Cerovac komentira

< veljača, 2012 >
P U S Č P S N
    1 2 3 4 5
6 7 8 9 10 11 12
13 14 15 16 17 18 19
20 21 22 23 24 25 26
27 28 29        

Prosinac 2014 (1)
Siječanj 2014 (1)
Listopad 2013 (1)
Rujan 2013 (1)
Kolovoz 2013 (1)
Lipanj 2013 (2)
Svibanj 2013 (1)
Studeni 2012 (1)
Rujan 2012 (4)
Kolovoz 2012 (1)
Srpanj 2012 (1)
Svibanj 2012 (2)
Travanj 2012 (1)
Veljača 2012 (1)
Prosinac 2011 (2)
Studeni 2011 (4)
Listopad 2011 (1)
Rujan 2011 (5)
Kolovoz 2011 (3)
Srpanj 2011 (1)
Lipanj 2011 (6)
Svibanj 2011 (10)
Travanj 2011 (7)
Ožujak 2011 (2)
Veljača 2011 (1)
Siječanj 2011 (3)
Prosinac 2010 (6)
Studeni 2010 (7)
Listopad 2010 (2)
Kolovoz 2010 (1)
Srpanj 2010 (6)
Lipanj 2010 (4)
Travanj 2010 (2)
Ožujak 2010 (9)
Siječanj 2010 (3)
Studeni 2009 (1)
Lipanj 2009 (1)
Travanj 2009 (2)
Ožujak 2009 (1)
Siječanj 2009 (4)
Prosinac 2008 (12)
Studeni 2008 (6)
Listopad 2008 (16)
Rujan 2008 (10)
Kolovoz 2008 (6)
Srpanj 2008 (1)
Lipanj 2008 (13)
Svibanj 2008 (31)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga
dirigent, politolog, novinar, politički emigrant i ratnik nastoji misliti svojom glavom(ali mu to svaki put ne uspjeva)



The WeatherPixie



Web Counter
Get a Web Counter




Posijetite HRVATI.COM">

Tekstovi za pamćenje

S koncerta na bojište
Nikola Šubić Zrinski
Teta Ella
Političar uvijek istog kova
Ured za tisak i promidžbu
Kako sam želio postati Bosanac
u ranu zoru došla je udba
Naoružajte se Jobovom strpljivošću i zagorskom mudrošću
Kako se krojila hrvatska istočna granica?
Tko se to u Hrvatskoj boji bogatog seljaka?
Letak za Hrvatsku
Predgovor Hrvatskom političkom leksikonu
Stjepan Radić
Ante Radić
Ratni dnevnik-Topusko
Bor za učiteljicu

Linkovi
Blog.hr
Forum.hr
Monitor.hr







Blogerica.com

O autoru
Webfetti.com






Rođen 1946. u Zagrebu gdje sam završio i školovanje (glazbeno i gimnazijsko). Odlazim na studij dirigiranja u Beč, ženim se 1968. a 1969. se vraćam s diplomom u Zagreb. Radim u Nakladnom zavodu Matice hrvatske kao voditelj inozemne prodaje, 1970. prelazim u Studentski list kao direktor komercijale i novinar unutrašnje politike. 1971. me biraju za tajnika Komisije za veze s Hrvatima u svijetu Matice hrvatske i postajem novinar Hrvatskog tjednika. Nakon sloma Maspoka odlazim u emigraciju, prvo u Novu Hrvatsku, London, a zatim odlazim u Njemačku. 1976. i 1979. rodili su mi se sinovi. U Njemačkoj djelujem politički u Hrvatskom narodnom vijeću a uz to kao crkveni glazbenik a zatim i kao dirigent njemačkih filharmonija. U vlastitoj produkciji postavljam opere te gostujem širom Europe, Amerike i Australije. 1990. vraćam se nakon 18 godina emigracije u Hrvatsku i izabran sam za ravnatelja Zagrebačke filharmonije. Već krajem 1990. uključujem se u Narodnu zaštitu a od 01.07.91. sam u ZNG-u. Od 01.08. zapovjednik sam obrane Topuskog a od 10.10. zapovijednik obrane Južnog Velebita. Zagrebačku filharmoniju morao sam napustiti zbog spletki krajem 1993. i od tada sam se povukao, više-manje, iz javnog života.

27.02.2012., ponedjeljak

Zašto urednica "Jezika" mora pitati za Šreterov grob?

KULTIVIRANJE

Zašto urednica "Jezika" mora pitati za Šreterov grob?

Netko u ovoj zemlji prepunoj policije i špijuna, pa i špiclova, mora znati gdje je ubijen intelektualac i domoljub dr. Šreter


Dok su koncerti u nekim gradovima izvođeni bez teškoća, u Pakracu nije bilo takoFoto: 'Dusko Mirkovic/PIXSELL'


Što to zajedničkoga imaju ugledni hrvatski znanstveni časopis “Jezik” i grob, točnije rečeno posmrtni ostaci uglednog pakračkog liječnika ubijenog u Domovinskom ratu dr. Ivana Šretera? I zašto glavna i odgovorna urednica “Jezika”, osječka sveučilišna profesorica Sanda Ham, i ove godine javno poziva sve one koji znaju gdje je dr. Šreter pokopan da to i javno kažu? Kakva smo mi to zemlja u kojoj se jezikoslovci bave grobištima i u kojoj sveučilišni profesori moraju slati javne apele da se otkrije gdje su to skrivene kosti intelektualaca i zaljubljenika u hrvatski jezik koji nisu preživjeli Domovinski rat?

Kakvo smo mi to društvo u kojem čak i šesnaest godina nakon završetka, doduše nikada službeno proglašenog rata, još ne znamo gdje su stradali (ili završili) ljudi koji su bili domoljubni prvaci svojih sredina? Kakvi su uopće odnosi mogu graditi između nekad zaraćenih zemalja (i strana), ako se ne pokopaju mrtvi ili, eventualno, ne pronađu oni preživjeli? Ako se taje podaci o mjestu likvidacija čak i onih ljudi koji su još za života bili i važni i prepoznati kao osobe čije se mišljenje iznimno cijeni?

Koncerti mira i nade

A baš je takva osoba bio pokojni pakrački liječnik dr. Ivan Šreter. Ja sam ga upoznao baš u njegovoj pakračkoj obiteljskoj kući, i to u trenutku kada smo u Pakracu pokušali izvesti Koncert mira i nade koji je osmislio dirigent i emigrant Ivan Cerovac. Cerovac, tih devedesetih inače i ravnatelj Zagrebačke filharmonije, pokušao je ekumenskim koncertima na kojima su izvođeni i Mozartova Krunidbena misa, ali i dijelovi Mokranjčeve Liturgije sv. Jovana Zlatoustog, smiriti tenzije u nacionalno izmiješanim sredinama poput Pakraca, Karlovca, Hrvatske Kostajnice, Gline...

I dok su koncerti u nekim gradovima izvođeni bez teškoća, u Pakracu nije bilo tako. Predviđeni koncert pao je baš na dan kada su Srbi razoružali Hrvate iz policijske postaje, pa je Pakrac postao najopasnije mjesto za život u zemlji u kojem su jedne cijevi gledale u druge i u kojem JNA uopće nije bila neutralna. I tako su, čini mi se, jednog nedjeljnog proljetnog prijepodneva u takav Pakrac prepun razjedinjene policije i ustrašenih vojnika, borbenih kola i bombi, mitraljeza i metaka došla dva autobusa s orkestrom, solistima i zborom te dirigentom Cerovcem. I premda to danas može djelovati čak i malo tragikomično i podsjećati na neki dobroćudni češki light film, situacija je bila i opasna i brutalna.

U Šreterovoj “tvrđavi”

I to sve do trenutka kada dr. Šreter nije oba autobusa pristigla iz Zagreba primio u svoju kuću, već tada pretvorenu u svojevrsnu tvrđavu s velikim (i ukusnim) zalihama hrane i pića. Bio je iznimno gostoljubiv, druželjubiv, smiren. Takva je bila i njegova majka. I svi domaćini koji su hranili i pojili uznemirene Zagrepčane, tada još apsolutno nenaviknute na ratno stanje, na nesavršene i improvizirane uniforme, na zlokobni huk metaka upozorenja, na tišinu koja tako neumitno zaziva totalni sukob i uništavajući rat.

Umjetnička utopistička ekipa iz Zagreba Pakrac je napustila bez ikakvih žrtava. Ali je vjerojatno svima u sjećanju ostao lik dr. Šretera. Onog istog liječnika kojeg su pobunjeni Srbi, navodno vrlo okrutno pogubili i oko čijeg se navodnog i neuspješnog spašavanja angažirao čak i sadašnji saborski zastupnik Milorad Pupovac, o čemu u svojoj knjizi vrlo precizno, na mahove čak i polemički, svjedoči i nekadašnji politički hrvatski čelnik Slavko Degoricija.

Netko u ovoj zemlji prepunoj policije i špijuna, pa i sadašnjih i bivših špiclova, mora znati gdje je dr. Šreter ubijen i gdje se nalaze njegovi posmrtni ostaci. Netko u ovoj zemlji mora poštovati apel Sande Ham, koji ona ponavlja iz godine u godinu kako javnost ne bi zaboravila na lik i djelo pakračkog liječnika dr. Ivana Šretera. Čovjeka čija zaklada dodjeljuje novčane nagrade za izbor najbolje nove hrvatske riječi u natječaju časopisa “Jezik”. I čovjeka koji je zato što je u Jugoslaviji u bolesnički list jednog oficira JNA upisao da je “umirovljeni časnik” bio politički progonjen, smijenjen s mjesta u lipičkoj bolnici i osuđen. I tako vjerojatno označen sve do trenutka kada su ga možda čak i susjedi ili njegovi nekadašnji pacijenti prvo zarobili, a onda i surovo kaznili osuivši i njegovu obitelj da ga ne može dostojno pokopati i obilaziti njegov grob.




Napisao Denis Derk Večernji list 26.02.2012.
- 13:09 - Komentari (0) - Isprintaj - #