Cerovac komentira

< rujan, 2011 >
P U S Č P S N
      1 2 3 4
5 6 7 8 9 10 11
12 13 14 15 16 17 18
19 20 21 22 23 24 25
26 27 28 29 30    

Prosinac 2014 (1)
Siječanj 2014 (1)
Listopad 2013 (1)
Rujan 2013 (1)
Kolovoz 2013 (1)
Lipanj 2013 (2)
Svibanj 2013 (1)
Studeni 2012 (1)
Rujan 2012 (4)
Kolovoz 2012 (1)
Srpanj 2012 (1)
Svibanj 2012 (2)
Travanj 2012 (1)
Veljača 2012 (1)
Prosinac 2011 (2)
Studeni 2011 (4)
Listopad 2011 (1)
Rujan 2011 (5)
Kolovoz 2011 (3)
Srpanj 2011 (1)
Lipanj 2011 (6)
Svibanj 2011 (10)
Travanj 2011 (7)
Ožujak 2011 (2)
Veljača 2011 (1)
Siječanj 2011 (3)
Prosinac 2010 (6)
Studeni 2010 (7)
Listopad 2010 (2)
Kolovoz 2010 (1)
Srpanj 2010 (6)
Lipanj 2010 (4)
Travanj 2010 (2)
Ožujak 2010 (9)
Siječanj 2010 (3)
Studeni 2009 (1)
Lipanj 2009 (1)
Travanj 2009 (2)
Ožujak 2009 (1)
Siječanj 2009 (4)
Prosinac 2008 (12)
Studeni 2008 (6)
Listopad 2008 (16)
Rujan 2008 (10)
Kolovoz 2008 (6)
Srpanj 2008 (1)
Lipanj 2008 (13)
Svibanj 2008 (31)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga
dirigent, politolog, novinar, politički emigrant i ratnik nastoji misliti svojom glavom(ali mu to svaki put ne uspjeva)



The WeatherPixie



Web Counter
Get a Web Counter




Posijetite HRVATI.COM">

Tekstovi za pamćenje

S koncerta na bojište
Nikola Šubić Zrinski
Teta Ella
Političar uvijek istog kova
Ured za tisak i promidžbu
Kako sam želio postati Bosanac
u ranu zoru došla je udba
Naoružajte se Jobovom strpljivošću i zagorskom mudrošću
Kako se krojila hrvatska istočna granica?
Tko se to u Hrvatskoj boji bogatog seljaka?
Letak za Hrvatsku
Predgovor Hrvatskom političkom leksikonu
Stjepan Radić
Ante Radić
Ratni dnevnik-Topusko
Bor za učiteljicu

Linkovi
Blog.hr
Forum.hr
Monitor.hr







Blogerica.com

O autoru
Webfetti.com






Rođen 1946. u Zagrebu gdje sam završio i školovanje (glazbeno i gimnazijsko). Odlazim na studij dirigiranja u Beč, ženim se 1968. a 1969. se vraćam s diplomom u Zagreb. Radim u Nakladnom zavodu Matice hrvatske kao voditelj inozemne prodaje, 1970. prelazim u Studentski list kao direktor komercijale i novinar unutrašnje politike. 1971. me biraju za tajnika Komisije za veze s Hrvatima u svijetu Matice hrvatske i postajem novinar Hrvatskog tjednika. Nakon sloma Maspoka odlazim u emigraciju, prvo u Novu Hrvatsku, London, a zatim odlazim u Njemačku. 1976. i 1979. rodili su mi se sinovi. U Njemačkoj djelujem politički u Hrvatskom narodnom vijeću a uz to kao crkveni glazbenik a zatim i kao dirigent njemačkih filharmonija. U vlastitoj produkciji postavljam opere te gostujem širom Europe, Amerike i Australije. 1990. vraćam se nakon 18 godina emigracije u Hrvatsku i izabran sam za ravnatelja Zagrebačke filharmonije. Već krajem 1990. uključujem se u Narodnu zaštitu a od 01.07.91. sam u ZNG-u. Od 01.08. zapovjednik sam obrane Topuskog a od 10.10. zapovijednik obrane Južnog Velebita. Zagrebačku filharmoniju morao sam napustiti zbog spletki krajem 1993. i od tada sam se povukao, više-manje, iz javnog života.

22.09.2011., četvrtak

Berberova Srebrenica

MERSAD BERBER, SREBRENICA, MONOGRAFIJA, E&A, ZAGREB, 2011.



Milan Bešlić

Srebrenički pokolj Berber opisuje likovnim jezikom kao tragičnu kroniku o nevinim žrtvama svojega naroda, koristeći se autentičnim snimkama, asimilirajući dokumentarnu vrijednost fotografija, rabeći ih u svojem radu kao činjenice koje autentično govore o faktografiji zločina


Kad se tri glasa, š,o,a, izgovore zajedno, tada u starozavjetnoj riječi šoa čujemo mistični šum vječnosti. Tri slova čine riječ koja u tekstovima Apokalipse izražava razaranje i pustošenje svega što postoji: ljudi, životinja, ptica, biljaka, rijeka, kuća… Njome se izražava uništavanje i istrebljivanje cjelokupnoga života, potpuna destrukcija i usmrćivanje kakva još nije bilo, zlo među narodima koje povijest ne poznaje, još neviđeno, apsolutno. No hebrejska je riječ šoa istodobno pojam koji se sve češće rabi umjesto grčke riječi holokaust, koja je u antičko doba imala značenje žrtve paljenice, dakle životinje koja se u cijelosti spaljivala i tako prinosila bogovima ili dušama pokojnika. Riječ holokaust je i pojam koji se rabio (i još se rabi!) kako bi se opisao i izrazio genocid koji su njemački nacisti počinili za vrijeme Drugoga svjetskog rata nad mnogim narodima, a osobito nad židovskim, u zloglasnim logorima smrti. Pokazalo se da riječ holokaust ne izražava dovoljno jasno zločin nad čovjekom u njegovoj neljudskosti, da ne eksplicira tragičnu bit genocida kao rušilačku energiju koja razara život, da je ne iskazuje u cjelovitosti svoje prirode kroz vlastitu supstanciju zla kojom je determinirana.





Slikar Mersad Berber i znameniti britanski likovni kritičar Edward Lucie-Smith


Ta riječ u potpunosti ne osvjetljava sile zla kao djelo zločina počinjena u ideologiji uništavanja i smrti i kao pojam ne može semantički obujmiti zlo u cjelini niti ga može opisati u svim njegovim značenjskim poljima kao riječ šoa. Upravo zbog toga sve se više rabi šoa, jer njome se zlo eksplicitno izražava u destruktivnoj biti, mračnoj i poganskoj elementarnosti. Rabi se i da bi jasnoćom osvijetlila spoznaju o beskraju tame, točno izrazila zlo u njegovoj punini i imenovala narav zločina u njegovoj crnoj metafizici pustoši, razaranja i smrti. Zato se sada i priklanjamo riječi šoa kako bismo precizno izrekli, a time i pojmovno u cijelosti obuhvatili, stravičan zločin masovnog ubojstva koji je počinila srpska vojska i njezini paravojni saveznici nad bošnjačkim narodom u Srebrenici u srpnju 1995.

Srpski nacizam

Golemi razmjeri tog zločina, njegova narav i provedba u nedjelo ubojstva i jesu elementi koji ga čine genocidnim, a metodologiju usmrćivanja nacističkom. Bestijalno ubijanje nevinih ljudi, golorukih zarobljenih civila, počinjeno je samo zato jer su bili pripadnici druge nacije i drukčije vjere, a način njihove likvidacije sukladan je onom koji poznajemo kao nacistički, pa se zločin u Srebrenici, ideologijom i metodologijom, može odrediti pojmom – srpski nacizam. Valja ga tako odrediti jer je on po ideologiji i rasistički i nacistički, po metodologiji masovne likvidacije genocidan, a i zato jer su njegovu krvavu realizaciju provodili srpski vojnici u svrhu ostvarenja projekta Velike Srbije.
Bestijalni masakr nad bošnjačkim narodom počinili su srpski nacisti, a ne netko nepoznat, pa ga i zato treba čitko pisati i razgovijetno izgovarati kako bi se točno imenovao zločinac i žrtva. Kako bi razlika među njima bila jasna, a jasnoća te razlike istinita, dakle pravedna, a time i sam pojam šoa jasniji u stvarnom značenju tog stvarnog zločina počinjena u Srebrenici. „Hrabrost se sastoji u tome da to jasno kažemo…“, piše Albert Camus ostavljajući nam u nasljeđe svoje humanističko načelo koje nastojimo slijediti. Pojmom šoa koristimo se i da bismo ga akceptirali i shvatili u punini njegova značenja, dakako, zato što on izražava upravo tu stvarnost pokolja bošnjačkoga naroda, ali i zato da bismo tim pojmovnim određenjem točno rekli tko je naoružani agresor i ubojica, a tko goloruka i nevina žrtva. Tisuće nevinih ljudi usmrćeno je samo zato što su bili pripadnici drugog naroda, druge vjere i drukčije kulture baštinjene od djedova kao duhovne i tradicijske vrijednosti po kojima se prepoznaje njegov kulturni i nacionalni identitet, sačuvan tijekom bremenite povijesti u svakodnevnom životu prožetu starim muslimanskim običajima.
Srpski nacizam divljao je devedesetih godina 20. stoljeća u prostoru bivše države Jugoslavije i nad drugim narodima: osim nad Bošnjacima, još i nad Albancima i Hrvatima. Osim što je srpski vojni stroj počinio genocid nad Bošnjacima u Srebrenici, istom je metodom počinio jednaki zločin nad Hrvatima u Vukovaru i Škabrnji, kao i drugdje po Hrvatskoj. Nijedan nacizam, pa tako ni srpski, nije samo terenski posao, već je i djelo onih koji su ga teorijski oblikovali u ideologiju poznatu kao velikosrpska politika, koja je krvavom rukom crtala kartu Velike Srbije na prostoru bivše Jugoslavije.

Uloga beogradskih intelektualaca

Treba reći da srpski nacizam nije nastao u zadimljenim kafanama Požarevca ili Čačka, već u elitnim beogradskim salonima i klubovima, a oblikovala ga je vodeća srpska znanstvena i kulturna institucija, Srpska akademija nauka i umetnosti, kao velikosrpski osvajački projekt pod nazivom Memorandum, kojemu su autori i potpisnici ugledni srpski akademici i intelektualci. Među njima se posebno istaknuo Dobrica Ćosić svojim manifestnim tekstovima kao „malim memorandumima“, u kojima je argumentovao u prilog velikosrpskoj nacističkoj ideologiji.




Iz monografije Srebrenica



Trebamo li se pitati u kojoj je mjeri SANU, zajedno sa srpskom političkom i vojnom elitom, s voždom Slobodanom Miloševićem te s njegovim glavnim suradnicima Radovanom Karadžićem i Ratkom Mladićem, supotpisnica stravičnoga pokolja nevinih Bošnjaka u Srebrenici? Taj zločin, kao što je dobro znano, dogodio se u točno određenu prostoru, gdje su Bošnjaci „otjerani u enklavu proglašenu sigurnim utočištem“. Tako je prevareni i izdani muslimanski narod zapravo zatvoren ne u siguran i zaštićen, nego u prostor koncentracijskog logora, kako bi srpski ubilački stroj još efikasnije punih pet dana i pet noći toga ljeta 1995. usmrtio osam tisuća nevinih ljudi, muškaraca i maloljetnih dječaka. Zato danas iz njihove smrti raste mitskom snagom istina o tragediji koja u neubijenoj čistoći nevine žrtve govori u lice Europi da joj obraz nije čist, jer je sudjelovala u sramotnom partnerstvu sa srpskim zločincima u Srebrenici i da gubi svoj humanistički identitet ponizivši se tim licemjernim činom.

Svake minute ubijan jedan čovjek

Jer srpski stroj smrti imao je prešutnoga saveznika, kako je to Edward Luce Smith naglasio u studiji o tom tragičnom događaju, analizirajući ga u Berberovoj monografskoj knjizi Srebrenica ovim riječima: „U Memorijalnom centru i groblju Srebrenica – Potočari, smještenu nasuprot bivšoj tvornici akumulatora gdje su bili smješteni nizozemski umproforci koji nisu spriječili masakr.“ U iscrpnoj analizi vrsni poznavatelj Berberova stvaralaštva zaključuje da za tragični događaj u Srebrenici „ostaje činjenica da je trebalo mnogo suučesnika da bi se poklalo više od osam tisuća nenaoružanih civila.“ Ostaje, nažalost, i činjenica dvostrukih žrtava, nevinih ubijenih kao i živih žrtava, njihovih bližnjih što živi umiru u mraku neistine, jer im se uskraćuje tijelo usmrćenoga s njegovim pravom imenom, jer se njemu živom hoće reći da njegov mrtvi nije ni bio, da nije ni živio, dakle, nije ni ubijen. Ili kako to kaže Abdulah Sidran u pjesmi Srebrenica 11. 6. 2007.:








Kad zlikovac
Promijeni košulju
Pa u njoj
Pod našim kućama
Pod našim pendžerima
U našoj Srebrenici
Čuva naš mir?

A Igor Zidić o toj tragediji piše da su „za krvave petodnevice srpske – što vojne, što paravojne – jedinice pobile tijekom 120 sati 8000 muškaraca – staraca, muževa, dječaka islamske vjeroispovijesti; samo zato što nisu bili isti kao oni, iste narodnosti, konfesije, običaja; i zato što ih, i poslije četiri stotine godina, muči kompleks srpske osvete. (Još u ratu 1914–1918. njihovi su ratnici ispraćivani i dočekivani kao Osvetnici Kosova.) Srbija, dakle, velikim dijelom svoga bića još živi srednji vijek i razrješuje se davnašnjih trauma na srednjovjekovni način: noževima, pucnjima u goloruke i svezane. Džingiskanovskom poharom, doslovnim ‘zatiranjem semena’, etnocidom. Pet je dana i noći, svake minute, ubijen jedan čovjek.“

Berberova likovna alegorija

S tragedijom svojega bošnjačkog naroda u Srebrenici Mersad Berber živi već godinama, a tisuće skica, bilješki, manjih i većih crteža, kolaža, grafičkih listova, uljenih slika skupljenih u monografskoj knjizi Srebrenica najbolje govori tomu u prilog. U jednoj izjavi kaže: „Bio sam okružen hrpom papira, skupljao sam sve moguće dokumente, od Timesovih fotografija ratnih reportera do videozapisa. No nisam prišao temi kao nekoj svojoj Guernici, koja je jedna simbolička slika. Moja je srebrenička kronika došla sasvim spontano u alegorijskoj formi.“ Srebrenički pokolj Berber opisuje likovnim jezikom kao tragičnu kroniku o nevinim žrtvama svojega naroda, koristeći se autentičnim dokumentima o stradanju čovjeka, od čovjeka koji je izgubio svoja ljudska svojstva i time zločinu učinjenu ljudskom rukom dao bestijalna obilježja. U tome Hannah Arendt i vidi tu preobrazbu čovjeka u nečovjeka, jer „najveće zlo koje se počinilo jest zlo počinjeno od ništavnih osoba, to jest ljudskih bića koja odbijaju da budu osobe“. U traženju istine o velikoj tragediji slikar je posezao i za različitim likovnim sredstvima, otkrivajući bolnu slojevitost ljudske patnje i produbljujući vjerodostojnost svojeg izraza. Zato je godinama radio brojne skice i studije jer obujam tog zločina nije mogao drukčije sagledati ni pojmiti, a kako je dugih godina djelo raslo, tako se i širio obzor tragedije koju je slikar spoznavao u njezinim krvavim obrisima. Iz skice u skicu, u tisućama bilješki olovkom, ugljenom, pastelom, u crtežima i studijama otkrivao je prostore ljudske boli i patnje, stradanja i smrti, ponirao u tu žalosnu stvarnost u kojoj su mu i tijela ubijenih postajala bliska bića, njegovi sugovornici s kojima je uspostavljao dijalog, on „komunicira s ubijenim“, kako je napomenuo Zidić.





I antropolog William Haglund, kojemu je povjeren posao oko iskapanja tijela usmrćenih u Srebrenici, zapisuje: „Želim da ja budem onaj koji će tijela izvući i vidjeti ih na licu mjesta, da bih što je moguće bolje shvatio i onda što bolje mogao objasniti… Želim uraditi nešto važno. Jednu jedinu stvar koja ima nekog istinskog značenja, prije nego što umrem.“ To su riječi koje osvjetljavaju tragediju u Srebrenici, ali i iskazi po kojima ćemo još bolje shvatiti, kao što kaže antropolog, „onda još bolje objasniti“ i značenja riječi i pojma šoa kojim izražavamo dubinu pogroma koji se dogodio gotovo u samu središtu Europe, u malenoj Srebrenici, za koju Ćazim Sarajlić kaže da je „sveti grad na kraju svijeta“. U Berberovu višegodišnjem istraživanju srebreničkog pokolja u likovnom jeziku amalgamirana je i moralna komponenta s njegovim dubokim ljudskim suosjećanjem sa stradalim i poginulim sunarodnjacima. On nastoji osvijetliti njihovu smrt, koja bi bez njihovih bližnjih, bez antropoloških iskapanja, fotografskih, novinarskih i književnih zapisa, bez Berberovih crteža, nestali u mraku zaborava. U svojim je studijama Mersad Berber rastvarao tamnu slojevitost srebreničke tragedije znalački asimilirajući spoznaje antropologa i njegova iskapanja mrtvih tijela, zatim dokumentarnu vrijednost fotografija, a napose njihovu vizualnu komponentu rabeći ih u svojem radu kao činjenice koje autentično govore o zločinu u vremenu i prostoru kao faktografija smrti.

Postmodernistički koncept

Berber je kao veliki likovni pjesnik svoje Bosne, one arhaične i idilične, melankolične i poetske, posegnuo za činjenicama koje su destruirale tu njezinu iskonsku prirodu, ali ne samo kao za pouzdanim dokumentima nego i likovnim elementima ukomponiranim u vlastiti izraz. Sada ih je majstor linije i boje asimilirao u svoje djelo i oblikovao u drugu Bosnu i njezinu drukčiju stvarnost. Onu koja ga godinama opsesivno privlači u tamnim vrtlozima srebreničke tragedije, od koje je stvorio novu i veliku temu svojemu stvaralaštvu te napisao novo i crno poglavlje povijesti Bosne pod jednim imenom – Srebrenica. Izniman crtač, grafičar i slikar, osebujnu likovnu poetiku stvarao je klasičnom likovnom sintaksom, koju je u srebreničkom ciklusu produbio novim likovnim sredstvima i drukčijim postupcima: slobodnijim je potezima linije u gustom rasteru crtovlja sažimao ljudsko stradanje u svoju likovnu lozinku, aplicirao je stare krpe, istrgnute listine požutjela papira… koristio se jukstapozicijom, kolažom, crtežom, bojom… žutom, okerom, sivom, crnom, zelenom, bijelom, smeđom. Ekspresivnijom gestom, kapanjem i prolijevanjem boje, širim, snažnijim i slobodnijim potezima kista dinamizirao je na postmodernističkom konceptu svoj rukopis specifične likovne sugestivnost. Naime, i u ovoj seriji radova Berber je na klasičnoj likovnoj matrici znalački gradio svoj izraz, koji je sada inventivno produbljivao novim materijalom i postupcima kako bi jasnije snimio krvavo srebro Srebrenice.
Kako bi smrt poniženih ljudi u bestijalnom masakru imala ljudsko dostojanstvo, Berber ga je sačuvao na stranicama svoje knjige, gdje čitamo u likovnoj slojevitosti njegova rukopisa kroniku srebreničke tragedije.


Prenosimo: Vijenac
- 14:42 - Komentari (0) - Isprintaj - #

09.09.2011., petak

Osuditi zločine komunizma

Poziv Matice hrvatske Hrvatskom saboru

Osuditi zločine komunizma


Matica hrvatska poziva Hrvatski sabor da slijedi svoju Deklaraciju o represiji i zločinima totalitarnoga komunističkog režima u Hrvatskoj

Nedavno smo obilježili petu obljetnicu otkako je Deklaracijom Hrvatskoga sabora od 30. lipnja 2006. potvrđena spoznaja te najviše hrvatske političke institucije da je totalitarni komunistički poredak, u cijelome vijeku trajanja do 1990, a potom – s pomoću Jugoslovenske armije i u Domovinskom ratu 1991–1995, u njezinoj sprezi s agresorskim i fašistoidnim, paramilitarnim formacijama – demonstrirao pred svijetom da je izjednačavanje zala fašizma, nacizma i komunizma bilo i jest više nego opravdano.

Nema nikakve dvojbe da je Deklaracija Parlamentarne skupštine Vijeća Europe iz iste 2006. povijesno kasnila s osudom zločina komunizma. Nećemo ovdje ulaziti u razloge te sporosti. No dvije činjenice ne možemo zanemariti: prvo, da je Deklaracija sastavljena tako da ne ostavlja mjesta dvojbama. Ne može se smatrati Europljaninom, civiliziranim bićem, humanistom ni demokratom nitko tko ne osudi zločine komunizma isto onako kao što to ne može biti ni onaj koji zastupa ideje fašizma i nacizma, koji poriče njihove zločine, relativizira žrtve, ranjavajući ponižene, ubijajući već ubijene.

Druga činjenica, također vrlo važna, pokazuje da je stara Europa bila brža u osudi fašizma i njegovih izdanaka kojih je zlodjela osjetila na svojoj koži. Komunistički poredak, pa ni komunistički zločini, nisu bili u toj mjeri stvarnost te Europe; oni su tragična povlastica Sovjetskoga Saveza, zemalja tzv. Istočne Europe te mnogih drugih krajeva svijeta. Odgovornost za osudu komunističkoga totalitarizma i svega zla koje je u sebi nosio počivala je, ponajprije, na zemljama komunističke prošlosti. U njima je bilo motiva napretek, krvavih iskustava, nebrojenih žrtava, tona i tona dokaznoga materijala, kilometara dokumentarne, arhivske građe, desetaka tisuća još živih svjedoka s obiju strana žice. Ipak, sve se to – i kad je formalno prihvaćeno – sporo ostvarivalo u praksi uz očigledne smetnje, pokušaje opstrukcije, zavlačenja, zatrpavanja otkrivenih jama, obustave istraživanja, polemike pa čak i javna negiranja tih zločina, osporavanja i relativiziranja opsežne prikupljene građe, izjava svjedoka pa i materijalnih ostataka. Ne možemo se oteti dojmu da je Republika Hrvatska dosad bila jedna od najtvrdokornijih europskih država kada je riječ o zaštiti interesa komunističke nomenklature i dugogodišnjem prigušivanju istine. Ako je predsjednik Tuđman ocjenjivao da dok traju borbe s agresorom ne treba otvarati unutrašnje hrvatske fronte – to se moglo razumjeti. Kako razumjeti kada se, šesnaest godina nakon rata, ozbiljno ne raspleće – u dogovoru i suradnji sa Slovenijom – tajna stravične Hude jame? Šuti li se o tome da se ne bi naštetilo javnom ugledu neke političke stranke; da se ne bi naštetilo javnom ugledu pojedinih, još živih, eksponenata te politike i toga terora? Ili njihovih potomaka?

Mi mislimo da ni jedna današnja politička stranka u Hrvatskoj ne snosi i ne može snositi odgovornost za kriminalna zbivanja u Drugom svjetskom ratu i poraću. Isto tako mislimo da grijesi otaca ne mogu i ne smiju biti projicirani na njihove bližnje, kao ni na potomke. U demokratskim zemljama takvi su zaključci neupitni. Ako u nas nisu – to bi bio razlog da se zabrinemo; to bi bila i potvrda da još ne živimo u demokratskome društvu, da ne shvaćamo demokratski pravni poredak, nego da i dalje svijet promatramo kroz naočale ideologijskoga ostracizma.

Zbog svega toga, pozivajući se na Deklaraciju Parlamentarne skupštine Vijeća Europe iz 2006. o osudi zločina totalitarnih komunističkih režima i Deklaracije Hrvatskog sabora od 30. lipnja 2006. o osudi zločina počinjenih tijekom totalitarnoga komunističkog poretka u Hrvatskoj 1945–1990, ističemo da je Matica hrvatska:

– suglasna s navodima Deklaracije Hrvatskog sabora o tome da su povrede ljudskih prava u tome razdoblju uključivale pojedinačna i skupna ubojstva i smaknuća, smrti u koncentracijskim logorima, izgladnjivanja, deportacije, mučenja, prisilni rad i druge oblike masovnoga fizičkog i psihičkog terora; progone na etničkoj i vjerskoj osnovi, povrede slobode tiska i, također, zatiranje političkog pluralizma;

– da prihvaća tvrdnje Deklaracije Hrvatskog sabora o vrlo slaboj obaviještenosti hrvatske javnosti o zločinima počinjenima od strane totalitarnoga komunističkog režima te da su znanje i svijest ljudi o povijesnim zbivanjima jedan od preduvjeta da se izbjegnu slični zločini u budućnosti.

Podsjećamo, pritom, Hrvatski sabor da u Deklaraciji ističe kako on sam mora postati ključna nacionalna institucija za osudu zločina jugoslavenskog i hrvatskog totalitarnoga komunizma te da se sustavnim istraživanjem povijesti tih zločina moraju baviti znanstvene i pravosudne institucije, s uvjerenjem da žrtve komunizma i njihove obitelji imaju pravo na pravdu, razumijevanje, suosjećanje i priznanje svojih patnji jednako kao što to imaju žrtve nacizma i fašizma.

Matica hrvatska stoga poziva Hrvatski sabor da:

– usvoji odluku o imenovanju strukovnoga tijela, kojega bi zadaća bila istraživanje zločina komunističkog terora i prikupljanje dokumentacije o njemu. Taj bi golem i odgovoran posao u potpunosti trebalo prepustiti kvalificiranim znanstvenicima, a politiku iz toga posla posve isključiti; dok bi u Državnom proračunu trebalo osigurati za to potrebna sredstva;

– potakne pravosudne institucije da na temelju poznatih podataka pokrenu i dovrše istrage nad odgovornima za komunističke zločine;

– potakne Vladu da podupre zahtjev za uvođenje europske zabrane negiranja komunističkih zločina koji su 14. prosinca 2010. Europskoj komisiji podnijeli ministri vanjskih poslova Litve, Latvije, Bugarske, Mađarske, Rumunjske i Češke;

– zatraži od Vlade Republike Hrvatske da napravi – u suradnji s kompetentnim institucijama i istraživačima – službeni popis žrtava komunizma;

– da izradi program educiranja hrvatske javnosti o zločinima komunizma – kako za učenike srednjih škola, tako i za širu javnost te da za njegovo provođenje osigura potporu ustanova koje su za to mjerodavne;

– da potakne osnivanje Hrvatskoga muzeja žrtava komunizma po uzoru na sličan muzej u Budimpešti kao i brojne muzeje holokausta u nas i u svijetu;

– da pozove sve građane koji su, na bilo koji način, surađivali s tajnim službama komunističkoga režima ili sudjelovali u pripremanju ili izvršenju komunističkih zločina da se povuku s javnih funkcija ako ih – i gdjegod ih – još eventualno obnašaju;

– da odlučno podupre sve koji se i ovih dana bore za istinu o komunističkim zločinima, unatoč neformalnim, privatnim, sporadičnim, a i organiziranim otporima, koji istrage nastoje prikazati kao politikantske i tako ih diskreditirati i pošto-poto spriječiti.

Velika je odgovornost Hrvatskoga sabora u ostvarivanju prava javnosti na istinu, ali i u konkretizaciji vlastitih odluka kako Riječ ne bi, nehotice, prikrila Nedjela, a Deklaracije poslužile, svima koji tomu smjeraju, kao paravan za nepoduzimanje, za grijeh Nečinjenja.
Želimo istaknuti da optužnice i eventualne kazne ne mogu imati za cilj fizički progon onemoćalih staraca (premda se oni ni toga nisu ustručavali), nego osudu njihovih nedemokratskih postupaka, terora koji su prakticirali od tridesetih godina 20. stoljeća do 1995. Istini i duhovnom zdravlju naroda potrebne su osude komunističkoga nasilja kao što su mu potrebne i osude svih oblika fašističkoga terora, rasizma i holokausta.


Predsjedništvo Matice hrvatske



Prenosimo: Vijenac
- 13:15 - Komentari (0) - Isprintaj - #

08.09.2011., četvrtak

PPP

piše Nives Opačić



Ovaj zagonetni naslov povezat će nešto naoko nespojivo. Što – otkrijte sami! Na samu repu koncertne sezone održan je 4. srpnja 2011. u zagrebačkoj Areni koncert u čast 20. obljetnice samostalnih država Slovenije i Hrvatske (uz nekoliko drugih). Na programu je bilo samo jedno djelo: Osma simfonija (Tisuće) Gustava Mahlera. Tjedan dana vozao se golemi izvođački aparat (1083, zaokruženo na 1100) između Ljubljane i Zagreba, da 3. srpnja u Ljubljani, a 4. srpnja u Zagrebu, pred političkom svitom i građanstvom dviju država održi dva megaspektakla, kako je najavljeno. Trebalo je pokazati kako su opsežni (i skupi) projekti mogući (kad se bratska srca slože, i olovo plivat može). Impresivne količine izvođača i slušača (od 4000 do 8000) – obje veličine nadmašile su praizvedbu djela 12. rujna 1910. u Münchenu (1015 izvođača, 3400 slušatelja), pod ravnanjem samoga Mahlera – trebale su pridonijeti općoj velebnosti (taj vječni imperativ „najvećeg, najboljeg“). Naš poznati megalomanski pristup, baziran na brojkama i statistici (koliko je vozila ove godine ..., koliko gostiju, noćenja ...). Meni je, svim statistikama usprkos, svirka jednoga jedinoga Mstislava Rostropoviča na slabačkom violončelu podno Berlinskoga zida u noći njegova rušenja (9. na 10. studenog 1989) bila impresivnija. Ne bih na ovaj megaspektakl ni išla da, zahvaljujući slušanju III. programa Hrvatskog radija, nisam dobila kartu. Trebalo je samo okrenuti telefonski broj. Za divno čudo, uspjela sam i ja dobiti nešto bez rada!

Arenu, zdanje podignuto 2008. u natezanju oko Svjetskoga rukometnog prvenstva, doživjela sam u siječnju 2011. u ambijentu hokejske utakmice, kad su naši medvjedi uz to i visoko porazili Villach (7 : 2), pa smo svi otišli kućama ozareni i razdragani. Mahler me, nažalost, nije ispratio istim osjećajima. Već vidim glazbenokritičarske glave kako se dižu poput guja jer se jedna amaterka miješa u njihov sveti monopol – glazbenu kritiku. No upravo zato što pratim i glazbenu kritiku, vidim da je neki shvaćaju kao puko prepisivanje programske knjižice. A što da mislim kad iz usta radijskih glazbenih urednica/voditeljica i/ili spikera/-ica čujem (pišem izgovor): I sňlisti venčti, Les amis de la muzik, Piter Šrajer, Ričard Štraus (imenjaka Wagnera teškom su mukom uglavnom apsolvirali), Zuzŕna Ružěčkova i sl., ili kad 14. srpnja 2011. na otvorenju Splitskoga ljeta na TV-ekranu piše stalno Almicare, a ni jednom onako kako se čovjek zvao, Amilcare Ponchielli, ili kad reporterka kaže da s Boitějem ... (to bi trebao biti Arrigo Boito)?! Zar nitko od tih školovanih muzikologa ne vidi i ne čuje što izlazi ispod njihova čekića? Nekoć se o povijesti glazbe kod dr. Huberta Pettana u srednjoj muzičkoj školi očito učilo više nego danas. Navedeni primjeri samo su uži izbor iz toga roga obilja (gluposti). U takvim brojčano bombastično najavljivanim izvedbama, kažu, ne treba tražiti dlaku u jajetu, jer su one ionako prije svega spektakli i mamac za dovođenje mlađe publike na takve koncerte, a sama glazba manje je važna. S tim se ne bih složila. Na koncerte odlazim isključivo zato da slušam glazbu. Jedan od izvjestitelja napisao je kako je na početku odjeknuo gromoglasan akord orkestra i orgulja, a samoga je dirigenta Gergijeva zapanjio nikakav zvuk koji su majstori razglasa naštimali za cijelu izvedbu (djelo ide bez pauze, pa nema popravaka). Fanfare, izdvojene u zasebnu bateriju da bi grmjele s nebeskih visina, bile su blijede, a sirota sopranistica Sabina Cvilek, postavljena iznad svih zborova da svojim zvonkim sopranom kao blaga svjetlost sipi sa visina, jedva se čula. Mjestimično su se ti anđeoski zborovi i orkestar tražili, ali se nisu uvijek i našli. Takvih disonantnih tonova nije bilo u raportima s megaspektakla. Ali jest na izvedbi. Rekoh i spasih dušu svoju. Izvjestitelji će reći: ali narod je pljeskao kao lud, valjda ljudi znaju. Po onome kad su neki (ipak premnogi) zapljeskali – između stavaka, kad prava publika dosad nije pljeskala i ne plješće – vidim da zapravo (pre)malo znaju. A izvjestitelji ne razlikuju dobrohotnost i nagradu za uloženi trud od oduševljenja. Njima fantomsko izvješćivanje ni inače nije strano.

Čitala sam i takve izmišljotine da su npr. na jednom koncertu pala dva bisa, a ljudi u koncertnoj dvorani svjedoci su da nije bilo ni jednoga. No njihovi ih urednici ionako ne mogu kontrolirati. Njih na takvim mjestima nema.
I sam Mahler izveo je djelo s manjim izvođačkim ansamblom. Tako je izvedeno i u Lisinskom (1993), naravno bez pojačala, tako se moglo postupiti i sada, ali to onda ne bi bila parada. Upravo parada i pljesak objašnjavaju prvi P iz naslova. Pljesak na onim mjestima gdje ga ne treba. Nažalost, to se već događa i „znalačkoj“ publici u Lisinskom, jer nitko ni stare ni mlade nije poučio ni da izbroje koliko djelo ima stavaka (programske knjižice dijele se besplatno) i da se između stavaka ne plješće. Ili da barem ne trče pred rudo, pa da pričekaju i uče od onih koji se znaju kulturno ponašati na takvim priredbama. No kako je krenulo, čini se da će znalci ostati u manjini. Bolje da se vratim pljeskanju i izrazima odobravanja. Pljeskati, ie. *plek-, znači tući, udarati po nekoj površini. Iz istoga je vrela i pljuskati, pa je lako moguće da se zbog popratnoga zvuka u etimologiju uvukla i onomatopeja. Za isti sadržaj možemo se poslužiti i tuđicom aplauz, lat. ad, pri plaudere, pljeskati, odobravati, koja se, osim u hrvatski jezik, uvukla i u druge jezike (njem. Applaus, engl. applause, tal. applauso itd.). Pljeskanjem auditorij nagrađuje izvođače za njihov doseg i trud. U kazalištu se na đačkoj galeriji (u Zagrebu dok je postojala), uz povike „bravo“, na kraju predstave znao začuti i topot nogu po daščanom podu. Ako se publici izvođači ne bi svidjeli, isfućkali bi ih. Dakle, fućkanje (donedavno) nije bilo znak odobravanja (u Hrvata). Danas, uz ine američke adete, sve više postaje, pa su kaubojskim fućkanjem ispraćene i izražajne filigranski paučinaste ruke dirigenta Ger-gijeva. Jer zašto da se nekulturnom pljeskanju ne pridruži i nekulturno fućkanje? Hrvatska želi združenim globalno primitivnim znacima jasno pokazati dokle je stigla.
Drugi P odnosi se na prezime. Kakve to veze ima sa spomenutim koncertom? Ima, i ne samo s njim. Uoči koncerta medijima je izjave davao i ravnatelj Zagrebačke filharmonije, gospodin Miljenko. Vjerovali ili ne, upravo su ga tako oslovljavali neki novinari i radijska voditeljica, što je u njihovu rasteru valjda i jedini način oslovljavanja. Kao da se ljudi prepoznaju po imenu! Za to već stoljećima (u Hrvata od šesnaestog) služe prezimena! Miljenko može biti Puljić, Prohaska, Jergović, Smoje, Bahun, Fugošić, Ergović – mogu tako nizati znane i neznane unedogled. Ili Zlatko, Marko, Ivan, bilo koje ime. Tko će znati na koga mislim ako mu ne pridružim odgovarajuće prezime? Ono tomu i služi, što pokazuje i sama riječ prezime (dodatak uz ime): lat. co(m), sa nomen, ime, tal. cognome, njem. Zuname, češ. příjmení. Praksa oslovljavanja ljudi samo imenom zahvatila je i službenu komunikaciju (državne ustanove), pa će uskoro istisnuti sve što je dosad bilo pristojno (i svrsishodno).
Treći P tiče se pristojnosti. I nje je u ovoj svečanosti manjkalo. Uz nekulturan pljesak i isto takvo oslovljavanje, kao točka na i bila je gradonačelnikova dobrodošlica najprije domaćim uzvanicima, a tek onda gostima. No u općem prostaštvu tko će takav gaf i primijetiti? Pristojan je onaj čovjek koji se uljudno ophodi s drugima, koji u svakoj prilici zna što se pristoji (da ne velim kaj se šika). Iskreno akceptiranje onoga drugog temelj je pristojnosti. Ona nije ni prenemaganje ni podilaženje ljudima i prigodi (za to postoje druge riječi). Zato sam na kraju bila nekako nujna. Zar više ništa ne znamo napraviti da bude istinski svečano i pristojno? No kad ljudi ne znaju što je pristojno, ne znaju ni što gube. Ili, bolje svršenim glagolom, što su već izgubili.



Prenosimo: Vijenac
- 18:25 - Komentari (0) - Isprintaj - #

05.09.2011., ponedjeljak

SKANDALOZNO – Poznati udbaši predstavljaju knjige po Mostaru i Širokom Brijegu???



MOSTAR - Knjiga autora Bože Vukušića "Hrvatsko revolucionarno bratstvo – rat prije rata" bit će predstavljena u srijedu, 24. studenog, u 18 sati u Galeriji Hrvatskog doma Hercega Stjepana Kosače!


Ista knjiga ovog autora nedavno je predstavljena i u Širokom Brijegu, a s obzirom da je riječ o jednom poznatom UDBAŠU kao što je Bože Vukušić najavni moto ovih „kulturnih okupljanja“ mogao bi slobodno glasiti – ZBOGOM PAMETI!

U knjizi se istina opisuje povijesni događaj iz 1972. godine, kada je skupina hrvatskih imigranata, pripadnici skupine Fenix 72, ušla u Jugoslaviju s ciljem podizanja ustanka i rušenja Jugoslavije, međutim krajnje je žalosno da se ovakvim osobama dopušta uopće boravak u Mostaru ili Širokom Brijegu, a kamoli predstavljanje knjige od strane autora koji bi trebao biti kao nekakvo „nadahnuće“ za naše mlade naraštaje.

O knjizi će govoriti suradnik vođa skupine Fenix 72 Ivan Butković, bivši saborski zastupnik i sudac Ustavnog suda Republike Hrvatske Vice Vukojević, glavni urednik tjednika "Hrvatski list" iz Zadra Ivica Marijačić te sam autor.

Predstavljanje knjige organizira Klub hrvatskih povratnika iz iseljeništva u BiH.

Naš portal kao uvod u ovaj događaj donosi jedan tekst objavljen u zagrebačkom tjedniku „Globus“ iz 2007. godine.


TEKST – GLOBUS

Ivan Cerovac i Josip Majerski tvrde da je Vukojević bio u Parizu upravo kad je na Bušića izvršen atentat. Majerski je, u razgovoru za "Globus", izjavio da ga je odmah nakon Bušićeva ubojstva Vukojević s nekim ljudima potražio u Njemačkoj. Kako ga nije zatekao u automehaničarskoj radionicu gdje je radio, njegovim je kolegama rekao da je Majerski imao sreće što ga nisu našli.

Spomenuti se iseljenici pitaju zašto Vice Vukojević nije pred sudom iznio vlastite spoznaje o ubojstvu Bruna Bušića i otkrio gdje je bio kad se ono dogodilo? Nikola Majstrović iz Švedske i Tomo Sedlo iz Njemačke, u izjavi za "Globus", javno postavljaju pitanje zašto se o cijelom slučaju ne oglasi pukovnik HV-a Tomislav Mičić, osoba veoma bliska Vici Vukojeviću za vrijeme emigracije, ali i u doba stvaranja hrvatske države (prvi je radio u SIS-u, a drugi u SZUP-u)?

Po iskazima Majstrovića i Sedle, pukovnik Tomislav Mičić mnogo bi mogao reći o ubojstvu emigranta Joze Miloša, kojeg je dio iseljeništva optužio da je ubio Bruna Bušića, i kojeg su zbog toga sami emigranti likvidirali.

Žejko Peratović,
Digitaliziram arhiv pa je na red za pospremanje došao i ovaj tekst. Začudno je koliko ima sličnosti između mojih tadašnjih spoznaja i nedavnih tvrdnji Tomislava Naletilića.

VUKOJEVIĆ JE UBIO BRUNU BUŠIĆA U FRANCUSKOJ!?

Otkuda Vaše ime na spisku suradnika KOS-a?

-Zahvaljujući Vici Vukojeviću, jednom beskarakternom čovjeku, danas sucu Ustavnog suda Hrvatske i novokomponiranom povjesničaru ustaške emigracije Boži Vukušiću koji po nalogu svojih starih poslodavaca Ivana Lasića i Stanka Čolaka piše gluposti u "Tajnom ratu UDB-e" i "Čuvarima Jugoslavije".

Vukojević i Vukušić su bili članovi komisije Hrvatskog sabora koja je 1992. i 1993. hapsila i isljeđivala šefa splitske UDB-e Blagoja Zelića i Petra Gudelja jer su ih sumnjičili da su organizatori ubojstva Brune Bušića. Mučili su ih u obiteljskoj kući tadašnje urednice HRT-a Ksenije Urličić na brdu Kruševo iznad Omiša. Ja sam Bušiću osigurao falsificiranu njemačku putovnicu s kojom je pobjegao iz Jugoslavije i bio je pod mojom zaštitom. Na dan ubojstva Bušića u Parizu 1978.

Vice Vukojević je bio u Parizu. U filmu o ubojstvu Bušića, Vukojević je optužio Josipa Perkovića za organiziranje ubojstva a, navodno, dokaz mu je snimka premlaćenog Blagoja Zelića koji jedva govori. To nije istina i mislim da Vukojević zna mnogo više o organiziranju ubojstva Bušića jer je moguće da je u njemu i sam sudjelovao. Poslije Bušićevog ubojstva Vukojević je postao zamjenik direktora u nekoj zagrebačkoj firmi, mislim Tehnogradnji, čiji je tadašnji direktor bio Zlatko Tomčić, današnji predsjednik HSS-a Hrvatske.

Bože Vukušić je u mom lokalu ubio Jusufa Tatara, radnika koji je dolazio kod nas i nikada nije pravio probleme. Poslije su uhapsili i mene jer je Vukušić to pokazivao kao samoobranu od špijuna UDB-e što je glupost. Ja sam mu trebao dati alibi, ali nisam htio jer je ubio nevina čovjeka. Zato mi se kroz stavljanje imena na spisak suradnika KOS-a Bože Vukušić pokušava osvetiti.

Ko je bio Vukušić, vidjelo se tek kada ga je Tuđman uspio izvući sa doživotne robije iz njemačkog zatvora. Dakle, on je najobičniji kriminalac koji je prije rata pljačkao stanove i koga je u Karlsruhe meni poslala UDB-a što je srbijanski udbaš Božo Spasić i napisao u svojoj knjizi.

Pa čiji je medijski zaštitnik danas Bože Vukušić?

Prije svih Ivana Lasića, koji je bio posrednik u kupovini dokumentacije o suradnicima SDB BiH objavljenoj u "Čuvarima Jugoslavije", a koja je kupljena od Brane Kvesića. Mislim da Lasić i Kvesić još uvijek drže mnogo važnije dokumente o suradnicima i operativnim vezama među kojima su imena za ne povjerovati.

Bože Vukušić je tajnik Počasnog bleirbuškog voda i pisac povijesti organizacije Hrvatskog revolucionarnog bratstva (HRB). To je neviđena sramota. Poslije rata sam u Makarskoj vidio kako član australskog HRB-a Ivan Butković, naš Franjo Goreta koji je ležao zbog ubistva jugoslavenskog konzula u Štutgartu Save MIlovanovića, i Božo Vukušić piju piće sa Ivanom Lasićem.

Tad sam se sjetio Mile Rukavine koji mi je pred njegovo ubojstvo rekao, mi smo UDB-i poturali naše, a UDB-a nama svoje, njihovi su ostali njihovi, a naši su postali udbaši.


NAPOMENA

U organizaciji širokobriješkog ogranka Matice hrvatske u dvorani Skupštine Županije Zapadnohercegovačke proteklog je tjedna također predstavljena knjiga „HRB-Rat prije rata" autora Bože Vukušića. Knjigu su predstavili Drago Ljubić, hrvatski emigrant i povratnik nakon više od 30 godina života u emigraciji, zatim Petar Majić, kao i sami autor. Moderator i voditelj predstavljanja knjige bio je Predrag Kožul, inače predsjednik Matice hrvatske ogranak Široki Brijeg.

U knjizi autora Bože Vukušića „HRB - rat prije rata" se opisuje kako su pripadnici skupine „Fenix 72" Hrvatskoga revolucionarnog bratstva 20. lipnja 1972. ušli u Jugoslaviju s ciljem podizanja ustanka i rušenja Jugoslavije. U knjizi se opširno opisuje priprema, ulazak skupine preko granice, njihove aktivnosti i stradanje u borbama s oružanim postrojbama jugoslavenskog režima.

S ovog predstavljanja knjige donosimo i jednu fotografiju što su je načinile kolege s Internet stranice www.sirokibrijeg.ba

Na kraju evo još nekoliko zanimljivih linkova vezanih za „spisatelja“ Božu Vukušića, kojem mnogi moraju tepati, ali hvala Bogu ima i onih koji mu ne trebaju i neće tepati. Ni njemu ni ostalim hrvatskim udbaškim govnima:

Naletilić

amac


Toni Grgić / JAVNO.ba

- 13:23 - Komentari (2) - Isprintaj - #

02.09.2011., petak

Topusko - još jednom!

Prošlo je 20 godina da sam otišao u rat i bio 14 mjeseci prvo zapovjednik obrane Topuskog a zatim zapovjednik obrane Južnog Velebita. Nisam tu moju obljetnicu ni spominjao jer sam se već navikao da me obično netko popljuje zbog mog sudjelovanja u ratu.

I onda me iznenadila jedna knjiga!
Ovih dana iz tiska je izašla monografija "2.gardijska brigada Gromovi" u izdanju Ministarstva obrane. Glavni urednik je general zbora Josip Lucić. Knjiga je velikog enciklopedijskog formata i ima 525 str. Ovdje donašam naslovnu stranicu knjige.





Ono što me je, nakon godina pljuvanja po meni i prikazivanja mog sudjelovanja u ratu u najcrnijim bojama, ugodno iznenadilo bilo je to da u knjizi moj ratni angažman nije prošao nezapaženo. Dapače dobio sam i više prostora i pohvala nego što sam se smio nadati. Pogotovo što je bilo onih (a ima ih još uvijek) koji su moje sudjelovanje u ratu na sve moguće načine nastojali ocrniti.
U takvoj situaciji morao sam se brinuti o svemu. Pogotovo što se tiče funkcioniranja i opskrbe vojske ali i o funkcioniranju grada i okolnih sela. Jer naši položaji nisu bili u samom Topuskom nego u okolnim selima.





Topusko je bilo gotovo u potpunom okruženju. Svaki izlazak i ulazak u Topusko predstavljao je smrtnu opasnost. Ovdje preslika karte obrane (plavo) i neprijatelja(crveno) na položajima oko Topuskog. Moram napomenuti da preko 20 km bojišnice nikad nije branilo više od 550 slabo naoružanih branitelja.



Amerikanci bi tako duge položaje branili s barem 4000 vojnika dobro naoružanim s altiljerijom i s obranom postavljenom u dubinu. Svega toga mi nismo imali.



Ovdje donašam stranicu u kojoj me spominju. Moram priznati da mi je to drago. Nisam išao u rat zbog odlikovanja i činova a ni zbog bogatstva. Išao sam braniti svoju domovinu na što sam i danas ponosan.



Evo i na slijedećoj stranici me hvala pa nisam mogao odoljeti a da i nju ne prenesem.





Izgleda da je povijest uvijek nepravedna. Jer ovdje spominju samo mene kao zapovjednika a ne spominju puno drugih, mojih podređenih, koji su to zaslužili. Tako moje dragovoljce iz Novog Zagreba. pripadnike 2.bojne 2.brigade, Riječke specijalce, policiju iz Siska i Karlovca itd.

O mom ratnom angažmanu u Topuskom već sam pisao na stranicama mog bloga pod naslovom Ratni dnevnik Topusko. Ako nekog to zanima neka pročita taj isti tekst na stranicama pollitika.com

Ratni dnevnik Topusko

pa će odmah naći i zlobne i lažne kritike mog djelovanja u Topuskom.


No Ministarstvo obrane je reklo svoje!



P.S. Već su me upozorili da je na jednoj slici jedan vojnik na šljem nacrtao "U". E to smo napravili kako bismo zadovoljili i one koji u svemu prvo traže pogreške.
- 14:24 - Komentari (0) - Isprintaj - #