Otok "Oak" (Hrast) u Mahone zaljevu u Kanadi dva stoljeća je mamio pohlepne u nadi da će na njemu pronaći skriveno gusarsko blago.
Sve je započelo davne 1795. godine kada je mladić Daniel McGinnis šetajući ovim otokom naišao na plitku depresiju u tlu iznad kojeg je sa stabla hrasta visila nekakva kolotura. Kako ga je sve to upućivalo da se tu nešto nalazi zakopano vratio se sljedeći dan s dvoje prijatelja i započeo iskapanje. Vrlo brzo su naišli na sloj kamenih ploča, a zatim i na sloj neobrađenog drveća. Vjerovali su kako se takva konstrukcija nije mogla tu naći prirodno već da uistinu nešto skriva, nešto poput gusarskog blaga. No kako daljnjim iskapanjem nisu nailazili na išta iole vrijedno prekinuli su s radom, bar dok ne nađu dodatnu pomoć.
Pomoć su našli u biznismenu/lovcu na blaga Simeon Lynds-u, i početkom 19. stoljeća iskapanja su nastavljena. Slojevi različitih materijala poput gline, ljuski kokosa, grana hrasta su se nizali jedan ispod drugog u, kako su tada opisali, identičnim intervalima. Sve do dubine od otprilike 27 metara, gdje su naišli na ravan kamen na kojemu su se nalazili nekakvi simboli. No sljedeće jutro jama se napunila morskom vodom sve do dubine 10 metara. Kako nisu uspijeli isprazniti jamu odustali su od daljnjeg iskapanja. Sljedeće godine su još jednom probali isprazniti jamu, no vodu se nije dala i to je, bar za njih, bio definitivno kraj.
Jamu nitko nije dirao sve do 1849. godine. Novi ljudi s novim pristupom - pomoću "auger-bušilice" (ne znam za hrvatski prijevod) su nastavili iskapanje bez obzira na vodu. Uz glinu, komadiće drva naišli su i na tri karike zlatnog lanca - nalza koji je dodatno potpirilo sumnju u zakopano blago. Unatoč želji za bogatstvom nisu bili uspješni sa iskopavanjem - i ovaj put voda je bila jača, a jedan život je bio izgubljen.
Kako su godine odmicale rastao je broj entuzijasta koji su potpuno devastirali cijelo područje kopanjem i dinamitom, te su stare karte otoka postale potpuno beskorisne novim tragačima. Jedan čovjek je poginuo kada mu je konop skliznuo iz koloture objesivši ga, a četvorica su nastradala zbog ispušnih plinova strojeva za iskapanje te zbog plina koji je izvirao iz tog močvarnog područja.
Možda najupečatljivije ili najtraumatičnije otkriće bilo je ono iz 1971. godine koje su proveli na potopljenoj jami malo sjevernije od "originalne". Uspijeli su uvući kameru te na taj način vidjeti što se sve skriva u jami. Na dubini malo većoj od 60 metara na ekranu vidjeli su nešto što je nalikovalo na ljudsku šaku odsječenu u području zgloba kako pluta, no prije nego što su uspijeli poslati ronioce da potvrde ono što su vidjeli kamerom jama se urušila.
Krajnji račun:
Mlijuni su uloženi, životi su izgubljeni no zamke vode nisu ni do danas uspijeli eliminirati, a od blaga ni traga. Daljnja istraživanja su obustavljena poradi prepirke oko vlasništva lokacije što, poznavajući prepirke oko zemljišta, uvelike odgađa mogućnost razjašnjenja misterije otoka Oak .
O samoj prirodi blaga se špekuliralo naveliko: od blaga Kapetana Kidda, preko izgubljenog blaga Templara, Shakespearovih originalnih rukopisa pa čak do samog svetog grala.
No sve pretpostavke lako padaju u vodu kada postoji mogućnost i to velika kako se radi o prirodnom sustavu podzemnih rovova koji dovode vodu iz mora, a mogućnost postojanja blaga je samo produkt ljudskog pohlepnog uma, depresija isto tako lako može nastati u močvarnom poručju. Naravno da uz tolike pravilnosti u naslaganom materijalu u jami logično bi bilo zaključiti kako je jama djelo inteligentnog bića umjesto same prirode, a vodene zamke namjerno napravljene kako se ne bi došlo do onog što jama čuva. Možda se pitate što je sa onim kamenom s misterioznim znakovima, koloturom, tri karike zlatnog lanca? Interesantno oni su se jednostavno "zagubili".
Iluzija ili ne blago otoka Oak ima titulu jednog od najtraženijih blaga u povijesti.
|
