 Što je život? Ovih cca 70-80 godina koje provedemo između dva stanja ništavila? Trud da ostavimo trag kako bi se neki drugi ljudi sjećali nečeg što više ne postoji? Iluzija? Treptaj?
I to je to? Malo smo tu, radimo, jedemo, spavamo, udovoljavamo hirovima i znatiželji, a onda nas nema više? Uopće?
Svjesna sam da ova tema najvećim djelom leži na religijskim temeljima, dok se znanost debelo spotiče u traženju ikakvog mogućeg objašnjenja, no opet ne mogu si pomoći - večeras su mi ovi upitnici dragi...
Kako je unatoč svim današnjim eliksirima koji donekle mogu produžiti životni vijek - jasno da tjelesna besmrtnost kombinirana sa sviješću nije moguća (bar za sada) - jedino na što se čovjek može osloniti u narcisoidnoj težnji za vječnošću, da će njegovo sebstvo prenijeti nešto drugo. Pisala sam o slučajevima gdje svijest nije umrla zajedno za tijelom - bili su to slučajevi u mom gradu, u mojoj okolici, slučajevi koje ne mogu odbacit kao besmislice nekog Amerikanca s viškom vremena - spomenutoj naciji sorry na stereotipu. O smrti znamo ono što možemo mjeriti. Organi prestaju obavljat svoju funkciju i propadaju - naše fizičko tijelo umire i nestaje. I tu nastaje problem za znanost. Praznina koje ljudski život ostavlja na kraju, ne može se mjeriti. Ostaju samo priče onih koji su se vratili s ruba fizičke egzistencije, oni koji su doživjeli kliničku smrt.
Njihove priče vrlo malo variraju - uglavnom se radi o nekakvom tunelu i svjetlošću na kraju, ponekad "prošeću" van vlastitog tijela promatrajući sebe. Iako osoba često može navesti točno što je vidjela dok je bila van svog tijela, znanost uporno tvrdi kako se to može objasniti halucinacijama, a svijetlo, tunel i spokojnost - nekakvim kolektivnim poimanjem zagrobnog života, koje naš mozak u nedostatku nečeg drugog projicira za vrijeme kliničke smrti. No iskustva su išla puno dalje od promatranja samo vlastitog tijela. Neku su doživjeli i duže "šetnje" te su mogli opisati događaje van sobe u kojoj su se nalazili, svjedočili su o stvarima koje nikako nisu mogli, slučajno, u svom stanju, zabilježiti vlastitim fizičkim osjetilima. Te slučajeve je već nemoguće objasniti halucinacijama. Pretpostavka je mnogo, no nijednog odgovora nema.
Jedno je sigurno - smrt je krajnji neizbježni misterij... a odonuda ima li kuda?
U jednoj knjizi na početku je napisao stihove Rimbauda, koje večeras ja za njega stavljam na kraj posta:
Pustite jutarnjem suncu da zagrije
Vam srce kada ste mladi
I pustite blagom podnevnom vjetru
Da stiša vam strast,
Ali, čuvajte se noći
Jer u njoj vreba smrt,
Čeka, čeka, čeka.
Umro je moj najdraži pisac - Sidney Sheldon (1917 - 2007).
|
