Cerovac komentira

< svibanj, 2011 >
P U S Č P S N
            1
2 3 4 5 6 7 8
9 10 11 12 13 14 15
16 17 18 19 20 21 22
23 24 25 26 27 28 29
30 31          

Prosinac 2014 (1)
Siječanj 2014 (1)
Listopad 2013 (1)
Rujan 2013 (1)
Kolovoz 2013 (1)
Lipanj 2013 (2)
Svibanj 2013 (1)
Studeni 2012 (1)
Rujan 2012 (4)
Kolovoz 2012 (1)
Srpanj 2012 (1)
Svibanj 2012 (2)
Travanj 2012 (1)
Veljača 2012 (1)
Prosinac 2011 (2)
Studeni 2011 (4)
Listopad 2011 (1)
Rujan 2011 (5)
Kolovoz 2011 (3)
Srpanj 2011 (1)
Lipanj 2011 (6)
Svibanj 2011 (10)
Travanj 2011 (7)
Ožujak 2011 (2)
Veljača 2011 (1)
Siječanj 2011 (3)
Prosinac 2010 (6)
Studeni 2010 (7)
Listopad 2010 (2)
Kolovoz 2010 (1)
Srpanj 2010 (6)
Lipanj 2010 (4)
Travanj 2010 (2)
Ožujak 2010 (9)
Siječanj 2010 (3)
Studeni 2009 (1)
Lipanj 2009 (1)
Travanj 2009 (2)
Ožujak 2009 (1)
Siječanj 2009 (4)
Prosinac 2008 (12)
Studeni 2008 (6)
Listopad 2008 (16)
Rujan 2008 (10)
Kolovoz 2008 (6)
Srpanj 2008 (1)
Lipanj 2008 (13)
Svibanj 2008 (31)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga
dirigent, politolog, novinar, politički emigrant i ratnik nastoji misliti svojom glavom(ali mu to svaki put ne uspjeva)



The WeatherPixie



Web Counter
Get a Web Counter




Posijetite HRVATI.COM">

Tekstovi za pamćenje

S koncerta na bojište
Nikola Šubić Zrinski
Teta Ella
Političar uvijek istog kova
Ured za tisak i promidžbu
Kako sam želio postati Bosanac
u ranu zoru došla je udba
Naoružajte se Jobovom strpljivošću i zagorskom mudrošću
Kako se krojila hrvatska istočna granica?
Tko se to u Hrvatskoj boji bogatog seljaka?
Letak za Hrvatsku
Predgovor Hrvatskom političkom leksikonu
Stjepan Radić
Ante Radić
Ratni dnevnik-Topusko
Bor za učiteljicu

Linkovi
Blog.hr
Forum.hr
Monitor.hr







Blogerica.com

O autoru
Webfetti.com






Rođen 1946. u Zagrebu gdje sam završio i školovanje (glazbeno i gimnazijsko). Odlazim na studij dirigiranja u Beč, ženim se 1968. a 1969. se vraćam s diplomom u Zagreb. Radim u Nakladnom zavodu Matice hrvatske kao voditelj inozemne prodaje, 1970. prelazim u Studentski list kao direktor komercijale i novinar unutrašnje politike. 1971. me biraju za tajnika Komisije za veze s Hrvatima u svijetu Matice hrvatske i postajem novinar Hrvatskog tjednika. Nakon sloma Maspoka odlazim u emigraciju, prvo u Novu Hrvatsku, London, a zatim odlazim u Njemačku. 1976. i 1979. rodili su mi se sinovi. U Njemačkoj djelujem politički u Hrvatskom narodnom vijeću a uz to kao crkveni glazbenik a zatim i kao dirigent njemačkih filharmonija. U vlastitoj produkciji postavljam opere te gostujem širom Europe, Amerike i Australije. 1990. vraćam se nakon 18 godina emigracije u Hrvatsku i izabran sam za ravnatelja Zagrebačke filharmonije. Već krajem 1990. uključujem se u Narodnu zaštitu a od 01.07.91. sam u ZNG-u. Od 01.08. zapovjednik sam obrane Topuskog a od 10.10. zapovijednik obrane Južnog Velebita. Zagrebačku filharmoniju morao sam napustiti zbog spletki krajem 1993. i od tada sam se povukao, više-manje, iz javnog života.

24.05.2011., utorak

Doprinos skupine iz Stošinca na Plešivici stvaranju hrvatske demokracije

Piše: Juraj Kolarić



Uvod


Poznata klasična izreka »Verba volant, scripta manent« (Riječi lete, a ono što je napisano ostaje) potaknule su me da progovorim o političkom, nacionalnom i društvenom fenomenu – Stošinec, malome mjestu na Plešivici, u kojem je bila osnovana prva hrvatska oporbena politička stranka i to u razdoblju komunističke vladavine, 19. siječnja 1989. godine. Stošinec tako s pravom ulazi u hrvatsku povijest kao mjesto gdje se rodilo prvo hrvatsko »organizirano višestranačje« u sustavu komunističke represije. Tu je tog dana bio izabran za »vođu« tog organiziranog višestranačja, prozvanog »Hrvatska demokratska zajednica« (dalje: HDZ) dr. Franjo Tuđman, pisac prije osnovanog političkog programa Matice hrvatske, koji je bio objavljen u prvom broju Hrvatskog tjednika Matice hrvatske 16. travnja 1971. godine. Za tajnika je bio inauguriran dipl. ing. Drago Stipac, kao tajnik »za organizacijsku podršku« izabranom predsjedniku dr. Franji Tuđmanu. Pokretna sila i duša političkih oporbenjaka, odnosno organizatora višestranačja bio je Ante Ledić, koji je svoju kuću, odnosno klet, u Stošincu stavio na raspolaganje. Ova Stošinečka skupina sigurno je, više nego je to u javnosti poznato, pridonijela konačnom slomu komunizma i dovela na vlast hrvatske demokratske i nacionalne snage. Klet Ante Ledića u Stošincu bila je sastajalište hrvatskih političkih oporbenjaka, kao što je to bila i Gažijeva klet u Zaprešiću.

Budući da sam jedan od izvornih utemeljitelja prve hrvatske oporbene stranke u Hrvatskoj i manje-više redoviti sudionik povijesnih sastanaka skupine oporbenjaka u Stošincu, rado se prisjećam tog vremena i ovim prilogom želim ostaviti svjedočanstvo jednog razdoblja u kojem se rađalo novo doba nove Hrvatske.


Od Hrvatskog proljeća do stošinečkih okupljanja


U jesen 1970. godine napustio sam Bogosloviju u Muensteru/West-fallen (SR Njemačka), gdje sam djelovao kao prefekt studija studenata teologije na tamošnjem Teološkom fakultetu i surađivao s teološkom ekipom prof. dr. Karla Rahnera i došao u Rim. Na papinskom sveučilištu Gregoriana, na Fakultetu crkvene povijesti (Facultas Historiae Ecclesiasticae) i na Papinskom orijentalnom institutu specijalizirao sam crkvenu povijest, a na Vatikanskoj školi za paleografiju i diplomatiku diplomirao sam arhivistiku 15. lipnja 1971. Od oca iz Međimurja primio sam i pismo u kojem mi preporučuje da se vratim u Hrvatsku, jer da se u »domovini događa nešto velikoga!« Otac je zaključio: »Ne želim da ti bude kasnije žao, što nisi bio nazočan rađanju Hrvatske!«

Potaknut ovim pismom i privučen društvenim, vjerskim, političkim i nacionalnim zbivanjima u Hrvatskoj izazvanim Hrvatskim proljećem vratio sam se u Zagreb, gdje sam bio imenovan prefektom u Nadbiskupskom bogoslovnom sjemeništu na Kaptolu (26.IX.1971. – 12.VI.1975.), doživio »Karađorđevo« i premlaćivanje hrvatske mladeži i studenata, a 20. siječnja 1972. bio sam izabran za asistenta na Katedri crkvene povijesti na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Zagrebu. Tako je u neobičnim prilikama i neprilikama započelo moje znanstveno-nastavno djelovanje u Hrvatskoj, a posebice u Zagrebačkoj nadbiskupiji.

U međuvremenu, u razdoblju sustavnog progona suradnika Hrvatskog proljeća , kao prijatelj mnogih studenata i sudionika tzv. »hrvatskog maspokreta« bio sam potpisnik »Prijedloga za donošenje zakona o amnestiji političkih zatvorenika zatvorenih i zbog tzv. verbalnog delikta«, sa zahtjevom Predsjedništvu SFRJ, 1980. godine. U to vrijeme zasjedala je u Madridu KES, čime je ovaj apel 43 hrvatskih intelektualaca dobio i međunarodni odjek. Među potpisnicima bila su i dva svećenika: mons. Josip Soldo, tadašnji tajnik Biskupske konferencije i docent na Katoličkom bogoslovnom fakultetu dr. Juraj Kolarić. Donositelji liste potpisnika bili su studenti Ivan Zvonimir Čičak i Dobroslav Paraga. Zbog tog potpisa bio sam na UDBI preslušavan, pozivan na »informativne razgovore«, proglašavan »nepoćudnom osobom« i konačno sam uvršten u svjedoke na procesu protiv Ivana Zvonimira Čička i Dobroslava Parage. Nije potrebno naglasiti da sam se u to vrijeme upoznao s mnogim politički »nepodobnim« (nepoćudnim!) osobama tadašnjeg komunističkog režima s kojima sam dijelio istinsko prijateljstvo. U to vrijeme upoznao sam Marka i Vladimira Veselicu i njihov krug istomišljenika, te Ivu Maglicu koji je kao komercijalni direktor Auto Hrvatske svećenicima omogućavao kupovinu popularnih »fićeka« bez predugih čekanja isporuka.

U isto vrijeme, u jeku progona sudionika Hrvatskog proljeća, predavao sam vjeronauk studentima koji su se okupljali u župnoj crkvi bl. Marka Križevčanina na Trešnjevci kad je tamo župnikovao vlč. Franjo Jurak, karizmatični svećenik, vjerska i nacionalna vertikala. Preko tih studenata, koji zaslužuju da im se imena ne samo zapamte, već i trajno upišu u memoriju hrvatskog naroda, upoznao sam plejadu istaknutih hrvatskih intelektualaca, društvenih, ekonomskih i političkih djelatnika, te hrvatskih oporbenjaka, koji su sanjali slobodu i ostvarenje vjekovitog sna o slobodnoj, samostalnoj i neovisnoj državi Hrvatskoj. Upravo ta činjenica dovela me do Stošinca i uključivanja u Stošinečku skupinu hrvatskih rodoljuba.

Prvi organizirani početci hrvatske oporbe


Ante Ledić (Aržano, 12.X.1939.), završivši šumarski fakultet u Zagrebu, aktivno se bavio atletikom od 1956. godine i postao prvak tadašnje države u skoku u dalj i desetoboju, te viceprvak Balkana u skoku u dalj. Uključio se u športsko boćanje i postao član višestrukog momčadskog prvaka Zagreba i Hrvatske. Od 1968. godine bio je zaposlen u Rasadniku »Jankomir« u Zagrebu i vodio posao objedinjavanja hortikulturnih komunalnih djelatnosti Grada Zagreba, iz kojih je nastalo poduzeće »Zrinjevac«. Bio je tehnički ravnatelj poduzeća do 1988. godine, kada je bio imenovan glavnim ravnateljem.

Ante Ledić znao je čitati kako »znakove vremena«, tako i znakove »hrvatskog proljeća«. U ugostiteljskom objektu »Rasadnik« u Jankomiru »dao je« izabrati dr. Vladu Veselicu za financijskog direktora poduzeća. Protiv toga bili su Slavko Šajber i Gradski komitet KP. Otada je Ante Ladić sa svojim suradnicima bio pod prismotrom Komunističke partije. Kako je poduzeće »Zrinjevac« trebalo prigodom održavanja Zagrebačkog velesajma dekorirati prostorije, redovito su radnici sa svojim direktorom već u 11 sati, dakle prije otvaranja Velesajma, nestali s prostora Velesajma zbog tzv. »sigurnosnih razloga«. Uzimanjem Vlade Veselice u radni odnos Ledić si je priskrbio naziv »partijskog neprijatelja«.

Važna osoba u tim počecima okupljanja oporbenjaka bio je liječnik dr. Anto Matković, kao i spomenuti Ivo Maglica. Tako je odlučeno 1976. godine da se društvo hrvatskih istomišljenika sastaje izvan Zagreba, podalje od uobičajenih i mogućih kontrola SDB-a, odnosno UDB-e., u Stošincu, na imanju Ante Ledića.

Odluka da se izabere Stošinec za mjesto naših sastanaka bila je uvjetovana jednom metaforom. Ante Ledić je u najvećoj prostoriji u prizemlju dao napraviti veliki kamin. Fenomen kamina, koji podsjeća na vatru koja se ne gasi odmah je prihvaćen kao metafora vatre rodoljublja, koja se ne smije nikada više ugasiti u mislima i srcima posjetitelja. Moja nazočnost sugerirala je opet pojam »stolnog zajedništva«. Jelo i piće dvije su egzistencijalne odrednice ljudskog života, a čovjek je od prastarih vremena shvaćao da uzimanje jela i pića znači priliku za svečanost i izmjenu misli i najboljih želja. Zato prostrt stol znači poziv na svečanost i na razmjenu misli. Prostrt stol rađa trajna prijateljstva. Samo se kod stola izgovaraju zdravice s dobrim željama. Isus je tako volio stolno zajedništvo da su ga njegovi neprijatelji nazivali »izjelicom i pijanicom«. Svoje prvo čudo učinio je kod stola u Kani Galilejskoj, najljepše prispodobe o kraljevstvu nebeskom povezao je sa stolnim zajedništvom, a svoje najveće čudo učinio je na posljednjoj večeri pretvorivši kruh u svoje Tijelo, a vino u svoju Krv. Njegovi učenici na putu za Emaus prepoznali su ga u »lomljenju kruha« kod stola.

Tako su vatra kao simbol vječnog svijetla i stolno zajedništvo postale djelotvorne sastavnice skupine rodoljuba iz Stošinca. Zbog toga su svi sastanci započinjali molitvom kod stola koju sam obično izgovarao ja uz prigodni duhovni nagovor, dok je Tomislav Ladan, u svojim poznatim iskričavim govorima briljirao enciklopedijskom širinom prikazujući hrvatsku kulturu u širokom europskom kontekstu. Sastanci su se održavali jednom, a katkad i dvaput tjedno, petkom ili subotom. Pri dolasku u Stošinec budno smo pazili da onaj tko vozi auto ne pije vino, kako milicija ne bi imala razloga za možebitne neprimjerene intervencije. Od 1976. do 1989. godine izredalo se 45 članova »Stošinečkoga kruga«. To su sljedeće osobe:

1. Sudionici sastanaka od 1976. do 1989. godine: 1. Dražen Budiša, 2. Juraj Kolarić, 3. Zvonimir Šeparović, 4. Mijo Jukić, 5. Veselko Grizelj, 6. Ivan Kovačić, 7. Mato Čop, 8. Mirko Setić, 9. Franjo Fiolić, 10.Ante Bušić, 11. Petar Šimić, 12. Petar Čurković, 13. Jozo Rimac, 14. Vinko Ćurković, 15. Rado Marković, 16. Stanislav Plišo, 17. Josip Ledić, 18. Petar Ledić, 19. Anton Kovačev, 20. Ante Babić, 21. Zlatan Marković, 22. Miljenko Mandić, 23. Šime Ricov, 24. Joja Ricov, 25. Vlado Marović, 26. Duško Katunarić, 27. Kamilo Benković, 28. Vlado Vicić, 29. Boris Pervan, 30. Vjeko Tomljanović, 31. Šime Mihatov, 32. Milorad Zoričić, 33. Vlado Begić, 34. Viktor Lochert, 35. Marcel Majsec, 36. Josip Bratulić, 37. Dubravko Emanović, 38. Drago Jelić, 39. Gerhard Ledić, 40. Jure Maglić, 41. Mato Ljubičić, 42. Ferdo Bušić, 43. Petar Jakopec, 44. Ljubo Lučev, 45. Josip Parazajder.

2. Sjednica inicijativnoga kruga, 19. siječnja 1989. godine: 1. Franjo Tuđman, 2. Marko Veselica, 3. Vlado Veselica, 4. Drago Stipac, 5. Tomislav Ladan, 6. Anto Matković, 7. Ivan Maglica, 8. Hrvoje Šošić, 9. Vlado Marić, 10. Mladen Marić, 11. Nikola Gagulić, 12. Vlado Jurčević, 13. Marko Turić, 14. Ante Ledić.

3. Pridošli članovi Stošinečkoga kruga nakon 19. siječnja 1989. godine: 1. Dubravko Jelčić, 2. Ivo Kostović, 3. Goran Dodig, 4. Drago Krpina, 5. Miroslav Tuđman, 6. Davor Domazet, 7. Đuka Miličić, 8. Đuka Kovačev, 9. Stjepan Šafran, 10. Mile Bogović, svećenik, 11. Hrvoje Hitrec, 12. Joško Kontić.

4. Stalni članovi Stošinečkoga kruga: 1. Tomislav Ladan 2. dr. Ante Matković, 3. dr. Marko Turnić, 4. dr. Mladen Mamić, 5. dr. Vlado Mamić, 6. dr. Vlado Veselica, 7. Marko Veselina, 8. Hrvoje Šošić, 9. Milan Ramljak, 10. Ante Roso, 11. Petar Lovrić, 12. Gerhard Ledić, 13. Juraj Kolarić, 14. Ćiro Grubišić, 15. Josip Jole Đerek, 16. Ivica Vrbić, 17. Dražen Budiša, 18. Ferdo Bušić, 19. Pero Ćurković, 20. Mijo Jukić, 21. Tomislav Ledić, 22. Vlado Marović, 23. Josip Ledić, 24. Don Petar Šimić, 25. Benjamin Tolić, 26. Ivan Maglica, 27. dr. Zvonimir Šeparović, 28. Vice Vukojević, 29. Petar Ledić, 30. Joja Ricov.

Uz pjesme koje su svojim instrumentima na gitari i harmonici redovito pratili Ljubo Lučev i Juraj Kolarić, te predavanja s raznom tematikom razgovaralo se i o programu budućeg višestranačja. Tako je nastala ideja koju su zastupali i posebice zagovarali Drago Stipac i Hrvoje Šošić da se novi pokret za hrvatsko višestranačje nazove »Hrvatski demokratski zbor«. Tomislav Ladan je tada intervenirao, rekavši da riječ »zbor« podsjeća više na vojnu formaciju, a da mi želimo demokraciju. Zbog toga je predloženo da se pokret nazove imenicom »zajednica« (lat. »communio«). Tako se rodila »Hrvatska demokratska zajednica«.


Sjednica Inicijativnog kruga HDZ-a, 19. siječnja 1989.


Bio je prohladan četvrtak 19. siječnja 1989. godine. Možda zbog tog četvrtka, jer sastanci su se održavali obično petkom popodne ili subotom, a možda iz meni nepoznatog razloga Ante Ledić je pozvao prijatelje u Stošinec na »važan dogovor«. Od uobičajenog većeg broja prijatelja Stošinca okupilo se 14 osoba. Dr. Franjo Tuđman, koji do tada nije dolazio u Stošinec došao je u pratnji braće Marić, odvjetnika Vladimira i liječnika Mladena. Ostali članovi tog »Stošinečkog sastanka«, koji je trajao od 14 do 24 sata, bili su: Marko Veselica, Vlado Veselica, Drago Stipac, Tomislav Ladan, Anto Matković, Ivan Maglica, Hrvoje Šošić, Vlado Marić, Maden Marić, Nikola Gagulić, Vlado Jurčević, Marko Turić i Ante Ledić.

Na tom sastanku, koji je kasnije proglašen »tajnim sastankom na Plešivici u siječnju 1989. godine«, za vođu prve hrvatske opozicijske stranke bio je izabran dr. Franjo Tuđman, a za tajnika »za organizacijsku podršku« izabranom vođi dr. Franji Tuđmanu, bio je izabran Drago Stipac.

Zanimljivo je spomenuti da je za predsjednika Inicijativnog odbora bio predlagan Marko Veselica, ali kako je on imao zabranu javnog nastupa, a Franji Tuđmanu je upravo tih dana istekla takva zabrana, izbor je pao na dr. Franju Tuđmana. Tomislav Ladan je isticao da je dr. Franjo Tuđma najpogodnija osoba da bude na čelu pokreta: prvo, zato što ga se kao partizanskog generala ne može apostrofirati »ustašom«; drugo, kao general JNA dobro poznaje prilike u vojsci i u društvu općenito; treće, da on kao osoba posjeduje zavidnu hrabrost koja je potrebna u ovim okolnostima.

Svi su se sugovornici složili da sada dr. Franjo Tuđman, prije odlaska u Švedsku i Kanadu, ima »svehrvatski legitimitet«. U dugoj raspravi govorilo se i o Bosni i Hercegovini. Tomislav Ladan je zastupao mišljenje da bi uključivanje BiH u Hrvatsku značilo da bi Hrvati u vlastitoj zemlji možda mogli postati manjina. Treba sve poduzeti da ne dođe do sukoba između Hrvata i muslimana. Muslimanima, ako treba, i tenkove treba obojiti u zeleno! Treba se boriti ne za hrvatsku granicu na Drini, već za srpsku granicu na Drini! Govorio je da muslimani ne žele biti Hrvati, niti Srbi, ali da su muslimani bliži Hrvatima, a to je u sadašnjem trenutku relevantno. Dr. Franjo Tuđman nije se slagao s takvim razmišljanjima, ali je razumio takva rezoniranja, jer T. Ladan i D. Stipac dolaze iz bosanskog prostora, dok im je hercegovački prostor manje poznat. Zatim se postavila dilema: Ako naša zamisao o neovisnoj i slobodnoj Hrvatskoj ne bude ostvarena, što onda? Da li pristati na tzv. »konfederativno uređenje« po primjeru na Švicarsku ili ne? Svi su se složili , da u tom slučaju treba ići i na tu soluciju, ali samo kao prijelazno, ali nikako ne i trajno političko stanje! Na kraju je bilo zaključeno, da se komunikacija među članovima Inicijativnog odbora mora isključivo odvijati preko kurira, a ne telefonski, kako UDBA ne bi ušla u trag članovima Inicijativnog odbora.

Predsjednik F. Tuđman rekao je jednom prilikom da nije govorio na tajnom sastanku na Plešivici na kojem je bio izabran za vođu prve hrvatske opozicijske stranke, jer da su tamo bili »špijuni«. U jednom tekstu objavljenom u studenom 1991. u Beogradu pod naslovom »Špijuni na čelu Hrvatske« u »Izvodu iz informacije SDB Zabreg« pod naslovom »Šošić Hrvoje, Veselica Marko – rascjep u užoj grupaciji koja je radila na formiranju Hrvatskog demokratskog saveza«, tvrdi da je održan sastanak na Plešivici, ali da »točno mjesto sastanka za sada nije poznato«. Izvor ove informacije jugoslavenske tajne službe UDBE ili SDB bio je neki »Cetina«. U filmu o Bruni Bušiću objavljeno je da je tajno ime za prof. dr. Ivana Cesara »Branko«.1 ačuđuje što UDBA nije znala za mjesto na kojem je bio izabran za vođu hrvatske opozicije dr. Franjo Tuđman ili pak je doista zadržan stupanj tajnosti tog mjesta, što opovrgava tvrdnju dr. Franje Tuđmana da su »tamo bili špijuni«.

Sastanak Inicijativnog kruga HDZ-a 17. lipnja 1989. u »Panorami«


Prvi tajnik-koordinator HDZ-a Drago Stipac bio je razriješen dužnosti tajnika Inicijativnog odbora 17. lipnja 1989. na sastanku u »Panorami« u Zagrebu. Razloge koji su ga naveli na tu odluku iznio je u svom izlaganju, na navedenom sastanku, a govor je u cijelosti objelodanio Hrvoje Šošić.2 Kao što je i poznato, Drago Stipac uspio je u lipnju 1991. ujediniti stranke i jezgre HSS-a u zemlji i inozemstvu, postavši predsjednikom HSS-a.

U govoru na sastanku Inicijativnog kruga HDZ-a Drago Stipac je iznio svoje misli o političkom trenutku Hrvatske i o ulozi dr. Franje Tuđmana te o trenutačnim političkim zbivanjima. Tako je Stipac istaknuo kako nacrt programa jasno govori da »nismo politička stranka«, te da »želimo uspješno usklađivanje sa SSRN-om Hrvatske i Zagreba«, ne želeći »postati njegova transmisija«. Reakcije na »našu pojavu« bile su »ignorantske i odbacujuće« do želje za dijalogom. Program se je odbacivao i »kao nacionalistički«. Dijalog je ipak nastavljen, a kontakte je uspostavila »naša 5-člana delegacija«, kojoj su se kasnije pridružili akademik Dalibor Brozović i Rene Hollos. Postojale su dvije sporne točke: program i osobe. D. Stipac je nadalje naglasio da »ova organizacija treba napraviti prve korake pluralizma na ovom našem prostoru bez osobnih, karijerističkih i drugih pretenzija i ambicija. Mi smo sredstvo svog naroda, a ne on naše«.

Opravdavajući takvo stanje »porođajnim mukama i dječjim bolestima«, Drago Stipac ističe da su »u posljednjem periodu napravljene neke pogreške, među kojima vjerojatno i moje«, ali »najveći dio tih propusta i pogrešaka je ipak vezan za osobu Franje Tuđmana«. Stipac je, doduše, kazao da je on osobno »pun poštovanja za osobu Franje Tuđmana zbog sljedećih razloga: 1. hrabro i smjelo krenuo je drugim putem od dosadašnjeg; 2. puno truda je uložio u obranu hrvatske stvari; 3. on je neosporni hrvatski rodoljub, a ovaj krug imajući u njega povjerenja počeo ga je tretirati kao ‘primus inter pares’, omogućivši mu da program izloži na ‘Književnoj tribini’ i tako reprezentira našu zajednicu, ali nikako ne bez konzultacija. Bez toga, to postaje liderstvo. A to je na žalost, izostalo« – tvrdio je D. Stipac. Kroz proces nastajanja i narastanja »naše zajednice, njegove slabosti su se pojačavale i povećavale«.

Drago Stipac je imao razumijevanje za takvo djelovanje F. Tuđmana, jer »nikad nije učestvovao (sudjelovao!) u postupku rada jedne demokratske organizacije«, posve mlad imao je jednu društvenu formaciju u sredini koja takav način rada i nije poštivala i dugo je vremena bez svoje krivnje živio u nekoj izolaciji od svijeta, a ne poznaje »našu životnu sredinu«, On je visoko obrazovan intelektualac, ali »nažalost jednostran«. Zbog toga je zajednica oslabila, nalazi se pred sektaštvom i frakcijama, a liderski status Franje Tuđmana »je njezina objektivna slabost ovog trenutka«. Nadalje, D. Stipac predbacuje Franji Tuđmanu »razvijanje odnosa i veza s inozemstvom i iseljeništvom, prije nego je ova organizacija stala na svoje noge«. Zbog toga »su nepoželjna stalna inozemna putovanja i Tuđmana i drugih osoba iz kruga ove zajednice«. Zatim, stvoren je »nekakav rad u grupama« bez pravog rasporeda posla i samo s ovlaštenjima »ad hoc« zadataka, od slučaja do slučaja. Osim toga priprema skupštine je nesolidna i predstavlja »čistu improvizaciju« i vezana je »pod svaku cijenu prije Tuđmanova novog odlaska u inozemstvo« – tvrdio je D. Stipac. »U dogovoru sa članovima kruga, Daliborom Brozovićem i Jožom Manolićem, došli smo do zaključka da bi trebalo privući Duška Bilandžića kao pogodnu osobu i mostobran za dalje«, kazao je još Stipac.

Po povratku iz Švicarske Franjo Tuđman je taj pokušaj uključivanja D. Bilandžića predbacio Dragi Stipcu. Osim toga, tvrdio je D. Stipac da mu je Tuđman »predbacivao i neke druge stvari manjeg značenja«. Svoj govor završio je D. Stipac riječima: »Ja sam Tuđmanu u jednom razgovoru u prisustvu člana ovog kruga Dubravka Horvatića iznio pogreške i slabosti u radu ovog kruga i njegovu odgovornost u tome. On je na to emocionalno reagirao, što ne smatram strašnim, jer emocionalne reakcije su u pravilu poštene i bez zadnjih misli«. Svoje izlaganje D. Stipac zaključio je riječima: »Hrvatski narod nema više prostora ni mogućnosti za nove pogreške. Radi uočenih slabosti i uočenih problema nisam više tajnik ovog kruga. U gomilanju daljnjih pogrešaka ne želim više sudjelovati. Ukoliko ovaj krug odluči da dalje ne budem pripadnik ovog kruga, prihvaćam to bez pogovora«.

Analizirajući izlaganje i ostavku Drage Stipca, Hrvoje Šošić smatra da se tu nije radilo o različitom svjetonazoru, već o različitom pristupu za djelovanja ili akcije u konkretnom slučaju. Franjo Tuđman je polazio od akcije, za što je morao biti vođa koji djeluje odlučno i bez odlaganja. Marko Veselica je očekivao da će ga drugi slijediti kao Ghandija. Drago Stipac je sve podređivao demokraciji kako ju je on shvaćao, poglavito u predratnom haesesovskom značenju i praksi, zbog čega je za njega u djelovanju bila primarna procedura. Franjo Tuđman je imao osjećaj za povijesni trenutak. Tako je djelovao i 1971. godine u Proslovu Hrvatskog tjednika, a posebno 1989. godine u stvaranju prve hrvatske političke organizacije.

Franjo Tuđman je imao pred očima stranku kao instrument političkog djelovanja. Zato mu krivo predbacuje Drago Stipac kao veliku pogrešku prerano povezivanje s inozemstvom i iseljeništvom. Vrijeme je pokazalo da je upravo ta »pogreška« bio ključni doprinos Tuđmana hrvatskom političkom organiziranju, jer je veza s iseljeništvom bila važan činitelj u stvaranju HDZ-a. Tuđmanu je integracija iseljene i domovinske Hrvatske i ujedinjenje svih Hrvata bio davnašnji i prvi politički cilj. On je u svojim nastupima uvijek naglašavao ideju pomirbe svih Hrvata. Nadalje, u tadašnjem političkom, nacionalnom i društvenom trenutku akcija je morala imati prednost pred procedurom. Tako je Franjo Tuđman u tom trenutku imao ono što nisu imali ni Marko Veselica, ni Hrvoje Šošić – a to je bila putovnica. Tuđman je zbog toga mogao organizirati i iseljeništvo, zbog čega je dao prednost akciji, a ne proceduri.

U tom kontekstu treba tražiti i odgovor na pitanje – da li održati skupštinu sada ili kasnije ili uključiti iseljeništvo sada ili kasnije? Pogriješili su oni koji su bili uzbuđeni zbog Tuđmanove organizacijske skupštine, kao i oni koji su osporavali samo pravo F. Tuđmanu i njegovim istomišljenicima da to učine tada i na način kako je bilo učinjeno! Uostalom, te iste osobe, proizašle iz stranke kakva je Tuđmanu odgovarala, kasnije su sve svoje želje, htijenja i programe pretočili u svoje vlastite stranke. Drago Stipac u HSS, Marko Veselica u HDS, Hrvoje Šošić u HS, Ante Ledić u HDS i Dražen Budiša u HSLS. To dokazuje i promašenost prigovora Franji Tuđmanu o sektaštvu i frakcionaštvu u HDZ-u.

Skupština HDZ-a od 17. lipnja 1989. godine ne samo da je bila dobro, već i odlično pripremljena, jer je održana unatoč suprotstavljanju, prigovorima, progonima i policijskim zabranama. O odlično pripremljenoj skupštini govori i prijedlog predsjedavajućeg radnog predsjedništva i dr. Franje Tuđmana koji je prihvaćen prije prelaska na Dnevni red skupštine, a koji je glasio: »Ukoliko Skupštini bude onemogućen nastavak rada uslijed nepredviđenih okolnosti, Skupština se smatra održanom, tj. konstituiranom, te se prihvaćaju: Programska deklaracija HDZ, Statut HDZ, sva predložena tijela HDZ, te Izjava osnivačke skupštine HDZ – kao što je pripremljeno u materijalima od radnog (većinskog) dijela Pripremnog odbora«.

U zapisniku Skupštine je zabilježeno da je prijedlog prihvaćen sa 48 glasova »za« i 2 glasa »protiv«.


Epilog: Pokušaj ujedinjavanja demokršćanskih hrvatskih političkih stranaka ili stranaka s kršćanskim predznakom ili programom


Bilo je kasno navečer u subotu 10. lipnja 1989. godine. Spremao sam se za odlazak u Montreal u Kanadu. Rezervacije sam imao za Air Canadu, za petak 16. lipnja 1989. u 11.30 sati. U Montreal sam trebao sletjeti 17. lipnja, u subotu kada se održavala Skupština Inicijativnog odbora HDZ-a. Došavši taksijem oko 23 sata pred kuriju sv. Jakova u Novoj Vesi 8, Hrvoje Šošić nije zvonio, već je snažno kucao na vrata i sav uzbuđen pokazivao mi je jedan papir formata A4, govoreći kako je to tekst Jože Manolića. Pročitao mi je tekst koji je očito bila preambula dokumenta predviđenog da bude prihvaćen na Skupštini Inicijativnog odbora HDZ-a, a u kojem se govorilo o Jugoslaviji i o Avnoju kao temeljima na kojima se oblikuje država Hrvatska. Temperamentno me je zapitao: »Prečasni, može li to proći?«. Odgovorio sam mu: »Može«. Odmah mi je Šošić rekao: »A sada o tom tekstu razgovaramo kao katolici vjernici. Može li proći?« Odgovorio sam mu: »Ne može!«. Tada je iz svoje aktovke izvukao novi papir, za koji mi je rekao da je to »Desna deklaracija HDZ-a« iz koje je izbačena i Jugoslavija i AVNOJ. Naš kratak susret je završio izjavom Hrvoja Šošića: »Mislim da ću se morati razići s dr. Franjom Tuđmanom, jer drugačije nije moguće razbiti komunističko jezgro!«

Deset godina kasnije, točnije 20. rujna 1999., ponovno je Hrvoje Šošić došao k meni, sada u kuriji sv. Magdalene u Novoj Vesi 7. Zamolio me da napišem sljedeću izjavu: »Ovime ovlašćujem prof. dr. Hrvoja Šošića da se može koristiti mojom izjavom i interpretacijom teksta koji mi je donio na uvid početkom lipnja 1989. g., a odnosio se na Dokument koji se odnosio na Skupštinu HDZ-a 17.VI. 1989. »20. rujna 1999. J. Kolarić.« (ovu izjavu prilažem tekstu).

Smatram važnim ovdje navesti i malo poznatu činjenicu da je u kuriji sv. Magdalene u Novoj Vesi 7 (koja mi je bila dodijeljena na uživanje 7. ožujka 1991.) bio održan povijesni sastanak 26. svibnja 1992. godine, a na kojem su se predstavnici »Hrvata kršćana i demokrata« (kako je zapisao Zdravko Mršić) dogovarali o ujedinjenju svih hrvatskih stranaka s demokršćanskim programom. Svoje zapise o tom događaju ostavili su u Liber memorabilium sljedeći prvaci hrvatskih političkih stranaka: Zdravko Mršić (HKS), Marko Veselica (HDS), Drago Stipac (HSS), Martin Špegelj i Josip Kokić. Pozvan je bio i dr. Ivan Cesar (HKDS), ali se nije odazvao pozivu. Na sastanku je potpisan dokument pod nazivom »Prijedlog za objedinjenje stranaka hrvatskog političkog centra« (Projekt HKB).

Dnevnik »Novi vjesnik« (3. lipnja 1992.) na str. 4., nakon toga sastanaka donio je članak Branka Podgornika pod naslovom: »Hrvatska uoči najavljenih izbora. Stvara se blok demokršćana«. Stvar je otkrio Cesar, a u igri su HKDS, HSS, HDS i KNS, no neki spominju samo tri stranke (bez HKDS). Spomenuti sastanak u kuriji sv. Magdalene nije apostrofiran od sudionika, ali je Zdravko Mršić izjavio da je »načelni sporazum« o takvoj suradnji postignut između vrhova »tri stranke«, ali to stranke još nisu verificirale. U članku je istaknuto da na dogovoru nije bio Ivan Cesar »koji je navodno bio na putu«. Ali to je tema za jednu novu studiju.


Stošinec – deset godina kasnije


Ne želeći da se zaboravi fenomen Stošinca u kojem se rađalo hrvatsko političko višestranačje i u kojem su udareni temelji Hrvatske demokratske zajednice, Ante Ledić pozvao je pismom predsjednika Republike Hrvatske dr. Franju Tuđmana da se odazove domjenku na posjedu obitelji Ledić u Stošincu na Plešivici, u utorak, 19. siječnja 1999. u 14 sati, kada će se obilježiti 10. obljetnica »jednog od niza susreta što su smjerali ozbiljne samostalne Hrvatske Države na kojemu je bila nazočna i Vaša osoba«. Pismo je upućeno i svim prijateljima (45 osoba) koji su prošli kroz svojevrsnu školu hrvatske demokracije u Stošincu. Predsjednik Republike Hrvatske nije se mogao odazvati pozivu, jer je već bio teško bolestan.

Na jubilarnom sastanku svi su se sudionici sastanka upisali u Spomen-knjigu »Stošinečki spomendan« koji je sastavio Joja Ricov. Tekst povelje i popis sudionika donosimo u Prilogu. Zaslugom Ante Ledića cesta u Stošincu koja prolazi kraj njegove kuće nazvana je »Cesta Hrvatske demokratske zajednice«. To je ipak samo mala hvala za veliko djelo koje je započelo u plešivičkom kraju koji je tako lijep kao i »Lijepa naša«. Ona je ovdje iznjedrila, zahvaljujući skupini hrvatskih velikana, prvu hrvatsku državotvornu stranku – HDZ, najveću u hrvatskoj povijesti, i to u posljednjim godinama komunističkog pakla.

_____________________

1 Hrvoje Šošić, Hrvatski politički leksikon, Drugi dio, P-Ž, Rijeka, 1993, 957-958.
2 Hrvoje Šošić, Hrvatska politička opozicija. Od Stepinca i Šubašića do Kuharića i Tuđmana, Zagreb, 1990., 29-36; Usp. H. Šošić, Hrvatski politički leksikon 2.sv. Rijeka, 1993., 951-957.
__________



Prenosimo: Kolo, Matica hrvatska
- 13:51 - Komentari (0) - Isprintaj - #