumijem niti ja ali to je ono nešto što nas usrećuje bez da znamo zašto. A ja njega volim na čudan način, obožavam njegovu crnu dlaku i lijenost, jer i sada je sa mnom, samo ne uz mene.