Čitam članak Ljubiše Borotova u kojem piše kako se " razveo od svoje majke". Dalje čitam uselio se k njoj privremeno da ne bude sama a ostao čitavih sedam godina. Uspješan, poslovan čovjek u tridesetima živi s majkom?
Ne, nemam ništa protiv majki naravno, no ne bismo li trebali razviti svoja krila, sagraditi gnijezdo bilo kojeg pojma i osamostaliti se?
Nije li to onaj prirodan slijed u životu kada dobiješ posao i počneš se sam skrbiti o sebi?
Sa druge strane povezanost majke i sina je predivna nit dokle god ne povlači ekstremne slučajeve.
Vezanost muškarca za majku je neosporiva, i često možemo da saznamo mnogo o svom dragom  na osnovu odnosa koji ima sa majkom. Muškarac čija mama ima visoko obrazovanje, težiti će ka tome da uz sebe ima pametnu djevojku. Muškarac koji je u lošim odnosima sa svojom mamom, manje će poštovati i svoju djevojku. Ako vaš muškarac ne poštuje svoju majku neće ni vas.
Reklo bi se " pravi mamini sinovi, koji su odrasli uz vrlo dominantnu i prilično disfunkcionalnu majku, pa nisu imali prilike sami razviti svoj identitet i upoznati sebe kao osobu, nego se još uvijek u određenoj mjeri vide kroz majčine oči. Oni uvijek žive u sjeni svoje majke. Stručnjaci su govorili o tom sindromu koji ima debelu naučno dokazanu podlogu.
Da nisam i sama na svojoj koži doživjela iskustvo, ne bih lako povjerovala u ovu hipotezu. Ali je zaista tako....
Zna se da bi svaki muškarac rado da njegova partnerica kuha kao njegova mamica, sprema za njih i općenito ga mazi i pazi kako je to mama radila u djetinjstvu, ali da mora postojati i fizička sličnost ... To je već malo uvrnuto. Pogotovo ako vam kupuje poklone tipa odjeće koju njegova majka nosi pa vam nabaci komentar " ovo bi ti odlično stajalo...... ili obuci se kako se žene oblače" misleći prije svega na svoju majku. Ako vam savjetuje koje serije i emisije da pogledate jer ih prati njegova majka, ako ujutro prvo zove majku umjesto da vas poljubi i s vama popije kavu, ako svaki blagdan morate provesti s njegovom majkom......
Poštujte njegove roditelje kao što poštujete svoje jer vi ste ga odabrali pa tako i njegovu obitelj Ali ako uvidite da neko pokušava da od vas napravi nešto što niste, da pokušava da vas oblikuje po svome ili da vas usporedi sa svojom mamom, uzmite stan, auto,nov izgled, uspomene ili suze i odmahnite rukom svom bivšem dragom. Zapamtite napravite to tim redosljedom nemoj te da ostanete bez stana i auta kao što sam ja. Ne dajte nikome da vas mijenja jer ste jedinstvene. A on će uvijek ostati svoje mame sin.

Postoji mnogi trenuci kada izgovorimo nešto u ljutnji ili šali te odmah zatim se pokajemo i bude nam krivo što smo povrijedili osobu. Tada poželimo da vratimo vrijeme i izbrišemo izgovorene riječi. Nažalost, kada se jednom izgovore, riječi se ne mogu izbrisati.

Ljutnja ili bijes je emocija iz koje izlaze tuga, ogorčenost i jad određene osobe. Te emocije iz nas izvlače najgore ljudske osobine.
Nakon što smo se smirili i shvatili da smo pogriješili počinje onaj dio o izvinjenju i opraštanju druge osobe.

"Iskreno oprosti" je jaka rečenica pogotovo ako ujedno to i mislite što se osjeti u vašem tonu glasa. Ako je druga osoba shvatila i primila vašu ispriku za vaš odnos ima budućnosti. No, međutim ako u vašim riječima nije naišla na iskreno pokajanje, povjerenja više nema.
Riječi su jedan bitan faktor koji pokreće ovaj svijet. Smatram da sve izgovorene riječi koje smo čuli tijekom svojeg života su nam nekako ostale urezane u naš tunel. Svaka ta ciglica u tunelu odnosno u nama sadrži jednu riječ bilo ona negativna ili pozitivna. Zamislimo ih da su obojane drugačijim bojama.
Omjer tih dviju boja predstavlja nas u cjelini. Onakve kakvi jesmo sami. Ne možemo izrasti u pozitivne ljude bez bijesa i ljubomore ako smo tijekom svoga djetinjstva slušali samo o našim lošim stranama. Sve kreće od samoga početka.
Djetetu tijekom života treba govoriti lijepe stvari, hvaliti ga i isticati njegove kvalitete ne bi li ono izraslo u potpunu osobu bez kompleksa manje vrijednosti. Tako da ono u svome životu ne bi drugima upućivalo ružne riječi. Jedno veže drugo i tako u krug.

Ovakve situacije možete izbjeći jednim zlatnim pravilom: Uvijek razmislite prije nego što progovorite!
Svaki put kad krenete u bijesu nekom nešto sasuti u lice i otresti se poput jadnog psa na lancu prisjetite se sebe kako vam je bilo u sličnoj situaciji samo sa druge strane.
Stoga trebamo svi prestati loše govoriti i izgraditi ćemo sebi vremenom, drugačiji svijet od onoga na koji se toliko žalimo.

Sjećam se bilo je to u bakinoj sobi kad sam prvi put čula iz njezinih usta počeo je rat. Pojma nisam imala što to uopće znači. Imala sam trinaest godina i slušalice na ušima, stari dobri walkman iz Njeme. Samo sam joj odmahnula glavom. Počelo je ljeto i tako mi je bilo svejedno. Moja najbolja prijateljica Dejana odselila se sa obitelji u Beograd i bila sam tužna zbog toga. Onda je u jednoj noći nastao opći kaos. Podizali su nas iz kreveta i smjestili u podrum zgrade u kojoj sam živjela. Strašno se osjećao taj stari miris vlažnosti. Ni slutila nisam da to će mi taj podrum zamijeniti sobu. Taj vlažni miris uvukao mi se u kosti, godinama sam ga osjećala.
U podrumu je bila dobra ekipa, približno moji vršnjaci. Moj susjed Martin nekoliko godina stariji od mene, svukuda je vukao svoju gitaru. Taman smo ga prošle godine ispratili u vojsku tadašnju JNA, sjećam se prijatelji su mu svirali i pjevali na ispračaju. Takav je bio običaj, proslaviti odlazak jer ne ide se svaki dan na odsluženje.
No, sada je imao na sebi maskirnu odoru, pristupio je našoj vojsci. Vrijeme je odmicalo kao ludo, po danu smo bili u stanovima a po noći u podrumu. Nakon nekoliko tjedana više nismo izlazili iz podruma. Samo smo slušali lupanje granata, miris spaljenosti i osjećaj bespomoćnosti. Starije žene su štrikale vojnicima i svojim sinovima vunene čarape i maske, a mi klinci smo čitali i kartali uz svijeću.
Čudno je to doba bilo.
Osvanuo je listopad i moj trinaesti rođendan. Proslavila sam ga naravno u podrumu sa ekipom, bilo nam je predobro. Sjećam se svih mojih prijatelja koji su bili. Nažalost jedan od njih nije više među nama. Dragi nam Martin, ostao je ležati sa metkom u čelu tamo negdje kod Knina....
Potpisano je napokon primirje sa obje strane. Bili smo oduševljeni, konačno smo mogli iza u park i na grbavicu ( teren pored parka gdje smo igrali nogomet ) Bio je to 16.10... topao sunčan dan, skupili smo se kod ljulja. Dva brata sjedila su na ljuljama a mi ostali oko njih i pričali, smijali se.
Podigla sam glavu prema nebu, ugledala sam jato gorućih ptica. No, to nisu bile ptice bile su to granate. Počeli smo svi trčati prema zgradi, bacali smo se po parku. Ništa nisam vidjela oko sebe dok sam trčala prema zgradi. Samo sam tamo negdje u daljini čula svoju baku na prozoru kako mi nešto viče. Taman sam mislila da sam blizu njezinog balkona koji je bio na prizemlju kad me je nešto bacilo dolje. Kao neki topli vjetar. Staklo sa susjedne zgrade počelo je padati po meni, osjetila sam svaki taj komadić stakla. Napokon sam otvorila oči na zemlji, pogledala sam okolo. S lijeve moje strane vidjela sam neke noge, to su bile noge mrtve trudnice. Bila je to nečija kći, sestra, supruga. Čujem nečiji plač i jaukanje Čovjek je gorio na motoru, Daliborov tata, dopire miris paljevine. Baka mi i dalje viče, vidim je al ju ne čujem što mi govori. Sve je usporeno i maglovito. Dižem se, ne znam ni sama kako, moj srebrni lančić sa križićem je ostao na podu. Trčim okolo zgrade, vrata su zaključana od ulaza, lupam po njima i napokon me moj brat pušta unutra. Sigurna konačno.
Tad sam shvatila zlu krv. Zlu krv ljudi koji su nam nanjeli bol. Zaluđeni fanatici sa idejom u glavi isprali su mozak slabije mentalnim ljudima da krenu u pohod zbog njihovih ciljeva. Dok su oni sjedili u svojim kožnim foteljama mi smo polako izumirali. Zla krv nema veze sa nacionalnošću, vjerskom niti seksualnom opredjeljenošću. Ona je sama po sebi dovoljna. Stvar bolesnih ideala, visokog ega i novca naravno. Profit od ilegalnog oružja je najveća zarada. No, tu dolazi i ilegalne supstance koje pokreću ljude prema tome pohodu. Znači sve je ponuda i potražnja. Mi smo samo tu tržište.
Danas imam skoro trideset i osam godina, moje sunce ima trinaest godina kao ja tada. Ne mogu zamisliti da ona prođe to isto, što nije isključeno budući da se oko nas spremaju gadne oluje. Oluje nekih novih razmjera u ime Stvoritelja kojeg tumače neki novi fanatici. Da, opet se vrtimo u krug. Začarani krug bez izlaza.
Sjećam se toga toga dana i točno toga datuma i znam da je bilo oko jedanaest prijepodne. Rijetko odem u taj park. Blizu je moje zgrade u kojoj sada stanujem. Svaki moj pogled na taj park vraća točne slike i kronologiju događaja kako je bilo.
Prošlo je više od dvadeset godina a ja se i dalje sjećam i osjećam.
Gradovi se sagrade, boje na zgradama ožive, ceste poprave a ljudi ?

Ne, nije u pitanju naziv filma već prava sjećanja jedne budale. Dok u pozadini slušam Taylor Swift i njezinu pjesmu Blank Space prisjećam se kakve budale znamo biti. Naravno, radi se o muško-ženskom odnosu i obratno. Svakodnevno na društvenim mrežama nalazim statuse žena a isto tako i muškaraca koji objavljuju slike i natpise o svojim polovicama. Reklo bi se slika govori tisuću riječi no međutim uopće nije tako. Ništa nije onako kako se čini.
Tako pročitam status cure koja kaže " imam najboljeg momka na svijetu" a kad ono.....jadna ne zna što ima pored sebe. Ona živi u velikoj ljubavnoj iluziji što je zapravo jako lijepo da je druga polovica iskrena. Pokloni, putovanja, pažnja cijeloga svijeta upućena vama. Nosi vam doručak ujutro i vozi vas na posao ne bi li se satima teglili do posla. Šalje vam poruke onako po cijeli dan i šalje smajliće sa pusama. Vi radite ili studirate ili ste okupljeni djecom i imate hrpu obaveza i ne stignete razmišljati što vaš partner ili partnerica radi. Jer, povjerenje je sve, zar ne? Gdje biste uopće došli da razmišljate što radi svake minute? Pa se upitate pa kako mi imamo zajedničku profilnu sliku na facebooku ili na Instagramu. Ako ga uhvatite da tipka sa drugom reći će vam ona je mala sa instrukcija ili prijateljica sa fakulteta. Uvijek će imati spreman logičan odgovor na sve i vas prozvati ljubomornom. Čak je moguće da će vas upoznati sa dotičnom osobom i vi nećete uopće biti zabrinuti.
Koliko puta ste tako ispali budala? Vjerojatno, mnogo puta ako ste živjeli život i niste bili zatvoreni doma u svoja četiri zida nakon prvog životnog promašaja. U redu je to. Ispočetka se osjećaš kao najveća budala i ne znaš da li da se smiješ ili plaćeš. Razmišljaš pa kako to nisam predvidjela pa kako je to moguće i tako ti se okreću milijuni upitnika nad glavom. Onda dolazi iskustvo i sa svakim tim " porazom" postaješ oprezniji, mudriji i jači. No, međutim uvijek ćete naići na " nešto" novo nešto što nećete moći prepoznatii pa je moguće da ipak ispadnete ponovo budala. Svakim danom rađaju se nove kreature u muškom ili ženskom obliku koje nećete moći pročitati jer oni igraju igru i došli su na novi level.
Nije nam u genetskim kodovima da budemo monogamni i da cijeli život možda provedemo sa jednim partnerom. No, zašto varati i praviti budalu od osobe koja vas voli i cijeni? Na kraju se uvijek sve dozna. Stoga, čemu to sve? Onoga trenutka kada poželite nekoga drugog vaša ljubav je nestala prema osobi sa kojom ste. I tu je kraj priče. No, mnogi ne žele ostati bez onoga stalnoga što imaju za nešto što je možda prolazno.
O kakvoj je tu vrsti stabilnoga riječ? To sve govori o vama. Jadni ste i slabi, nesposobni za život bez partnera do kojeg vam uopće nije stalo. Što bolje je biti sa bilo s kime nego biti sam? Onda se uopće ne volite i ne poštujete sami sebe. Bez obzira koliko imate godina i kojeg ste spola niste odrasli i zreli. Zrelost ne dolazi godinama već životnim iskustvom.
Što se tiče sjećanja jedne budale nakon svega se tomu možete nasmijati kada patnja prođe i zadovoljno klimnuti glavom jer ste opet nešto novo naučili. Nemoj te se osvećivati i spuštati se na taj nivo jadnice ili jadnika, karma se vrati kao bumerang. Pustite jadnika ili jadnicu da živi sam ili sama sa sobom to je najveća kazna. Ne brinite se, "pali" su i najveći "igrači".
Ako se ikada opet u životu osjetite kao budala, recite dotičnoj osobi jedi govna i okrenite se i odite bez imalo milosti. Tko vas je jednom napravio budalom opet će. Takvi su ljudi.
Zato širom otvorite okice bilo koje boje i kad osjetite bilo kakvu strelicu u vašem mozgu vjerojatno je prava.
Nemojte biti ničija budala.

Jeste li barem jednom u životu pokušali napisati osobi pismo do koje vam je stalo? Pretpostavljam da jeste. Ako ga niste poslali onda ste ga ili zgužvali i bacili ili sakrili daleko od sebe i drugih, recimo u dnevnik. Dotaklo me jedno takvo. Prenosim vam jedan dio pismo koji je ona njemu uputila....

...." Kao prvo želim ti reći... onaj stih koji jako dobro znaš.... kao osmeh letnje noći nedostaješ.
Najbolje da krenem od početka. Kad sam te upoznala imala sam neku odbojnost prema tebi ne mislim fizički nego išao si mi na živce. Toliko si se pravio pametan da me je boljela glava od tebe. A onda kako su dani prolazili moje biće te je prihvatilo onako bez razmišljanja. Od kuda si se stvorio tako isti, tako glup, tako inatljiv, tako ponosan kao i ja??
Smijem se i sada svemu dok ti pišem. Hoćeš li pročitati ? Nadam se da hoćeš.
Znam da postoje barikade između nas. Al znam da isto tako se te barikade mogu maknuti. Znaš li kako? Mojim i tvojim rukama.
Tvoje ruke su to puno puta dokazale moje su ponekad zakazale. Znaš li zašto? Zato što nisu vidjele očite znakove ispred sebe.
Nisu pomišljale da postoje ikakve zapreke i da trebaju nešto napraviti odnosno dokazati. Da, uzimala sam te ponekad zdravo za gotovo jer nisam nikad mislila da ću ostati bez tebe. Ali dani s tobom su mi pokazivali jedan divan i ispunjen život, pokazao si mi da ne mora biti monotono i dosadno. O ničemu drugom nisam razmišljala osim o tome što ćemo raditi idući dan. Nije me bilo briga tko će što reći. Zato što sam se pored tebe osjećala kao kraljica. Tvoja kraljica.
Znam da sam ponekad odnosno u većini slučaja bila " hladna" nedostupna.... ali ti si znao zašto sam takva i takvu si me prihvatio.
Otopio si taj dio mene i sebe pustio unutra. Kad sam bila najgora najviše si me volio, smirivao moje ludilo i bacao osmijeh na moje lice. I ništa nisam shvaćala......
Znaš to što mi imamo kažem imamo zato što mislim i osjećam da je to još uvijek tako. Ne znam što je to točno al je predivno. Ne želim da to oboje izgubimo jer ne znam hoćemo li ikada to više doživjeti.
Želim biti uporna i dosadna ( to ti je najdraže) ali ne želim biti naporna i jadna. Učinila sam prvi korak. Eto prešla sam preko svog ponosa koji mi je bitan kao voda koju pijem.
Znaš mogu ja bez tebe, dani idu i dobro mi je. Ne želim bez tebe. Nije hir ne to nije hir već potreba koja ne prestaje bez obzira što vrijeme leti. Ima dobrih momaka oko mene al znaš sjetim se tebe. Nema zamjene. Noćas sam te sanjala i u snu su bili naši poznanici a ja sam u snu bila u panici jer tebe nije bilo nigdje. Eto toliko mi nedostaješ.
A ti. Ti si pobjegao. Ne krivim te. Vjerojatno bi ja uradila to isto. Samo si zaboravio jednu stvar. Možeš pobjeći od mene al ne možeš od sebe. A najgore je kad lažeš i bježiš od sebe. Vjeruj mi, meni je to uvijek dobro išlo.
Povjerenje, to je nešto što nam je dobro išlo, bar smo tako mislili dok nismo shvatili da se bojimo i nismo sigurni jedno u drugo.
Ali povjerenje se stječe vremenom i ne dolazi preko noći. Sve ostalo su nijanse.
........ i da želim ti još nešto reći, dođi mi da ti dođem ja. Do kada ne znam al tko to uopće zna u tome je ljepota života........

Srijeda.Ustala sam napokon malo ranije. Vratila mi se želja za pisanjem, za druženjem i napokon za udisanjem svježeg zraka. Pustila sam ovo toplo varljivo vrijeme da me izvede u jesenjsku šetnju gradom. Veselila sam se šetnji sa samom sobom. Moj današnji cilj je bio uživati u danu bez stresa koji si očito priuštim sama.Ali ovaj put imam cilj, a cilj je moguće ostvariti ako zaista dođete do onog stadija kada ste sto puta odustali i sami sebi kažete kako nema šanse da sad uspijete. Eee, tek tada je vaša ljutnja dovoljno jaka pa možda uz malo volje pokušate nešto od sebe i napraviti. Prilazi mi u susret podne i osjećam da mi dobro ide, biti će nešto od današnjeg dana. Oblačim se u svoju omiljenu kombinaciju plavu sa crnim, my favorite i izlazim na ulicu. Šetnja će mi dobro doći do grada taman da zbacim ono što sam nabacila u zadnjih par dana izležavanja u svojoj foteljici. Sunčike kao završni dojam i krećem. Pri izlasku iz perivoja mrak mi je doslovno pao na oči. Osjetila sam gušenje i naglu vručinu u tijelu. Takvu reakciju općenito dobijem na ljude. Ne naravno, na sve ljude već samo one koji su " preteški " za moj mentalni sklop. Znate onu vrstu ljudi koji se kriju iza rečenice: " ja sam iskrena i takva sam, bez dlake na jeziku".?
"Ne, nisi ti iskrena. Ti si prvo brutalno bezobrazna, kao drugo si manipulator i to dokazuješ na svome suprugu, te kao treće turaš nos u tuđe živote i pričaš iza leđa o njima."
Vjerujem da ste u ovoj rečenicii pronašli barem jednu osobu u svome krugu. I onda mi nabaci jadikovku ja ne znam što je s ljudima i ignoriraju me. Ee, zapitaj se, vrijeđalice. Nije za svakoga navodna iskrenost ako nemaš takta. To ne možeš naučiti to stječeš rođenjem i odgojem.
Jasno je meni da ne možemo birati vrline i mane ljudima s kojima se družimo. Cijenim iskrenost naravno, al moramo razlikovati iskrenost od emotivnog vampira. Ja volim iskrenost no ako želiš biti iskren prema drugima onda najprije trebaš biti iskren prema sebi samome.
Dok sam "ne slušala" svoju " poznanicu" da, tako bi je nazvala, razmišljala sam što volim kod nje, pa zapravo ništa. Ona je jedna od onih koje bi u prolazu samo pozdravila. Ako moram, najradije bi se pravila da ju ne poznajem. Strašno zar ne?
Mljela je i mljela u nedogled. Shvatila sam da joj treba pažnje.
Mislim da je bas paznja nesto sto treba svima nama, a sve ostale osobine su vrlo relativna stvar. Mogli bismo o svakoj osobini čovjeka imati posebnu temu, toliko bi se toga moglo reći, a teško da bi se dvije osobe složile oko nečega. Prosto, sve je individualno.

Po meni je jako velika stvar voljeti nekoga i posvetiti nekom svoje vrijeme i pažnju zbog onoga što ta osoba jeste, bez potrebe da je mijenjamo i pravimo od nje ono što bismo mi voljeli da bude. Pa zamislite kako bi nam monotoni životi bili. :?
Al znate što, ja tu osobu uopće ne volim stoga najbolje razguli dalje. Ne volim jer me iscrpi svojim ja, ja i samo ja. Saznala sam o njoj sve a tako i o drugima. No, ona meni ništa nije saznala jer nisam došla na red da išta kažem!!!
Stoga, treba da što više komuniciramo a što manje imamo monologe osobito u sunčanoj srijedi.
Svoje vrijeme provedimo s onima koji nam život čine ljepšima, koji nam vraćaju osmijeh na lica i pune nas pozitivnom energijom.
Pitaj te ljude oko sebe kako su i što ih čini sretnijima.
Klonite se onih "iskrenih" ja, ja i samo ja ;)

Danas je jedan od onih dana
kad osjećam da sam sama.

Kiša pada na cijelo tijelo,
na usne moje
kao suza moja na srce tvoje.

Čije?
Moje?

Ljubav glupa, stupidna bijedna
mislim samo
prevruće je osjećam to
Tu priču već znam
Ti nisi sam

I krivim te što izgubio si me
Al još te pustiti ne mogu

Držim te, lažljivče jedan
jer hoću da se vratimo sve do onih dana
kojih se rado sjećam
da više nisam sama.

Drveni stol u sekinoj kuhinji upio je mnogo gluposti a isto tako spriječio još veću glupost. Body food nam je mirisao sa stola a moja srednja sekica je iz svoje grupola torbe izvadila žuti letak od Živog zida i rekla mi :
- " Stavi naočale i pročitaj, tekst kao da sam ja pisala"
Uzela sam u ruke letak i pročitala. Slažem se sa svime navedenim na letku, samo što na žalost mi živimo u nekom paralelnom svijetu u kojem su jednostavne i normalne stvari prosto ne moguće.
Druga seka je izašla žustro iz kuhinje i dodala bitno:
- " Za koga ćete vas dvije glasati?"
- " Ja ću za HDZ" odvažno je rekla. Okrenula se i otišla nazad u kuhinju.
Ostale smo nas dvije zatečene sjediti za stolom. Ja sam pokušala to kulerski primiti i čekala njezine argumente.
Seka koja je sjedila preko puta stola pokrila se letkom od Živog Zida po licu, ne bi li sakrila svoj izraz lica.
Njezini argumenti za taj pothvat bili su za mene prihvatljivi jer ona vjeruje u njih i to mi je bilo jedino važno. Bitno mi je bilo da argument "tipa Karamarko mi je zgodan" nije bio jedan od njih.
Odrasla žena duge kose stajala je ispred mene i objašnjavala mi svoja razmišljanja. Gdje je nestala moja mala seka? Djevojčice nije bilo nigdje. Samo žena sigurna u ono što govori.
Njezino pravo izbora i njezin život u njezinim rukama. Ne mogu reći da se slažem sa njezinim stajalištem ali tko me pita???
Slažemo se sve tri oko jedne stvari a to je pravo na drugo mišljenje i međusobno uvažavanje. Složile smo se da i ručak koji nam je pripremila je uspješno odagnao pretešku raspravu koja je visila iznad naših glava. Ostatak starog viskija (za posebne potrebe) u boci dodatno je isprao zadnji talog teške i nadasve za nas Hrvate bolne teme.
Nakon gomile razgovora došle smo na neizostavnu temu na području našeg voljenog Balkana vječiti Big Brother. Praćenje nedjeljom navečer Big Brother i razmišljanje o Barbari e to mi je zaposjelo glavu. Na tu izjavu niti jedan argument nije moguć osim možda vidjeti trajnost njezinih suhih umjetnih trepavica.
Moram priznati da nama na ovim prostorima ne nedostaje niti malo zabave. Kruha i ketchupa imamo, vremena na pretek jer smo elegantno nezaposleni, na telki vječiti Trumanov showu i Igre gladi nam u Lijepoj našoj mogu početi.
Bravo Hrvatska! Izabrala si!