Cerovac komentira

< listopad, 2008 >
P U S Č P S N
    1 2 3 4 5
6 7 8 9 10 11 12
13 14 15 16 17 18 19
20 21 22 23 24 25 26
27 28 29 30 31    

Prosinac 2014 (1)
Siječanj 2014 (1)
Listopad 2013 (1)
Rujan 2013 (1)
Kolovoz 2013 (1)
Lipanj 2013 (2)
Svibanj 2013 (1)
Studeni 2012 (1)
Rujan 2012 (4)
Kolovoz 2012 (1)
Srpanj 2012 (1)
Svibanj 2012 (2)
Travanj 2012 (1)
Veljača 2012 (1)
Prosinac 2011 (2)
Studeni 2011 (4)
Listopad 2011 (1)
Rujan 2011 (5)
Kolovoz 2011 (3)
Srpanj 2011 (1)
Lipanj 2011 (6)
Svibanj 2011 (10)
Travanj 2011 (7)
Ožujak 2011 (2)
Veljača 2011 (1)
Siječanj 2011 (3)
Prosinac 2010 (6)
Studeni 2010 (7)
Listopad 2010 (2)
Kolovoz 2010 (1)
Srpanj 2010 (6)
Lipanj 2010 (4)
Travanj 2010 (2)
Ožujak 2010 (9)
Siječanj 2010 (3)
Studeni 2009 (1)
Lipanj 2009 (1)
Travanj 2009 (2)
Ožujak 2009 (1)
Siječanj 2009 (4)
Prosinac 2008 (12)
Studeni 2008 (6)
Listopad 2008 (16)
Rujan 2008 (10)
Kolovoz 2008 (6)
Srpanj 2008 (1)
Lipanj 2008 (13)
Svibanj 2008 (31)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga
dirigent, politolog, novinar, politički emigrant i ratnik nastoji misliti svojom glavom(ali mu to svaki put ne uspjeva)



The WeatherPixie



Web Counter
Get a Web Counter




Posijetite HRVATI.COM">

Tekstovi za pamćenje

S koncerta na bojište
Nikola Šubić Zrinski
Teta Ella
Političar uvijek istog kova
Ured za tisak i promidžbu
Kako sam želio postati Bosanac
u ranu zoru došla je udba
Naoružajte se Jobovom strpljivošću i zagorskom mudrošću
Kako se krojila hrvatska istočna granica?
Tko se to u Hrvatskoj boji bogatog seljaka?
Letak za Hrvatsku
Predgovor Hrvatskom političkom leksikonu
Stjepan Radić
Ante Radić
Ratni dnevnik-Topusko
Bor za učiteljicu

Linkovi
Blog.hr
Forum.hr
Monitor.hr







Blogerica.com

O autoru
Webfetti.com






Rođen 1946. u Zagrebu gdje sam završio i školovanje (glazbeno i gimnazijsko). Odlazim na studij dirigiranja u Beč, ženim se 1968. a 1969. se vraćam s diplomom u Zagreb. Radim u Nakladnom zavodu Matice hrvatske kao voditelj inozemne prodaje, 1970. prelazim u Studentski list kao direktor komercijale i novinar unutrašnje politike. 1971. me biraju za tajnika Komisije za veze s Hrvatima u svijetu Matice hrvatske i postajem novinar Hrvatskog tjednika. Nakon sloma Maspoka odlazim u emigraciju, prvo u Novu Hrvatsku, London, a zatim odlazim u Njemačku. 1976. i 1979. rodili su mi se sinovi. U Njemačkoj djelujem politički u Hrvatskom narodnom vijeću a uz to kao crkveni glazbenik a zatim i kao dirigent njemačkih filharmonija. U vlastitoj produkciji postavljam opere te gostujem širom Europe, Amerike i Australije. 1990. vraćam se nakon 18 godina emigracije u Hrvatsku i izabran sam za ravnatelja Zagrebačke filharmonije. Već krajem 1990. uključujem se u Narodnu zaštitu a od 01.07.91. sam u ZNG-u. Od 01.08. zapovjednik sam obrane Topuskog a od 10.10. zapovijednik obrane Južnog Velebita. Zagrebačku filharmoniju morao sam napustiti zbog spletki krajem 1993. i od tada sam se povukao, više-manje, iz javnog života.

01.10.2008., srijeda

Svjedočanstvo hrvatskog književnika Gabrijela Cvitana iz jeseni 1944. - Dokumenti

Moj otac, novinar i pravnik Ivo Cerovac, stupio je u ustašku vojnicu u ljeto 1941.god. Imao je čin zastavnika. Cijeli rat bio je raspoređen u uredništvo „Nove Hrvatske“. 6.travnja 1945. povlačio se prema Austriji zajedno s Prosvjetnom bojnom kojoj je pripadao. Prema pričama njegovih prijatelja streljan je u mnoštvu drugih, negdje u okolici Maribora. Nikad nismo uspjeli saznati pravu istinu. S mojom mamom bio je u braku svega tri mjeseca. Iako je ubijen prije mog rođenja, pa ga prema tome nisam nikad imao prilike upoznati, pa ni vidjeti, nedostajao mi je silno. Dugo, dugo sam završavao moju večernju molitvu onako kako me je mama naučila „… i daj da nam se tata kući vrati“. U tekstu kojeg je priredio povjesničar Jere Jareb i koji ovdje donašam po prvi puta sam u jednoj „fusnoti“ našao mali trag mogućeg kretanja mog oca nakon odlaska iz Zagreba a prije prerane smrti. Zbog toga donašam ovaj tekst u cijelosti.




1.
DOPIS OPUNOMOĆENIKA OZN-E II. UDARNE BRIGADE
OPUNOMOĆENIKU OZN-E VII. UDARNE DIVIZIJE OD 22.
STUDENOGA 1944.(17)


OZN-a
II-Ud-brigade VII.Ud.divizije
Ob.broj 15/ 1944

22. IX. [XI.] 1944.
Opunomoćniku OZN-e VII.ud.divizije
U vezi dopisa od 19.XI. 1944.brz [bez] broja, upucujemo vam druga Cvitan
Gabrijela, uciteljskog nadzornika.

On je k nama dosao 2. X. i bio je borac 1. cete II. bataljona sve do pred par dana, kada je uzet za dopisnicara brigade.

U ceti kao borac pokazao se vrlo dobar. Drugovi su ga zavolili i imali uvidjavnost prema njemu kao starijem covjeku. On se javljao uvjek kao dobrovoljac na duznosti. U borbi se pokazao dobar, a bio je u 6 borbi, gdje se pokazao dobar.

On izjavljuje da u partizane zelio doci na poziv nasih politicara koji su trazili uciteljsko osoblje na oslobodjeni teritorij. Dosao je ipak zato jer je na «sluzbenom putu» od strane Samoborskog Odreda ponudjen da ide u partizane-nasto je pristao.
Zapravo zarobljen je.

U jedinici se nije pokazao da bi politicki stetno djelovao. Zna dobro ciljeve nase borbe. Ranije nije dosao na oslobodjeni teritorij jer nije bio vezan sa nikim iz NOP-a, kako izjavljuje.
Izasao je 14. IX. na oslobodjeni teritorij.

Prilaze se njegova biografija.
Prije dolaska k nama saslusan je kod OZN-e za Kordun i Pokuplje.

Smrt fasizmu ‘Sloboda Narodu!

Opunomocnik OZN-e

zastavnik:

[Podpis nečitljiv, ćirilicom. Možda: N. Čurković]

[Na poleđini dopisa:]

PS. Mi smo misljenja da bi ga trebalo dati Okr.N.O.O-u na raspolaganje kao ucitelja. On je poslan na krace vrijeme radi provjerenja.

Traženi Jandrić Antun i Ćosić Tvrtko nenalaze se u našoj brigadi.

Šifru Li-Ka sam uništio.

(17) HDA, RSUP SRH, SDS, šifra 30, OZNA za Hrvatsku, redni broj 93., kutija 38. Ova šifra ima 44 kutije.



2.
VLASTORUČNO PISAN ŽIVOTOPIS GABRIJELA CVITANA
OD 23. STUDENOGA 1944.(18)


Gabrijel Cvitan

Rođen sam 11. XII. 1904. u Zatonu kod Šibenika kao zadnje dijete
siromašnih težačkih roditelja. Do dvadesete godine krčio sam, kopao vinograde
i nadničario sa starijom braćom. Onda položih ispit za malu maturu i
upisah se u 1. razred preparandije u Šibeniku, koju sam završio 1928. god. s
odličnim uspjehom.

Poslije odsluženja vojnog roka (Škole rez. peš. i art. oficira) u Sarajevu počeo
sam učiteljevati po raznim selima, najprije u Imotskom kotaru, onda u Bosni,
pa opet u Dalmaciji. Premještavan sam više puta po potrebi, jer sam ondašnjim
režimima bio politički nepoćudan, iako sam kao učitelj uvijek odlično ocjenjivan.
God. 1935. i 1938. glasovao sam za listu Dra Mačeka, dok sam do 1928.
bio pristaša zemljoradničke stranke. Kao takav, još kao seljak, osnovao sam u
rodnom selu “Jugoslavensku seljačku čitaonicu”.

Stvaranjem banovine Hrvatske postavljen sam početkom 1940. za školskog
nadzornika u Splitu, za kotar II., gdje sam razvio veliku akciju za gradnju škola i pobijanje nepismenosti. Bio sam i povjerenik «Seljačke sloge».

Od 1928. politički sam pripadao H.S.S. i bio poštovalac Ante Radića, o
komu sam u nekoliko navrata i pisao. Inače kao učitelj bavio sam se prvenstveno
školom i proširivanjem stručno pedagoškog znanja. Ali to sam radio
i u staleškim učiteljskim društvima. Naravno, da sam svaku akciju, osobito
zadrugarstvo, pomagao po selima. Bavio sam se i literarnim radom i pisao
po raznim listovima. Moji članci uvršteni su u školske čitanke u zagrebačka i
beogradska izdanja. U stručnim časopisima napisao sam nekoliko pedagoških
članaka. Radi svega toga bio sam poznat među učiteljstvom.

Rat 1941. zatekao me u Splitu na dužnosti školskog nadzornika. U Split su
došli Talijani i ja sam bio “prebačen” preko granice. Tako sam dospio u Omiš,
odakle sam koncem 1941. preselio u Zagreb i bio premješten na Ministarstvo
prosvjete, kao školski izvjestitelj (referent) za Dalmaciju. Na toj dužnosti
pomagao sam svima učiteljima bez razlike. Učitelje pravoslavce sam štitio i
nisam dao [da] ih se premješta. Za jednu grupu učitelja Srba kninskog kotara
izradio sam prijedlog da se povrate u službu i da im se isplate zaostale novčane
prinadležnosti.

Učitelje partizane pomogao sam također koliko sam mogao nastojeći da im
obitelj prima platu, s motivacijom, da su “prisilno odvedeni”.

Kako sam od prije bio u glavnom odboru staleške organizacije Saveza hrvatskih
učiteljskih društava, tako sam na želju učitelja preuzeo vođenje Saveza, da
sačuvam imovinu učiteljstva. Izdavao sam «Smilje» najstariji dječji časopis za
djecu, komu sam neko vrijeme bio i urednik. Ovaj list je rado priman od djece
i učiteljstva, jer kad su imali njega nisu morali primati naturavani list «Ustaška uzdanica».

Kao nadzornika kod ministarstva često su me slali po inspekcijama jer
stariji nisu htjeli ići. Tu sam mojim izvještajima zaštitio mnoge naše učitelje,
koji su bili optuživani kao partizani.

Početkom ove godine organizirao sam skupljanje hrane po školama u
Slavoniji za djecu iz Dalmacije. I tu mi je bilo prebačeno, da skupljam za
partizane, jer je sva hrana otišla na otoke i primorje. Za N.D.H. sam vidio, da
je tvorevina Njemačke, ali sam kao činovnik nastojao da u svom djelokrugu
pomognem narodu i učiteljstvu koliko mogu.

Narodni oslobodilački pokret simpatizirao sam odavna, jer sam došao
do zaključka, da jedino u federativnoj Jugoslaviji mogu doći naši narodi do
smirenja, sreće i napretka. Nisam se mogao odlučiti, da idem u partizane, jer
sam osim svoje obitelji (žene i dvoje djece) pomagao roditelje i braću, koji su
neko vrijeme svi bili u talijanskom logoru na Molatu, a kuće im spaljene.

U partizane sam došao 14. IX. 44. kada je samoborski partizanski odred
ustavio civilni kamion, u kome sam se vozio, kod Rakovog Potoka, na putu
Karlovac Zagreb. Pitali, tko će ostati s njima i ja sam izjavio, da ostajem.

23. XI. 1944. Gabrijel Cvitan


(18) Isto. Rodno selo Gabrijela Cvitana, Zaton kod Šibenika, odužilo se svome sinu 1990-tih godina nazvavši središnji seoski trg njegovim imenom, Trgom Gabrijela Cvitana.



3.
ZAPISNIK SASLUŠANJA GABRIJELA CVITANA
OD 28. STUDENOGA 1944.(19)


Z A P I S N I K

o saslušanju druga Cvitan Gabriela, školskog nadzornika, zarobljenog po
partizanima dana 14.IX.1944., sastavljen u III odsjeku OZNE za Hrvatsku
dana 28.XI.1944.
Kratka biografija:
Rodjen sam 11.XII.1904. u Zatonu kod Šibenika. Otac Dunko umro, majka
Mika rodj. Dukić, oko 80 g. živi u Zatonu. Brat Mate, 52 g., zemljoradnik, živi
u Zatonu, Ivo, 50 g., zemljoradnik takodjer u Zatonu. Sestra Anka udata Mrša,
udovica u Zatonu, Zorka Martinović, živi u Zatonu. Žena Kristina rodj. Šakić,
živi u Zagrebu, 44 g. stara, učiteljica pučke škole na Kaptolu. Djeca: Davor, 14
g., djak, Dalibor, 10 g., djak.
Svršio sam pučku školu u Zatonu, položio 4 razreda srednje škole sa malom
maturom u Šibeniku i pohadjao Učiteljsku školu u Šibeniku. Po odsluženom
vojnom roku u školi rezervnih oficira u Sarajevu, bio namješten kao učitelj
u Cista Provu /Imotski kotar/, gdje sam bio 4 godine. Zatim sam premješten
u Podgradinu /kotar Livno/ služio 1 godinu dana, poslije u Vodicama /kotar
Šibenik/ 1 godinu dana, Desne /kotar Metković/ 1 god., Betina /kotar Šibenik/
4 godine. 1940. godine postavljen sam za školskog nadzornika u Splitu II., gdje
sam ostao do sloma Jugoslavije. Za vrijeme NDH, t.j. koncem 1941. bio sam
premješten u Zagreb i namješten kod Ministarstva narodne prosvjete, gdje
sam bio do dana zarobljavanja po partizanima.
Zarobljen sam po partizanima 14.IX.1944. kod Rakovog Potoka 18 km
udaljeno od Zagreba. Sa mnom je bilo još civila koji su putovali u Zagreb i
pošto su nas partizani pitali tko želi ostati u partizanima, ja sam dobrovoljno
pristao da ostanem. Prvo sam bio rasporedjen u dopunski bataljon VII. divizije,
a nakon 4 dana upućen sam u II brigadu II bataljon I. četu kao borac. Do
11.XI. proveo sam u četi, te sam učestvovao u nekoliko manjih borbi i jednoj
većoj prilikom zauzimanja Majura. Nastojao sam da se prilagodim životu u
jedinici i da medju borcima partizanima steknem drugove i prijatelje, što sam
kako mi se čini i uspio. 11.XI. postao sam ratni dopisnik za II. brigadu. Na toj
dužnosti ostao sam dok nisam pozvan ovamo na saslušanje.
Prosvjetne ustanove i njihov rad u NDH:
Kao školski nadzornik, a naročito kao činovnik ministarstva prosvjete imao
sam prilično uvid u rad prosvjetnih ustanova u NDH, kao i u probleme pred
kojima su se te ustanove nalazile, pa ću nastojati da to što konciznije u ovom
zapisniku iznesem.

NDH naslijedila je prilično sredjene prosvjetne ustanove i veliki prosvjetni
aparat od Banovine Hrvatske, odnosno bivše Jugoslavije. Prosvjetni
rad u NDH po mom mišljenju uglavnom je produženje prosvjetnog rada iz
Banovine, uz napomenu, da su sav konstruktivni rad obavljali stari prosvjetni
organi, uglavnom politički nezainteresirani za ustaški pokret, dok su ustaše
sa svoje strane postavljanjem povjerljivih ljudi na visoke položaje za ministre
i odjelne pročelnike uglavnom unosili ustaški duh u prosvjetne ustanove i
koliko su to mogli i kontrolirali rad starih prosvjetnih organa.

Današnje ministarstvo narodne prosvjete u početku NDH zvalo se
Ministarstvo bogoštovlja i nastave, jer su njemu bili pridjeljeni vjerski poslovi.
Kasnije je bogoštovlje odjeljeno i predano Ministarstvu pravde, a ministarstvo
se tada zvalo Ministarstvo nastave. Misleći da je taj pojam uzak, jer označava
samo školstvo /nastavu/, a ne šire narodno prosvjećivanje, prozvalo se prije
više od godinu dana Ministarstvo narodne prosvjete. Ono je podijeljeno na
7 odjela. Odjeli se dijele na dva ili tri odsjeka, a odsjeci po potrebi na pododsjeke.
Na čelu ministarstva je ministar, na čelu odjela pročelnik, na čelu odsjeka
i pododsjeka nadstojnik. U odsjecima rade izvjestitelji /referenti/.

Kod službene prepiske Poglavnik odredjuje, ministar naredjuje, pročelnik
odlučuje, nadstojnik rješava.

Ministarstvo u skici izgleda ovako:


Kako smo spomenuli ministarstvo narodne prosvjete dijeli se na 7 odjela i
to: 1./ Ured za hrvatski jezik – pročelnik prof. Izidor Škorjač. 2./ Odjel za visoko
školstvo – pročelnik prof. Pavao Tijan. 3./ Odjel za srednje školstvo – pročelnik
prof. Djuro Subotić. 4./ Opći odjel – pročelnik prof. Jozo Pavelić. 5./ Odjel za
pučku nastavu – pročelnik učitelj Mate Orešković. 6./ Odjel za njemačko školstvo
– pročelnik prof. Hühn. 7./ Odjel za narodno prosvjećivanje – pročelnik
Mihovil Katanec.

Ured ministrov vodi profesor Ivo Perišić. Tu se rješava sve ono što je
upućeno lično na ministra, u dogovoru sa odnosnim odjelima, uglavnom
povjerljive stvari.

Odjeli se dijele na odsjeke,a odsjeci na pododsjeke prema potrebi.Uglavnom
svaki odjel imade: opći odsjek i odgojno-obučni odsjek /organizacija nastave/,
a opći odsjek se dijeli na dva pododsjeka: upravno-administrativni i osobni
/personalni/. Upravno-administrativni rješava bolovanja, dopuste, unapredjenja,
umirovljenja itd., a osobni namještenja, premještanja itd. Još postoji i
brojidbeni pododsjek /statistika/, dok je pismohrana /arhiv/ zajednička za
cijelo ministarstvo. Računski su odsjeci spojeni. Tako za pučko školstvo i
srednjo školstvo vodi poslove jedan računsko-gospodarski odsjek, a za čitavo
ministarstvo postoji računovodstvo ministarstva prosvjete u rangu odjela,
koje rukuje po predvidjenom budgetu.

Prvi ministar u NDH bogoštovlja i nastave bio je Mile Budak, za koga
su napisane školske knjige za pučke škole i dat prvi program pučkih škola.
Promjene koje su onda unesene u novi školski program najviše se tiču
tumačenja istorije, jer su pojedine metodičke jedinice izmjenjene i dodate
nove u duhu NDH. Još su velike promjene učinjene u jeziku, uzet je korijenski
pravopis, a mnoge su riječi, do tada upotrebljavane u službenoj prepisci,
proskribirane. Za njegovo vrijeme bio je i državni tajnik, profesor Marko
Veršić, klerikalno-ustaški orjentiran. Državni tajnik je uglavnom pomoćnik
ministra, i nadgleda administrativne poslove. Poslije Marka Veršića došao
je za državnog tajnika u ministarstvu prosvjete profesor Stjepan Ratković,
poznati školski stručnjak koji je od pučkog učitelja došao do rektora visoke
pedagoške škole. Kad je Budak bio smijenjen s ministarstva i otišao kao
poslanik u Berlin, Ratković je postao ministar. Od njega se kao stručnjaka


mnogo očekivalo, ali ništa nije dao. On je smijenjen i naslijedio ga je Dr. Mile
Starčević. Starčević je prigodom dolaska Mandićeve vlade takodjer otišao, jer
je radio na suradnji sa HSS, a to se nije ostvarilo. Njega je naslijedio današnji ministar Dr. Julije Makanec.

Dr. Julije Makanec.

Za vrijeme Jugoslavije bio je gimnazijski profesor i poznat kao pisac,
nacionalistički orjentiran. Za vrijeme prevrata našao se u Bjelovaru, gdje je
organizirao razoružanje jugoslavenske vojske i preuzimanje vlasti. O tome se
sam u štampi hvalio. Za vrijeme NDH u početku je bio pročelnik za odgoj
ustaške mladeži, a kratko vrijeme prije nego je postao ministar postavljen je
za sveučilišnog profesora na Filozofskom fakultetu. Kao ministar istakao se na
polju ustaške «promičbe», dok u samoj nastavi nije donio ništa novog.

Pročelnici:

1./ Prof. Izidor Škorjač bio je odjelni predstojnik Banovine Hrvatske. HSSovac
– radićevac po uvjerenju. Vodi Ured za hrvatski jezik u duhu datih mu
smjernica, a koje se poklapa s njegovim uvjerenjem kao radićevcem. S njime
u istom uredu radi Rudolf Herceg. Bivši predsjednik “Seljačke Sloge” i ideolog
HSSa pomirio se s time da bude obični činovnik kod svog sumišljenika
Škorjača, a u službi ustaške Hrvatske. Ne znam da li je pristupio nominalno
ustaškom pokretu, vidjao sam ga uvijek pristojno obučenog, kako ide u gostione.
Da se s nekim od HSSovaca sastajao nije mi poznato.
2./ Prof. Pavao Tijan. Na mjesto pročelnika za visoko školstvo došao je pred
kratko vrijeme poslije odlaska Murgića. Murgić se istakao kao ustaški propagator
i pisac članaka u “Hrvatskom narodu”,“Novoj Hrvatskoj”i “Spremnosti”,
nastojeći pomiriti nauk Ante Radića i ustaštvo, te dokazati da je poglavnik
nasljednik politike Braće Radića. On je došao u sukob sa velikim brojem profesora na sveučilištu zbog smjenjivanja koja su u njegovo vrijeme vršena, te je zbog nepopularnosti i nekih ličnih incidenata smjenjen i namjšten u muzeju
u Zagrebu. Njegov nasljednik prof. Tijan, mlad čovjek, klerofašistički orjentiran, piše članke uglavnom literarne sadržine u “Spremnosti”. Suradjivao je u Hrvatskoj enciklopediji i u “Hrvatskom narodu”.

3./ Prof. Djuro Subotić – pročelnik za srednje školstvo. Ranije je bio upravitelj gimnazije u Srijemu, a doveo ga je Makanec kao svog čovjeka. na mjesto prof. Vukelića Milana /?/, koji je bio prije njega, koji je surov, bezobrazan i antisocijalan čovjek i zbog svog ponašanja bio nemoguć na tom položaju.

4./ Prof. Jozo Pavelić(20) – pročelnik za opći odjel. Brat poglavnikov, nježna i
plašljiva pojava, bio ranije pisar, a na to je mjesto postavljen samo zato da mu se dade neki položaj, jer ovaj odjel nema naročito odgovoran i veliki posao, te vodi samo računa o činovništvu u zgradi Ministarstva prosvjete. Kad poglavnik hoće da kaže za nekoga da je ni za što, kaže “taj je kao moj brat Jozo”.

5./ Mate Orešković – pročelnik odjela za pučku nastavu. On je jedini od svih
pročelnika na ovom položaju od prvog dana NDH. Po zanimanju je učitelj,
ali je za vrijeme Jugoslavije bio radi svog ustaškog rada otpušten iz službe i
proveo je nekoliko godina kao činovnik kod šumske industrije. S osobljem u
ministarstvu, koje je u njegovom odjelu, vrlo je prijazan i dopušta im slobodu
rada. Učitelji ga prilično vole, jer nastoji svakom ugoditi u pitanju mjesta, ako može. Ne boji se da ću mu se što predbaciti, jer kao starom ustaši njemu se vjeruje. Desna mu ruka u pučkoškolskim poslovima je njegov zamjenik i tajnik
– učitelj Luka Milinković. Milinković je takodjer Ličanin. Kako je Milinković
bio za vrijeme Jugoslavije neprestano u službi, i pozna dosta učitelja, to se
Orešković u svemu s njim savjetuje. i obično je onako kako njih dva zaključe.
6./ Prof. Hühn – pročelnika za njemačko školstvo uopće ne poznam.
Ovaj odjel radi u posebnoj zgradi, ima svoj posebni budget i nema nikakvog
doticaja s nama, jedino kad se radilo kada o podjeli školskog područja škola i
namještaja u mjestima gdje su izmješana hrvatska i njemačka djeca. Kod toga
bi obično bili samo pročelnici.
7./ Odjel za narodno prosvjećivanje nije imao u zadnje doba pročelnika,
a ranije je bio Mihovil Katanec. Za njega znam da je rodom iz Bačke i bio je
aktivan za vrijeme Banovine Hrvatske kao HSSovac. Skupljao je etnografsko
blago bačkih Hrvata. Dužnost pročelnika vrši Čedomil Jo, profesor. O ovom
odjelu, kao i ljudima ne znam mnogo, jer rade u posebnoj zgradi u Donjem
gradu, dok smo mi u gornjem gradu. Uz ostale poslove, ovaj odjel izdaje časopis
“Prosvjetni život”, u kojem se nalazi bibliografija svega što je kroz mjesec
dana štampano u NDH, a i neki važniji članci, koji su izašli u bilo kojem listu
u NDH.

Ivo Perišić, nadstojnik ministrovog ureda, ubjedjeni je ustaša,
koji nastoji popuniti sva odgovorna mjesta povjerljivim ljudima,
po mogućnosti ustašama.

Nadstojnici: nadstojnik općeg odsjeka odjela za pučku nastavu je Nikola
Toth, umirovljeni školski nadzornik za vrijeme Jugoslavije, kad
je bio kao nacionalista otpušten. Za vrijeme NDH reaktiviran
je. On je isto ubjedjeni ustaša, bavi se glazbom i vodi glazbena
društva, kao na pr. «Turopoljac» i «Radić». On je glavni faktor
kod seljačkih pjevačkih društava u Hrvatskoj.

Muhamed Balić, nadstojnik organizacije nastave kod
pučkoškolstva. Po svom naziranju iskazuje se kao Hrvat-nacionalista,
ali nije ustaša.


Jozo Ivezić, nadstojnik personalnog podosjeka, po svom naziranju je
HSSovac-desničar, bliz ustašama.
Ivo Jagodić, nadstojnik upravno administrativnog pododsjeka,
dobar je činovnik stručnjak, Hrvat, više vanstranački. Na tom je
mjestu još od Banovine Hrvatske.


Mate Sudeta, nadstojnik u pododsjeku statistika. Dobar je
činovnik i kao stručnjak bio je dugo godina u ministarstvu u
Beogradu referent za Savsku Banovinu. Za Banovine Hrvatske
došao je u Zagreb i sada se još nalazi na tom mjestu.


Izvjestitelji: Branko Sabolić, ustaški orjentiran, iako mislim da nije
organiziran. Osobni izvjestitelj.
Miško Sabolek, izvjestitelj je još od Banovine Hrvatske za gradnju
škola. Stari HSSovac i danas. Za vrijeme Jugoslavije bio
otpušten iz službe neko vrijeme.


Zlatko Ognjanovac, izvjestitelj za školske vrtove, ustaša.
Ivo Stuparić, ima godina za penziju, HSSovac.
Ivo Petelka i Ivo Pevalek, bili su Jugoslaveni. Banovina Hrvatska
uzela ih je kao dobre stručnjake u školskim pitanjima, Petelku
za pravno-administrativne poslove, a drugoga za odmjerivanje
mirovine.


Branko Majcen, izvjestitelj za unapređenje, bio Jugoslaven, ali
ostavljen kao marljiv činovnik.
Slavko Majcen, katolički orjentiran, došao za izvjestitelja kao
vrlo marljiv činovnik.


Dragutin Brkić, bio je školski nadzornik u Šibeniku i po dolasku
Talijana, došao na ministarstvo za osobnog izvjestitelja.
Pašo Trto, musliman. Kao takav je došao na ministarstvo. Osobni
izvjestitelj za Bosnu.

Res Koretić, izvjestitelj za reaktiviranje. Drži se potpuno neutralno.
Velimir Radošević, osobni izvjestitelj, HSSovac.
Nikola Živković, osobni izvjestitelj za Dalmaciju, HSSovac
desničar.
Omer Šuljak, nadzornik za škole za defektnu djecu. Došao na to
mjesto kao Musliman, stric Alije Šuljka.
Mato Božičević dobar je školski stručnjak za školske čitanke i
druga pučkoškolska pitanja. HSSovac.


Po mom mišljenju pozicije ustaša na Ministarstvu prosvjete nisu
nikada bile solidne. Oni su pokušavali postavljanjem svojih ljudi
na odgovorne položaje, unijeti ustaški duh u osoblje ministarstva
prosvjete, kao i u samu nastavu, ali su svi njihovi planovi pali u
vodu, jer provodjeni preko starih izvjestitelja, oni su dobili drugi
oblik, nego što su to ustaše želile. U stvari HSS je imao na ministarstvu
prosvjete mnogo jače pozicije, nego ustaše. Po svemu mi

HSSovci:
izgleda da je rad HSSovaca u Ministarstvu prosvjete bio organiziran,
no sama organizacija nije mi poznata, niti mi je poznato
odakle su im dolazile direktive, ali mi se čini, da su dolazile iz
vana. Što se Rudice Hercega tiče, njegov je ugled postao minimalan,
može se reći, da danas nitko ne drži do njega i do njegovih
riječi. Koliko znam, od svih HSSovaca najživlji i najaktivniji
bio je Dr. Pernar, koga sam više puta sreo na ulici u pratnji dva
mladića iz njegove tjelesne straže. Čuo sam da se govori po
Zagrebu, da se kod Košutića često održavaju sastanci vidjenijih
HSSovaca, koje ustaše toleriraju, jer se govorilo, da će HSSovci
svaki čas ući u vladu i na tim sastancima se tražilo soluciju u
ustaško-HSSovskim odnosima.

Imao sam priliku svega u dva navrata čitati HSSovačke letke i
to koncem 1943. i početkom 1944. godine. Letci su bili nejasnog
sadržaja, vidjelo se da HSS nema još jasne orjentacije, pozivalo
se u njima na Mačeka kao autoritet u zemlji, citiralo pojedine
vanjske listove, koji su pisali o Mačeku i hvalilo Dr. Krnjevića
kao predstavnika Hrvatske u inozemstvu. Takodjer sam čitao
jedan broj “Pravice” i jedan broj “Doma”, HSSovačkih listova, koji
izlaze ilegalno umnoženi na šapirografu. U listovima se spominje
Jugoslavija, zatim Hrvatska država u slobodnoj Jugoslaviji i
o HSS kao jedinoj koja može dovesti do sreće i blagostanja i reda
u Hrvatskoj. Spominje se Saveznike, no izbjegava pisanje o Rusiji.
Jedan od ovih letaka našao sam na stolu u Učiteljskom domu
ispod spisa, a drugi mi je dao svećenik [dr. Ante Krešo] Zorić
u društvu svećenika [Grge] Roglića i [dr. Ive] Guberine. Mnogi
govore u Zagrebu, da HSS ima čvrste veze sa Kaptolom, koji ga
financijski potpomaže i daje zaštitu nekim ljudima, HSSovački
orjentiranim. Koliko sam čuo i letci koje HSS izdaje, štampaju se

Kaptol:
na Kaptolu na šapirografu «Katoličke akcije». U vezi s jednim
letkom, koji je objavljen, ustaše su pozvali na odgovornost neke
ličnosti sa Kaptola, jer je ustanovljeno, da je letak umnožen na šapirografu
svećenika [dr. Pavla] Jesiha, koji je vodio «Katoličku akciju».

Svećenstvo nema jedinstvenog stava, ali koliko je meni poznato
u vrhovima, t.j. u samom Kaptolu nisu za ustaše. Mnogo se po
Zagrebu govori, da je Kaptol anglofilski raspoložen, da pomaže
i suradjuje sa HSSovcima. Sam Stjepinec [!] u nekoliko navrata
eksponirao se protiv ustaša, te znam da je povodom njegove
propovijedi poslije pokorničke procesije za mir, u kojoj je Dr.
Stjepinec indirektno osudio ustaška nasilja, bilo polemike u
javnosti u štampi o tome, te da mu je Dr. Julije Makanec oštro
odgovorio. Kasnije su se izmirili. Govori se da Kaptol teži stvaranju
katoličkih podunavskih država /Savezne države/ i da u
tom smislu preko Rima /Vatikana/ Dr. Stjepinec i njegov krug
održavaju vezu i vode razgovore s Englezima. Znam da je veći
broj svećenika izbjeglica ustaški raspoloženih vrlo nezadovoljno
[nezadovoljan] na Kaptol, jer ih zapostavlja, a sva bolja
mjesta daje Slovencima, koji su jugoslavenski, a neki i partizanski
orjentirani.

Pod vodstvom Kaptola organizacija Križara kao i druge ustanove
katoličke akcije koliko mi je poznato u opozicionom su stavu
prema ustaškom pokretu. Poslije odlaska dr. Ive Protulipca koji
je prvo vodio «Hrvatski junak», križarska organizacija je znatno
oslabila.

Anglofili:
Filip Lukas, predsjednik Matice Hrvatske, koliko sam čuo spada
u predstavnike uglednije anglofilske struje u Zagrebu.
U ovaj krug spada i profesor Vinko Krišković, poznati šekspirolog,
koji često putuje iz Zagreba u Švicarsku. U ovo društvo
spadaju po mom mišljenju Ivan Meštrović, dr. Marko Tarle, inž.
[dr. Mirko] Lamer.

«Puč»
Koliko sam ja čuo u pripremi puča učestvovali su Babić, Stepinac,
Lorković, Vokić i krugovi vodstva HSS. Veli se da su spomenuti
tražili preko Vatikana od Engleza da ih saveznici priznaju kao
ratujuću silu pod uslovom da stupe u oružanu borbu protiv
Nijemaca na strani saveznika. Hrvatska je po njihovom mišljenju
trebala ostati samostalnom državom, makar u smanjenom
obliku /bez Bosne i Hercegovine/ demokratski uredjena, dok bi
se o granicama poveli pregovori sa Srbima. Pošto saveznici nisu
na ovo pristali, jer pored narodno-oslobodilačkog pokreta ne bi
bilo zgodno da priznaju još jedan pokret u našoj zemlji, namjere
pučista bile su onemogućene i kolovodje pohapšene. O svemu
ovome obavješten sam slučajno na putu.

Pedagozi:
Poznajem veći broj pedagoga, s kojima sam poslovno dolazio u
dodir, od kojih znam da su nacionalistički orjentirani slijedeći:
Dr.Vlado Petz,profesor pedagogije na sveučilištu,Stjepan Pataki,
bivši «Stevan» i «liberalac».

Najveći broj pedagoga, koji pišu članke i rasprave, drži se
neutralno. To su od glavnijih: Josip i Mato Demarin, Marijan
Petras, Marijan Koletić, Vladimir Filipović, Martin Robotić, Joso
Rukavina, Mato Božičević, Zlatko Špoljar.

Pedagozi, koji su maknuti s položaja za NDH: Ante De Francesci,
Vuk-Pavlović, Josip Baugut.

Moj politički i književni rad:
U mladosti sam bio orjentiran jugoslavenski i sve do 1928. g.
propagirao sam preko čitaonica itd. jugoslavenstvo, a na izborima
glasao sam za zemljoradničku stranku. Poslije ubojstva Stjepana
Radića, kada je čitava zemljoradnička stranka u Šibeniku prešla
u HSS na čelu s Dane Škaricom i ja sam pristupio HSSu i u tom
duhu politički djelovao. Medu HSSovcima u Šibeniku uživao sam
priličan ugled, jer sam suradjivao u njihovoj štampi, posjećivao
više zborova, na nekim čak i govorio i koristio im savjetima.
Kasnije sam postao povjerenik «Seljačke Sloge» za kotar Šibenik.
U tom svojstvu saradjivao sam s Rudicom Hercegom, koji mi je
uvijek izgledao čudnim čovjekom, i do koga nisam nikad ništa
držao. 1940. godine povodom mog odlaska u Split za školskog
nadzornika više sam se bavio školskim, nego političkim pitanjima.


Počeo sam pisati 1930. godine, kad je moja pjesma “Suze” objavljena
u “Jadranskoj Vili”. Zatim su moje stvari objavljivane u
“Evoluciji”, “Božićnici”, kalendaru “Napredak”, “Omladini”, kalendaru
“Sv. Ante”, “Danici”, “Hrv. Smotri”. Pisao sam pjesme i
kraće prozne sastave, uglavnom crtice i kraće novele iz seljačkog
života. Za vrijeme NDH nastavio sam sa pisanjem članaka i pjesama,
koje su objavljivane u raznim listovima. Najviše sam pisao

o moru u vezi s gubitkom Dalmacije i Primorja, zatim neke lirske
stvari, dječje pjesme i priče i jednu pjesmu poglavniku, koju sam
napisao godine 1941., a koja je objavljena u “Hrvatskom narodu”
i drugim listovima. Tu sam pjesmu napisao u vrijeme dok sam
mislio da sa uspostavom “nezavisne” nastupaju sretniji dani, za
hrvatski narod. Školske 1942./43. godine postao sam urednikom
dječjeg lista “Smilje”, na kojoj sam dužnosti ostao do dana zarobljavanja.
Jesi li bio učlanjen u ustaškom pokretu?
U veljači 1943. godine, da bi mogao preuzeti imovinu Saveza
učiteljskih društava zajedno s Učiteljskim domom, jer je prijetila
opasnost da to propadne, a po nagovoru nekih učitelja HSSovaca
i demokrata, potpisao sam pristupnicu u ustaški pokret, ali kako
nisam plaćao članarinu, niti položio zakletvu, niti udovoljavao
članskim obavezama, čuo sam da sam iz članstva izbrisan.

Što imaš još izjaviti?
Iako nažalost kasno, upoznao sam ideje Narodno-oslobodilačkog
pokreta, koji jedini može donijeti smirenje, sreću i napredak
našim narodima, odlučio sam svojom voljom, ukoliko me se
primi, pristupiti tom pokretu, jer tu je po mom mišljenju mjesto
svakom poštenom sinu ove zemlje. Bilo gdje da budem rasporedjen,
nastojat ću udovoljiti dužnostima prema tom pokretu, jer
znam da su to istovremeno obaveze prema narodu, i hrvatskoj
domovini. Drugo nemam više ništa da izjavim.

Zaključeno.
Saslušao: Izjavio:
M. Javorski, v. r. G. Cvitan, v. r.


4.

DODATAK ZAPISNIKU SASLUŠANJA GABRIJELA CVITANA (21)

PEDAGOZI: STIPE MAŽAR, profesor, bio je neko vrijeme u uredu ministra
i vodio povjerljive stvar. Nisam opazio daje bio zagriženi ustaša,
čak je znao baciti koji vic na račun Nijemaca. Ima više od godine
dana da je otišao s ministarstva i sad je profesor u Zagrebu. O
pedagogiji nije ništa pisao, bar ja nisam opazio.

MATE LOVRAK poznati dječji pisac, sada učitelj u Zagrebu.
Pisao je za vrijeme Jugoslavije i dobre pedagoške članke. Za vrijeme
NDH – koliko znam – ništa nije štampao iz pedagogije.

STJEPAN KRANJČEVIĆ, umirovljeni učitelj u Zagrebu, pisao je

prije o pedagogiji braće Radića. Za NDH ne piše.

Još su napredni pedagozi Ramizo [Ramiro] i Zoran Bujas.

KNJIŽEVNICI: Književni život u Zagrebu dosta je kvantitativno bujan.
Izašlo je mnogo knjiga, naročito u “Hrvatskom bibliografskom
izdavalačkom zavodu”, koga vodi Mate Ujević, gdje se štampa
Hrvatska enciklopedija i enciklopedija za mladež pod nazivom
“Znanje i radost”. U ovom zavodu su mnogi hrvatski stari, pa i
noviji pisci doživjeli tiskanje, svojih cjelokupnih djela u divot
izdanjima.

Od važnijih književnika spominjem ove:

MIROSLAV KRLEŽA živi u Zagrebu povučeno i ne vidja se vani.
Za NDH ništa nije štampao, niti mu se djela nalaze u knjižarskim
izlozima.

MILE BUDAK izdao velik broj knjiga i najavio još nekoliko.
Sadržaj je uglavnom iz ličkog života, pa se u nekim djelima ponavlja.
Najjači je u “Ognjištu”.

ANTE BONIFAČIĆ pročelnik ministarstva vanjskih poslova za
kulturne veze s inostranstvom, važi kao književnik ustaškognacionalističkog
gledanja. U tom smislu piše eseje o kulturnom
stvaranju Hrvata. Jedan takav esej je štampan [kao] knjižica na
stranim jezicima.

LJUBO VIZNER [WIESNER] naš poznati artista, matoševac,
vrlo malo piše. Urednik je revije Zagreb-Berlin, koja povremeno
izlazi i propagira tako zvanu “Novu Evropu”. Tamo se gotovo u
svakom broju nalazi njegovo “pismo iz Berlina”.

ZLATKO MILKOVIĆ I VINKO NIKOLIĆ su ustaški dužnostnici
i osrednji književnici. Izdali su svaki po nekoliko knjiga. Kao
nacionalističko ustaško štivo smatra se Milkovićeva “Tamnica”,
dosta slab roman o tamnovanju Hrvata nacionalista za vrijeme
Jugoslavije, i Nikolićeva knjiga “Nacionalno u književnosti”. Tu
su skupljeni svi njegovi članci što je po časopisima pisao o tom
problemu.

MILAN BEGOVIĆ stari maestro je tip kozmopolitskog
književnika, koji takve probleme rješava u svojim dramama i
romanima, kao što je nekada isto radio u lirici. Njegove drame se
mnogo daju vani. Za politiku se, mislim, ne interesira.

TIN UJEVIĆ je osebujna pojava u našoj književnosti koji je
najbolje uhvatio naš tvrdi i opori jezik i postao majstor rime i
izraza. Javlja se po nekad svojim zagonetnim pjesmama. i esejima.
U mladosti bohem sada se smirio kao činovnik. Politikom
se, veli, ne bavi.

GUSTAV KRKLEC iz Beograda za NDH prešao u Zemun, gdje
je postao urednik lista “Graničar”. U Zagrebu mu je ove godine
izašla knjiga soneta /33/ “Darovi za Bezimenu”, artistički
savršena a kritičari vele i “književno vrlo uspjela”. Krklec je stari
majstor stiha.

DOBRIŠA CESARIĆ, FRANO ALFIREVIĆ, NIKOLA ŠOP,
DRAGUTIN TADIJANOVIĆ I OLINKO DELORKO važe
kao odlični pjesnici. I to Cesarić kao pjesnik filosof koji je
povučen u sebe, Alfirević pjesnik mora i Primorja, Šop čisti
lirik s kršćanskim nazorom kao dvojnik francuskog pjesnika
Francisa Jamesa, Tadijanović pjesnik zemlje /za NDH vrlo malo
piše/ Delorko njeguje klasičnu formu po ugledu na romanske
književnike… Za njihovu političku orjentiranost ne znam.


Jedino znam da su svi u državnoj službi. Delorko je na ministarstvu
vanjskih poslova i skupa s dr. Brankom Livadićem urednik
«Hrvatske Revije». Cesarić i Tadijanović važe više kao liberalci
od ostale trojice.

VLADIMIR KOVAČIĆ, MARIJAN MATIJAŠEVIĆ
VLADISLAV KUŠAN pjesnici su i pisci s drugih područja,
Tko [Tako] je Kovačević [Kovačić] kazališni kritičar «Nove
Hrvatske». Matijašević koji je bio kulturni ataše u Slovačkoj
dobio je za dramu ovogodišnju Demetrovu nagradu, dok je
Kušan dobar likovni kritičar i esejista. O tom je štampao jednu
knjigu. On takodjer živi samo za svoju umjetnost. Sva trojica važe
kao dobri Hrvati. Da li je koji od njih upisan u ustaški pokret nije
mi poznato.

IVAN LENDIĆ[,] Jeronim Korner[,] BRANKO KLARIĆ I SIDA
KOŠUTIĆ važe kao katolički književnici. Ivo Lendić koji je dugo
vremena bio kod veleposlanstva u Rimu u zadnje doba ništa ne
štampa, dok je iz Rima povremeno slao po koji prilog za kulturnu
rubriku u Hrvatskom narodu. Ostala trojica dosta rade.
Naročito se cijene djela Side Košutić.

U ovu grupu spadaju i književnici oko “Društva Sv. Jeronima”,
koje štampa knjige za puk, pod uredništvom JOSIPA ANDRIĆA
književnika i dobrog poznavaoca slovačkog kulturnog života. Tu
možemo ubrojiti i dva pisca kritičara LJUBU MARAKOVIĆA I
PETRA GRGCA. Prvi je poznati kritičar koji prati svu evropsku
štampu i književnost sa svog katoličkog smjera a drugog smatraju
najboljim poznavateljem narodne pjesme i o čemu je u zadnje
doba napisao tri knjige. Njihovo političko gledanje ravna se
prema ostalim katoličkim krugovima, naročito kaptolu.

ANTE NIZITEO I VINKO KOS su pjesnici svog smjera. Prvi
južnjak mediteranac, a takva mu je i poezija, drugi mekani
Medjumurac, koji u poeziju svoju unosi mnogo snova i svježih
slika. Niziteo je do kapitulacije Italije bio u Rimu /kao i Lendić/
dok je Kos dugo vremena bio zapovjednik «ustaške uzdanice»
ustaške organizacije za djecu osnovnih škola, i urednik istoimenog
lista. U zadnje doba vodi “dječji grad” njegova tvorevina za
djecu i mnogo piše o Medjumurju. Kos je ustaša dok za Nizitea
ne znam.

VJEKOSLAV MAJER, STEPKO TRONTL I ANTE DEAN pisci
su iz zagrebačkog života u zadnje doba ne baš osobito plodni.
Majer je od njih najjači ne piše više svoje humorističke stvari,
koje su se rado čitale. Rekli su mi da vodi dobru trgovinu. Za
njega ne znam kako politički osjeća, dok Trontl i Dean su skloni
ustašama.

ZVONIMIR REMETA, MARA ŠVEL I MILA MIHOLJEVIĆ
pišu samo prazne stvari /romane i novele/. Remeta je oživio
psihološki roman na svoj osebujan način. To je mlad pisac i
za oba svoja romana dobio je nagrade. Izašao je iz katoličkih
redova, ali ide svojim putem. Švelova opisuje slavonske prilike
površno, dok Miholjevićeva je dobar pisac realista, koja izvrsno
zapaža sve pojave i mnogo obećava.

SLAVKO KOLAR jedan od prvaka hrvatske proze, za NDH
koliko znam nije ništa pisao već su mu stara djela ponovno štampali,
čujem da je prešao na oslobodjeni teritorij.

LJUBO BABIĆ je ne samo vrstan slikar već i vrlo dobar pisac
eseja o slikarstvu. Štampao je nekoliko knjiga. Smatraju ga liberalcem.


DR. ANTE BARAC, ALBERT HALER I STANKO GAŠPAROVIĆ
su kritičari više liberalnog smjera. Barac i Haler su sveučilišni
profesori. Prvi se bavi više historijskom kritikom, a drugi estetskim
problemima po ugledu [na] Talijana Crocea. Gašparović je
mlad čovjek koji mnogo piše, ali se njegovi zaključci ne cijene
previše. Njemu je sličan TON SMERDEL koji registrira svaku
knjigu, s tom razlikom, da pisce kršćanskog karaktera povoljnije
ocjenjuje. Politički sva četvorica važe kao ispravni Hrvati, premda
je Barac bio neko vrijeme u logoru, u početku NDH.

NOVINARI: Novinara mnogo manje poznam nego književnika, jer književnost
više pratim. Drugo što novinari pišu pod šifrom ili uopće
ne potpisuju članaka. Vodeća su u Zagrebu tri lista dnevnici
“Hrvatski narod” i “Nova Hrvatska” i tjednik “Spremnost”.
Nedjeljom mjesto dnevnika izlaze u malom formatu “nedjeljnje
vijesti” s nadnevkom od ponedjeljka. Još izlazi šaljivi tjednik
“Šilo”, dnevnik “Gospodarstvo” koji obradjuje gospodarska pitanja
i “Hrvatski radnik”.

Ravnatelj “Hrvatskog naroda” je MARKO ČOVIĆ, ustaša, koji
više puta piše i uvodne članke. U nedjeljnjim brojevima uvodne
članke piše IVO BOGDAN, šef Pavelićeve “promičbe”, za koga
vele da je sposoban novinar. Još piše političke članke MATIJA
KOVAČIĆ, koji je bio šef “promičbe” prije Bogdana.

Ravnatelj “Nove Hrvatske” je VILIM PEROŠ, ustaša. I on
piše uvodne članke u svom listu, samo se njegovi članci ne
cijene mnogo. U Novoj Hrvatskoj piše političke članke i neki
“Šaravanja”. /Dr. Božo Šarkanj/ Do pisanja N. H. politički se ne
drži mnogo. To je više list za gradske i pokrajinske vijesti. I nju
čitaju najviše neustaše i protivnici ustaša. Smatra se nekako kao
nastavak “Novosti” nekadanjih. Hrvatski narod je više politički
ustaški list.

Tjednik “SPREMNOST” što uredjuje TIJAS MORTIDŽIJA
[MORTIGJIJA] poznati ustaša,mnogo se čita jer donosi revijalno
gradivo i nastoji sa svog stanovišta dati odgovor na sva pitanja.

U Spremnosti osim Tijasa Mortidjije često piše političke članke
MILIVOJ MAGDIĆ, SAVO ŠTEDIMLIJA i ANTE CILIGA.
Magdić polemizira sa marksizmom, Štedimlija /Crnogorac/ neke
vrste je stručnjak za balkanska pitanja, osobito četnička, dok
Ciliga piše o Rusiji gdje je boravio 10 godina. /Štampao je mislim
neku brošuru “10 godina u Rusiji”/.

U “Spremnosti” kao i u drugim novinama javlja se niz
književnika i publicista, ne samo iz Zagreba već niz pokrajinskih
pisaca. Nova Hrvatska donosi često u pomanjkanju gradiva i
političke radio vijesti i prikaze famoznog DANIJELA CRLJENA
ustaškog “promičbenjaka” /jer je Bogdan državni/ do kojih malo
tko drži i kod ustaša samih, “NEDJELJNE VIJESTI” uredjuje
IVO MRAKOVČIĆ koji pod svojim imenom vrlo malo piše. A
same novine donose samo službene vijesti i bilo kakove članke,
samo da se ispuni prostor.

“Šilo” uredjuje i izdaje poznati humorist JOŽČENKO /Josip
Blažina/ po zvanju pop. On nastoji na svoj način humorom
poslužiti naziranju NDH.

I drugi satirik Humorist “SATIRICUS” /MILIVOJ KERNMAČKOVIĆ[/]
izdaje povremeno u svojoj režiji “Satiricus”
u malim sveskama, gdje donaša svoje i strane humoristične
crtice. “Hrvatski radnik” bavi se radničkim pitanjima u NDH.
Tu političke članke piše više puta povjerenik Radničke komore
– Vjekoslav Blaškov, poznati ustaša.
“Gospodarstvo” se bavi samo gospodarskim problemima kod
nas, u Evropi i u svijetu. Politički pregled prenaša samo kratko iz
drugih novina. U zadnje doba dosta se čita u Zagrebu.
Još izlazi “Šport” ili športske novine, koje ja malo čitam, jer se
športom ne bavim.
Ovo bi bilo uglavnom sve što znam o tome.



5.
PJESMA GABRIJELA CVITANA O POGLAVNIKU
IZ TRAVNJA 1941.(22)


Pjesma o poglavniku, prilikom njegovog dolaska u Hrvatsku 12. IV. 1941.:

“ON JE DOŠAO”

On je došao, jer doći je morao,
Da pobere plodove iz brazda,
Koje je vlastitom rukom duboko zaorao.
On je došao da za vjekove sazda,
Slobode naroda hram,
Kojeg je temelje, kroz brige i patnje,
Udario sam.

Stupio je na mučeničko tlo Hrvatske svete
Uz zvuku uskrsnih zvona,
Uz kliktaj milijona,
I vapaj ognjišta naših.

Za njegov dolazak prolistali su gajevi,
Cvijetom se okitili svi krajevi,
Zamirisali puti i živice,
I povratile se ptice.

Od Petrove Gore kroz osam stoljeća
Nije bilo sretnijeg proljeća
Do ovoga – o kom s radošću žubore vode –
Proljeća slobode.

Naše vile – sad više ne cvile.
Naše rane – sad su oplakane.
Sviću dani – suncem obasjani,
Okićeni i srebrom i zlatom.

Duh je smiren Šestinskog lava,
Stari snovi postali su java
Hrvatska je vraćena Hrvatom.

On je došao, sad je medju nama
Slobode naše gordi zatočnik
On, naš poglavnik.

Gabriel Cvitan.

(19) Isto. Kopija ovog zapisnika bila je poslana IV. odsjeku OZN-e za Hrvatsku i na vrhu te kopije rukom je zapisano: «IV odsjek Zap. 14/1.XII.1944.» Ta je kopija sačuvana, isto, redni broj 102, kutija 39.
(20) Izručen od Engleza 18. svibnja 1945. u skupini predsjednika vlade dr. Nikole Mandića i dr.Mile Budaka. Strijeljan kod Škofje Loke na Titov rođendan 25. svibnja 1945.
(21)HDA, RSUP SRH, SDS, šifra 30, OZNA za Hrvatsku, redni broj 102, kutija 93. Dodatak je sačuvan jedino uz kopiju saslušanja poslanu IV. odsjeku OZN-e za Hrvatsku.
(22) Isto. Pjesma je sačuvana jedino uz kopiju zapisnika saslušanja poslanu IV. odsjeku OZN-e za Hrvatsku.



SUMMARY


This document brings forward the testimony of Gabrijel Cvitan (19041945),
a Croatian writer who was captured by the Partisans towards the end
of 1944. Cvitan was in Partisan captivity for about three months. After an
exchange carried out in December 1944, Cvitan returned to Zagreb and
resumed his position in the Ministry of National Education until the end
of the war. He retreated from the homeland in May 1945 among a group of
journalists. He disappeared in Austria and he was no longer heard from


Prenosim: Časopis za suvremenu povijest
- 07:00 - Komentari (0) - Isprintaj - #