nigdjezemska

23.07.2006., nedjelja

4)

ondje vani, milijuni parova svakodnevno provode umijeće sadomazohizma, a da tog nisu uopće svjesni. odlaze na posao, vraćaju se, žale se na sve, vrijeđaju ženu, ili žena vrijeđa njih, osjećaju se jadnicima, i duboko su povezani u svojoj nesreći, ne znajući da je dovoljan jedan potez, 1 'zbogom', da bi se oslobodili pritiska...
..kada nisam imala što izgubiti, dobila sam sve. kada sam prestala biti što jesam, pronašla sam sebe...
..naposljetku, mi smo ljudi, rodili smo se puni krivice, strahujemo kad se sreća pretvori u nešto moguće, i umiremo želeći kazniti druge jer smo uvijek osjećali nepravdu koja nam je učinjena, uvijek bili nemoćni, nesretni. platiti za svoje grijehe i moći kazniti grešnike- ah, zar to nije divno? da. odlično...
..zašto ljudi, u ovome svetom Božjem svijetu, žele samo pokazati bol? svetu bol, bol s užitkom, bol s objašnjenjem ili bez objašnjenja, no uvijek bol, bol...
..osjetili ste je jučer i otkrili da vas ona može dovesti do zadovoljstva. osjetili ste je danas i pronašli ste mir. zato vam kažem: nemojte se na to navikavati, jer je s njom vrlo lako živjeti, to je moćna droga. prisutna je u našoj svakodnevici, u prikrivenoj patnji, u odricanju od ljubavi kada je krivimo zbog propasti naših snova. bol plaši kada pokazuje svoje pravo lice, ali je zavodljiva kada je odjevena u žrtvu, odricanje. ili kukavička. ma koliko je čovjek odbijao, uvijek pronađe načina da se u nju zaljubljuje, da je učini dijelom svojega života...
..da nitko ne želi patiti, a ipak gotovo svi traže bol i žrtvu, jer se tako osjećaju opravdanima, čistima, tako zaslužuju poštovanje svoje djece, muževa, susjeda, Boga....ono što pokreće svijt nije traganje za zadovoljstvom, nego traganje za odricanjem od svega što je važno. vojnik odlazi u rat ubijati neprijatelje? ne: odlazi umrijeti zA svoju zemlju. žena voli pokazivati mužu koliko je zadovoljna? ne: želi da on vidi koliko je ona predana, koliko pati da bi on bio sretan. muž odlazi na posao, misleći kako će naći osobno ispunjenje? ne: on prolijeva znoj i suze za dobrobit obitelji. i tako dalje: djeca koja se odriču snova da bi razveselila roditelje, roditelji koji se odriču života da bi razveselili djecu, bol i patnja opravdavaju ono što bi trebalo donijeti samo radost: LJubav...
..život je kratak, ili odviše dug, da bi ga proživjela tako loše...
..ali nikada nije imala ono što je za to potrebno: vrijeme. ni sa svojim 1.dečkom, ni s muškarcem koji joj je oduzeo djevičanstvo...
..izvorni grijeh nije bila jabuka koju je Eva pojela, nego pomisao da bi Adam trebao s njom podijeliti upravo ono što je ona iskusila. Eva se bojala nastaviti sama putem, bez ičije pomoć, zato je htjela podijeliti ono što je osjećala. neke se stvari ne dijele....volimo jedni druge ali nemojmo pokušavati posjedovati jedni druge...
..prsti dodiruju njeno lice, ona osjeća lagani miris boje, miris koji uvijek pomalo ostaje, ma koliko on prao ruke, miris koji je bio ondje i kada se rodio, kada je 1.put vidio stablo, kuću, i odlučio ih nacrtati u svojim snovima. vjerojatno i on osjeća neki miris na njezinim rukama, no ona ne zna koji, i ne želi pitati, jer je u ovome trenutku sve tijelo, a ostalo je tišina.
miluje i osjeća da je milovana. mogla bi tako ostati cijelu noć, jer je to ugodno i ne mora nužno završiti seksom-i u tome trenutku, upravo zato što to nije nužno, ona osjeća toplinu među nogama ...
..i vjerojatno bi bilo dobro, no sve je to tako novo, mora se suzdržati, ne želi sve pokvariti. sjeti se vina što su ga pili prve noći, polako, otpijajući svaki gutljaj, osjećajući da je grije i da zbog toga vidi svijet drukčijim, da je vino opušta i uranja u život.
isto tako želi piti tog muškarca, tada bi zauvijek mogla zaboraviti loše vino koje se ispija jednim gutljajem i za kojim ostaje osjećaj opijenosti, no na kraju završi glavoboljom i prazninom u duši...
..i ne smiješe se, samo se gledaju. ja sam ljubav, ja sam glazba, misli ona. zaplesat ćemo.
ali ništa od toga ne kaže: razgovaraju o nečemu banalnome....kaže ne. no on shvaća da je ona htjela reći da, pa onda inzistira, navodeći smiješne razloge, ali koji su dio plesa što ga sada plešu, ona na kraju popusti, jer je to htjela...
bila jednom jedna ptica. krasio ju je par savršenih krila i divno, šareno i svjetlucavo perje. bila je to životinja stvorena da slobodno leti nebom, da uveseljava one koji bi je vidjeli.
jednoga dana neka žena ju je vidjela i zaljubila se u nju. zapanjeno je promatrala njezin let, srce joj je jače zakucalo, oči zasjale od osjećaja. pozvala ju je da zajedno lete, i putovale su nebom u potpunome skladu. ona se divila, duboko poštivala i slavila pticu.
no tada se dogodilo: možda je ptica htjela upoznati neke daleke planine! i žena je osjetila strah. strah da to nikada više neće osjetiti s 2.pticom. i osjetila je zavist, zavist zbog velikih mogućnosti ptice da leti.
osjetila se osamljenom.
i pomislila: napravit ću klopku. sljedeći put kad se ptica pojvi, više neće moći otići.
ptica je isto tako bila zaljubljena i vratila se sljedećeg dana, upala u zamku i osatala zatvorena u krletci.
svaki je dan gledala pticu. to je bio predmet njezine strasti, i ona ju je pokazivala prijateljicama koje su govorile 'pa ti imaš sve'. no, došlo je do neobične promjene: kako je imala ptici i više je nije morala osvajati, izgubila je za nju zanimanje. a ptica, koja nije mogla letjeti i ostvarivati smisao svoga života,počela je mršavjeti, izgubila sjaj, postala ružna - i žena više nije obraćala pažnju na nju, samo ju je hranila i čistila njezinu krletku.
jednog lijepoga dana ptica je uginula. žena je osjetila duboku tugu i počela misliti na nju. ali nije se sjetila krletke, sjećala se samo dana kada ju je 1.put ugledala kako zadovoljno leti među oblacima.
da je razmislila o sebi, shvatila bi da ju je kod ptice najviše uzbuđivala njezina sloboda, snaga krila u pokretu, a ne njezino fizičko tijelo.
bez ptice, i njezin je život izgubio smisao, i smrt je pokucala na vrata. 'zasto si došla?' upita je žena.
'da bi ti mogla ponovno s pticom letjeti nebom' odgovorila je smrt. 'da si je pustila da slobodno odlazi i vraća se, voljela bi je još više; no sada sam ti ja potrebna da bi je ponovno pronašla.'

..takva ptica mora slobodno letjeti i hraniti se čežnjom za vremenom u kojemu je letjela zajedno s nekim...
..obratila je pažnju na zvukove -zvonjavu zvonalajanje pasa, cviljenje tramvaja na tračnicama, korake, natpise koji su nudili sve...
..NA SVIM JEZICIMA SVIJETA POSTOJI POSLOVICA: DALEKO OD OČIJU DALEKO OD SRCA. NO JA TVRDIM DA JE TO POSVE NETOČNO; ŠTO SU DALJE OD OČIJU, TO SU BLIŽE SRCU OSJEĆAJI KOJE NASTOJIMO UGUŠITI I ZABORAVITI. AKO SMO U PROGONSTVU, ŽELIMO SAČUVATI I NAJMANJU USPOMENU NA SVOJE KORIJENE; AKO SMO DALEKO OD VOLJENE OSOBE, SVATKO TKO PROĐE ULICOM, PODSJEĆA NAS NA NJU.
EVANĐELJA I SVETI SPISI SVIH RELIGIJA, NAPISANI SU U PROGONSTVU, U TRAGANJU ZA BOGOM, ZA VJEROM KOJA POKREĆE NARODE, ZA HODOČAŠĆEM GREŠNIH DUŠA NA ZEMLJI. NISU POZNAVALI NAŠE PRETKE, A NI MI NE ZNAMO ŠTO 'BOŽANSTVO' OČEKUJE OD NAŠIH ŽIVOTA -U TAKVU SU TRENUTKU NAPISANE KNJIGE, NASLIKANE SLIKE, JER NE ŽELIMO I NE MOŽEMO ZABORAVITI TKO SMO.
..znala je da je došao čas da se zaustavi. malo ljudi na svijetu prepoznaje taj trenutak....ta je tuga imala ime...
..jedino je uspjela proliti poneku suzu, U STRAHU pred samom sobom, pametnom djevojkom koja je mogla biti uspješna, ali koja je uglavnom donosila pogrešne odluke...
..ušli su u kafić nalik mnogim drugim, no koji je to popodne bio drukčiji jer su oni bili ondje i voljeli se...
..a to se sve događa, tako da nije važno što ja mislim ili ne mislim, sve je uvijek normalno. sve ono što je protiv naše prirode, protiv naših najintimnijih želja, sve je to normalno u našim očima, premda je čudovišno u Božjim očima. tražimo svoj pakao, tisućljećima ga stvaramo, i nakon mnogo napora, sada možemo živjeti na najgori mogući način...
..a htjela sam da se nastave zauvijek, jer je bilo tako dobro biti posjedovana, ane posjedovati...
..jer, da to nisam učinila, možda bih povjerovala da je to što se dogodilo nešto što će se uvijek događati. a nije bilo, bio je to tek dio sna jedne djevojke...
.. gore od straha. oni su ranjivi. ne shvaćaju dobro što rade, znaju sam ono što zajednica, prijatelji, ili same njihove žene govore da je važno. 'sex, sex, sex', to je osnova života, vrišti propaganda, filmovi, knjige. nitko ne zna o čemu se govori. samo znaju, budući da je nagon jači od svih nas, da se to mora raditi. i to je sve...
..ništa ne očekujući, i upravo zato sam uspjela u svemu...
.. započinjali zajedno susret dviju izgubljenih duša, dvaju fragmenata koji su nedostajali da upotpune svemir... / 'zagrljaj ponovnog susreta'
..ne može se proljeću reći: 'da bar odmah dođeš i traješ dovoljno dugo.' može se samo reći: 'dođi, blagoslovi me u išćekivanju, i ostani koliko god bude moguće!'...
..Snagu Volje, izvor energije svoje 'svjetlosti'...
..se pretvarala da je se to ne tiče, no istodobno je ponovno mislila na samoću; samo što je ovaj put imala tajnu, san, nije bila toliko ogorčena, život je bio lakši...
..i biti siguran da je to ono što ti želiš, da me čekaš, da sva određenost i volja ovoga svijeta nisu dovoljne da spriječe ljubav koja mijenja pravila igre od jednog do drugog trenutka...

Paulo Coelho
ONZE MINUTOS

P. S. Iz Alkemičara mi se najviše usjekla u misli rečenica 'ljubav bez osjećaja posjedovanja' sto sam zapisala velikim slovima kao epilog bilješkama, pa kako je to davno bilo ne sjećam se je li i di je to tamo stajalo, ali ogodila sam najbitniju misao; jer je u ovoj knjizi temeljito razrađena. ova je knjiga 'alkemičar stvarnoga, svakodnevnog života'.
u kurzivu stoji ona priča o ptici, kao nekakvoj metafori za dušu osobe u koju smo zaljubljeni. samo bih dodala još jednu verziju koju mi smrtnici jednako često slijedimo: zatvorimo joj prozor, jer se bojimo da neće doći kad nam zatreba i zaboravimo je, da nam bude lakše što god to značilo. a ona dolazi svaki dan, gledajući samo svoj odraz na našem staklu a nakon nekog vremena ne vidi ni to. te izgubi vjeru i volju za letenjem, jer osjeća se kao da je u krletci goroj od one s rešetkama. kraj ostavljam otvorenim, može uginuti, a može joj netko vratiti želju, a možemo i mi otvoriti joj naš prozor i reći 'dosta' toj nepodnošljivoj lakoći postojanja.
(..'za snove se valja pomučiti' kako je u 1 knjizi rekao gore spomenuti pisac...)
- 16:30 - no comments? (0) - ovo ne kuzim na sto se odnosi - #

<< Arhiva >>

< srpanj, 2006 >
P U S Č P S N
          1 2
3 4 5 6 7 8 9
10 11 12 13 14 15 16
17 18 19 20 21 22 23
24 25 26 27 28 29 30
31            


Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

opis bloga

......stihovi......

johann wolfgang goethe: