Gledam u mobitel nepomično, ne prestaje zvoniti. Nepoznati broj. Tko je sa druge strane, pitam se. No, bez obzira na moju znatiželju ne javljam se. Nije me strah već mi taj nepoznati broj uljeva neugodnost, prema čemu jednostavno ne znam.
Do nedavno sam se čudila svojoj prijateljici koja ima fobiju od nepoznatih poziva. Nije mi bilo jasno čega se ona plaši. Odgovorila mi je šturo. Ne voli pričati sa nepoznatim ljudima preko telefona jer im ne vidi lica i za nju su nepoznanica. Meni je to bilo smiješno i rekla sam joj da je kontrol frik.
Sada se toga svega sjećam i smijem se samoj sebi. Okrenula sam broj napokon. Nakon razgovora sam sjela na pod i smijala se kao da sam dobila na lotu. Bila je to gospođa iz firme gdje sam poslala životopis na oglas za radno mjesto. Pozivaju me na razgovor, lijepo :)
Imala sam neugodnost pred svojim vlastitim telefonom, strašno. Vjerojatno da mi netko ne pokvai dan. A kome to i dopustiti uopće?
Razum mi je napokon osvijestio tijelo. Kao prvo uvijek možeš prekinuti poziv ako je sa druge strane neka nepoželjna osoba, kao drugo možeš blokirati pozive. Sva sreća da su nam telefoni pametni ipak smo tehnološki napredovali.
Treća stvar i ona najvažnija, za to služe telefoni da se javljamo na njih.
Stoga se javljajte na mobitel kad vas zovu, osoba sa druge strane je bezopasna.

" Ako tvoja sreća ovisi o tome što netko drugi čini, kaže ili misli onda stvarno imaš problem" - Richard Bach.

Pokušavam se prisjetiti koliko sam puta u svom životu napravila nešto što nisam željela ili odustala od nečeg što sam zaista željela, samo iz straha što će ljudi misliti i reći. Dosta je ovih primjera u mojoj prošlosti. Pokušavam ne razmišljati više o tome što netko drugi misli o meni. Prirodno je da želim da ljudi misle lijepo, da se osjećaju dobro u mom društvu, da su sretni, ali i shvaćam da ne smijem otići predaleko i staviti njihovo mišljenje ispred svega što je meni vrijedno.
U posljednje vrijeme ljudi me pitaju što sam se promjenila, prestala biti u kontaktu s njima, nisam se promjenila već sam shvatila što mi je najvažnije u životu, moj mir i moja sreća. Nisam psiholog niti psihoterapeut pa da riješavam sve tuđe probleme i slušam svakodnevno monologe o neshvaćenim životima za problem koji nećeš mrdnuti prstom da ga riješiš već ćeš kukati.
Tvoj um određuje okolnosti u tvom životu, nema smisla igrati ulogu žrtve u životu, okrivljavati druge za svoje probleme, kritizirati, žaliti se, tješiti se time da ni drugima nije bolje ni lakše, zavidjeti drugima kojima je bolje, ni zahtijevati od drugih da riješe tvoje probleme, jer nitko osim tebe nema moć Ako ideš od činjenice da je u drugima problem nema ti pomoći, problem je isključivo u tvojoj glavi.
Pitanja poput što si čula o meni i takve nebulozne rečenice. Ne, nisam ništa čula, ne donosim mišljenja o ljudima na temelju tuđih priča i pričica. Ne zanimaju me mišljenja meni nebitnih ljudi.

-" Čula sam da više nisi sva svoja"- tu rečenicu sam doživjela jutros na blagajni lokalne samoposluge, moram priznati da sam se dobro nasmijala.
Odgovorila sam: "eto hvala sad i ja to znam".
Bitno je što će lokalni šef kvarta reći, susjeda koja zna koliko često kuhaš te kad odlaziš i vraćaš se kući, lokalna sponzoruša koja misli da Kim K, te " pijanci" s klupe kad " vrište" za tobom zbog tvoje pozadine te sretno udane gospođe koje varaju svoje muževe na obližnim parkiralištima.
Koliko dugo možemo živjeti unutar tog kvadrata mišljenja i takozvanih nečijih moralnih vrijednosti te ujedno biti sretni.??

Tuđe mišljenje nas ne bi smjelo povrijediti, upravo zato što je tuđe, što dolazi od nekog tko nas ne poznaje i što jednostavno nekada ne možemo utjecati na sliku koju je netko stvorio o nama. Bitno je da nas ljudi koji su zaista važni u našem životu vole baš takve kakvi smo. Mislim da najviše što možemo učiniti za sebe je da ne budemo dostupni svakome.
Mogu vam iz osobnog iskustva reći da je divan osjećaj kada se udaljiš od te famozne “što će reći ljudi”! Ljudi će uvijek nešto imati za reći, nekada će nam se i dopasti ali nekada i neće.
A ono najvažnije: što briga vuka što će ovce reći?

Jutro donosi novi dan, nove čari ovoga svijeta. Zamislite ujutro dok se budite, što će vam se sve izdogađati u toku dana. Neke vrlo lijepe i neke stvari koje se očito trebaju dogoditi. Jesmo li ih sami nesvjesno izazvali ili ne, kad se dogode više nije bitno kako je došlo do njih. Kišno mrzovoljno jutro uvijek treba započeti u svome najdražem kafu sa najboljom kavom u gradu. Ambijent i domaćinska atmosfera, su one karakteristike koje te podignu i pomognu ti da promatraš ljude i stvari oko sebe na jedan drugačiji način.
Stol do mene, sjede dvije kolegice ne bih rekla prijateljice budući da jedna drži monolog i fantazira a druga drži šalicu kave blizu svojih usana i u sebi prevrče očima. Uvijek su me fasinirala takva " prijateljstva". Drugi stol u mome lijevom kutu oka su zauzeli momci, njih četvorica, vezani nekim poslovnim odnosom i prepričavaju lovačke priče. U samom ćošku uz staklenu stijenu sjedili su pravi prijatelji, legosi od nekoliko godina koji su došli u tišini uživati u jutarnjoj kavi. Eto tko bi pomislio da ću to jutro zapaziti takve stvari. Čim sam izašla iz kafa, ugledala sam plakat za najavu filma koji želim pogledati. Nemam baš neko preveliko mišljenje o hrvatskoj kinematografiji no recenzije su davale dobar dojam o filmu. Nazvala sam sekicu i pozvala je u kino, naravno bila je oduševljena jer obje volimo životne filmove. Sastanak na trgu u pola šest i uživancija je mogla početi. Dva heineikena od pola litre, velike kokice i staro platno u kinu prosto savršenstvo. Gledajući neke dijelove toga filma podsjetili su nas na neka lijepa jednostavna vremena bez sms poruka, vibera i nevidljivog pošiljatelja kojem ne vidiš lice i oči, te ne osjetiš njegove reakcije tijela.
Film sa tri ljudske priče toliko različite s jednim vrlo jakim instrumentom identičnosti. Snažan emotivni film u kojem je redatelj pobudio u gledateljima osjećaj sličnosti. Isti glumci kroz tri različite priče ostaju u glavama gledatelja kroz cijeli film. Poanta ovoga filma je toliko jaka i snažna. Naravno, oprost. Otvorena vrata na kraju filma daju nam do znanja da svatko ima pravo na drugu šansu te da je oprost ono što pokreće međuljudske odnose. Nikakva seksualna orijentacija, nacionalna opredjeljenost te vjerska ispovjest ne smiju stati između dvoje ljudi. Bravo cijeloj glumačkoj ekipi.
Nakon zadovoljne filmske večeri najbolje je druženje produžiti uz sladoled sa exstra karamelom za samo tri kune ;) bar tako kaže slatki prodavač te poučnim razmjenama iskustva između dvije ženske osobe u kišni petak u listopadu.
Bravo petak, imaš moj like.