29. lipnja 1968. godine 23 putnika, među kojima su bili Jerrold Potter i njegova supruga, nalazilo se u avionu na putu za Dallas. Bio je sunčan dan bez oblačka na nebu. Tokom leta Jerrold Potter se ustao sa svog sjedala i otišao u zahod koji se nalazio u stražnjem dijelu aviona. To je bio zadnji put da ga je supruga vidjela živa ili mrtva.
Nedugo nakon njegovog odlaska, avion se zatresao - činilo se kao da prolaze turbulencije u zraku, te nitko nije obraćao pozornost na to. Kako se gospodin Potter nije vraćao nakon podužeg vremena gospođa Potter zamolila je stjuardesu da pogleda što je zadržalo njenog supruga. Otprilike u isto vrijeme u pilotskoj kabini upalilo se svjetlo koje je pokazivalo da su vrata u stražnjem dijelu aviona otvorena. Pilot je zamolio kopilota da, bez uznemiravanja putnika, pogleda o čemu je riječ.
Kada je došao kopilot stjuardesa je ustanovila da gospodinu Potteru nije bilo ni traga ni glasa. Pomnim pregledom krajnjeg dijela aviona kopilot je primjetio kako su jedna vrata odškrinuta, a kako nisu bila pod velikim pritiskom, nisu prouzrokovala nikakvu štetu. Lanac koji je služio kao dodatno osiguranje vrata, nalazio se na podu u blizini.
To je prijavio pilotu koji je tada zaključio da je gospodin Potter vjerojatno pao prilikom turbulencije i udario u vrata snažno da je lanac popustio a gospodin Potter "ispao" iz aviona. No kasnije je ustanovljeno da osim što je lanac držao vrata, ručka na njima se trebala okrenuti za 180 stupnjeva kako bi se ona otvorila, a posebno su ta vrata bila malo teža za otvoriti od ostalih, i činjenica da su u zraku bi znatno otežala otvaranje. Nitko nije vidio da kako gospodin Potter pada, niti je itko čuo da je vrisnuo niti išta slično.
Možda je počinio samoubojstvo, no njegovi najbliži su isključili tu mogućnost, pošto je bio stabilan i sretan čovjek. Avion se spustio u Springfieldu gdje je naređena potraga za gospodinom Potterom ili njegovim tijelom. U avionu ga nije bilo, potraga je nastavljena duž putanje aviona, no ništa, gospodin Potter je jednostavno nestao.

3 rujna 1873. godine James Worson je pristao da obori rekord u trčanju od gradića Lemingtona do Coventry-a - udaljenost kojih 35 kilometara. Njegova dva prijatelja su ga pratili na konjskoj zaprezi. Imali su i fotoaparat sa sobom.
Worsona nikad nisu ispustili iz vida, uvijek su mu bili za petama, čak su i međusobno pričali kad bi se dovoljno blizu približili.
Odjednom je Worson zateturao, kao da će pasti, groteskno zavrištao i nestao. Nije pao, nije pobjegao, samo je nestao pred očima dva prijatelja. Zaprepašteni, prijatelji su fotografirali mjesto nakon njegovog nestanka na kojem se vide tragovi, zatim mjesto spoticanja i ništa više. Brzo su se vratili u selo te ispričali što se dogodilo. Organizirana je potraga. Pretražili su sve od Lemingtona do Coventry-a, no nikakav trag o Worsonu nisu pronašli. Mjestu gdje je Worson nestao čak se ni psi nisu htjeli približiti. Worsona nitko više nikad nije vidio.
Priča se da se danas u mrklim noćima tuda može naići na duha trkača obavijenog zelenom maglom, koji trči rutu od Lemingtona do Coventry-a. Što se točno Worsonu dogodilo ostaje misterija do dana današnjeg, i što je to navelo mladog trkača da prije pada zavrišti tolikom silinom? Možda je vidio nešto što drugi nisu mogli vidjeti?

23. rujna 1880 godine David Lang, farmer u Tennesse-u, je prelazio preko polja prema svojoj kući. Njegovo dvoje djece nalazilo se ispred kuće igrajući se, njegova supruga, njen brat i sudac također su bili ispred kuće. David im je mahnuo i potrčao prema njima, no svoj cilj nikad nije dostigao, ispred 5 svjedoka David je jednostavno nestao.
Njegova supruga je, vidjevši neobičan događaj, vrisnula i potrčala prema mjestu gdje se David nalazio prije nego je nestao. Nedugo zatim stigli su njen brat i sudac, no Davida nigdje nije bilo.
Organizirane su velike potrage koje su trajale nekoliko mjeseci, no ništa nije pronađeno. Mjesto gdje je nestao dobro je proučeno u nadi da se tamo nalazi podzemna špilja ili rupa, no ničeg nije bilo.
Sljedeće godine jedna o Davidovih kćeri - Sarah - je otkrila da se na mjestu nestanka njenog oca nalazio krug, kada je gospođa Lang otišla vidjeti o čemu se radi, Sarah je tvrdila kako čuje očev glas kako moli za pomoć, no bivao je sve tiši dok na kraju nije nestao. Gospođa Lang nije čula vapaje no pronašla je krug. To je bilo dovoljno da se spremi i sa svoje 2 kćeri napusti mjesto.

Studeni 1930. godine Joe Labelle je krenuo do eskimskog sela na obalama Jezera Anjikuni u sjevernoj Kanadi. Labelle je poznavao selo i njegove stanovnike kojih je bilo oko 2000, no kada je stigao na odredište selo je bilo prazno.
Gorjela je vatra koja je grijala gulaš, no nikog nije bilo nigdje u blizini. Obavijestio je vlasti koje su provele istragu. Pronašli su neke bizarnosti. Nijedan otisak napuštanja sela nije pronađen, te se pretpostavilo da su možda otišli pomoću saonica koje vuku psi.
No psi su pronađeni izgladnjeli do smrti, zakopani u snijegu. Hrana i ostale zalihe su stajale netaknute, te je otkriveno još nešto uznemirujuće. Grobovi Eskima su bili ispražnjeni. Nitko od seljana nikad više nije bio viđen.