Mirisno i šareno proljeće bilo je minulo te je nastupilo vruće i zlatno ljeto.Veliko Sunce obasjavalo je Brugon,grad opasan širokom rijekom Bordom.Voda koja je hitro tekla koritom svjetlucala je na Suncu.
Za vrijeme viših vodostaja znala je preplaviti zlatna polja posijana žitom i kukuruzom
Polja i jezerca za uzgajanje shrerra slatkovodne riječne ribe od grada bili se odvojeni čvrstim kamenim zidinama koje su poput kakvog obruča čuvale Brugon od Barbarskih napada.Ulice grada u svako su doba dana bile prepune.Žamor je dopirao sve do okolnih sela čiji su se stanovnici često tužili na račun spomenute buke.
Kuće u gradu većinom su bile male i zbijene jedne uz drugu.Jedino što ih je odvajalo bile su uske ulice koje su bile prepune raznih štandova.Milijuni takvih kućica i ulica okruživali su središte grada u kojemu se vodio većinom noćni život.Naravno samo bogatiji ljudi mogli su si priuštiti to.No kao i danas u podne svi stanovnici Brugona bili su okupljeni u velikoj katedrali.Izvana davala je zastrašujući dojam.Sivo kamenje prošarano mahovinom uzdizalo se prema bezgraničnom plavetnilu.Veliki i mnogobrojni prozori dozvoljavali su pogled unutra.
Tamo je sve prštalo od raskoši.Većina ljudi tamo je dolazila samo da temeljito otračaju nekoga,no i bilo je i onih,napominjem malo,koji su dolazili radi duhovne obnove,vjere.
Na katedralu oslanjao se prastari zvonik koji odavno nije u uporabi.Barbarske je izgradnje što znači da je bio izgrađen od crvenog kamenja kojeg je povezivala vada.Vada jest posebna zemlja koje se kada se miješa s vodom dobiva najčvršći vezivni materijal.
Na nagnutom zvoniku u obliku valjka nalazila su se tri prozora prekrivena paučinom kojom su se pauci svaki dan marljivo verali i proširivali je.
Vrh je bio ukrašen šiljastom kupolom koja je “štitila“ bivše crkveno zvono od prokišnjavanja.
To zvono bilo je veliko kao 2 malo manja čovjeka,a široko kao 3 debela hrastova debla.Kao i zvonik izrađeno je još u prvom vijeku kada su još ovim teritorijem vladali Barbari i Crni ljudi.
Na samoj sredini poluzlatne ljušture zvona velikim Barbarskim runama bilo je ispisano:“Zvono pr****** sa*o kada se pri*****a vatra“
Nekoliko slova bilo je izblijedilo dok su druga bila prošarana,izgrebena ili jednostavno prekrivena s prevelikim slojem sivkastih čestica prašine.
Da bi se popeli do vrha jezivog zvonika morali biste se popenjati po nestabilnim i starim stepenicama.
Kraj zvona bila je začudo nova klupica a pod njom nepravilno naslagano kamenje.Na klupici svake subote za vrijeme mise sjedila su dva malena čovjeka.Bili su to Irmtrud i Helmar.Njihov odnos bio je prisniji od prijateljstva,bili su si poput braće.Doslovno bi mogli poginuti jedno za drugo.
Irmtrud je bio sin Mortimusa,uzgajivača Bradova,konja uobičajenih za ovo područje.Također bio je i visok
dječak kratke zagasito crne kose koja mu je mirno ležala na njegovoj okrugloj glavi.Lice mu je bilo kao u kakve bebe,a ne osamnaesto godišnjeg momka.Onako uvijek veselo i nasmijano.Područje oko nosa i njegovih neobičnih crnih obrva bilo mu je posuto smećkastim pjegama koje je mrzio bez razloga.
Tijelo mu nije bilo savršeno,nego istegnuto,iskrivljeno i nije bio mršav.Imao je jako duge noge i bio je za glavu viši od prijatelja mu Helmara.On je bio sin Heldarov,ujedno i sin najboljeg kovača u ovom području pa sve do Velike Nizine.Dakle bio je niži od Irmtruda,a lice mu je bilo ozbiljnije i često namrgođeno.Imao je dugu smeđu kosu do brade koju je često nosio iza uha.On je na sebi mrzio svoje kovrče isto tako bez razloga.Također imao je velik i nepravilan nos i predivne,rijetke,smeđe obrve.Sve pravilne zube osim prva dva koja su bila ukliještena.Također bio je punašnijeg tijela no toga se nijedan nije sramio i nije im smetalo.Imao je kraće i zdepastije noge i bio je pristojnije obučen.
“Jesi li se ikada pitao što piše na ovom zvonu?“prekinuo je Helmar tišinu svojim dubokim glasom.
Irmtrud je odmahnuo glavom te se zadubio u misli.Sitne čestice prašine obasjane Suncem koje se probijalo kroz rupicu na kupoli lebdjele su mu nad glavom.Prstima si je prelazio preko koljena dok je nogom lupkao po izbočenom kamenu.
“Dobro koji je tebi !?“izderao se Helmar dižući se s klupice.
“Cijeli dan si čudan i ne razgovaraš sa mnom!“
“Jel se ti praviš glup ili stvarno nisi čuo?“pitao je Irmtrud podižući glavu.
Ovaj ga je u čudu pogledao te počeo šetati oko zvona:“Ne nisam čuo“ izustio je posramljeno.
Irmtrud je ponovno zašutio te kleknuo pored klupice.Podigao je nepravilan kamen te iz udubine izvadio drvenu kutijicu na kojoj su pisala tri imena.
Puhnuo je da se riješi prašine na koju je već bio navikao ovdje gore.
Na samom dnu pisalo je Irmtrudovo ime.Bilo je izrezbareno,doslovno savršeno.Sredinu je zauzelo Helmarovo ime dok je sam vrh pripadao Beowolfu.Njihovom prijatelju o kojemu već 2 godine ne znaju ništa.Kao i svake godine nekoliko punoljetnih mladića odlazi u Helmburg.Beowulf je bio nasumično odabran jer nije bilo dovoljno dobrovoljaca.
Helmburg se nalazi na Sjeveru, između Vallburgije i Tidemarka.Dvije države poznate kao Sjeverne sile.Helmburg je dakle vojna utvrda u kojoj se izučavaju mladi vojnici nasumično odabrani.Razlog tome je temeljitija obrana cijelog kontinenta.No pretpostavlja se da se u Vallburgiji rađa nova sila koja želi zavladati Terrom.
“Helmburg traži nove ljude i dobrovoljno sam se prijavio“,promucao je Irmtrud uz iritantno škripanje koje je proizvelo otvaranje kutijice.
Helmar ga je prostrijelio pogledom te stao da zausti nešto no grlo mu je bilo presušilo.Ovakvu vijest nije očekivao.Tražio je objašnjenje i razlog zbog kojeg mu najbolji prijatelj odlazi.Mračne misli su mu zujale glavom poput pobješnjelog roja pčela.
“Nemoj me odmah napasti,čekaj da ti objasnim!“rekao je viši dječak krajičkom oka gledajući svog naizgled okamenjenog prijatelja.
“Osjećam da je Beowulf još živ,sanjao sam da ću se prijaviti i onda odjednom prepoznao sam Beowulfa kao zakrabuljenu priliku koja me je vodila do Helmburga!“
Helmar je iskoristio neko vrijeme da se pribere te napokon progovorio:“Ti,ti pokvareni gade,izdajico kao se uopće usuđuješ spominjati Beovo ime!“
Krenuo je prema njemu stisnutih šaka.
No ni Irmtrudu nije bilo lako.Beowulf koji ga je naučio svemu što zna zvao ga je u snu.Nije mogao odoljeti pozivu svog prijatelja.
“ Zar se više ne sjećaš naših zakletva? Beo je i pred sam odlazak rekao da ne smijemo poći za njim no ipak smo ga pratili do Lirije i tada smo odustali i zakleli se da ćemo živjeti najbolje što možemo jer smo poštovali njegovu želju. On nas je volio ali je znao da je i sam put do Helmburga pogibeljan te nas nije htio izložiti opasnosti. On nas je štitio!“ kroz suze je ispustio Helmar.
Irmtrud je pokušao nešto odgovoriti no shvatio je da mu je prijatelj u pravu.Beowulf je bio njihov zaštitnik,njihov stariji brat.Osjetio je bol koja mu je trgala komadiće duše i tjerala ga da plaće.
Osjećao se glupo i naivno kako se i ponio.
Izdao je svog idola samo zbog njegovih snova.No druga strana mu je govorila da su njegovi snovi istiniti i da se ne kaje zbog postupaka.Tako je i Beo govorio:“Nikada ne odustaj od svojih namjera!“
Helmar mu je prišao te sjeo do njega.
“Znam da ti je teško,ali ne smiješ poći u Helmburg,zbog mene!“ nesigurno je rekao.
Irmtrud ga je tada ošinuo pogledom te se prisjetio njihovog prvog odlaska u zvonik.
Ponovno mu se oko zacaklilo te je iz njega potekla krupna,čista i blistava suza koja je svojim padom na tlo izazvala tup udarac.Slana kapljica uskoro je poprimila smećkasto prljavu boju te nestala.
“Pa što onda predlažeš?“ pitao je Irmtrud suzdržavajući suze.
Helmar nije znao što da mu odgovori.Nije ni sam bio siguran.Zbunjivala ga je ova situacija jednako kao i Irmtruda.
“Pobjegnimo,pobjegnimo daleko preko Velike nizine i preko Crvene močvare.Pođimo na Istok gdje još ništa nije otkriveno!“ razbio je zid tišine Helmar svojim hrapavim glasom.Dignuo se s poda te nastavljao bacati prijedloge na sve strane.
Irmtrud se samo nasmiješio preko volje.Prijatelj mu je imao bujnu maštu,znao je to.Zamišljao je nemoguće i težio za neostvarivim,ali volio ga je takvoga.No sada nije bilo vrijeme za to,sada je trebalo donijeti veliku odluku.Dali da nastavi s onim što je počeo ili da pobjegne,da se upusti u putovanje bez prestanka.
“…i tada,kad bi prošli najviši vrh Terre spustili bi se u Bijelu dolinu,tamo gdje nema rata,zla ili bilo kakvih drugih nedaća…“ nastavljao je Helmar sa svojom pričom.
“Prijatelju mislim da je to nemoguće ja moram snositi posljedice svojih odluka bile one ispravne ili neispravne“,odlučno je prozborio Irmtrud prekidajući svog prijatelja.
Obojica su kimnula glavom te se oprezno počela spuštati po stepenicama.Praćeni glasnim i neprestanim škripanjem spustili su se do izlaza iz zvonika,a ulaza u prenapučenu ulicu.Stotine ljudskih prilika muvali su se uz zidove jer je tamo bilo najsigurnije.Iz sredine često su se čule psovke na račun gužve i neopreznih prolaznika.
Helmar i Irmtrud su se progurali kroz rulju te stigli pred ulaz stare gostionice.Vrata koja su se jedva držala na mjestu ljuljuškala su se na svaki manji pokret.Ušli su u gostionicu gdje ih je preplavio vonj alkohola.
“Betty mi idemo podrumom!“dobacio je Irmtrud gostioničarki,ujedno i svojoj maćehi.
Pratili su ih znatiželjni pogledi kada su ulazili u podrum.Najčešće bili su to pogledi pijanih staraca koji nemaju života te dangube ovdje.
Podrum je izgledao življe i veselije nego sama gostionica.Samo je miris prostorije ostao isti.
Slike i gobleni bili su povješani po sivim zidovima koje su osvjetljavale drvene baklje.U lijevom kutu nalazile su se bačve s vinom oko kojih su lijetale radoznale i zbunjene mušice.
Sunce koje se mukom probijalo kroz prašnjavi prozor obasjavalo je jedan dio prostorije.
Helmar je nogom opipao vrata koja su se nalazila na podu te ih uz glasan tresak otvorio.
Obojica su stupili u podzemni tunel s bakljom u ruci.
“Ovo je stvarno odličan način da se riješiš gužve“,rekao je Helmar rukom pipajući naprijed gdje mu svijetlo vatre nije omogućilo pogled.
Prijatelj mu je šutio te ga pratio u stopu.Ponovno,pred oči mu je pao mrak.Zastao je te se jednom rukom naslonio na zid.Kada je otvorio oči vidio je grad,grad u plamenu i ženu i djecu koji trče uokolo i vrište.
Strijele su letjele na sve strane a oštrice mačeva bljeskale su se na vatri.Suce se skrivalo iza brojnih oranica dok se puni mjesec već uzdizao na nebu.
Pred njega zabila se strjelica.Perje na njoj bilo je crno kao i oštrica.Netko ga je povukao za ruku te se ponovno našao u hodniku kojega je osvjetljavala njegova baklja.
“Helmare,pričekaj me!“ viknuo je.
Te riječi su se odbijale od zidove te stvarale neugodan dojam.Irmtrud je istupio te krenuo jedinim putem u tunelu.Helmara nije bilo.Možda nije primijetio da mu je prijatelj zaostao ili ga je snašla još gora sudbina.
Potrčao je naprijed.Prožimala ga je jeza.Udovi su mu sve više slabjeli,a srce mu se sve više bojalo.Sada je već zapuhan trčao glavom bez obzira zazivajući ime koje nikada nije čuo:“Gilgamesh,Gilgamesh!“
Škripanje iz nepoznatog izvora protutnjalo mu je kroz glavu.Vjerojatno samo mašta ali njemu je to zvučalo stvarno.Zlokobne misli lutale su mu glavom.Lica koje nikad nije vidio pa čak ni zamišljao smijala su se njegovu jadu.
“Pustite me na miru“,ponavljao je u sebi sve dok nije osjetio bol u nosu i hladni pod ispod svoje stražnjice.
S poda je gledao dugokosog dječaka kako mu pruža ruku.
“Tražio sam te“; uzdahnuo je Helmar podižući Irmtruda.Ovaj je slegnuo ramenima te zinuo kada je ugledao danje svijetlo.Pred njim bio je maleni zakutak grada.Tu gužve više nije bilo.Jedini prolaznici bile su dvije crne mačke koje su se verale po Martinovoj ogradi.
Izašli su iz tunela te veselo poskočili pod toplim Suncem koje ih je obasjavalo.
“Pa sad je vrijeme da te pitam“, poče Helmar “Što si dovraga radio u tom tunelu?“
Irmtrud mu nije odgovorio nego se veselim korakom uputio ka kraju ulice.
Dakle ova ajmo reć knjiga ako ju mogu tako nazvati koju mislim pisti,nju treba malo pojasniti.
Zato ako me mislite čitati evo nekih naputaka
1.Sve se odvija u Terri,jednom od mojih 7 zamišljenih kontinenata
2.Knjiga se sastoji od 2 djela.
3.To su: Prijateljstvo-glavni likovi su Irmtrud i Helmar,dva prijatelja koji se nose sa problemima cijelog svijeta,odlaze u Helmburg i promatraju invaziju na Terru koji izvodi Vallburgija,jedna od 3 sjeverne sile
2. dio-Crna strijela-ovaj dio prati svijet prije početka invazije i pustolovine mladog Beowulfa.
Prijeteljstvo,to je tako opširan pojam.Svi mi imamo mnogo prijatelja,no samo nekolicina,nažalost manjina ima onoga pravog prijatelja koji bi se bacio pod vlak za vama.Koji bi s vama propješaćio Saharu i gladovao 10 dana.Ima samo jedan onaj koji vas nikada neće izdati ili ogovarati iza leđa.Kojemu nije do vašeg izgleda i načina oblačenja.Ako imate takvog prijatelja onda slobodno možete odbaciti sve od sebe,a opet reći da ste najbogatiji i najmoćniji na svijetu.
Zato takvo blago nemojte izgubiti jer ga ne možete više vratiti.
*Ovo je priča o mom imaginarnom svijetu kojeg ću vam putem "olovke i papira" pokušati što bolje dočarati.
Nadam se da će vam se svidjeti.
I za sve što nerazumijete ili vas zanima pišite u komentarima ;)
