Cerovac komentira

< kolovoz, 2011 >
P U S Č P S N
1 2 3 4 5 6 7
8 9 10 11 12 13 14
15 16 17 18 19 20 21
22 23 24 25 26 27 28
29 30 31        

Prosinac 2014 (1)
Siječanj 2014 (1)
Listopad 2013 (1)
Rujan 2013 (1)
Kolovoz 2013 (1)
Lipanj 2013 (2)
Svibanj 2013 (1)
Studeni 2012 (1)
Rujan 2012 (4)
Kolovoz 2012 (1)
Srpanj 2012 (1)
Svibanj 2012 (2)
Travanj 2012 (1)
Veljača 2012 (1)
Prosinac 2011 (2)
Studeni 2011 (4)
Listopad 2011 (1)
Rujan 2011 (5)
Kolovoz 2011 (3)
Srpanj 2011 (1)
Lipanj 2011 (6)
Svibanj 2011 (10)
Travanj 2011 (7)
Ožujak 2011 (2)
Veljača 2011 (1)
Siječanj 2011 (3)
Prosinac 2010 (6)
Studeni 2010 (7)
Listopad 2010 (2)
Kolovoz 2010 (1)
Srpanj 2010 (6)
Lipanj 2010 (4)
Travanj 2010 (2)
Ožujak 2010 (9)
Siječanj 2010 (3)
Studeni 2009 (1)
Lipanj 2009 (1)
Travanj 2009 (2)
Ožujak 2009 (1)
Siječanj 2009 (4)
Prosinac 2008 (12)
Studeni 2008 (6)
Listopad 2008 (16)
Rujan 2008 (10)
Kolovoz 2008 (6)
Srpanj 2008 (1)
Lipanj 2008 (13)
Svibanj 2008 (31)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga
dirigent, politolog, novinar, politički emigrant i ratnik nastoji misliti svojom glavom(ali mu to svaki put ne uspjeva)



The WeatherPixie



Web Counter
Get a Web Counter




Posijetite HRVATI.COM">

Tekstovi za pamćenje

S koncerta na bojište
Nikola Šubić Zrinski
Teta Ella
Političar uvijek istog kova
Ured za tisak i promidžbu
Kako sam želio postati Bosanac
u ranu zoru došla je udba
Naoružajte se Jobovom strpljivošću i zagorskom mudrošću
Kako se krojila hrvatska istočna granica?
Tko se to u Hrvatskoj boji bogatog seljaka?
Letak za Hrvatsku
Predgovor Hrvatskom političkom leksikonu
Stjepan Radić
Ante Radić
Ratni dnevnik-Topusko
Bor za učiteljicu

Linkovi
Blog.hr
Forum.hr
Monitor.hr







Blogerica.com

O autoru
Webfetti.com






Rođen 1946. u Zagrebu gdje sam završio i školovanje (glazbeno i gimnazijsko). Odlazim na studij dirigiranja u Beč, ženim se 1968. a 1969. se vraćam s diplomom u Zagreb. Radim u Nakladnom zavodu Matice hrvatske kao voditelj inozemne prodaje, 1970. prelazim u Studentski list kao direktor komercijale i novinar unutrašnje politike. 1971. me biraju za tajnika Komisije za veze s Hrvatima u svijetu Matice hrvatske i postajem novinar Hrvatskog tjednika. Nakon sloma Maspoka odlazim u emigraciju, prvo u Novu Hrvatsku, London, a zatim odlazim u Njemačku. 1976. i 1979. rodili su mi se sinovi. U Njemačkoj djelujem politički u Hrvatskom narodnom vijeću a uz to kao crkveni glazbenik a zatim i kao dirigent njemačkih filharmonija. U vlastitoj produkciji postavljam opere te gostujem širom Europe, Amerike i Australije. 1990. vraćam se nakon 18 godina emigracije u Hrvatsku i izabran sam za ravnatelja Zagrebačke filharmonije. Već krajem 1990. uključujem se u Narodnu zaštitu a od 01.07.91. sam u ZNG-u. Od 01.08. zapovjednik sam obrane Topuskog a od 10.10. zapovijednik obrane Južnog Velebita. Zagrebačku filharmoniju morao sam napustiti zbog spletki krajem 1993. i od tada sam se povukao, više-manje, iz javnog života.

23.08.2011., utorak

Dan sjećanja na žrtve totalitarnih režima



Danas je dakle Europski dan sjećanja na žrtve totalitarnih režima. Hrvatska ima mnoštvo svojih žrtava koji se treba sjetiti. Ne vjerujem da će se moći identificirati ili samo i imenovati svaka pojedina žrtva ali i pokušaj je vrijedan pohvale.

Moja obitelj je dijelila sudbinu Hrvatske.

O djedu Stjepanu u stvari neznam mnogo. Kako je bio pobožni i veliki katolik, kao radnik koji je teško uzdržavao svoju obitelj, bio je i član katoličkog sindikata kojem nažalost neznam ime. Ali znadem da je moj djed sudjelovao u organiziranju demonstracija u Zagrebu nakon atentata na Stjepana Radića i drugove u beogradskoj Skupštini.

Mog djeda su žandari uhapsili i u zatvoru ga svakodnevno premlaćivali. Koliko dugo? Ni to točno neznam. Ali znam da je izašao iz zatvora samo zato da bi završio u bolnici gdje mu nisu mogli pomoći. Preteško je ozlijeđen u zatvoru. Umro je a da nije poćeo ponovo raditi. Žrtva totalitarnog režima.

Moj otac Ivo Cerovac, novinar i pravnik (1919-1945), bio je prije II svijetskog rata vrlo aktivan član katoličkih organizacija. Budući da je bio iz siromašne obitelji vrlo rano je započeo surađivati kao novinar u katoličkim novinama. Kad je stvorena NDH stupio je u Ustašku vojnicu. I proveo cijeli rat kao novinar u Zagrebu. Kad je jedinica kojoj je formalno pripadao tj. Prosvjetna bojna krenula prema Bleiburgu i moj otac je krenuo s njima. Ispratila ga je moja mama. Bili su samo tri mjeseca u braku i nije mu rekla da je trudna.

Negdje u Austriji grupu u kojoj je bio moj otac zarobili su Englezi i odmah ju izručili partizanima. U jednom školskom dvorištu u ondašnjem predgrađu Maribora partizani su odvojili one s ustaškim uniformama od onih u domobranskim. Ustaše su odmah tu na licu mjesta streljali. Nisu oni ni znali koga streljaju, nisu znali da streljaju novinara. Dovoljna je bila kriva uniforma. Budući da je moj otac ubijen bez optužbe i bez suda držim da je i on žrtva totalitarnog režima. Sve ovo znademo jer je u istom tom školskom dvorištu bio i tatin stariji brat - samo u domobranskoj uniformi.

Kad sam se 1990.god. odlučio vratiti u Hrvatsku bio sam uvjeren da će Hrvatska biti uređena prema zapadnim demokratskim principima. Brzo sam uvidio da na krilima nacionalnog zanosa Hrvata Franjo Tuđman stvara svoj autoritativni režim i smjera prema jednostranačkom sustavu sa HDZ-om kao jedinom relevantnom političkom snagom u zemlji. Javno sam to kritizirao već 1991.god.

Jedan, u Njemačkoj na doživotni zatvor osuđeni ubojica, koji se našao u Hrvatskoj na čudan naćin dobio je zadatak (po uputama Vice Vukojevića) "pronaći" nešto protiv mene. I tako se rodila afera oko filma o Bruni Bušiću i lažnih optužbi protiv mene da sam bio doušnik zloglasne udbe.

Osveta HDZ-a je bila strašna. Ne samo da sam izgubio posao, zdravlje, nego su se pobrinuli da nigdje u Hrvatskoj ne mogu dobiti posao. Pa čak im je uspjelo (što Jugoslaviji nije) spriječiti me da se zaposlim u inozemstvu.

Mene su dakle doslovce živog zakopali. I zato i sebe držim žrtvom jednog totalitarnog režima.

P.S. 1.Naravno da sam 1992.god. tužio tvorce filma. I ti procesi još uvijek traju. Ušli smo u 19.godinu suđenja i početkom ove godine imenovana je nova sutkinja što znači da sve počinje iznova.
P.S. 2. Pravomočne presude dobio sam protiv Urania filma kao producenta i protiv Društva političkih zatvorenika kao formalnog naručitelja filma. No kako ni jedan od tih pravnih subjekata više ne postoji pravomoćnost presude ima samo formalni karakter.
P.S.3. Volio bih kad bi se ova obiteljska tradicija zaustavila na meni.

- 16:29 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Tu izgleda ni Bog nemože pomoći?!

Mladi par se odlučio vjenčati.

Ali dođe do ogromne nesreće i oboje poginu pred vjenčanje. I sad oni su u raju i pitaju svetog Petra bi li se mogli vjenčati, to bi im puno značilo, jer se jako vole.

Sv. Petar kaže da se nitko do sad nije vjenčavao u raju, ali ako su sigurni da to žele neka odu kod Boga.

Odu oni kod njega i ispričaju mu svoju priču, ali Bog im reče da sačekaju nekih 5 godina i tek onda da mu se jave. I prođe 5 godina.

Oni ponovo kod Boga, ali Bog im opet reče da sačekaju još 5 godina...

Evo i njihove 10. godine u raju, odoše kod Boga, i on kaže:

Može! Bit će vjenčanja, ja častim sve!

I eto, vjenčali se oni i živjeli nekih godinu dana, a onda počeše svađe i pošto se više nisu podnosili odoše do Boga da mu kažu da žele razvod.


Bog im reče:



- Trebalo mi je 10 godina da nađem svećenika u raju. Što mislite koliko će mi trebati da nađem odvjetnika!?


Prenosim to s facebooka
- 08:07 - Komentari (1) - Isprintaj - #

05.08.2011., petak

Pobjeda po mjeri






Onaj tko je poput mene poznavao stanje u ZNG-u i HV-u 1991. i 1992.god. ne bi mogao tek tako povjerovati da je ta ista vojska izrasla u ratu nakon samo četiri godine bila u stanju provesti tako složenu vojnu operaciju i postići potpunu vojnu pobjedu nad neprijateljem, kao što se to dogodilo u Oluji.

Oluju stoga s pravom slavimo kao Dan državnosti i domovinske zahvalnosti. Imamo državu i treba barem jednom u godini odati priznanje onima koji su tu pobjedu iznjeli na svojim leđima - hrvatskim braniteljima.

Još u doba Stjepana Radića četnici su se rugali Hrvatima da su tamburaši a sebe su smatrali rođenim vojnicima. E, tu umišljenost smo im temeljito zbrisali.

Još je i Slobodan Milošević rekao da se Srbu bolje bore nego što rade. Pokazalo se da im ni jedno ni drugo ne polazi baš za rukom. Osim naravno beganja pred hrvatskom vojskom.

No ovaj 5. kolovoza trebao bi biti dan slavlja a ne ruganja. Mi smo pobjedili, oni su poraženi. Mi imamo državu i nitko više nam ju ne može uzeti. Znam da na račun te države ima mnogo primjedbi. Negativnih. I ja ih imam. Ali borba za državu je trajna. Ne prestaje s jednom ili više pobjeda. Imamo šansu, pogotovo oni mlađi, izgraditi takvu državu kakvu želimo. Sad nemamo izgovora da su nam drugi krivi.

Uz slavlje ide i sjećanje na stradale u ratu. I one na našoj strani kao i na protivničkoj. Svatko je iza sebe ostavio nekog tko za njim žali. I na to treba misliti.

A nama je ovaj dan ipak dan slavlja, radosti i ispunjenja stoljetnog sna. Naša generacija je izborila hrvatsku državu. Na to doista možemo biti ponosni.

Od srca vam čestitam 5.kolovoza Dan hrvatske državnosti i domovinske zahvalnosti!!

- 07:00 - Komentari (10) - Isprintaj - #