Na otočju Havaji živi jedna curica Carissa, koja, kako njeni tvrde, ima duha zaštitnika. Otkad je imala samo 4 mjeseca njena obitelj vjeruje da je okružena misterioznim entitetom.
Njena baka Norma priča: «Gledala je iza mog lijevog ramena i smijala se. Polegla sam ju u njen krevetić i uslikala 3 fotografije.» Kada je razvila fotografije na njima su uz Carissu bila dvije «stvari» koje su podsjećale na vrpce ili kolutićavce, a Carissa je gledala direktno u njih. U stvarnosti nitko ne može vidjeti te entitete, samo se pokazuju na fotografijama. Skoro svaka sljedeća snimka Carisse, uz nju je pokazivala te entitete.
Njena mama priča da kad ju navečer sprema u krevet ponekad joj Carissa govori kako ju plaše ta bića, no kad ju majka upita nešto više o njima nikako ne može dobiti jasan odgovor.
Carissa nije izoliran slučaj. Dječak Justin također na svojim fotografijama ima nekakve čudne svjetleće «stvari» vrlo slične onim na Carissinim fotografijama. No za razliku od Carisse, Justin je malo više govorio o tim «entitetima». Jednom je vidio čovjeka koji stoji na vratima njegove sobe dok je navečer bio u krevetu. No to nije jedina pojava koja je posjećivala Justina. Djevojčica se također pojavljivala u njegovoj sobi dok se Justin skrivao ispod popluna, najčešće bi ju vidio u ormaru ili u podrumu kod starih igračaka.
Priče prilično podsjećaju na film «Šesto čulo» gdje osmogodišnji Cole vidi duhove. Njegova majka ništa nije zamjećivala, sve dok nije proučila fotografije svog sina, gdje se na svakoj fotografiji uz Cole-a nalazi zagonetno svjetlo. Za veliku većinu stanovništva ovo je bio ništa drugo do dobar horor, no za Carissu i Justina to je priča njihovog života.
Djeca su vrlo svjesna duhovnog svijeta, otvorena su i senzibilna, vjerojatno jer su sama vrlo blizu tog svijeta koji su tek nedavno napustili, neiskvarena društvom i vjerovanjem svijeta u kojem živimo. Nisu prošli dovoljno godina da prilagode svoja razmišljanja i nauče sami sebe što prihvatiti a što ne prihvatiti kao stvarno i moguće, imajući uzor u tome svoje roditelje.
Odrasli često negiraju neke događaje koji bi se vrlo lako mogli pripisati entitetima koji znanstveno nisu dokazani, te i istog tog razloga, odrasli odbijaju vjerovati da je nešto tako i moguće. Neki roditelji svoji djecu već od najranijih doba uče kako zanemariti te pojave. «Ne postoje nikakvi duhovi, imao/la si samo ružan san» je česta rečenica kojom roditelji tješe svoju djecu. Nije rijetkost da dijete ima imaginarnog prijatelja – naravno ponekad može izgledati simpatično, no u većini slučajeva roditelji uvjeravaju djecu da su imaginarni prijatelji samo izmišljotina, proizvod njihove mašte. No u drugom slučaju, iako rijetko, roditelji djeci sugeriraju da nakon smrti duša čovjeka živi i dalje, što ostavlja prostora djetetu da sve neobične pojave koje možda zapazi ne odbaci kao izmišljotinu i maštu.
Znači li to da je naša sposobnost percipiranja svijeta duhova predodređena odgojem u djetinjstvu i je li moguće povratit tu sposobnost u starijim godinama?
|
