Life of Chiara

Između ostalih kategorija koje sam odabrala, kategorija ''Putovanja'' je jedna od njih. Ispričavam se unaprijed onima koji su došli na moj blog u nadi da će tu naići na uzbudljiva putovanja u daleke zemlje. Ja ne putujem, ali sam ju odabrala jer ću vas provesti kroz putovanje svoga života. Nadam se da će mi ovo pisanje pomoći kako bih pobjegla od stvarnosti, a i ujedno nadam se da će nekome od vas možda značiti moja razmišljanja, savjeti, iskustva kroz koje sam prošla, kroz koje prolazim i koja ću tek proći. Odabrala sam pisanje, jer me to nekada činilo sretnom kao i još puno stvari kojima sam se bavila prijašnjih godina. Nedavno sam pokušala shvatiti zašto je i kada sve prestalo. Izgubila sam se. Čudno kako osjećaja manje vrijednosti možemo ugasiti zapravo ono nešto što nas je izdvajalo, nešto što nas je činilo sretnima. Nažalost o ovome mogu pisati jako puno. Nekad davno, (započeti ću priču ovim klišej riječima) trenirala sam klasični balet. Trenirala sam ga 12 godina i veoma sam napredovala. Krenula sam kao sićušna djevojčica od samo 3 godine. Nisam si tada mogla ni zamisliti da ću doći do velikih uloga u predstavama, koje su tada igrale odrasle djevojke koje sam promatrala. No, eto, kao što svi znamo, trud se UVIJEK isplati. Kada sam krenula u 5.razred osnovne škole određeni ljudi su primijetili da imam dara za pisanje i glumu. Pa sam tako vodila mnogobrojne predstave, programe i sl. Išla sam na natjecanja iz glume i pisanja. Bila sam, kako se kaže, na sve strane. Sve je tada imalo smisla i sve je bilo dobro. Jedina stvar koja, eto i dan danas nedostaje, su zapravo prijatelji, govorim o onim pravim prijateljstvima. I znam što ćete reći, ona su rijetka. Mislila sam da će se u srednjoj školi sve preokrenuti i biti još bolje. No, zapravo, svoju iskrenu sreću sam ostavila tamo negdje u osnovnoškolskim danima. Dolaskom u srednju školu, samo sam se povukla. Mislim da je to onaj osjećaj manje vrijednosti o kojem sam vam pričala. Nekako dolaskom u srednju, bila sam smještena s ljudima koji su bili više jednaki meni što se tiče aktivnosti kao što su pisanje i gluma. Tu sam se pogubila i samo povukla. Ako čitaš ovo i tek si na početku svog putovanja života, a i vama ostalima, poručujem da se NIKADA ne povlačite i utišate svoje želje i potrebe. Dovesti će vas samo na put konstantnog nezadovoljstva, tuge, osamljenosti i s vremenom ćete se toliko povući da nećete moći funkcionirati među ljudima. Meni se sve pogoršalo s godinama i trenutno sam toliko izgubljena i sama. Ponekada ne želim izaći iz sobe. Počela sam stvarati probleme sama sebi, gdje ih uopće nema. Kao npr. nisam više mogla biti sama negdje gdje ima puno ljudi. Toliko sam se uvukla u ta kriva razmišljanja i više ne znam kako se izvući i osloboditi. Previše puta sam pustila da drugi rade što žele jer se ne bih usudila išta reći, suprotstaviti se i reći: ˝Ne, nisam u redu s time˝. Problem nastaje i kada previše želiš dati sebe svima, jer tada postaješ njihov rob. Postaješ najviše tuđi, a najmanje svoj. S vremenom i prihvatiš sve i ne uviđaš više da to uopće nije u redu. Ali iznova, tko god je kročio i kroči u moj život dođe, otkine dio mene i ode. Neki se zadrže, ali i oni s vremenom odu. Postoji jedno djelo koje sam napisala o ''putnicima'' svoga života. ''Nikada ne znaš kada će doći vrijeme da ustanu sa svog sjedišta i zauvijek napuste taj autobus koji te vozi kroz tvoj život.'' Ponekad je teško, ponekad ne kažu ni zbogom. Nepredvidivo je to odlaženje. Neki vas pokušaju kupiti na onu staru foru ''bit će bolje sigurno''. I vjerujem da hoće, no zar je potrebno glumiti neko prijateljstvo, davati neke lažne osjećaje prema nekome tko to nije zaslužio. Eh, tu ostaje misterija.



TO BE CONTINUED..





Life of Chiara